" /> (Video) Putin i Erdogan svečano otvorili plinovod „Turski tok“: Rusija i Turska kao “glavne zemlje Euroazije” | Geopolitika News

(Video) Putin i Erdogan svečano otvorili plinovod „Turski tok“: Rusija i Turska kao “glavne zemlje Euroazije”

Jučerašnje službeno otvaranje ruskog crnomorskog plinovoda „Turski tok“ za tursko, kao i tržište Jugo-istočne i (u perspektivi) Srednje Europe svakako je jedna od najvažnijih vijesti iz svijeta energetike u godini koja je tek počela. Međutim, ona isto tako ima i svoju vrlo izraženu (geo)političku dimenziju, a što potvrđuje i tekst ispod, koji, između ostaloga, prenosi dijelove govora turskog i ruskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i Vladimira Putina sa svečane ceremonije u Istanbulu. A oni nedvojbeno upućuju na gotovo nezaustavljivi razvoj strateškog partnerstva dviju zemalja na svim razinama, koje ne može ostati bez odijeka i posljedica po širu regiju, ali i po ukupne globalne odnose, bez obzira što je jednom jedinom rečenicom Erdogan u svom govoru ipak spomenuo tursko savezništvo sa SAD-om. Ali je zato indirektno jasno dao do znanja što stvarno misli o američkoj ulozi u nastalom, opasnom sigurnosnom stanju na Bliskom istoku (čitavu svečanost otvaranja plinovoda „Turski tok“ iz Istanbula, kao i govore svih sudionika možete pogledati na videu ispod teksta). No krenimo redom.

Ruski i turski predsjednici Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan, u srijedu, 8. siječnja, u Istanbulu, na organiziranoj svečanosti, službeno su u rad pustili plinovod „Turski tok“, kojim će se ruski plin isporučivati Turskoj i zemljama Jugo-istočne i Srednje Europe. Dvojica državnika simbolički su otvorili ventil, čime je plin iz ovoga plinovoda, koji je koštao oko 7 milijardi eura i koji se gradio oko 5 godina u vrlo složenim hidro-geološkim uvjetima Crnog mora i na rekordnim dubinama od preko 2000 metara, počeo stizati i na tursko tlo.  Prethodno je, od siječnja ove godine, drugom cijevi toga plinovoda ruski plin počeo stizati u Bugarsku, Grčku i Sjevernu Makedoniju. Svečanoj ceremoniji zato su, osim ruskih i turskih državnika, nazočili još i bugarski i srpski premijeri Boiko Borisov i Aleksandar Vučić. Grčkog predstavnika nije bilo, što i ne čudi: Ankara i Atena proteklih su mjeseci u vrlo zategnutim političkim odnosima, najviše povezanih upravo uz sferu energetike. Konkretno, radi se o sukobima glede prava na eksploataciju velikih plinskih nalazišta u Istočnom Sredozemlju tj. šelfu Cipra, iz kojih Turska ne želi biti isključena i za što, kao sredstvo postizanja ciljeva, koristi jedino od strane Ankare priznatu „Tursku Republiku Sjeverni Cipar“.

U emotivnim govorima dvojice predsjednika – Putina i Erdogana, naglašena je povijesna važnost projekta „Turski tok“ za nastavak sveobuhvatne rusko-turske suradnje u svim sferama. Turski je čelnik podsjetio na stotu godišnjicu rusko-turskih odnosa, ali i naglasio kako su oni počeli još puno ranije, u vrijeme Osmanlijskoga carstva, pismom sultana Bajazida II. ruskom caru Ivanu III. kojim se poziva na normalizaciju odnosa dvaju naroda i carstava, i taj trenutak, kazao je Erdogan, Turska smatra početkom razvoja tursko-ruskih odnosa koji već traju oko 500 godina. Dvije države sada imaju golemu važnost na geografskoj karti Euroazije i ona je značajna za sve zemlje i narode, kazao je turski vođa. Sva potpora koju je Rusija dala Turskoj „je nezaboravljiva“, izjavio je Erdogan, naglasivši, kako i u „teško doba Hladnog rata Rusija i Turska nisu činile niti dozvolile bilo što, što bi narušilo dobrosusjedske odnose dviju država i naroda“. Naglasio je međusobnu suradnju u turizmu koja raste svake godine, suradnju u građevinskom sektoru, energetici, izgradnji prve turske nuklearke Akkuyu koje ide po predviđenom programu i td., i td.

Erdogan je s velikim uvažavanjem govorio o Putinu i Rusiji, o novim zajedničkim projektima i investicijama, dostignutoj, kako je kazao, 100 milijardi dolara vrijednoj međusobnoj robnoj razmjeni. Ukazao je i na naraslu važnost Turske, kao novog središta za distribuciju energenata: kroz Tursku, kazao je dalje, prolazi, osim „Turskog toka“ i novi plinovod TANAP s azerbajdžanskim plinom za Tursku i Europu. Turska traži aktivno sudjelovanje i u istočno-sredozemnim projektima i u tom smislu „pruža svima ruku“, kazao je Erdogan. Ali Turska neće dozvoliti da se iz toga isključi niti „Turska Republika Sjeverni Cipar“.

