VELIKA ANALIZA – SAMITOM I PROTU-SAMITOM G7 PREMA MEĐUNARODNOJ POLITICI XXI. STOLJEĆA

Sistemom za upravljanje međunarodnim odnosima danas upravljaju neformalne interesne političke skupine. Iako su predstavnici država (članovi tih grupa) izabrani demokratskim putem (predsjednički izbori), obzirom na činjenicu da mogućnost kandidiranja na demokratskim izborima često ovisi o financijskoj podršci i/ili lobistima neformalnih ekonomskih i financijskih interesnih grupacija poput Trilaterale i Bilderberga, politiku XXI stoljeća obilježava demokratski deficit, zbog kojeg se produbljuju svi vidovi nejednakosti na globalnoj i lokalnoj razini.

Ovogodišnji Samit G7 u Francuskoj, neformalni susret šefova 7 najutjecajnih država na svijetu (SAD, Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Italija, Kanada i Japan), potvrdio je povratak francuske diplomacije na međunarodnu političku scenu. Nakon De Gaulle-a i Mitterrand-a, u uvjetima globalno rastućih nejednakosti i tenzija, opasnosti od nove globalne recesije, Emmanuel Macron ponudio je vlastitu metodu regulacije kompleksnih međunarodnih problematika, jasni koncept deeskalacije ključnih sukoba : usaglašenom politikom G7 prema „izazivačima“ (Rusiji, Kini i njihovim saveznicima Iranu i Siriji) i ostatku svijeta. Prvo se, neposredno prije Samita, susreo s predstavnicima  „izazivačkih“ država. Potom je pokušao postići koncenzus između 7 zapadnih saveznika oko spornih pitanja: uvjeta za održanje Sporazuma o iranskom nuklearnom naoružanju; povratka Rusije u klub najutjecajnijih država; postupnog povlačenja SAD-a iz Sirije radi zaštite Kurda i kontrole razlomljenih trupa bivše islamističke države ISIS čiji su teroristički akti potencijalni izvor novih migrantskih valova prema EU; te naposlijetku i oko nekontroliranog uništavanja „pluća Planete“ provociranjem požara u pojasu Amazonije.

Vanjski i  unutarnji» sukobi ličnosti

Reagirajući na ekološku katastrofu, širenja požara u službi raskrčivanja amazonske šume zbog osvajanja novih obradivih površina, Emmanuel Macron je najavio da će se usprotiviti primjeni trgovinskog sporazuma između EU i latinoameričkih država (MERCOSUR)-a. Podsjetio je da je otvaranje europskog tržišta za uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda iz Argentine, Brazila, Urugvaja i Paragvaja uvjetovano poštivanjem Pariškog sporazuma o klimi, kao i na činjenicu da je tim požarima ugrožena sigurnost Francuske i Europske unije, koje graniče s Brazilom u francuskom prekomorskom departmanu Francuska Gvineja.

Zahvaljujući virulentnoj reakciji brazilskog predsjednika Jair Boisonaroa, prvi je dan Samita bio obilježen krizom u francusko-brazilskim odnosima, na koju se nadovezao Trumpov izraz nezadovoljstva zbog francuske odluke o oporezivanju američkih giganta Interneta. Tako je, prije slijetanja Air Force-a u Francusku, američki predsjednik ponovio anegdotičnu prijetnju protumjerom  – oporezivanjem francuskog vina. Kako Air Force nije mogao sletiti u Biarritz čije su piste prekratke za reprezentativni avion velesile, američka delegacija dočekana je u Bordeaux-u, gdje su lokalni čelnici Trumpu poželili dobrodošlicu uručivši mu butelju izvanrednog francuskog vina (naravno, Bordeaux-a), s napomenom da ga kuša, pa će vino zavoljeti. Potom je američki vođa, na putu prema Biarritz-u, imao priliku tranzitirati kroz vinogradarsku regiju čije proizvode namjerava dodatno cariniti. Putem se odobrovoljio, rado s Macron-om dva sata diskutirao o programu Samita, te pokazao pomirljiv stav prema pregovorima s Iranom koje je inicirala francuska diplomacija. Bio je upoznat i nije protestirao zbog dolaska u Biarritz, za trajanja Samita, iranskog ministra vanjskih poslova, Mohammad Javad Zarif-a, radi susreta s francuskim ministrom vanjskih poslova Jean-Yves le Drian-om. Međutim, za razliku od Borisa Johnsona i Angele Merkel, Trump se nije priključio pozivu francuskog predsjednika da iranskog izaslanika i osobno pozdravi. Demantirao je i novinare koji su izvjestili da je Emmanuelu Macronu odobren mandat zastupnika G7 u pregovorima s Iranom.

