Z. Meter: Gubitak Mariupolja težak je strateški i psihološki gubitak za Kijev

Zoran Meter

Više od 300 ukrajinskih marinaca predalo se u Mariupolju, objavio je u četvrtak ruski medij RIA Novosti. Radi se o vojnicima 36. brigade Oružanih snaga Ukrajine stacioniranim u tom gradu. „Od večeri 13. travnja predalo se ukupno 1350 ukrajinskih marinaca”, navodi se, i podsjeća, da je dan ranije rusko Ministarstvo obrane objavilo kako je od srijede ujutro oružje položilo 1026 vojnika spomenute 36. Marinske brigade, uključujući 162 časnika i 47 vojnikinja.

Ovom predajom ta je nejelitnija ukrajinska vojna postrojba, duge tradicije, koja datira još iz sovjetskog doba – de facto i prestala postojati.

Mariupolj je strateški važan lučki grad na obali Azovskog mora, smješten u ukrajinskoj regiji Donjeck. Prije izbijanja rata imao je oko 450 000 stanovnika. Njegovom kontrolom Rusija preko osvojene hersonske regije i teritorija tzv. Donjecke Narodne Republike (DNR) postaje kopneno povezana s krimskim poluotokom, s kojim je do sada bila spojena jedino s prije nekoliko godina izgrađenim velikim Krimskim mostom. Osvajanjem hersonske regije Rusija je krimskom poluotoku osigurala potrebnu minimalnu stratešku dubinu i, ne manje važno, nesmetanu opskrbu pitkom vodom stavljanjem pod nadzor tzv. Velikog kanala kojim se voda iz rijeke Dnjepar dovodi na Krim.

Što se tiče samog Mariupolja treba podsjetiti da su se njegovi stanovnici na ilegalnom tj. protuustavnom referendumu 2014. g. većinski opredijelili za priključenje tzv. Donjeckoj Narodnoj Republici poslije njene pobune protiv nove vlasti u Kijevu ustoličene nakon majdanske revolucije u veljači iste godine. Nakon što se Kijev, pod vlašću novoizabranog predsjednika Petra Porošenka odlučio na vojno slamanje pobunjenih separatističkih regija na istoku zemlje – DNR i LNR, novoformirana i kontroverzna ukrajinska postrojba Azov (zbog njenog otvorenog protežiranja neonacističkih ideja i nacističke simbolike, od čega je u međuvremenu, prema navodima Kijeva očišćena i postavljena u službene strukture ukrajinske vojske kao jedna od njezinih ključnih vojnih postrojbi) brzo je zauzela grad, prije nego što su do njega došle separatističke snage koje su se probijale sa sjevera.





Veliki vojni sukob između ukrajinske vojske i snaga pobunjenih regija u Donbasu okončan je potpisivanjem tzv. minskih sporazuma 2015. g. Međutim, ti su sporazumi praktički ostali „mrtvo slovo na papiru“ te se isti, iako više nije predstavljao klasični rat – nastavio smanjenim intenzitetom, s pojedinim dinamičnijim fazama razvoja, da bi se ponovo rasplamsao uoči ruske vojne invazije 24. veljače ove godine.

Gubitak Mariupolja, u što više nitko ne sumnja, bit će težak strateški ali i psihološki udarac za vladu u Kijevu tim više što je ona sve ovo vrijeme – do jučer, govorila kako ukrajinske postrojbe i dalje uspješno brane grad i da im pomoć neprestano pristiže (trenutačno je najveći dio preostalih ukrajinskih vojnika iz sastava postrojbe Azov okružen u velikom kompleksu tvornice Azovstal, dok je gradska luka s njom povezana jučer došla u ruke proruskih snaga). Osvajanje Mariupolja omogućit će ruskoj vojsci prebacivanje dodatnih velikih snaga prema sjeveru, s ciljem zatvaranja obruča prema glavnini i najelitnijim snagama ukrajinske vojske, punih 8 godina izvrsno i čvrsto utvrđivanim u regiji Donbas – prije svega na potezu Slavjansk-Krematorsk. Radi se, između ostalog, o pravim podzemnim višekatnim armirano-betonskim utvrdama. U toj je zoni, površne 30-ak x 10-ak kilometara, prema različitim procjenama, smješteno između 60 do čak 100 000 ukrajinskih vojnika. Mnogi vojni analitičari smatraju da će ruska ofanziva na to područje, koja se uskoro očekuje – biti i odlučujuća u smislu određivanja konačnog vojnog pobjednika.

