„Vjetrovi promjena“: dovoljni za isušivanje gliba u koji je upala američka vanjska politika?

Američka vanjska politika od dolaska Trumpove administracije u Bijelu kuću u svom se strateškom djelovanju primarno oslanja na silu, kroz kombinaciju snažnih vojnih, diplomatskih i ekonomskih (sankcijskih i carinskih) pritisaka prema „nepoćudnim“ zemljama, pričemu se, više, uopće ne vodi računa radi li se o tradicionalnim američkim suparnicima i neprijateljima (Rusija, Kina, Iran, Sjeverna Koreja, Kuba, Venecuela,…) ili o saveznicima, poput ključnih zemalja EU ili o Turskoj, za čije nacionalne interese i ambicije, prema mišljenju Washingtona, nema mjesta ukoliko nisu u skladu s onim američkim. Pritom je razlika samo u intenzitetu njihove primjene, dok su ciljevi koji se žele postići isti: pokoravanje američkom svekolikom globalnom primatu i dominaciji. Međutim, tako otvorena oštra strategija naišla je na snažan otpor suparničke strane, pa je čitav proces Trumpovog tvrdog vanjskopolitičkog smijera djelovanja doveden u vrlo neugodnu situaciju, koja sve više utječe i na podrivanje samih američkih nacionalnih interesa u svijetu i snažno jačanje protu-američkog raspoloženja, kao rijetko kada ranije. A toga su, čini se, sve više svjesne i američke elite. Međutim, zbog politički i medijski prethodno tako postavljenih okvira, unutar kojih one na svijet gledaju isključivo kroz prizmu „crno-bijelih“ figura i odnosa (u kojima su SAD uvijek ona „bijela“ strana i uzor kojega svi moraju kopirati, a Kina, Rusija, … ona „crna“, s kojom se nema što razgovarati već prema njoj djelovati isključivo s pozicije „maksimalnog pritiska“), promijeniti tako izgrađenu sliku svijeta kroz crno-bijele „naočale“ u  američkoj javnosti bit će vrlo teško. Ali stanje je takvo, da će se prije ili kasnije (a bolje prije) nešto u tom smijeru trebati mijenjati. A čini se kako taj proces upravo počinje – najprije tiho i „stidljivo“ – kako se i inače prepariraju američke široke mase kada je u pitanju nešto veliko i novo, da bi se izbjegli nagli šokovi i neugodne posljedice. 

U tom sam smislu u prošlom broju tjednika „7Dnevno“ polemizirao sa stavovima britanskog analitičara Nialla Fergusona, objavljenim u londonskom mediju The Times, u kojima on poziva Trumpovu administraciju i buduće američke predsjednike da prema Rusiji primjene novu politiku „mrkve“ i da je inkorporiraju u Zapadni geoplitički konstrukt, omogućujući joj povratak u klub zemalja G8 u zamjenu za njezino priznanje poraza u hladnom ratu i pristanak na američku dominaciju nakon pobjede nad Kinom u „novom hladnom ratu“. Jer njega, očito, nema bez američke suradnje s Rusijom, odnosno prekidanja njezinih strateških i savezničkih veza s Kinom koje se ovih godina ubrzano uspostavljaju.

Ferguson navodi, kako se „konačni cilj američke strategije 2020.-ih godina mora sastojati u tome“, da se razdvoji „Putina i Xija i Rusiju potakne u zapadnu konfiguraciju, kao jedini način za spas Rusije od gušenja razvijajuće Kine“.