Pored američkog kompleksa superiornosti koji tu velesilu priječi javno prihvatiti  leadership, čak/pogotovo kada dolazi od strane saveznika (Macrona), te pored agresivnih izljeva bijesa brazilskog predsjednika, organizator Samita morao se suočiti i s kompleksom inferiornosti bezbrojnih francuskih organizacija civilnog društva, impliciranih u afirmaciju ekoloških problematika. Nakon što su aktivisti tih organizacija u zgradama lokalne uprave uspjeli suptilizirati službene Macronove portrete, izokrenuli su ih naopako i transformirali u transparente, pa organizirali « defile izokrenutih portreta » kako bi ilustrirali « unutrašnji sukob ličnosti » francuskog vođe. Tvrde da se predstavlja kao šampion ekologije, a da se s njima (autentičnim eko-šampionima) nije dovoljno konzultirao, niti ih je u Biarritz pozvao.

Unutarideološki sukobi

Evociran „unutrašnji sukob ličnosti“ aludira i na zbunjujuću kombinaciju suprotnosti na kojoj se temelji nacionalna i međunarodna politika francuskog predsjednika: na sprezi između neoliberalne dokse i ekološke osviješćenosti, Kritičari te politike smatraju da je lažna intencija Emmanuela Macrona da priječi i liječi ekološke katastrofe neoliberalizmom koji je njihov glavni izvor. Evidentno je da se radi o nerazumijevanju Predsjednikove političke metode, prilagođene realnom vremenu i prostoru. Naime, neoliberalni poredak, nejednaki gospodarski razvoj jednako koliko i različit nivo ekološke svijesti, nisu proizvodi Macronove ličnosti, nego ideološka stvarnost – odraz naslijeđenog jednoumlja suvremenog svijeta. Ukoliko tu stvarnost – to planetarno jednoumlje zaista želimo mijenjati, nužan je „unutrašnji ideološki sukob“, odnosno interakcija između proturječnosti životne stvarnosti u zadatom vremenu i prostoru. Prema prirodnim zakonitostima, jedino je „unutrašnji ideološki sukob“ sposoban generirati pozitivne transformacije te stvarnosti, kao i buduće ideološke pomake. Naime, bez unutarideoloških sukoba, bez autokritike nema niti razvojne dinamike društvenih organizacija (sistema). Pod idiličnim velom statičke ravnoteže, u sustavima koji suzbijaju unutarideološke sukobe nezadrživo raste nered, a s njim i rizik od generalne krize i nestanka tih i takvih društvenih organizacija.

Kada se opisanom globalnom i lokalnom neredu dodaju: neslaganje Njemačke i Francuske glede Mercosur-a ; prvi nastup na međunarodnoj sceni britanskog premijera Borisa Johnsona spremnog na no-deal Brexit ; te prisustvo u funkciji promatrača, službenih, ali nemoćnih međunarodnih organizacija na neformalnom sastanku najutjecajnijih država, dobiva se jasna slika o ozbiljnosti situacije u kojoj se je zatekao svijet krajem ovog drugog desetljeća XXI stoljeća. Sistemom za upravljanje međunarodnim odnosima upravljaju neformalne interesne političke skupine. Iako su predstavnici država (članovi tih grupa) izabrani demokratskim putem (predsjednički izbori), obzirom na činjenicu da mogućnost kandidiranja na demokratskim izborima često ovisi o financijskoj podršci i/ili  lobistima neformalnih ekonomskih i financijskih interesnih grupacija poput Trilaterale i Bilderberga, politiku XXI stoljeća obilježava demokratski deficit, zbog kojeg se produbljuju svi vidovi nejednakosti na globalnoj i lokoalnoj razini. S jedne strane, te neformalne međunarodne interesne skupine uspješno premošćuju ili utječu na rad i odluke službeno priznatih međunarodnih organizacija – čija se svrsishodnost time dovodi u pitanje. S druge strane, obzirom da se radi o neformalnim grupama, one nemaju obvezu usvajanja, a niti primjene usaglašenih stavova, zbog čega opasno raste nered (entropija) u sustavu za međunarodne odnose.

