Zoran Meter
Na kraju bi, ukoliko ne prevlada razum, profitirati mogli samo disciplinirani narodi Istoka od kojih mnogima i ne pada tako teško promatrati da se imperijalni Zapad (kakvim ga smatraju u njegovoj cjelini, skupa s Rusijom) međusobno kolje i uništava. Zato se, za razliku od 2. svjetskog rata kada su bili primorani u njega se aktivno umiješati – sada i drže po strani. I imaju puno pravo
Na ukrajinskim bojišnicama nema zatišja, kao što ga nema niti u dubini ukrajinskog teritorija gdje su brojni gradovi i njihova energetska infrastruktura česta meta ruskih raketnih napada i napada dronovima.
Teško stanje za Kijev na bojišnicama u Donbasu
Poglavito je po Kijev, nedavno, neugodno odjeknula vijest o gubitku grada Soledara u istočnoj regiji Donbas, koju on bezuspješno nastoji amortizirati izjavama kako se tamo još vode određene borbe i da grad još uvijek nije posve izgubljen. Međutim činjenice govore suprotno, pa je, osim svakodnevnih snimki ruskih medija iz samoga grada, čak i američki CNN, čiji se reporter nalazio cca 2 kilometra zapadno od Soledara, još prije nekoliko dana – kada je vijest o padu grada objavilo rusko ministarstvo obrane – potvrdio gubitak Soledara i povlačenje ukrajinskih vojnika.
Možemo bez bojazni u grešku konstatirati kako je grad u rukama ruske vojske, a da se čišćenje tog prostora sada odvija još samo u podzemnom labirintu kilometarskih hodnika ispod površine zemlje – ostataka negdašnjih rudnika soli i sadre.
Neovisno o tim neugodnim vijestima, kojima moramo pridodati i po ukrajinsku vojsku krajnje složeno stanje u 15 kilometara južnije smještenom većem i strateški važnijem gradu Bahmutu (70 000 stanovnika prije rata i važno prometno cestovno i željezničko čvorište), brojni analitičari na zapadu vjeruju u novu veliku ukrajinsku ofanzivu u proljeće, kojom Kijev želi vratiti u ratu sve izgubljene teritorije.
Vapaj za tenkovima
Iluzija ili ne – ne znamo (ukrajinski vojnici već su nas više puta ugodno iznenadili ne samo svojim snažnim otporom već i uspješnim napadačkim operacijama poput one krajem ljeta u regiji Harkov, oko Izjuma), ali znamo da Kijevu u tu svrhu treba puno više oružja nego što ga sada ima, prije svega tenkova koji su mu potpuno devastirani. Naime, kako je prošli tjedan izvijestilo rusko MO, tijekom prošle godine, od početka ruske invazije, ruska vojska uništila je više od 7 tisuća ukrajinskih tenkova i oklopnih vozila – što je zastrašujući broj.
Sami vapaji, koji posljednjih tjedana dolaze iz Kijeva u smislu žurne potrebe za dostavom najmanje 300 tenkova ne ostavljaju previše dvojbi o kritičnom stanju po pitanju oklopa unutar ukrajinskih oružanih snaga.
Ovakvi zahtjevi , kao i spomenuti neugodni poraz u regiji Donbas na liniji Bahmut-Soledar-Seversk, dolaze uoči skorašnjeg (20. siječnja) sastanka tzv. grupe Ramstein – predstavnika 50-ak država svijeta predvođenih SAD-om – sponzora Ukrajine. Na njemu se očekuju odluke o jačanju vojne pomoći toj zemlji novim vrstama oružja – prije svega tenkovima zapadne proizvodnje što do sada nije bio slučaj (vjerojatno će se o tome postići svojevrsni konsenzus među zapadnim saveznicima na pojedinim panelima na temu ukrajinskog rata i na upravo jučer otvorenom Svjetskom ekonomskom forumu – WEF, u Davosu).
Problem je, međutim, i u tome, što su skladišta s oružjem sovjetske proizvodnje kod američkih saveznika u Europi već potpuno ispražnjena pa bi na red trebale doći isporuke iz samih pričuva njihovih službenih vojski što pak pokreće brojna pitanja i dvojbe – jer sada je, naime, već posve sigurno da će se ukrajinski rat produžiti puno više nego što je itko očekivao.
Neočekivana ostavka njemačke ministrice obrane
Sasvim sigurno, upravo je tim problemom bila motivirana i jučerašnja neočekivana ostavka njemačke ministrice obrane – razdvojene brigom za ionako loše stanje po pitanju naoružanja, prije svega tenkovima Bundeswehra s jedne, i pritiscima politike (prije svega Londona i Varšave) za povećanjem njemačke vojne pomoći Ukrajini s druge strane.