Ovoga ću se puta osvrnuti na još šokantinije prijedloge za odabir nove američke strategije postavljanja prema Rusiji, objavljene od strane utjecajne američke organizacije CFR, koja je temeljena na istom tragu kao i Ferguson – strahu od nemogućnosti pobjede SAD-a nad Kinom – ali koja, za razliku od njegovih blagih „ustupaka“ Rusiji (koji to, zaporavo i nisu, jer Moskvi povratak u G8 danas više ne znači ništa a kamoli da bi zbog toga odustala od svojih nacionalnih interesa), daje posve novu „recepturu“ za kreiranje budućih američko-ruskih odnosa, u kojoj se odbacuje politika sankcija i pritisaka, a prelazi na politiku davanja ustupaka Moskvi. I to još kakvih! Evo o čemu se radi:

Šokantno izvješće CFR-a: SAD će morati priznati Krim ruskim, zaustaviti širenje NATO-a, …



Jedna od najpoznatijih i najutjecajnihjih američkih analitičkih organizacija „Vijeće za međunarodne odnose“ (Council on Foreign Relations, CFR), spada među 5 najutjecajnijih organizacija na svijetu, u društvu sa široj javnosti puno poznatijim „bilderberzima“ i „trilaterali“ Davida  Rockefellera. Ta američka privatna organizacija za istraživanje vanjskopolitičkih pitanja i problematike dva puta mjesečno izdaje svoj časopis „Foreign Affairs“. Za CFR radi više od 4900 osoba, između kojih i brojni visoki službenici, diplomati, poznati znanstvenici, biznismeni, novinari, pravnici. Ne bez razloga CFR nazivaju najutjecajnijim američkim think-tankom, kojega ponekad optužuju i za urote s ciljem formiranja svjetske vlade.

CFR u svom novom izvješću, poput Britanca Fergusona također govori o američkom „novom hladnom ratu“ a izazvalo je, što niti malo ne iznenađuje, veliko čuđenje i američkih i ruskih analitičara.  Ovdje ću se poslužiti navodima ruskog analitičara Ivana Danilova, objavljenim u ruskom utjecajnom mediju RIA. 

On navodi kako se po svojoj otvorenosti i detaljima ovdje radi o šokantnoj strategiji, koja mora osigurati pobjedu SAD-a u novom hladnom ratu s Kinom i dominaciju Washingtona na geopolitičkom polju XXI. stoljeća. Ali u toj se strategiji ključno mjesto daje Rusiji i to na način koji je začudio mnoge.

Ideja, kako s Rusijom treba normalizirati odnose da bi se SAD-u bilo jednostavnije boriti s Kinom – nije nova za američku analitičku javnost. Problem je u tome što se kao glavni (a u stvarnosti jedini) način za postizanje te „normalizacije“ obično predlaže aktivno „gušenje i davljenje“ Rusije gospodarskim sankcijama, a u idealnoj varijanti – organiziranjem „smjene režima“. Takav pristup objektivno je kontraproduktivan, ali on je jedina mogućnost s točke gledišta onih, koji smatraju, kako je najpravilnija strategija prema Rusiji ona koja se sastoji od njezinog vraćanja u stanje „dobrih 90.-ih“ i zahtjeva „priznanje poraza u hladnom ratu“ (i posljedično, glavne uloge SAD-a u svijetu). Pritom se kombiniraju ekonomske i vojne metode, pričemu se to ne odnosi isključivo na Rusiju, a razlika je samo u intenzitetu pritisaka. Praksa potvrđuje kako je Washington spreman ulaziti u diplomatske i sankcijske sukobe i s najbližim saveznicima. Maksimum „mrkve“ koju su američki eksperti spremni predložiti Rusiji su nešto poput povratka u klub G8 u zamjenu za njezinu potpunu kapitulaciju po svim ključnim geopolitičkim pitanjima.

Nova strategija prema Rusiji potpuno je drukčija od svih dosadašnjih

Međutim, strategija koju je objavio „Council on Foreign Relations“, polazi s posve druge logike. Kao prvo, u njoj nema iluzija o tome kako SAD mogu samostalno pobijediti čitavi svijet. Štoviše (i to je šok s gledišta službenog američkog diskursa) – samostalno ne mogu pobijediti čak niti samu Kinu. Strategija američke „duboke države“ (kakvom je Danilov označio spomenutu američku utjecajnu organizaciju CFR), ide dalje, naglašavajući kako SAD općenitio moraju prestati tratiti napore na druge geopolitičke smjerove i koncentrirati se na Kinu, a također se baviti i radikalnim unutarnjim američkim reformama. I samo kombinacija tih mjera (koje se u strategiji nazivaju „receptima“)  Washingtonu može dati nužnu snagu i ostvariti nužne uvjete za pobjedu.

