Zoran Meter
Pregrupiranje ruskih snaga na kijevskom i černihovskom smjeru potrebno je za intenziviranje akcija za završetak operacije oslobađanja Donbasa, izjavio je večeras glasnogovornik ruskog Ministarstva obrane general Igor Konašenkov, a prenosi ruski medij RIA Novosti.
Konašenkov je kazao kako je u prvoj fazi specijalne operacije (kako Rusija službeno zove svoju vojnu intervenciju) bilo planirano prisiliti neprijatelja da koncentrira svoje snage, sredstva, resurse i vojnu opremu za obranu velikih naselja u tim smjerovima, uključujući i glavni grad Kijev.
„Zavezati ih na bojnom polju, bez jurišanja na te gradove, kako bi se izbjegle žrtve među civilnim stanovništvom, nanijeti takav poraz oružanim formacijama kijevskog režima koji mu ne bi dozvolio korištenje tih snaga u glavnom smjeru operacija naših Oružanih snaga – u Donbasu. Svi ovi ciljevi su ostvareni”, kazao je ruski general u službenom priopćenju.
Istovremeno, ruska vojska je rješavala još jedan problem: u nedostatku priljeva svježih ukrajinskih snaga iz zapadnih i središnjih regija te zemlje, profesionalnim akcijama, koristeći zračnu nadmoć i visokoprecizno oružje, stvaranje uvjeta za završnu fazu operacije oslobađanja „republika Donbasa“, izjavio je glasnogovornik ruskog MO. “U tu svrhu … nastavlja se stalno, ciljano uništavanje obrambenih utvrda koje je kijevski režim izgradio tijekom osam godina. Sve glavne linije komunikacija, opskrba i pristup rezervama uzete su pod punu kontrolu. Sustavi protuzračne obrane, infrastruktura zračnih luka, najveća vojna skladišta su uništeni, kao i centri za obuku i koncentraciju plaćenika. Rad na tome se nastavlja”, kazao je večeras Konašenkov.
Ova izjava ruskog generala uslijedila je nedugo nakon završetka današnjeg četvrtog kruga rusko-ukrajinskih pregovora, održanih u Istanbulu, i na kojima su se dvije strane po prvi put donekle približile mogućem sporazumu o uvjetima za konačni završetak sukoba. Do toga je vjerojatno još prilično dalek put, jer je gotovo sigurno da će uskoro uslijediti početak ruske završne ofanzive na ukrajinske snage na istoku zemlje.
Većina ruskih vojnih analitičara procjenjuje (s obzirom na veliki broj tamo stacioniranih ukrajinskih vojnika – prema pojedinim procjenama njih je najmanje 50 tisuća, kao i snažno utvrđenim položajima kojima je gotovo jedino moguće prići s leđa tj. sa zapadne strane dok je jurišanje iz smjera istoka tj. DNR ravno samoubojstvu) da bi ta operacija mogla trajati najmanje dva tjedna u slučaju pružanja snažnog otpora tj. ako prije toga ne bi došlo do neke političke nagodbe s ciljem povlačenja tih snaga na zapad Ukrajine u što malo tko vjeruje (prema mom mišljenju to nije isključeno, ako ne zbog ničeg drugog, a onda zbog očuvanja života još uvijek brojnog civilnog stanovništva u tim zonama Donbasa). Pri tom se, nakon skorog ovladavanja lučkim gradom Mariupoljem, smještenom na Azovskom moru, očekuje gotovo sigurno prebacivanje glavnine ruske vojske i njihovih tenkova (oko Mariupolja je u ključnoj fazi napada na taj grad bilo stacionirano između 20 i 30 tisuća ruskih vojnika i glavnina njihovih tenkovskih snaga) s tog područja u smjeru sjevera, s ciljem spajanja s ruskim snagama koje nadiru iz smjera Izjuma i kojima će se sada, očito, priključiti glavnina snaga iz kijevske regije. Na taj bi se način zatvorila velika „kliješta“ tj. izvršilo potpuno opkoljavanje spomenute velike formacije ukrajinske vojske, koja je, skupa s onom u zoni Marupolja činila glavninu, i svakako najelitniji dio postrojbi ukrajinskih oružanih snaga.
Ovdje je također bitno naglasiti kako će se s navedenim opservacijama ruskog generala Konašenkova teško složili ukrajinski i većina zapadnih vojnih analitičara, koji smatraju da je ruska vojna kampanja u Ukrajini doživjela neuspjeh, da ruska vojska nije osvojila niti jedan veliki grad (s izuzetkom Mariupolja u kojem se vode još samo ulične borbe u centru grada i koji bi, prema svemu sudeći trebao brzo pasti u ruke ruske vojske i postrojbi DNR-a (administrativno pripada ukrajinskoj Donjeckoj regiji). Također (posve sigurno ispravno) smatraju kako je rusko vojno zapovjedništvo na početku operacije podcijenilo ukrajinski otpor tj. očekivalo puno slabiji i kraći intenzitet otpora ukrajinske vojske, zbog čega je ruska vojska pretrpjela velike gubitke i bila primorana mijenjati strategiju „u hodu“.
Što god bilo po srijedi, jedini istinski pravi i životni pokazatelj toga tko će iz svega ovog na kraju izići kao dobitnik a tko kao gubitnik – bit će ono – čime će rezultirati završetak ruske invazije tj. sadržaj potpisanog mirovnog sporazuma (do kojeg će prije ili kasnije morati doći). Tek nakon što se odstrani debeli talog neviđenog informacijskog rata i goleme količine prizemne propagande ne samo između Rusije i Ukrajine, već (možda i prije svega) između Rusije i Zapada, spomenuti pokazatelj moći će se preciznije procjenjivati i kroz komparaciju praktičnog tj. činjeničnog stanja na terenu u odnosu na prethodno objavljene ciljeve intervencionističkih i obrambenih snaga tj. političkih vodstava dviju država uoči i u vrijeme početka vojnih operacija. Naravno, jedan od najvažnijih pokazatelja bit će i sam geografski izgled, kao i politički i vojni status buduće Ukrajine.
Sve ostalo će ionako biti sporedno, poput proučavanja vojnih operacija na svjetskim vojnim akademijama. I – naravno – sve će to skupa podlijegati sudu povijesti, koja jedina uvijek sve bilježi i pamti. Povijest će, vjerojatno, biti i ona koja će dati ispravni odgovor na pitanje tko je sve pogriješio i nije li se sav ovaj kaos u i oko Ukrajine ipak mogao i morao spriječiti?