Ovo drugo će nedvojbeno utjecati na daljnji pad vojne sposobnosti njemačke vojske barem u razdoblju dok se ne pokrene masivna domaća vojna proizvodnja i(li) se kupnjom američkog oružja ne nadomjeste ispražnjeni kapaciteti. I jedno i drugo je skupo, poglavito u kontekstu višestruko povećane cijene energije za industrijske pogone, tako i one vojno-tehničke.
A bez tenkova, bilo kakve riječi o pokretanju široke ofenzive u Ukrajini riječi biti ne može. O tome svjedoči i tekst britanskog medija The Guardian autora Dana Sabbagha objavljen u ponedjeljak, a koji samo potvrđuje složenost stanja oko tenkova na Zapadu.
U njemu se konstatira da su tenkovi odlučili Prvi svjetski rat i bili nezamjenjivi tijekom Drugog.
„Međutim, dok Rusi pokušavaju učvrstiti svoje položaje, prije možda novog napada, Kijev je pod pritiskom da pokrene ofenzivu ovog proljeća. Budući da NATO nije voljan pomoći Ukrajini s borbenim zračnim snagama, odgovor, za sada, leži u teško oklopljenom tenku – kojeg je zapad konačno spreman pružiti.“ – kaže autor.
I Britanci će poslati svije tenkove
U tekstu se dalje navodi kako se „najavljena isporuka 14 britanskih tenkova Challenger 2 i želja Poljske da prebaci (tenkove) Leopard u Ukrajinu mogu smatrati početkom intenziviranja zapadne vojne pomoći, ali to je mnogo manje od potreba ukrajinske strane“. Istodobno, Velika Britanija, nastavlja se dalje, ne može značajno povećati svoje isporuke Kijevu jer njezine oružane snage imaju samo 227 Challenger 2.
„Britanija će poslati eskadron od 14 tenkova Challenger 2, a Poljska želi poslati još 14 Leoparda 2 njemačke proizvodnje, ako Berlin (kao što se sve više čini izglednim) da dozvolu. To je početak, ali daleko ispod predbožićnog ukrajinskog zahtjeva za 300 tenkova i najmanje 600 borbenih vozila (od kojih je oko 90 obećano).“
Istodobno, britanski medij naglašava kako 13 zemalja NATO saveza ima više od 2,3 tisuće tenkova Leopard 2, a stanje mnogih drugih, uključujući Španjolsku, opisuje se kao “žalosno”.
A evo što o toj temi kaže u intervjuu za Sky News kaže umirovljeni maršal britanskog Kraljevskog ratnog zrakoplovstva Sean Bell. On je izvješća da Velika Britanija namjerava prebaciti tenkove Challenger 2 u Ukrajinu (što bi bila prva isporuka NATO-ovih tenkova nekoj istočnoeuropskoj zemlji od 1960-ih), kritizirao. “Challenger 2” nazvao je učinkovitim strojem, ali je naglasio kako isporuka vjerojatno neće biti prikladna zbog složene i dugotrajne pripreme. “Natrpani su (ovi tenkovi) svim vrstama elektronike, laserskim označivačima, naočalama za noćno gledanje, računalima za ciljanje – sve će se to pokazati kao kineska diploma za Ukrajince i zahtijevat će ozbiljnu pripremu … Pa mislim da su ovo više nagađanja. Neposredna korist za Ukrajince nije očita…“kaže Bell čije riječi prenosi i američki medij Military Watch (MW).
Taj pak medij dalje upozorava kako niti američki sustavi proturaketne obrane Patriot, prema istraživačkoj službi Kongresa, iako će biti isporučeni 2023. u Ukrajini neće biti raspoređeni do 2024. godine.
Bell je naglasio da bi Ukrajina više profitirala od transfera oklopnih vozila sovjetskog dizajna. Ali MW pri tom podsjeća kako je „NATO značajno iscrpio zalihe tenkova u službi Ukrajine, s T-72 poslanim u značajnom broju iz Poljske, Slovačke i drugih bivših zemalja Varšavskog ugovora. Iz Slovenije su poslani čak i zastarjeli T-55, iako je njihov top drugačijeg kalibra i bitno drugačiji od T-72 i T-64.“
Strah od uništenja ugleda zapadnog oružja
Ali američki medij upozorava i na „još jedan ozbiljan problem“ s opskrbom tenkova zapadne proizvodnje. Radi se o tome da njihovi borbeni gubici mogu ozbiljno potkopati i njihov međunarodni ugled – što se prije svega odnosi na njemačke tenkove Leoprad 2. Oni su se već lošima pokazali u akcijama turske vojske protiv „lako naoružanih pobunjenika u Siriji i Iraku“ te su „zbog pretrpljenih velikih gubitaka, turski časnici iskustvo koje je doživjelo osoblje nazvali “bolnim iskustvom”.
