Mario Stefanov
Promjena doktrine motivirana je procijenjenim kineskim i ruskim napretkom u razvijanju sposobnosti lociranja i ubojnog djelovanja po američkim zrakoplovnim snagama raspoređenim u velikim bazama izvan američkog teritorija koje su se oduvijek smatrale sigurnim i dobro branjenim utočištima za postrojbe
Nova doktrina uporabe američkih zrakoplovnih snaga poznata pod nazivom “Agile Combat Employment Concept” stvorena za potrebe sučeljavanja s novim izazovima koje prema američkim stratezima predstavljaju Rusija i Kina kroz niz vježbi postupno se uvodi u funkciju.
Dana 14. prosinca 2021. američke zračne snage USAF objavile su i prvi naputak za provođenje nove doktrine pod nazivom “Air Force Doctrine Note 1-21 Agile Combat Employment” u kojem se uređuju temeljni okviri i koncepti operativnog djelovanja zrakoplovnih snaga.
Nova doktrina koju je potpisao i predstavio načelnik stožera američkih zračnih snaga, general Charles Q. Brown Jr., definira doktrinu ACE kao način djelovanja američkog zrakoplovstva koji se u manjoj mjeri oslanja na velike tradicionalne glavne prekomorske američke baze kao čvorišta za projekciju borbene moći na više disperziranih manjih zrakoplovnih baza na većem broju lokacija u dogovoru sa saveznicima i partnerima.
Novi borbeni raspored
Doktrina je dizajnirana prije svega za sučeljavanje s Kinom u Indo-tihooceanskoj regiji, ali se njezina primjena postupno širi i na američke snage u Europi i drugim dijelovima svijeta.
Promjena doktrine motivirana je procijenjenim kineskim i ruskim napretkom u razvijanju sposobnosti lociranja i ubojnog djelovanja po američkim zrakoplovnim snagama raspoređenima u velikim bazama izvan američkog teritorija koje su se oduvijek smatrale sigurnim i dobro branjenim utočištima za postrojbe američkih zračnih snaga. Snažna protuzračna i proturaketna obrana formirana oko takvih baza pružala je sigurnost ne samo manjim grupama borbenih zrakoplova nego i velikim formacijama, kao i masivnoj logističkoj infrastrukturi. No razvoj kineskih i ruskih balističkih i raketnih projektila koji su prije svega namijenjeni za uništavanje američkih vojnih baza u Indo-Pacifiku, kao i velikih flotnih sastava predvođenih američkim nosačima zrakoplova iznudio je korekciju američkog planiranja uporabe svojih pomorskih i zračnih snaga prije svega u Indijskom i Tihom oceanu, gdje sučeljavanje s Kinom u sve većoj mjeri iz diplomatskog prelazi u direktno vojno nadmetanje. Procijenjeno je da američke zračne snage previše ovise o malom broju velikih baza, posebice u azijsko-pacifičkom području koje su zbog toga pojačano izložene kineskim udarima u slučaju oružanog sukoba.
Zaključak raščlambe ugroženosti američkih zrakoplovnih postrojbi u slučaju sukoba s Kinom u Indo-tihooceanskoj regiji, kodificiran u novoj doktrini borbene uporabe, svodi se na potrebu baziranja zrakoplovnih snaga u većem broju manjih zračnih baza na teritoriju savezničkih i partnerskih država u Aziji koje će i dalje biti povezane s ključnim velikim američkim bazama u Južnoj Koreji, Japanu i na Guamu (naslovna foto). Doktrina predviđa postojanje čvrste logističke povezanosti između glavnih baza i novih manjih zrakoplovnih baza koje se trebaju staviti u funkciju.
Na ovaj način postigao bi se rastresit raspored borbenih efektiva USAF-a, čime bi se smanjila njihova izloženost u prvim fazama oružanog sukoba.
Čuvanje snage
Doktrina predviđa i održavanje jedinstvenog zapovjednog lanca, no istovremeno i veću fleksibilnost i autonomnost djelovanja manjih borbenih formacija koje će biti raspoređene u novim bazama. Time bi se osigurala funkcionalnost djelovanja i u slučaju razornih udara na glavne američke baze, koji bi mogli narušiti strukturu središnjeg zapovijedanja kontrole djelovanja i prikupljanja informacija.
U okviru nove doktrine, osim otvaranja manjih baza u što većem broju savezničkih i partnerskih država, Amerikanci su sa svojim najmoćnijim azijskim saveznicima, Australijom i Japanom, dogovorili dodatno raspoređivanje borbenih zrakoplova USAF-a na njihovim velikim i dobro branjenim bazama.
Prema izvješću američkog ministarstva obrane čiji je sažetak pušten u javnost 29. studenoga, Pentagon je u sklopu općeg intenzivnog jačanja snaga u toj regiji u cilju suprotstavljanja kineskoj vojnoj moći odlučio od početka sljedeće godine na rotacijskoj osnovi rasporediti dodatne višenamjenske borbene zrakoplove F-22 Raptor i F-35, kao i bombardere B-2 stealth karakteristika u zrakoplovnim bazama u Australiji. Nakon sklapanja trilateralnog sporazuma o obrani AUKUS između SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Australije i ranije razvijena međusobna suradnja članica novog vojnog, tehnološkog i političkog saveza dobila je sasvim nove dimenzije. Ubrzano se na vojnom planu radi na stvaranju zajedničke zapovjedne, obavještajne i operativne infrastrukture. U tom AUKUS okviru vrhunska infrastruktura australskih vojnih baza bit će u punom opsegu iskorištena za baziranje američkih i savezničkih borbenih zrakoplova. Australske baze sposobne su zbog svojih tehničkih i kadrovskih potencijala primiti i održavati operativnim sve tipove američkih borbenih zrakoplova, od taktičkih lovaca-bombardera do strateških bombardera.
