Foto: glas istre
U četvrtak, 23. siječnja održani međunarodni forum o sjećanju na holokaust i borbi protiv antisemitizma, u Jeruzalemu, privukao je čak 47 svjetskih državnika ili šefova vlada, između kojih i hrvatsku predsjednicu na odlasku Kolindu Grabar-Kitarović. Međutim, nedvojbeno, prema navodima gotovo svih izraelskih i svjetskih medija, „glavna zvijezda“ ove konferencije bio je ruski predsjednik Vladimir Putin, na kojega je bila usmjerena i najveća pozornost medija, prije svega na njegov prigodni govor. S Putinom su se fotografirali svi, uključno i izraelski vojnici iz specijalnih postrojbi na njihov zahtjev, a izraelski politički dužnosnici i preživjele žrtve holokausta obasipali su ga iskrenom zahvalnošću i biranim riječima.
Nedvojbeno je kako je izraelski premijer Benjamin Netanjahu napravio politički vrlo mudar potez pozvavši u Jeruzalem ruskog čelnika, kojemu je dodjelio glavnu ulogu, i američkog potpredsjednika i, zapravo, sukreatora sadašnje oštre američke proturuske politike Mikea Pencea. Netanjahu je ponosno sjedio u prvom redu konferencijske dvorane upravo između to dvoje ponajmoćnijih političara današnjice. Ali Netanjahu je napravio još jedan bitan potez, kojim je, zapravo, izišao u susret čitavoj Rusiji i njezinim stavovima vezanim uz Drugi svjetski rat na koji je ruski narod spravom vrlo osjetljiv s obzirom na broj podnijetih žrtava i razaranja: on je, izričito, po prvi puta javno, u isti kontekst stavio holokaust i tragediju kroz koju su prošli sovjetski građani u vrijeme nacističke okupacije, konkretno građani Lenjingrada (današnji Sankt Peterburg) koji je pod blokadom njemačke bio od rujna 1941. do 27. siječnja 1944. godine. U tom je gradu, u tih 900 dana opsade, što od neprestanog granatiranja što od gladi i bolesti umrlo gotovo nestvarnih oko milijun i pol ljudi. S tim u svezi Netanjahu je, jučer, skupa s Putinom otvorio velebni spomenik žrtvama nacističke blokade Lenjingrada, u kompleksu memorijalnog centra holokausta.
Taj izraelski potez otvoreno je i sa suzama u očima pozdravio i na njemu se zahvalio ruski predsjednik Putin, i sam porijeklom iz Sankt Peterburga, i koji je, također, u svojoj bliskoj obitelji imao stradale iz vremena nacističke blokade. Zapravo je Putin ovim izraelskim pozivom i ukupnom organizacijom konferencije dobio i sve ono što je želio: potvrdu vodeće uloge tadašnje Crvene armije ne samo u oslobođenju koncentracijskih logora diljem Istočne i Srednje Europe, već i ukupnog osolobađanja Europe od nacističke okupacije. Putin je u svom govoru pritom podsjetio i na nevjerojatnih 27 milijuna poginulih sovjetskih vojnika i civila tijekom Drugog svjetskog rata i na golema materjalna razaranja, ali je također podsjetio i na nešto što je proteklih godina vrlo aktualno u odnosima između Rusije i prije svega Poljske, a onda i Ukrajine i pribaltičkih republika iz bivšeg SSSR-a. Naglasio je, kako u nacističkim logorima smrti nisu glavnu riječ vodili samo njemački nacisti, već i njihove domaće sluge, i kazao kako je najveći broj stradalih Židova bio uprvo na područjima tada od Wermachta okupiranih djelova SSSR-a, od Baltika do Ukrajine, i u kojima je stradala svaka četvrta žrtva holokausta uopće. Podsjetio je da je u Litvi likvidirano nevjerojatnih 90% ukupnog prijeratnog broja Židova – njih 400 tisuća. Podsjetio je na pogrom Židova u Ukrajini, spomenuvši tragediju s više od 30 tisuća ubijenih Židova u svega nekoliko dana u Babin Yaru kraj Kijeva i td.