Pa iako je dizajn britanskog Challengera 2 mnogo noviji od Leoparda 2: i ušao je u službu gotovo 20 godina kasnije, i on ima problema, piše dalje MW. Tako se „njegov glavni top smatra zastarjelim i nekompatibilnim ne samo s nizom ključnih vrsta streljiva 21. stoljeća, već i s Leopardom 2 i svim sovjetskim tenkovima nakon 1963.“ „Challenger 2 još nije bio uključen u borbe visokog intenziteta, uglavnom zbog nedostatka izvoza i ograničenih mogućnosti pobunjenika u Iraku, s kojima se suočio u nekoliko okršaja u 2000-ima. Međutim, rizik da ruske snage nanesu veliku štetu jedinicama Challenger 2 mogao bi biti manji nego za Leopard 2 ili američki M1 Abrams“, navodi MW.
Zaključak:
Iako su i britanski i američki medij potpuno u pravu, ipak im nedostaje još malo potrebne ne samo „finese“, već i najvažnijih „sastojaka“ da bi dojam bio potpun i ispravan pa ću se potruditi dodati i malo svojih – „nekonvencionalnih začina“.
Sve ovo navedeno u tekstu prilično su neugodne istine za zapadne vojne stratege i oni su ih itekako svjesni. Međutim politika je ta koja ih tjera na njihovo, ako već ne zanemarivanje u punom smislu te riječi, ono sigurno na minoriziranje problema i prilagodbu trenutačnom stanju – jer je globalni geopolitički kontekst ukrajinskog rata i želja za njegovim ishodom sukladno interesima Zapada sada definitivno prioritet.
A kako je on prioritet – i to egzistencijalni – i za samu Rusiju, jasno je koliko je ovaj rat u međuvremenu prerastao lokalne okvire i da on već odavno nije isključivo sukob dviju susjednih država Rusije i Ukrajine, već se transformirao u rat između Rusije i Zapada.
Iako ovaj potonji u njega još uvijek nije uključen neposrednim angažiranjem svojih službenih vojski, sve ostalo ukazuje upravo na to: od isporuka sve modernijih vrsta naoružanja Ukrajini vrijednih preko basnoslovnih 150 milijardi dolara (što je najnoviji podatak) i što preračunato u novčanu vrijednost na kraju Drugog svjetskog rata premašuje količinu novca utrošenog za poslijeratnu obnovu Europe(!), preko obavještajne potpore Kijevu suvremenim satelitskim sredstvima i pružanjem informacija o stacioniranju ili kretanju ruskih vojnika, pa čak i navođenje raketa na određene ciljeve (poput onih iz američkog visoko-mobilnog raketnog sustava HIMARS), a da se o basnoslovnoj financijskoj pomoći Kijevu u smislu ekonomskog održavanja zemlje na površini i ne govori. S druge strane Rusija je od tog istog Zapada već gotovo godinu dana izložena u povijesti neviđenim sankcijama. Ako to nije međusobni rat, što onda je?
Zbog svega toga ruski državni vrh već dugo potpuno otvoreno tvrdi kako je „Rusija u ratu ne s Ukrajinom već sa čitavim Zapadom“ zbog čega je Moskva i pokrenula (nakon velikih i neočekivanih vojnih gubitaka na terenu) prebacivanje svoje ekonomije na ratnu proizvodnju, transformaciju gospodarske suradnje sa Zapada na Istok – u Aziju, i, što je ne manje važno – izvršila psihološku transformaciju unutar ruskog društva prema narativu da Zapad Rusiju želi potpuno uništiti (pri tom se poziva na povijesna iskustva) i da je rat na ukrajinskim bojišnicama presudan po egzistenciju i zemlje i naroda.
U tim i takvim okolnostima sada se svi mi nalazimo – htjeli to ili ne. Vidjet ćemo vrlo brzo kako će se stvari dalje razvijati. Tko i koliko blefira u ovoj krajnje opasnoj igri – ako to uopće više itko i čini.
Nadajmo se ipak da blefira, jer nas u suprotnom očekuju kaos i nesreća. Je ako se ukrajinski rat s obje strane barikada – i Rusije i Zapada bude smatrao istinski egzistencijalnim – spasa nema. Jer logika je onda jasna: tada predstoji borba na život i smrt. A kada se zna da obje strane raspolažu golemim nuklearnim naoružanjem, posve je sigurno da bi ga bilo koja od njih u slučaju „smrtnog hropca“ i upotrijebila.
Na kraju bi, ukoliko ne prevlada razum, profitirati mogli samo disciplinirani narodi Istoka od kojih mnogima i ne pada tako teško promatrati da se imperijalni Zapad (kakvim ga smatraju u njegovoj cjelini, skupa s Rusijom) međusobno kolje i uništava. Zato se, za razliku od Drugog svjetskog rata kada su bili primorani u njega se aktivno umiješati – sada i drže po strani – smatrajući da to nije njihov rat.
I mislim da su u tome potpuno u pravu i da su zapadni egoizam i pohlepa oni koji će mu na kraju i doći glave.