S druge strane ruski predsjednik Putin ukazao je na važnost strateškog razvoja rusko-turske suradnje u ovim složenim geopolitičkim vremenima i upozorio na pojedine vanjske igrače koji nastoje omesti tu suradnju, pričemu je naglasio, kako neovisno o tome (rusko-turski) „poslovi idu svojim putom“. Naglasio je kako Rusija i Turska ubuduće mogu osigurati takvu suradnju koja će biti na korist obama narodima, kao i zemljama i narodima čitave regije koje s njima budu surađivale. Putin je kazao kako živimo u složenom svijetu i u regiji u kojoj svjedočimo tendenciji oštrog pogoršanja situacije (aludirajući na najnoviji američko-iranski sukob), te kazao kako Rusija i Turska pokazuju sasvim drugi primjer: da se zajedničkim radom i suradnjom mogu rješavati najsloženije i najambicijoznije zadaće na korist „naših zemalja, naših naroda, na korist naših susjeda i partnera“, kao i čitavoga svijeta.

Podsjećam: plinovod „Turski tok“ dug je 980 kilometara i ima dvije paralelne cijevi, svaka kapaciteta od 15,75 milijardi m3 plina. Prva cijev u potpunosti je namjenjena opskrbi turskog tržišta, u koje je „Gazprom“ prošle godine izvezao 24 milijarde m3 plina po već postojećem, 30-ogodišnjem plinovodu kroz Crno more „Plavi tok“, i kroz, sada već (od ove Nove godine) zaustavljenom kraku plinovoda „Balkanski tok“ kojim je Tursku ruski plin stizao preko Ukrajine, Rumunjske i Bugarske. Turska, time, iz Rusije dobiva i drugi ključni dobavni smijer prirodnoga plina bez država-posrednika, što je bitno za njezinu stratešku sigurnost u energetskoj opskrbi.

U tom istom kontekstu, prilično je (tragi)komično na spomenutoj istanbulskoj svečanosti jučer bilo gledati bugarskog premijera Boika Borisova, koji je, svojedobno,  2014. g., popustio pod snažnim pritiscima Bruxellesa i Washingtona i stopirao gotovo već započetu izgradnju ruskog plinovoda „Južni tok“ (čime je Rusiji nanio velike financijske štete), koji je dnom Crnog mora trebao izići na bugarsku obalu i od te zemlje učiniti važno energetsko čvorište za distribuciju plina dalje u Europu. Uvidjevši grešku, prije svega shvaćajući kako s Rusijom, usprkos sankcija i protusankcija, po pitanju energetske opskrbe surađuju mnoge zemlje EU i NATO saveza (Njemačka, Francuska, Italija, Mađarska, Austrija, Slovačka, Turska…) Borisov je prije cca. dvije godine naglo „promijenio ploču“ i u svom posjetu Moskvi od Putina de facto izmolio dozvolu da nastavak tj. spojnica na drugu cijev plinovoda „Turski tok“, namjenjenu tržištu Europe, ide preko bugarskog teritorija. Time je Bugarskoj ipak uspio osigurati siguran i jeftiniji dobavni smijer ruskoga plina, kao i ulogu tranzitne zemlje, iako više ne direktno iz Rusije, već preko turskog teritorija koji, umjesto Bugarske, postaje jedan od najvažnijih hubova. Ali takva je sudbina zemalja koje primerno ne vode brigu o vlastitim nacionalnim interesima, već prije svega o onim zajedničkim – u sklopu političkih i(li) vojnih integracija čiji su članovi, a tek ako nešto preostane pokušavaju se pobrinuti i za nacionalne interese zemalja i naroda kojima su na čelu. Ali bugraski premijer, i na tom mu, svejedno, treba odati priznanje, ipak se „posuo pepelom“, uvidio, i javno i hrabro priznao svoju grešku, i poduzeo mjere za saniranje šteta i spašavanje onoga što se još spasiti dalo. A i to nije malo i beznačajno: osigurana je bugarska energetska sigurnost, njezino gospodarstvo dobilo još jeftiniji ruski plin nego je to bilo do sada, a što je možda i najvažnije – osiguralo sigurnu opskrbu, neovisnu o sadašnjim i budućim (geo)političkim i sigurnosnim trvenjima u i oko Ukrajine.  Zanimljivo, Sofija je u tome uspjela u vrlo složenim unutar-europskim odnosima (u EU)  kao i krajnje poremećenim odnosima na relaciji Zapad-Rusija. Dakle, očito je da se moglo, samo je trebalo imati hrabrosti, stav i argumente prema kojima dobivanje energenata iz neke zemlje izvan tvojih integracija ne znači nužno i promjenu (geo)političke strategije te zemlje ili njezinu ovisnost o nekome, a kako je to proteklih godina prečesto tumačeno upravo na europskom tlu. I to neovisno o činjenici da su Zapadna Europa, redom članice NATO saveza, gotovo čitavo vrijeme najopasnijeg razdoblja hladnoga rata dobivale taj isti plin i naftu uprvo iz svog ljutog geopolitičkog (tada i ideološkog) protivnika SSSR-a. Danas se spomenute političke konstrukcije ponajprije koriste zbog biznis-konkurencije, u konkretnom slučaju – ponajviše zbog želje SAD-a za povećanjem isporuka svog „slobodarskog“ ukapljenog (LNG) plina u EU istiskivanjem ruskog – „agresorskog“ prirodnog plina iz već postojećih ili novih plinovoda čija je izgradnja pred završetkom („Sjeverni tok 2“). Ali u krupnom biznisu uvijek je važilo jedno od glavnih pravila: nužnost osiguranja jeftine i sigurne energije (u smislu dugoročne opskrbe), što je zalog za konkurentnost na svjetskom tržištu. Jer nje bez jeftine energije nema, a krupni se biznis u takvim uvjetima seli u prostore gdje mu je to osigurano. Europska unija teško da si to može dozvoliti jer je bi to značilo ne samo kraj njezinih geopolitičkih i geoekonomskih ambicija, već, možda i prije, gospodarsku stagnaciju i daljnji rast socijalne krize i nestabilnosti.

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like