Tri nejednakosti :

Socijalne nejednakosti

O eksplozivnim socijalnim nejednakostima nije bilo značajnih oficijelnih debata u Biarritzu, nego na marginama G7, u okviru paralelno organiziranog  protu-samita čija je svrha bila denuncirati države G7 kao glavne odgovorne za rast nejednakosti. Što je jednostavan pristup kompleksnim svjetskim problematikama, naslijeđen iz doba blokovske ideološke podijeljenosti i njoj priloagođene politike zemalja trećeg svijeta. Ako je svijetom uspješno ovladalo neoliberalno jednoumlje, to je zato što su ga spremno prihvatile sve političke elite bivših ideoloških blokova, iz čega proizlazi da su sve one jednako odgovorne za rast nejednakosti. Bez jasno formulirane zajedničke političke linije, nedaleko od Biarritza, u Hendayeju i Irunu na protu-samitu „G7  Ez „ (što na baskijskom znači : « Ne G7-u ! »),  okupile su se različite grupe antisistemskih aktivista radi trodnevnog sudjelovanja u organiziranim radionicama i konferencijama. Debatiralo se o  kapitalizmu, klimi i okolišu, feminizmu, raznolikosti i slobodi naroda, socijaldemokraciji, migraciji i prihvatu migranata, dakle o tematikama koje su u središtu interesa razvijenog svijeta. U isto vrijeme, na Samitu u Biarritz-u sudjelovali su predstavnici afričkih zemalja, nerazvijenog kontinenta čiju demografsku eksploziju ne slijedi gospodarski rast, te rastuća bijeda Afrikanaca prijeti prelijevanjem na obale europskih mora i oceana.  Ideja francuske diplomacije bila je mobilizirati G7 oko efikasne podrške Afrikancima u Africi, odnosno  u  razvoju njihovih gospodarskih struktura.

Sigurnosne nejednakosti

Samit je započeo bunkerizacijom Biarritza – atraktivnog ljetnog turističkog odredišta na francuskoj baskijskoj atlantskoj obali usred mjeseca kolovoza, Stanovnicima atraktivne stare gradske jezgre s pogledom na Atlantski ocean, označene kao „crvena zona“ rezervirana za sudionike Samita, bilo je ograničeno kretanje. Stoga su brojni među njima svoje stanove napustili na tri dana, kako bi ih iznajmili francuskim policijskim snagama, za minimalno 1 500 eura noć. Drugi, poglavito trgovci i ugostitelji, očekuju obeštećenje za blokadu turističke sezone. Na prvoj ministarskoj sjednici nakon godišnjih odmora, francuska je vlada za G7 izglasala budžet od 36,4 miliona eura, ishodila financijsku participaciju velikih francuskih tvrtki, te mobilizirala neviđen policijski dispozitiv : 13 000 policajaca i žandara, potpomognutih vojskom. Procjenjeno je da su te silne sigurnosne trupe, pored osobnih osiguranja sudionika Samita, nužne  radi ovladavanja heteroklitnim skupinama očekivanih 12000 sudionika protu-samita G7 Ez i prosvjednika (Black Blocks, Baskijski separatisti, Altermondijalisti, Žuti prsluci itd.). Činjenica da je na Samitu, bez vidnih problema, preventivnim uhićenjem, spriječeno djelovanje istih onih razbijačkih bandi koje su, gotovo 40 uzastopnih subota, tijekom prosvjeda Žutih prsluka, nesmetano razbijale pariške vitrine, ide u prilog tezi brojnih analitičara prema kojoj su razbijači tada bili instrumentalizirani radi diskreditacije Žutih prsluka. Iz čega je jednostavno izvesti zaključak da  francuski sigurnosni sustav, kao i svi drugi sustavi razvijenih država, nije jednako efikasan u zaštiti populacija koliko u zaštiti elita. Naravno, najevidentnije sigurnosne nejednakosti proizlaze iz nejednake vojne spremnosti razvijenih i nerazvijenih država.

