Voditelj HRT-ove emisije Na rubu znanosti Krešimir Mišak svojega čestoga gosta iz Rijeke Gorana Šarića predstavlja kao magistra filozofije i teologije te kao doktora povijesnih znanosti. U epizodi pod naslovom „Duhovno nasljeđe drevnih civilizacija“ (13. ožujka 2017.), koju ću poprilično rabiti u ovomu pregledu, Mišak spominje kako je Šarić diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, ali iz njegova izričaja nije jasno koja je institucija Šariću dodijelila titulu doktora povijesti. Međutim, to nas pitanje ovdje ne zanima.
Pored prostora na Facebook-u, YouTube-u te hrvatskom javnom RTV servisu, doktor Šarić može računati i na tzv. blogosferu Večernjega lista, kojoj se je nedavno pridružio, što je lijep pokazatelj slobode govora u Hrvatskoj. Ipak, nemalomu dijelu hrvatske javnosti već je odavno jasno kako Šarić puno više medijske pozornosti, prostora, popularnosti i svojevrsne sljedbe uživa u nama susjednoj Srbiji. Tomu se ne treba čuditi s obzirom na neke Šarićeve kontroverzne stavove o nedavnoj prošlosti. U tom je surječju zanimljiv tweet ili cvrkut profesora Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, gostujućega profesora na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, analitičara i političara Dejana Jovića koji se nedavno čudio jer mnogi Makedonci (misli se, dakako, na pripadnike makedonske nacije) reproduciraju ili padaju pod utjecaj mitomanije prema kojoj su današnji Makedonci (koji su Slaveni) navodno potomci i identitetski sljednici antičkih, neslavenskih Makedonaca.
Crna Gora i Sjeverna Makedonija u mrtvoj trci tko će više da okrivi stvaranje Jugoslavije 1918. za svoje probleme. U CG poništili Podgoričku skupštinu, a u SM najprije počeli da tvrde da nisu Slaveni nego antički Makedonci, a sada okrivljuju YU što ih je odvojila od Bugara.
— Dejan Jovic (@DejanFpzg) November 29, 2020
No, je li Jović primjećuje vrlo sličnu i nabujalu mitomaniju u Srbiji, mitomaniju kojoj se je Šarić pridružio i kojoj uvelike pridonosi, a koju je javno podržao i najbolji tenisač svijeta Novak Đoković? Ukratko riječ je o mitomaniji koja miješa genetske populacije (biološka kategorija) s etno-nacionalnim identitetima (društvena konstrukcija) te stavlja znak jednakosti između Ilira i Srba. U Šarićevu diskursu, primarnoj temi ovoga osvrta, osjetni primat imaju ‘Slaveni’, dok u diskursu srbijanskih pseudoznanstvenika poput, primjerice, Radovana Damjanovića (na kojega se Šarić poziva u eisiji Na rubu znanosti) i Jovana Deretića dominiraju ‘Srbi’. Tomu je, vjerojatno, tako jer se Damjanović, Deretić i njima slični još uvijek drže odbačene teze utemeljitelja rane slavistike prema kojoj su svi Slaveni nekoć zvali ‘Srbima’, odnosno bili srpskoga podrijetla.
Osnovna Šarićeva misao, koja odiše biologističko-rasističkim shvaćanjem kolektivnih identiteta, je da su prije otprilike 10 tisuća godina Slaveni „nastali“ spajanjem dviju haplogrupa – I2 i R1a. „Tamo gdje nalazim I2 i R1a haplogrupe nalazimo slavenske narode, a tamo gdje ne nalazimo te dvije haplogrupe, tamo nema ni Slavena“ – tvrdi Šarić, uvjeravajući nas da je slavenski identitet biologijsko-genetska danost! U tom kontekstu možemo zamisliti bebu kojoj su biološki roditelji Slaveni (ljudi sa slavenskim identitetom), recimo Poljaci, a koju posvoje Germani, recimo Nijemci. Zamislimo da tomu djetetu njemački roditelji usade njemački nacionalni identitet te da ga/ju uopće ne upoznaju s činjenicom da su mu/joj biološki roditelji Slaveni. Zamislimo, dakle, da to dijete odraste u osobu s njemačkim nacionalnim identitetom te sa sviješću ili uvjerenjem o svojemu „njemačkom“ podrijetlu. Je li se ta osoba može smatrati Slavenom samo zato jer ima „slavensku krv“?