Putin je pozivom u Jeruzalem dobio i još jednu bitnu stvar: omogućeno mu je da „urbi et orbi“ oglasi svoju inicijativu o konferenciji „velike petorice“ – čelnika stalnih država članica Vijeća sigurnosti UN-a tijekom 2020.g. zbog rješavanja nagomilanih sigurnosnih problema koji sada prijete ljudskoj civilizaciji. Njegov su prijedlog podržale vrlo brzo Francuska i Kina, a „loptica“ je sada prebačena prije svega na Washington koji mora odgovoriti na „bačenu rukavicu“ izazova jer Putinova je inicijativa naišla na snažan pozitivan odjek, pričemu, obično, inicijative takvoga karaktera stižu s druge strane Atlantika.
Činjenica kako na ovu konferenciju nije bio pozvan poljski predsjednik Andrzej Duda, a da se upravo u Poljskoj nalazio najveći koncentracijski logor Aušvic, dovoljno govori sama za sebe. Izrael i Poljska, naime, proteklih godinu i pol dana prolaze kroz fazu vrlo pogoršanih odnosa upravo zbog, kako tvrdi Jeruzalem, negiranja poljskog sudjelovanja u pogromu židovskog stanovništva, koje se od četveromilijunskog prije rata, svelo na svega nekoliko tisuća stanovnika poslije Drugog svjetskog rata i u čijoj likvidaciji su itekako sudjelovali i sami Poljaci. Iako je i ukrajinskom predsjedniku Volodymiru Zelenskom Izrael zabranio držanje govora (ali ne i dolazak) na spomenutoj konferenciji zbog sadašnjeg revizioniranja povijesti i glorificiranja ukrajinskih poraženih snaga iz Drugog svjetskog rata (koje je, da se razumijemo, počelo u vrijeme mandata Petra Porošenka a ne Zelenskog, ali se ono i dalje nastavlja), Zelenski je jučer došao u Jeruzalem ali nije otišao na spomenutu međunarodnu konferenciju, pravdajući se kako tamo više nema mjesta. On je odao počast žrtvama holokausta odvojeno, ali su taj njegov potez „gafom“ prozvali mnogi izraelski komentatori, navodeći, kako se on bojao da se ne bi zamjerio radikalnim organizacijama u svojoj zemlji.
Zanimljivo je bilo i kako je američki potpredsjednik Mike Pence prišao Putinu i s njim se pozdravio, pri čemu su i razmijenili blage osmjehe. A Pence je u svom govoru nastupio klasično američko-pragmatički, shvaćajući kako je bespredmetno uspoređivati broj izgubljenih američkih i sovjetskih vojnika i civila u Drugom svjetskom ratu. On je zato kazao kako su Sjedinjene Države uvijek bile, još od 1948. i stvaranja izraelske države, i uvijek će biti uz Izrael i izraelski narod, za što je zaradio pljesak dijela okupljenog auditorija, kojemu je, očito, puno važnija budućnost od prošlosti ma koliko ona važna bila.
Možda upravo taj moment najbolje i oslikava Netanjahuov važan promidžbeni potez u sklopu ove konferencije, koja je nesumnjivo nužna jer se u uvjetima rastućeg antisemitizma diljem svijeta sjećanje na holokaust ne smije zaboraviti. Netanjahu je ovime i regiji i svijetu želio pokazati kako Izrael ima najmoćnije svjetske zaštitnike oko pitanja svoje opstojnosti – i u Washingtonu i u Moskvi. Međutim, iako je nedvojbeno kako se rusko-izraelski pogledi po pitanju holokausta i Drugog svjetskog rata u velikoj mjeri podudaraju, sadašnje regionalno i globalno geopolitičko stanje i interesi dviju država ipak nisu u potpunom suglasju. Štoviše, Izrael je najveći američki regionalni saveznik, a Rusija se s tim istim SAD-om u toj istoj regiji proteklih godina opasno sukobljava.
Zato Putinovu zahvalnost i jučerašnje suze Netanjahu ipak ne smije shvatiti i kao konačnu potporu Rusije njegovim geopolitičkim interesima. Rusija će, nedvojbeno, kao i SAD uvijek braniti Izrael od onih vanjskih ugroza koji prijete njegovim uništenjem temeljem negacije prava na postojanje židovske države na sadašnjem teritoriju, ali sigurno neće a priori podržavati izraelske regionalne ambicije koje su usmjerene protiv sadašnjih ruskih glavnih bliskoistočnih interesa i uporišta, prije svega Sirije i Irana. A uprvo su to problematike oko kojih Moskva i Jeruzalem imaju u velikoj mjeri posve oprečna stajališta.