Nejednakosti muškarac-žena

Američki predsjednik kritizirao je « originalan » francuski tematski pristup sastanku 7 najmoćnijih državnika u kojem je dominirala ideja nejednakosti ; i to nejednakosti muškarac-žena umjesto uobičajene koncentracije na goruću gospodarsku problematiku.

Nije zamijetio da se, ispod suptilnog evociranja nejednakosti u odnosu između muškaraca i žena u programu ovogodišenjeg G7, krije borba protiv nasilja nad ženama koju ilustrira vrlo aktualna afera Jeffrey Epstein (Američki predsjednici Bill Klinton i Donald Trump bili su dugogodišnji prijatelji milijardera Jeffrey Epstein-a).

Radi se o međunarodnoj  kriminalnoj hobotnici čiji najsolidniji krak vodi u Pariz, do svemoćnog Jean-Luc Brunel-a, suradnika nastranog milijardera Epstein-a i vlasnika eminentne agencije za menekenke MC2. Za njega se sumnja da je Epstein-ovim jetseterima i međunarodnoj mreži moćnika, podvodio maloljetnice, među kojima 3 dvanaestogodišnje Francuskinje i više Ruskinja. Sanjajući manekensku karijeru, te su djevojčice postale žrtvom seksualnog nasilja.

O mjestu žena u politici XXI stoljeća najbolje govori ovogodišnji G7 u kojem je prisutna samo jedna žena. Za „prve dame“ bili su priređeni tradicionalni kulturni sadržaji, a jedini „prvi gospodin“, suprug Angele Merkel, nije se pojavio u Biarritzu.

G7 je donio i ilustraciju verbalnog nasilja nad ženama, sadržanu u Bolsonarovom vulgarnom vrijeđanju Macronove supruge nakon intervencije francuskog predsjednika u kojoj je najavio mogućnost nesprovođenja MERCOSUR-a. Između ostalog, Bolsonaro je Brigitte Macron izvrijeđao i zbog toga što je starija od svog supruga. Isto iako su npr. Bolsonaro i američki predsjednik jednako stariji od svojih bračnih družica.

Odakle u Jair Bolsonaru toliki bijes ?  Šta je MERCOSUR, koje i čije interese štiti ?

SPORAZUM EU – MERCOSUR: TRGOVINSKI OKVIR ZA PROPAST EUROPSKE POLJOPRIVREDE

Kada su u lipnju ove godine, Europska unija i Mercosur, kao blok južnoameričkih zemalja – Brazil, Argentina, Urugvaj i Paragvaj, nakon 20 godina pregovora, potpisale sveobuhvatni sporazum o slobodnoj trgovini (dio šireg Sporazuma o pridruživanju dviju regija), obje strane pozdravile su ga kao nezamijenjiv “orijentir” u kreiranju globalne politike. EU je prvi veliki partner koji je sklopio sporazum s Mercosurom, pa je Jean-Claude Juncker, upravo odlazeći predsjednik Europske komisije, nazvao to „doista povijesnim trenutkom“ koji će i zemljama EU-a, kao i Južne Amerike stvoriti trgovinski okvir, te otvoriti velike mogućnosti za „održivi rast, uz istodobno jamčenje zaštite okoliša i očuvanje interesa potrošača u EU-u“. Sporazumom je obuhvaćeno 780 milijuna stanovnika dva kontinenta, te mu je cilj učvrstiti političke i gospodarske odnose između EU-a i zemalja Mercosura. Obje su se strane obvezale na međunarodnu trgovinu temeljenu na pravilima, a ono što je briselska birokracija osobito naglasila je da će europske korporacije steći važnu početnu prednost na tržištu s golemim gospodarskim potencijalom.

Rječ je o prvom važnom trgovinskom sporazumu koji je Mercosur potpisao od svog osnivanja 1991. godine. Stoga za Mercosur, sporazum uklanja carine na 93 posto izvoza u EU i daje „preferencijalni tretman” za preostalih 7 posto. Tako će južnoamerički blok zemalja imati „povećani pristup europskom tržištu poljoprivrednih proizvoda – osobito za govedinu, perad i šećer. Brazilci tako očekuju da će tarife na sok od naranče, instant kave i voće biti poništene, što će biti velika pobjeda za njihov agrobiznis sektor.

