VOJNA ANALIZA: Zoran Meter: Prve vježbe bombardera „B-1 Lancer“ u Skandinaviji

Foto: wikipedia.org

Ili je nemir ili je strast – opasne vojne „igre“ na zapadnim ruskim granicama

Nastavlja se politika zastrašivanja i međusobnog pokazivanja vojnih „mišića“ između dviju glavnih svjetskih vojnih velesila – SAD-a i Rusije. I dok ruski ministar obrane Sergey Shoygu posljednjih dana za 2020. godinu najavljuje niz ruskih strateških vojnih vježbi, uključno i ruske 6. Armije na zapadnom strateškom smjeru (navodeći, pritom, kako je zamjena suvremenim vrstama naoružanja u tom sektoru izvršena 65% od ukupno planiranog), kao i strateške vježbe „Kavkaz 2020“ u južnom strateškom smjeru, Sjedinjene Države nastavljaju „zveckati“ sve opasnijim vrstama naoružanja u blizini ruskih zapadnih granica, prije svega na prostorima Srednje, Sjeverne i Jugo-istočne Europe. Dio je to američke strateške koncepcije stvaranja potencijalnog polja bojišta na europskom tlu s ciljem zadržavanja američke globalne vojne i svekolike dominacije, čemu bi aktivno morale pomoći europske članice NATO saveza u zamjenu za američku „sigurnosnu kapu“. Iako je to u svojoj biti, najblaže rečeno čudna koncepcija i još čudnija europska logika koja na nju olako pristaje (plaćati svoju sigurnost kroz provociranje neizvjesnog rata na svom teritoriju s velikim i snažnim protivnikom, u korist interesa svog ključnog saveznika – tisućama kilometara dalekog od potencijalne europske bojišnice!), malo se tko u današnjoj europskoj politčkoj eliti usuđuje o tome govoriti javno, već ovdašnje elite radije pribjegavaju taktici, tako lijepo prikazanoj u izvrsnoj i poučnoj bajci H. Ch. Andersena „Carevo novo ruho“, u kojoj svi vide da je car gol ali i dalje svaki put neumorno plješću njegovom „novom prekrasnom ruhu“ (kojega, naravno, nema, već je car na prevaru ostavljen posve gol), u strahu za svoje političke i ekonomske pozicije i sinekure, ili bojazni da će ih netko „pametniji“ proglasiti „glupima“. No bilo kako bilo, živimo u tom i takvom svijetu (Europi), kojemu se treba prilagoditi, ali nikako na način nojevog „zabijanja glave u pijesak“, već upravo suprotno – otovrenim razgovorom i prikazom stanja onakvoga kakvo ono jest, jer nas, u suprotnom, ne očekuje ništa dobro.

O američkim vojnim potezima, koji se odnose na Sjevernu Europu, 20. svibnja piše i norveški medij Dagens Nyheter. Konkretno, taj medij izvješčuje o prvim u povijesti, i najvećim takve vrste američkim zračnim vježbama u Skandinaviji za njihove „strateške“ bombardere Boeing B-1 Lancer. Vježbe se odvijaju u zračnom prostoru Švedske i Norveške, a u njima, osim spomenutih američkih, sudjeluju i  zrakoplovi norveškog i švedskog ratnog zrakoplovstva.

Norveški časnici navode kako ti zajednički letovi imaju prvorazredanu važnost. Konkretno, u pratnji američke „dvojke“ B-1 nalazili su se norveški lovci 5. generacije F-35 iz 332. eskadrile, bazirani u zračnj bazi Erland (Ørland) pokraj Trondheima, kao i švedski lovci Gripen. Podsjećam kako je Norveška članica NATO saveza, dok Švedska ima status države-partnera tog vojno-političkog saveza.