Začuđujuće je, navodi dalje Danilov, kako u tom dijelu, koji opisuje trenutačno „žalosno“ stanje na bojišnicama američko-kineskog hladnog rata, autor strategije (utjecajni bivši diplomat, poznati lobist i stariji znanstveni suradnik CFR Robert D. Blackwill), vrlo oštro kritizira greške Trumpove i Obamine administracije u politici prema Rusiji, a poglavito je oštar kada je u pitanju ukrajinska „majdanska revolucija“, Krim i sam Kijev. Danilov tu citira spomenutog američkog stručnjaka koji navodi slijedeće:

„Američki predsjednik, koji bi razumio „problem Kine“ (što je autorov termin za zabrinutost povezanu sa svim američkim problema s rastom kineskog utjecaja u svijetu, kineske ekonomije, vojske i td.), pitao bi: odgovaraju li sve bolji odnosi  između Kine i Rusije nacionalnim interesima SAD-a? Američki predsjednik, koji bi shvaćao „problem Kine“, stavio bi pod sumnju uvođenje dugoročnih sankcija protiv Rusije 2014.g., kada je Rusija anektirala Krim, koje je pomoglo gurnuti Rusiju prema savezu s Kinom. Američki predsjednik, koji bi shvatio „problem Kine“, ne bi dozvolio službenicima predsjedničke administracije javno pozdravljati revoluciju u Kijevu 2014.g., pomažući time uvjeriti Peking (i Moskvu) kako SAD žele smjenu režima u Kini.“

Takvo priznanje skupo stoji, navodi Danilov, ali najinteresantnije u tekstu (spomenute strategije CFR) je recept, koji se predlaže za poboljšanje odnosa između Washingtona i Moskve. On počinje u apstrakciji i prelazi u konkretnost. 

U strategiji se navodi: „Sjedinjene Države u koordinaciji sa svojim saveznicima moraju pokušati otvoriti široki dijalog s Vladimirom Putinom i ruskom vladom o svjetskom poretku i sigurnosti Europe i Azije.“

Samo stručnjak takvoga ranga i predstavnik „duboke države“ može si u američkom informacijskom prostoru dozvoliti potpuno ozbiljno zalaganje da predsjednik Trump pokrene dijalog s Vladimirom Putinom o svjetskom poretku, a da se pritom ne boji postati ciljem FBI-a zbog „suradnje s Kremljom“.

Na konkretnoj razini strategije „Council on Foreign Relations“ predlaže slijedeće:

„Izrazimo se jasno: Washington treba krenuti na ustupke, kako bi poboljšao odnose s Moskvom; on to ne može učiniti kroz očuvanje čitave sadašnje politike prema Rusiji. To isto odnosi se i na Moskvu. U tom duhu SAD moraju težiti prema sporazumu s Rusijom oko toga da je širenje NATO-a završeno, da SAD ukidaju svoje sankcije zbog aneksije Krima i da Rusija opet ima pristup grupi G8. U zamjenu, Moskva kroz povlačenje svoje vojske iz Istočne Ukrajine treba pristati na razmještaj mirovnih snaga UN-a, kao i prestati s otrovnim miješanjem u američku politiku i kulturu“.

CFR-ov prijedlog „razmjene“ teško da se može smatrati idealnim ili čak receptom koji paše za osiguranje zdravijih odnosa između Washingtona i Moskve, navodi Danilov, i dodaje, kako je tu važno ipak nešto drugo: sudeći prema toj poziciji utjecajne američke organizacije, američke elite postupno ostupaju od ideje da se Rusiji može i mora prijetiti, i počinju se privikavati na ideju da je s Moskvom moguće i nužno voditi ozbiljne pregovore. 