Teško je očekivati da će ruska vojska u njoj biti poražena iz više razloga:





  1. ona je u toj zoni u logistički puno povoljnijem položaju u odnosu kako je bila u kijevskoj regiji. Osim toga ne treba se zavaravati: ruska vojska je i dalje vrlo moćna i punina njenih kapaciteta još niti izdaleka nije korištena (druga je stvar kako je postavljena strategija same vojne operacije, u početnoj fazi nedvojbeno pogrešno i aljkavo – temeljena na pogrešnim obavještajnim i političkim procjenama, navodnoj pretjeranoj brizi za zaštitu civilnog stanovništva na uštrb provedbe samih vojnih aktivnosti i sl. o čemu će se mnoge ključne osobe u ruskim vojno-sigurnosnim strukturama sigurno itekako pitati nakon završetka rata u smislu odgovornosti);
  2. stanovništvo jugoistoka Ukrajine je rusofonsko i puno sklonije ruskim snagama nego što je to na zapadu zemlje, čega je vrlo malo ili nimalo. Ukrajinskim vojnicima je i profesionalno i psihološki tj. moralno puno lakše ratovati na etnički znatno čišćem ukrajinskom zapadu zemlje, nego na istoku. Uostalom, istok Ukrajine je na izborima, od neovisnosti te zemlje do majdanske revolucije redovito glasovao za proruske stranke što je iritiralo Kijev;
  3. ukrajinska vojska u Donbasu također je, poput proruskih snaga, umorna od dugotrajnog ratovanja, a dostava svježih snaga i vojne tehnike postaje sve teža kako se vojni obruč oko nje steže. Osim toga Rusi su ovih dana intenzivirali zračne i raketne napade na željezničke pruge i komunikacijska čvorišta s ciljem otežavanja dostave vojne i druge logističke pomoći. Pri tom je zanimljivo da još uvijek ne ruše velike mostove preko rijeke Dnjepar (naslovna foto: most preko Dnjepra u Kijevu), koja Ukrajinu geografski doslovno dijeli na dva dijela – istok i zapad, i bez kojih je bilo kakva kopnena opskrba istočnih regija za Kijev nemoguća. Znači li to da se ruski državni i vojni vrh još nije odrekao i prebacivanja vojnih djelovanja na zapadnu Ukrajinu teško je reći. U svakom slučaju činjenica je da te ključne mostove preko velikog i širokog Dnjepra za sada ne uništavaju;
  4. zbog globalnih geopolitičkih razloga i, ako hoćete, samog prestiža – Moskva si u Ukrajini jednostavno ne može dozvoliti vojni poraz. Ali čak i da apstrahiramo tzv. nacionalne interese koji se tiču globalne i regionalne geopolitike, Moskva si vojni poraz prije svega ne može dozvoliti zbog sigurnosnih razloga. Sve ove elemente (prije svega iz točke 4, ali i iz triju prethodnih) dobro znaju i u Washingtonu.

I za kraj. Bez obzira kako ova, navodno posljednja velika i duga bitka za Donbas završila, najvažnije pitanje koje se sada treba postaviti je ono – hoće li nakon nje doći do obnove, ali ovog puta ozbiljnog pregovaračkog procesa o završetku rata i postizanja konačnog sporazuma (posve sigurno pod dominantnim uvjetima pobjednika spomenute ključne bitke), ili će se on još samo više rasplamsati do konačne kapitulacije jedne ili druge strane?

 

Komentari

komentar

You may also like