Sposobnost američkih vojnih snaga da slobodno djeluju na azijskim plovnim putovima i zračnom prostoru ugrozio je rastući kineski arsenal dalekometnih projektila sposobnih izvršiti udare na američke baze u Japanu i Guamu, ali i na američke ratne brodove i flotne sastave na Tihom oceanu. Stoga je raspoređivanje većih zrakoplovnih snaga na australskom kopnu, odakle mogu doseći kineske ciljeve na pomorskim prostranstvima Pacifika, kao i ciljeve na kineskom kopnu, dodatno dobilo na važnosti.
Gubljenje prednosti
Kako američke zračne snage ovise o zračnim lukama, mala mreža velikih zračnih baza USAF-a ujedno je i njegova najveća slabost na azijsko-pacifičkom potencijalnom ratištu. Na tom području USAF ima šest velikih zrakoplovnih baza, i to zračne baze Osan i Kunsan u Južnoj Koreji, zračne baze Misawa, Yokota i Kadena u Japanu i zračnu bazu Anderson na otoku Guamu. Ove velike baze će po novoj doktrini nastaviti funkcionirati kao primarna logistička središta za operaciju u ranim fazama rata. U slučaju kinesko-američkog rata oko Tajvana, primjerice, postoji vjerojatnost da Južna Koreja ne bi dopustila američkim snagama da iz njihovih baza i s njezina teritorija borbeno djeluju protiv Kine. Zračna baza Anderson na Guamu koju kontroliraju isključivo Amerikanci od Tajvana je udaljena četiri puta više od prosječnog borbenog radijusa borbenog zrakoplova. U takvoj konstelaciji američki vojni vrh mora računati da bi protiv Kine djelovale samo baze u Japanu, u kojem slučaju bi kineske vojne snage djelovanjem na samo tri američke baze, Misawu, Kadenu i Yokotu, izvršile udar na gotovo cijeli američki zrakoplovni potencijal u toj regiji. Svaka od američkih baza u regiji, uključujući i zračnu bazu Anderson na Guamu, nalazi se u dometu kineskih konvencionalnih krstarećih i balističkih raketa.
Nova doktrina ACE koja postupno ulazi u realizaciju pokušaj je rješavanja ove američke slabosti kroz veći stupanj disperzije američkih zrakoplovnih snaga. Predviđa se stvaranje mreže većeg broja zračnih baza raspoređenih u “klastere” u kojima će sadašnje glavne baze u Južnoj Koreji i Japanu, uključujući i nove u Australiji, funkcionirati kao čvorišta, a kombinacija manjih vojnih uzletišta, pa čak i civilnih zračnih luka u partnerskim državama i privremenih zračnih baza služit će disperziranom rasporedu manjih sastava borbenih zrakoplova USAF-a.
Samostalno djelovanje
Logistička sredstva raspoređena unaprijed na tim novim strateškim točkama osigurat će da one mogu samostalno, neovisno o glavnim bazama, održavati tempo borbenih operacija u određenom kraćem vremenskom razdoblju u okviru prve faze oružanog sukoba. Doktrina planira da će USAF disperziranim postrojbama u ranim fazama eventualnog sukoba s Kinom uspjeti dovoljno dugo eliminirati prijetnje svojim velikim glavnim bazama. Istovremeno, mreža manjih baza trebala bi razvući snage protivnika i prisiliti ih da djeluju i na manje značajne ciljeve nego što su američke ključne baze.
Kineski stratezi već su, dakako, uočili slabosti nove američke doktrine pa su zaključili da će disperzijom američkih zrakoplovnih snaga na veći broj manjih baza Amerikanci oslabiti i obrambenu sposobnost i udarnu moć svojih najmoćnijih i najvećih baza. Istovremeno, kineska strana učinkovitim prikupljanjem obavještajnih informacija mogla bi točno locirati pozicije raspršenih manjih postrojbi i njihovim desetkovanjem nanijeti velike gubitke ukupnim američkim snagama na Indo-Pacifiku, tim prije što manje baze na koje se oslanja nova doktrina neće imati toliko snažnu protuzračnu i proturaketnu obranu kakva je osigurana za ključne velike američke baze u Južnoj Koreji i Japanu.
Jedna od neizbježnih posljedica usvajanja nove američke doktrine uporabe američkih zračnih snaga u Indo-tihooceanskoj regiji bit će u svakom slučaju američki diplomatski pritisak na veći broj država u regiji da Washingtonu omogući raspoređivanje svojih zrakoplovnih snaga u bazama na njihovu teritoriju. U prvom planu u svakom slučaju će se naći Filipini, kao polazna točka izgradnje regionalne mreže manjih američkih zrakoplovnih baza.