Karta 1: Skandinavski poluotok        

Norveški lovci F-35 u travnju ove godine izvršili su zajedničke letove s američkim strateškim bombarderima B-2 Spirit u zračnom prostoru Islanda i Sjevernog Atlantika. U studenom 2019. g. norveški lovci F-16 bili su u pratnji triju američkih strateških bombardera B-52 na Sjevernom Atlantiku sve do Barentsovog mora (vidi poveznicu na video).

Obično, američko zrakoplovstvo sudjeluje u redovitim zajedničkim vježbama, koje se odvijaju dva puta godišnje u sklopu vježbe Arctic Challenge, sa zračnim snagama Norveške, Švedske i Finske. U proljeće ove godine, američke zračne snage su iz baze u Južnoj Dakoti (Ellsworth Air Force Base) prebacile dva bombardera B-1 u zračnu bazu Fairford u Velikoj Britaniji. U svibnju su ti bombarderi izvršili niz letova u zračnom prostoru Danske, Litve, Latvije i Estonije.

Jednu je stvar ovdje bitno napomenuti, kako bismo bili precizni što se vojne terminologije i stvarnoga stanja tiče. Američki nadzvučni bombarderi B-1 još su 1995. g. povučeni iz ingerencije Strateškog zračnog zapovjedništva SAD-a, od kada su i prestali biti platforme za nošenje atomskog naoružanja tj. prestali su biti „strateški“ bombarderi (kakvima ih navodi spomenuti medij). Prema američko-ruskom sporazumu Start 3 iz 2010. g. bombarderi B-1 nisu uključeni u nuklearnu trijadu SAD-a. Štoviše, sukladno spomenutom sporazumu, na tom su bombarderu 2011. g. završeni radovi na preinakama, kojima mu je onemogućeno nošenje atomskog oružja, pričemu ruski inspektori (sukladno istom sporazumu) svaku godinu vrše provjere po tom pitanju.

I sama vojna djelovanja bombardera B-1 od spomenute 1995. g. na dalje,  ukazuju na njegovo korištenje i uporabu klasičnih vojnih oružja na svjetskim bojišnicama u kojima su aktivno sudjelovale Sjedinjene Države. Tako su od 1998. g. i operacije Pustinjska lisica, bombarderi B-1 korišteni isključivo kao nositelji klasičnog naoružanja u svim američkim vojnim kampanjama. Najčešće se radilo o gravitacijskim bombama GBU-31, teškim 910 kilograma. Posljednji put ti su zrakoplovi snažnije korišteni u operacijama protiv „Islamske države“ u Siriji i Iraku, u sklopu operacije Inherent Resolve. Tada je, od kolovoza 2014. do siječnja 2015. g. udio naleta B-1 iznosio 8% od svih letova američkih zračnih snaga. U tim su napadima korišteni zrakoplovi B-1 iz sastava 9. bombarderske eskadrile, koja je u srpnju 2014. g formirana unutar najveće američke zrakoplovne baze na Bliskom istoku – Al Udeid, u Kataru.

U travnju 2015. g, u okviru reorganizacije američkih zračnih snaga, svi B-1 Lanceri povučeni su iz nadležnosti Zračnog vojnog zapovjedništva (Air Combat Command) i stavljeni pod ingerenciju Zračnog zapovjedništva za globalni udar. Prema važećoj američkoj vojnoj doktrini, „globalni udar“ pokreće se neposredno nakon davanja zapovjedi za uporabu klasičnih vojnih oružanih sustava.