Kada Šarić, pak, govori o pra-Slavenima nije jasno je li govori o biološkim predcima ljudi koji će kasnije razviti i širiti slavenski identitet i govoriti slavenskim jezicima ili ljudima koji su već tada, stoljećima prije Krista, bili „Slaveni“, samo ih kao Slavene nisu poznavali onodobni pisani izvori. U kojim se stoljećima formira slavenski identitet i može li se daleke biološke pretke kasnoantičkih i rasnosrednjovjekovnih Slavena nazivati – „Slavenima“? Bilo kako bilo, locus communis i zapravo conditio sine qua non Šarićeva diskursa je da masovne seobe Slavena u ranom srednjem vijeku nije bilo te da su Slaveni oduvijek živjeli gdje žive i danas, odnosno da između drevnih Ilira i Slavena postoji znak jednakosti. Ukratko, Šarić nas podučava da su predci Slavena tisućama godina prije Krista stvorili najstariju civilizaciju Europe. Nakon njezine propasti ti su se pra-Slaveni „otisnuli na daleki put“ i kao Arijci „provalili“ u Indiju, da bi se stoljećima prije Krista „vratili“ na Balkan kao narod koji je u izvorima poznat kao – „Iliri“. Iliri su prema Šarićevu mišljenju zapravo bili Slaveni i upravo su ti ljudi u ranom srednjem vijeku „pozvali“ svoju sjevernu „braću“ da se nasele na ozemlje današnjih južnih Slavena. Ovo je sve, prema Šariću, skriveno od nas zbog nekakve duboke anti-slavenske zavjere koja se je u 19. stoljeću proširila iz Beča. Djelomično slično marksističkomu pisanju o lažnoj svijesti, Šarić i istomišljenici drže kako su gotovo svi glavnostrujaški hrvatski i drugi južnoslavenski povjesničari, arheolozi, jezikoslovci, kustosi povijesno-arheoloških muzeja, antropolozi itd. svjesno ili nesvjesno u službi reprodukcije „mita“ o ranosrednjovjekovnom doseljenju Slavena. Prema tomu diskursu, svi su oni u službi protiv svoje vlastite i „prave“ povijesti, povijesti ali i sadašnjosti koju je, kao u popularnom filmu Matrix, spoznala tek nekolicina „probuđenih“ osoba među kojima je, dakako, i Šarić. Tako se stvara predodžba po kojoj su južnim Slavenima neki Drugi „ukrali našu veličanstvenu“ povijest, a ne mogu se oteti dojmu da je ta povijest „veličanstvenija“ i „slavnija“ ondje gdje je životni standard niži. Spomenuta slika o „ukradenoj“ povijesti Slavena neodoljivo podsjeća na nacističke mitove o navodno ukradenoj pobjedi u Prvom svjetskom ratu, ratu u kojem bi Njemačka zasigurno pobijedila, da joj nisu “zaboli nož u leđa“.
Naš Morpheus Šarić tvrdi kako se na „klasičnim“ fakultetima, na kojima se i sam djelomično obrazovao, stječe parcijalno znanje (kao da postoji nekakvo sveznanje), te da se o prošlosti može više saznati interdisciplinarnim pristupom, no je li tu riječ o spajanju spoznaja mainstream grana znanosti i disciplina ili alternativnih „znanosti“? Možemo li, primjerice, više i kvalitetnije o rasnosrednjovjekovnoj prošlosti i jeziku južnih Slavena saznati od, primjerice, povjesničara Nevena Budaka i Mladena Ančića te jezikoslovca Ranka Matasovića ili, pak, od doktora Jovana Deretića, Gorana Šarića i Radovana Damjanovića?
Važno je istaknuti da Šarić nije apriorno isključiv prema spoznajama ozbiljne historiografije, ali izgleda samo prema onim spoznajama i interpretacijama koje odgovaraju njegovu neznanstvenomu, zapravo anti-znanstvenomu, narativu. Tako Na rubu znanosti Šarić spremno iznosi mišljenje povjesničara poput Nevena Budaka da masovne slavenske seobe, kako ju je prikazivala historiografija 19. i dijela 20. stoljeća, nije bilo.