Za EU je najveći dobitak znatno poboljšano izvozno okruženje za europske korporacije, koje će sada imati prednost na južnoameričkom tržištu, a u odnosu na ostale dijelove svijeta koji se i dalje suočavaju s tradicionalno visokim tarifama i drugim trgovinskim preprekama Mercosur-a. Sporazumom će se na kraju ukinuti carine za 91 % robe koju tvrtke iz EU izvoze u Mercosur. Neki od najvažnijih benefita za Europu uključuju smanjivanje carina na automobile i automobilske djelove, kemikalije, strojeve i tekstil. Prema potpisnicima, Sporazum je očit dokaz da će međunarodni trgovinski sustav izdržati, unatoč naporima koji proizlaze iz protekcionističkih politika Donalda Trumpa i kineskog kapitalizma koji podržava država.

Zvuči izvanredno, kad ne bi bilo drukčije (u Hrvatskoj preplavljenom uvoznim prehrambenim proizvodima krajnje loše kvalitete, ovaj Sporazum se ne propituje, iako ga treba ratificirati i Sabor).  Naime, Sporazum s Mercosurom, zajedno s drugim sporazumima o slobodnoj trgovini, uništava „održivi model malih i srednjih poljoprivrednika, prehrambeni suverenitet zemalja članica, te zdrave i održive prehrambene modele”, naglašavaju u Greenpeacu. Potpisivanje ovog Sporazuma jasno pokazuje licemjerje EU-a i moćnih država članica čiji se korporativni interesi kriju iza njega. Za raspravu je pitanje – kako usred klimatske krize čelni ljudi EK ili, budimo sasvim otvoreni, lobisti neformalnih ekonomskih i financijskih interesnih grupacija, mogu potpisati sporazum kojim se promiče model industrijalizacije poljoprivrede, umjesto da teže „lokaliziranju“ poljoprivrednih (nacionalnih) sustava koji se u potpunosti podudaraju s ciljevima Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama. Napomena za Hrvatsku – ratifikacija Sporazuma znači smrt i nestajanje za brojne OPG-ove koji se trude afirmirati i održati proizvodnju zdrave hrane, domaćeg porijekla.

Nadalje, kako je moguće potpisati sporazum koji će očito negativno utjecati na prihode europskih poljoprivrednika koji su već ionako vrlo niski u usporedbi s drugim sektorima europskog društva (jedan od razloga pobune Žutih prsluka)? Kako se može prihvatiti da se poljoprivredna politika EU-a vodi kanibalističkom filozofijom globalne slobodne trgovine, te zbog čega EU odustaje od održivog razvoja i poštivanja ljudskih prava, tzv. „europskih vrijednosti“? I konačno, kako se takav sporazum može „ prodati“ europskim potrošačima koji sve više žele i biraju zdravu prehranu, s namirnicama lokalnog porijekla?

Za većinu nacionalnih organizacija koje se bave zaštitom farmera i poljoprivredne proizvodnje u zemljama članicama EU-a, Sporazum je u potpunoj suprotnosti s Izjavom Ujedinjenih nacija o pravima seljaka i drugih osoba koje rade u ruralnim područjima, usvojenom u prosincu 2018., u suprotnosti s ciljevima održivog razvoja koje je potpisala EU, te u potpunoj suprotnosti s temeljnim načelom EU teritorijalne kohezije, budući da će utjecati na sektor koji je već u krizi, što će ubrzati depopulaciju europskog ruralnog područja.