Psihološka uloga bombardera B-1

Važno je podsjetiti i na psihološku važnost koju ti zrakoplovi imaju u odnosu na protivnika s obzirom na njihovu veliku razornu moć koja se prije svega ogleda u tzv. tepih bombardiranju iza kojega obično „trava ne raste“. Upravo je na tu „psihološku kartu“ zaigrao i američki predsjednik Donald Trump kada je 8. srpnja 2017. g. pokušao demonstrirati (u ovom slučaju bezuspješno) moć tih zrakoplova kroz prelete dvaju B-1 Lancera u blizini sjevernokorejske granice, nakon što je ta zemlja 4 dana ranije izvršila testiranje interkontinentalne balističke rakete, sposobne dosegnuti teritorij SAD-a, a što je snažno odjeknulo u svjetskim medijima i predstavljalo stvarni politički „šamar“ na koji je Trump morao odgovoriti (a da stvarno nije imao mogućnost bilo kakve vojne interevencije s obzirom na protivljenje Kine i Rusije). Međusobne, i do tada još nikada izrečene količine i vrste uvreda i optužbi, kao što su bile  između čelnika dviju država, nastavljene su i dalje, a naknadno održani „povijesni“ summiti Trump-Kim Jong-un u Singapuru i Vijetnamu, nisu, osim do smanjenja napetosti i zaustavljanja huliganske retorike, doveli do ničega konkretnog, a najmanje do ukidanja sjevernokorejskog nuklearnog programa što je medijski na Zapadu bilo gromko najavljivano. Reagirajući na medijski senzacionalizam, pokrenut odmah nakon njihovog prvog summita u Singapuru, u svom sam komentaru pod nazivom „Pršti optimizam kao da je S. Koreja od danas članica NATO-a“, od 12. lipnja 2018. g. (vidi poveznicu ispod teksta), između ostaloga napisao i slijedeće: „Razumljivo je, s obzirom na povijesne okolnosti i donedavne međusobne prijetnje totalnim uništenjem „vatrom i ognjem“, kako su nakon njihovog susreta zavladali osjećaji ushićenja, da sve pršti optimizmom i gotovo da izgleda, kako da Sjeverna Koreja samo što nije postala ravnopravna članica NATO saveza. Međutim, do konkretnih rezultata još je dug i trnovit put.“

Iz sadašnje perspektive tj. odmaka od gotovo pune dvije godine, najbolje se vidi da je to upravo tako, i da se mnogi, naizgled snažni  politički potezi prije svega vuku za potrebe PR-a.  Ali vratimo se ipak današnjoj temi.

Američki bombaredri B-1 su 14. travnja 2018. g., također puno više u svojstvu demonstracije snage i PR-a negoli stvarnog strateškog utjecaja na tijek rata u Siriji, izvršili napade na objekte sirijske vojske s 19 krstarećih raketa AGM-158 JASSM, zajedno sa svojim saveznicima – Velikom Britanijom i Francuskom. To je bio odgovor na navodno korištenje kemijskih bojnih otrova od strane sirijske vojske, nedugo nakon oslobađanja tzv. zone deeskalacije Istočna Guta. Ta je saveznička operacija, zapravo, bila namjenjena isključivo „domaćoj publici“, jer niti je imala značajnjih posljedica po same sirijske vojne objekte, niti je dovela do strateških pomaka na tamošnjim bojišnicama, a što joj – realno – nije bio ni cilj s obzirom da u tom dijelu Sirije aktivno djeluju pripadnici ruske vojske, koji pružaju vojnu (i političku) potporu vladi u Damasku.

Potpuno je realno očekivati daljnji nastavak demonstracije snaga i pokušaje međusobnog zastrašivanja (od čega, u praksi, nema ništa, niti ono može dovesti do promjene vanjskopolitičkog smjera ove ili one zemlje uključene u „veliku igru“) između dominantnih vojnih velesila, kojima će se (a to je već u tijeku) svakako priključiti i kineska vojska – kao najvažniji simbol današnje ukupne kineske moći. I to će trajati sve do američkih predsjedničkih izbora 3. studenog ove godine. Nakon njih, a ovisno o tome tko će biti predsjednik SAD-a iduće četiri godine, ovisit će i daljnji scenarij oko globalnog preustroja svijeta, a samim time i oblici, intenzitet, lokacije i politički ciljevi provedbi vojnih vježbi strateškog, operativnog ili taktičkog značaja.

Zoran Meter: Pršti optimizam kao da je S. Koreja od danas članica NATO-a. Ali do konkretnih rezultata dug je put

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like