Budak u svojoj najnovijoj knjizi Hrvatska povijest od 550. do 1100. navodi da suvremeni povjesničari tvrde kako je uloga starosjedilačkoga stanovništva u etnogenezama južnoslavenskih naroda bila puno veća nego što su to tvrdile nacionalne historiografije 19. i dijela 20. stoljeća. Povjesničari, objašnjava Budak, danas uglavnom ne vjeruju u spektakularne (dakle masovne) seobe Slavena (i slavenskih plemena sa specifičnim etnonimima), odnosno u slavensko naseljavanje potpuno opustjelih zemalja, a umjesto toga sve više ističu da su u ranom srednjem vijeku neslavenske etničke skupine prihvaćale slavenski identitet i jezik (Budak, 2019: 73, 105). To, naravno, ne znači da nije bilo seoba Slavena (ili proto-Slavena). Slaveni, kako piše hrvatski povjesničar Mladen Ančić, „postupnom kolonizacijom laganoga ritma naseljavaju krajeve od Dunava na jug, sve do istočne obale Jadrana, još od početka VII. stoljeća“. Međutim, Slaveni su tada živjeli u malim zajednicama koje su se okupljale u efemerne saveze samo u slučaju ratu. Njihov je svijet bio zasnova na mahom rodbinskim vezama koje kroz dugo razdoblje nisu iznjedrile jasno centralizirane političke zajednice temeljene na čvršćim hijerarhijama, a vjerojatno je upravo ovakav način života pospješio slavenizaciju europskih prostora, i to bez popratnoga masovnoga naseljavanja Slavena (Budak, 2019: 99, 105). U udžbeniku Hrvatska povijest srednjeg vijeka, koji je napisao zajedno s Tomislavom Raukarom na temelju njihovih knjiga iz 1990-ih, Budak piše: „…u posljednjih dvadesetak godina raste zanimanje za genetička istraživanja kojima bi se mogla osvijetliti davna povijest europskih naroda. Međutim, na današnju europsku populaciju tu vrstu tragova ostavile su migracije koje su se odigrale prije više tisuća godina, pa nemaju veze s pojavom ranosrednjovjekovnih etničkih identiteta, kao niti s nastankom suvremenih nacija“ (Budak-Raukar, 2006: 39). Kako nijansirani pristup pitanjima kolektivnih identiteta ozbiljne historiografije pomiriti sa Šarićevom simplificiranom i biologijskom tezom o nastanku (pra-)Slavena spajanjem I2 i R1a haplogrupe, tvrdnjom koja više nalikuje kuhinjskomu receptu nego ozbiljnomu znanstvenomu pristupu kompleksnim pitanjima poput ljudskih identiteta?
Međutim, čini mi se da upravo pojednostavljeni, „zdravoseljački“, Šarićev diskurs koji lišava mnoga historiografska pitanja njihove kompleksnosti, a sve to s dozom „uzbudljivosti“ koju većina teorije urote reproducira, čini taj diskurs toliko privlačnim širemu krugu ljudi. K tomu, valja imati na umu da Šarićeva popularnost ili barem vidljivost ne bi u tolikoj mjeri bila moguća bez Interneta, osobito YouTube-a, na kojem se može naći mnoštvo Šarićevih gostovanja i predavanja. Iako im je Internet neophodan pri radu, čini mi se da se profesionalni povjesničari u Hrvatskoj i u ovom dijelu Europe još uvijek uvelike zanemaruju kanale poput društvenih mreža, blogova i YouTube-a, preko kojih mogu doprijeti do širega broja ljudi. Premda takvo što zahtijeva vrijeme koje si mnogi profesionalni povjesničari ne mogu ili ne žele izdvojiti, u pitanju je obrana ugleda i relevantnosti povijesne znanosti, dakle njihove struke.