Stoga ove organizacije zahtijevaju od novog Europskog parlamenta i vlada država članica EU da taj sporazum odbace. Neki od argumentiranih zahtjeva dostupni su na   https://www.greenpeace.org/eu-unit/issues/democracy-europe/2122/eu-mercosur-environmental-destruction/

Mercosur: when the hypocrisy of the EU seeks to attack the rights of peasants and citizens.

https://www.fern.org/news-resources/eu-mercosur-deal-sacrifices-forests-and-rights-on-the-altar-of-trade-1986/

https://www.fern.org/news-resources/eu-mercosur-deal-sacrifices-forests-and-rights-on-the-altar-of-trade-1986/

Stručnjakinja za trgovinu Greenpeacea, Naomi Ages, navodi: „Trgovinska razmjena „automobila za govedinu“ za europska, kao i uopće civilizirana društva, zaista nije prihvatljiva jer vodi uništenju Amazone i istrebljenju domorodačkih naroda. Eskaliraju i neprijateljstva prema civilnom društvu koje otvara raspravu o činjenici da ovaj Sporazum povećava emisiju stakleničkih plinova i ugrožava životni vijek poljoprivrednika s obje strane Atlantika. EU mora prestati sklapati trgovinske sporazume od kojih imaju koristi samo velike korporacije koje pohlepne za profitom tragaju za izvoznim mogućnostima, istovremeno zatvarajući oči pred društvenom i ekološkom štetom koju uzrokuju. EU administracija, kao i novi saziv Europskog parlamenta (odgovornost snosi i stari) su odgovorni za rješavanje ovih nepravdi, a ne za trasiranje kratkoročnih profitnih korporativnih interesa.

Pod režimom predsjednika Jaira Bolsanara, Brazil je oslabio mjere zaštite najosjetljivijih i najvažnijih ekoloških regija u Brazilu, uključujući Amazonu. Predsjednik Bolsonaro zaprijetio je povlačenjem Brazila iz Pariškog sporazuma. EU i Mercosur zemlje, potpuni odraz korporativnih interesa, žele maksimalno povećati pristup međusobnim tržištima i povećati izvoz.  EU želi da se ukinu izvozni porezi, te da se europskim korporacijama omogući povlašten tretman u natječajima javne nabave na lokalnoj i nacionalnoj razini Brazila, Argentine, Urugvaja i Paragvaja kao zemalja članica Mercosura. Bivša, a možda i buduća predsjednica Argentine, Cristina Fernandez de Kirchner, ogorčena protivnica zapadne kolonijalističke politike, najavila je ukidanje ovog Sporazuma ako pobjedi na izborima koji predstoje Argentini.

Ali da se vratimo benefitima – zauzvrat, Mercosur EU korporacijama nudi veći pristup tržištu govedine, peradi, šećera i etanola za biogoriva, između ostalih proizvoda. Goveda su, naime, najveći pokretač krčenja šuma u Amazoni, 63% pošumljenih površina zauzimaju životinjski pašnjaci. Gotovo osam tisuća četvornih kilometara brazilskog Amazona uništeno je tijekom 2018. godine.

Postignuti Sporazum koji zahtijeva ratifikaciju u Europskom parlamentu, te nacionalnim parlamentima EU država članica, našao se na stolu skupa G7, u okviru rasprave o katastrofalnim požarima u Amazoni koje brazilski predsjednik ne želi zaustaviti. Međutim, rasprava je otvorila i dodatni raskol unutar EU-a, te dovela do sukoba između zemalja s velikim poljoprivrednim sektorom, na čelu s Francuskom, uključujući Irsku, Poljsku i Belgiju, te više izvozno orijentiranih zemalja, poput Njemačke, Španjolske, Portugala, Nizozemske, Švedske, Češke i Latvije. Grupa zemalja pod vodstvom Francuske (predsjednika Macrona) smatra da europskoj poljoprivredi prijeti dodatni uvoz poljoprivrednih proizvoda s nižim standardima (GMO), dok grupa zemalja na čelu s Njemačkom (predvođene s frau Merkel) želi da trgovinski sporazum otvori mogućnosti izvoza za njihovu industriju automobila i dijelova.

Kakav će stav zauzeti Hrvatska koja se hvali svojim utjecajem u EU, a koja nema ni poljoprivrede, a kamoli industrije, u ovom sukobu ostaje za vidjeti.  Vjerojatno na tragu službenih stavova briselske odnarođene birokracije, ne u službi zaštite ono malo proizvođača hrane koji se pokušavaju održati u raljama inozemnih korporativnih interesa. Kako navodi kolegica, Sanja Vujačić, nigdje se eurofilska ideološka propaganda ne prakticira bez zadrške kao u Hrvatskoj. Dakle, nigdje europska moralna jaruga nije dublja nego u Hrvatskoj.

 

 

0 komentara

You may also like