Danilov dalje kaže, kako je nemoguće, apsurdno i nezamislivo bilo sebi predstaviti  2014.g. da će vodeći analitički centar američke elite u svojstvu početne pregovaračke pozicije (za normalizaciju odnosa s Rusijom) „na stol staviti“  takve prijedloge poput priznanja Krima ruskim teritorijem, povratak Rusije u G8 (koje ima samo simbolično značenje), završetak procesa proširenja NATO saveza (što de facto znači davanja Ukrajini neutralnog statusa tj. njezine „finlandizacije“ (po finskom vanjskopolitičkom statusu), i odbacivanje razmještaja ukrajinske vojske u Donbas.

Naravno, sve ovo ne znači kako je navedeni niz elemenata upravo onaj kojega će i usvojiti službeni Washington, ali i ne znači kako oni idealno odgovaraju ruskim interesima koji su puno širi i dublji u odnosu na ono što sada predlaže Council on Foreign Relations, smatra Danilov. Međutim, samo ubacivanje takvih prijedloga u stručnu i političku „satnicu“, gotovo na svojoj najvišoj razini, moguće, označava određenu evoluciju američkog promišljanja, pričemu ne samo u odnosu na ruski smijer.

Washington se s bolom oprašta od iluzija o svojoj svemoći, a ruski uspjesi u suprostavljanju američkim sankcijama i proširenju njihovog utjecaja u svijetu samo su još jedan dokaz toga gubitka, navodi Danilov. Može se primjetiti, kaže on dalje, kako prekoatlantska elita prolazi sve odgovarajuće etape: početnu negaciju, nakon toga „zlobu“ (sankcije, opet sankcije, i ponovo sankcije, pomješane s ruskim izgonom iz G8), a sada idu rasprave oko toga što se može predložiti u zamjenu za zaustavljanje boli. Taj proces nije počeo sada, ali on sada dolazi do one faze, kada Washington postupno spremno odustaje od svojih ozbiljnih ambicija i priznaje nužnost ustupaka, a ne ultimatuma.

Prije svega to će završiti depresijom, a nakon toga novom geopolitičkom stvarnošću. Vjerojatno je najbolji odgovor na ova nastojanja američke refleksije – upornost u zaštiti ruskih interesa, tvrdi Danilov, koji zaključuje kako je ipak u američkoj „dubokoj državi“ ostalo još malo „zdravog razuma“ koji priziva na rad s Rusijom.

Putinov poziv „za spas civilizacije“ odaslan iz Jeruzalema 

Slučajno ili ne, na tragu pokušaja pronalaska izlaza iz „slijepe ulice“ u kojoj se našla američka vanjska politika, a s njom i čitavi svijet, nedvojbeno je i prošlotjedni poziv ruskog predsjednika Vladimira Putina upućen s međunarodne konferencije o holokaustu u Jeruzalemu. On govori o nužnosti održavanja summita „velike petorice“ – čelnika država stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (Rusije, Kine, SAD-a, Francuske i Velike Britanije) još tijekom 2020. g. zbog rješavanja nagomilanih sigurnosnih problema koji sada „prijete ljudskoj civilizaciji“. Putinov su prijedlog odmah podržale Francuska i Kina. Što će o tome reći Washington (kojega će sigurno slijediti London) još se uvijek ne zna. Ali „loptica“ izazova prebačena je na njegovu stranu, a Trump će morati odlučiti koristi li mu Putinova inicijativa ili šteti u odnosu na nadolazeće američke predsjedničke izbore u studenom ove godine. Jer inicijative ovakve težine i ovakvoga karaktera obično stižu s druge strane Atlantika, i u njima, sukladno tome, Washington vodi glavnu riječ.

Zoran Meter: O komentaru “The Timesa” da SAD moraju razbiti savezništvo Rusije i Kine

Komentari

komentar

loading...

You may also like