Zamislimo nekoga ozbiljnoga profesionalnoga povjesničara koji dobar dio svojega života uloži u proučavanje starijih i novijih povijesnih djela, izučavanje latinskoga, (staro)grčkoga i crkvenoslavenskoga jezika i različitih pisama, koji svoje dane neumorno provodi predajući i pišući, istražujući u muzejima, na arheološkim nalazištima ili u arhivima i knjižnicama. Zamislimo, k tomu, da rad toga povjesničara resi nijansirani i oprezni pristup povijesnoj problematici, pristup koji nalaže da se prikladno i argumentirano odgovori na niz pitanja i potpitanja prije nego li se donesu neki čvršći zaključci o dalekoj prošlosti. Iako je objektivno svjestan svoje subjektivnosti, odnosno duboko u sebi zna da ne postoji apsolutna objektivnost, jer bi takvo što bilo nečovječno, naš zamišljeni povjesničar nastoji biti što objektivniji. Poštujući viđenja drugih, on u argumentiranoj raspravi s njima nastoji prodrijeti dublje u prošlost. A sve to na korist povijesne znanosti i spoznaje. Zamislimo da jednomu takvomu povjesničaru recimo u Srbiji, zemlji u kojoj je Šarić popularniji nego u domovini Hrvatskoj, neki šarlatan bez završena fakulteta (ne mislim na Šarića) „soli pamet“ o dalekoj prošlosti i imputira da je u službi nekakve „bečko-vatikanske“ protu-srpske zavjere. Zamislimo i da o srednjem vijeku jedan notorni Jovan Deretić „soli pamet“ nekomu povjesničaru poput pokojnoga Tibora Živkovića.
Iako je teško povjerovati da bi verzija povijesti koju podučavaju Deretić, Damjanović, Šarić, Vesna Pešić i dr. mogla ukloniti fakultete povijesti sa sveučilišta, ona putem Interneta može utjecati na puno veći broj ljudi, nego što to čine profesionalni povjesničari. Tako bi historiografija, iako i dalje prisutna na sveučilištima a njezine spoznaje u školskim udžbenicima, vrlo brzo mogla postati svojevrsna subverziva ili alternativa, dok bi tzv. alternativna povijest mogla praktički postati glavnostrujaška grana „znanosti“.
Prije četiri godine radio sam s dvojicom ljubaznih kolega iz Srbije sa srednjom stručnom spremom koji su me uvjeravali da smo „mi“ zapravo Iliri, da o tom sve lijepo piše u Kraljevstvu Slavena Mavra Orbinija, te da je sve to od „nas“ skriveno još od Berlinskoga kongresa. Ja sam se uglavnom smijao i odmahivao rukom, nešto što vjerojatno i ozbiljni povjesničari čine kada čuju takve tvrdnje. No, to je samo jedan anegdotalan primjer koji pokazuje koliko se je diskurs koji reproduciraju osobe poput Šarića proširio, i to uglavnom u istočnom susjedstvu Hrvatske. U tom je kontekstu pomalo komično da „ilirio-vinčanska“ mitomanija (nazovimo ju tako) dijelom istiskuje klasičnu „karadžićevsku“ (prema Vuku S. Karadžiću) velikosrpsku mitomaniju, koja je – po mojoj procjeni – još uvijek dominantna mitomanija u intelektualnim krugovima Srbije. Na YouTube-u se, primjerice, može čuti izlaganje velikosrpskoga ideologa i ratnoga zločinca Vojislava Šešelja u srbijanskom parlamentu u kojem ovaj tvrdi da su Srbi prilikom njihova dolaska na Balkan u 7. stoljeću asimilirali zatečene Vlahe. U pojedinim komentarima na društvenim mrežama može se pronaći „šarićevsko-deretićevski“ diskurs prema kojem su Srbi starosjedioci Balkana te da su „mit“ o njihovu doseljenju nametnuli Beč*, Berlin i, naravno, Vatikan.
Ovdje bi zanimljivo bilo dodati kako se karadžićevska verzija velikosrpstva uvelike uobličila djelovanjem bečkoga agenta Jerneja Kopitara, i to uz blagoslov austrijskih službi. Ironično je da tu verziju velikosrpske ideologije reproducira upravo Vojislav Šešelj koji u svojem monumentalnom pseudoznanstvenom djelu Rimokatolički zločinački projekat, upravo Beču spočitava navodno masovno kroatiziranje „katoličkih Srba“.
