Z. Meter: Američki think-tank: EU – zaboravite “stratešku autonomiju“

10. veljače 2021. godine, jedan od vodećih američkih think-tankova, Chicago Council of Global Affairs, objavio je izvješće pod nazivom Preventing Nuclear Proliferation and Reassuring America’s Allies (Sprečavanje nuklearne proliferacije i umirivanje američkih saveznika).

Izvješće je plod jednogodišnjeg djelovanja radne skupine u kojoj su, između ostalih sudjelovali i bivši američki ministar obrane Chuck Hagel, bivši britanski ministar vanjskih poslova Malcolm Rifkind, bivši australski premijer Kevin Rudd, kao i 16 bivših ministara vanjskih poslova i obrane, kao i savjetnika za nacionalnu sigurnmost iz Sjedinjenih Država, Europe i Azije. Voditelj projekta bio je predsjednik spomenutog čikaškog vijeća – bivši američki veleposlanik pri NATO-u (2009.-2013.) Ivo H. Daalder, zbog čega se ovaj dokument može nazvati i “Daalderovim izvješćem”.

Slika 1: karta Europe, izvor, profimedia

Pa iako je ono formalno usmjereno na problematiku sprječavanja širenja nuklearnog naoružanja, kao i potrebne nove potvrde jamstava od strane Washingtona svojim saveznicima kako će im SAD i u buduće pružati „nuklearni kišobran“, izvješće je, sasvim sigurno, kao ponajvažniju zadaću (iako se ona izrijekom kao takva u tekstu nigdje ne spominje) postavilo „izbijanje iz glave“ američkim saveznicima bilo kakve pomisli o razvoju vlastitog atomskog oružja. Štoviše, kada je u pitanju EU, bilo kakve primisli stvaranja zasebne europske vojne komponente, koja bi bila autonomna u odnosu na Washington, po SAD su potpuno neprihvatljive. NATO je za Ameriku jedini prihvatljivi instrument u tom smislu, posredstvom kojeg ona ima potpuni i s nikim djeljiv nadzor nad ključnim sigurnosnim pitanjima na europskom tlu. Jasna je to poruka i francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu i njegovim idejama o europskoj „strateškoj autonomiji“. Isto, naravno, vrijedi i za slične signale koji u tom smislu dolaze iz Njemačke.

Spomenuto izvješće čikaškog vijeća poziva SAD i njihove saveznike da još jednom poduzmu mjere za sprečavanje širenja nuklearnog oružja, a bavi se i mogućim izgledima za njegovu nabavu za američke europske i azijske saveznike što bi značilo potpuno potkopavanje režima njegova neširenja. Naime, ključni američki saveznici u Europi i Aziji: Njemačka, Italija, Japan, Južne Koreja, Australija i Turska, od kasnih 60.-ih godina prošlog stoljeća odlučili su se osloniti na američku nuklearnu zaštitu umjesto razvoja vlastitog vojnog nuklearnog programa. Međutim, nedavno su, u pozadini novih vojnih prijetnji, saveznici postavili pitanja o pouzdanosti američkih nuklearnih jamstava, poglavito u vrijeme Trumpove administracije.

Slika 2: karta Ruske Federacije




Izvješće, očekivano, ukazuje i na ubrzanu rusku modernizaciju svog strateškog nuklearnog arsenala i proizvodnju novih vrsta strateškog nuklearnog oružja. Pozornost se posvećuje i Kini, koja je u smislu nuklearnog naoružanja „netransparentna“ te se procjenjuje kako ta zemlja službeno ima raspoređeno oko 300 nuklearnih bojevih glava. Međutim, obavještajne procjene upozoravaju kako bi Peking mogao rasporediti njihov znatno veći broj u slučaju da tako nešto poželi. CIA u tom smislu procjenjuje kako bi Kina mogla udvostručiti svoje raspoređene nuklearne arsenale već do kraja ovog desetljeća.





Slika 3: Kina

Naravno, izvješće upozorava i na nuklearni problem sa Sjevernom Korejom, koja navodno ima između 50 i 70 nuklearnih bojevih glava i raspoređenih 1000 balističkih raketa malog i srednjeg dometa, a postojano modernizira i proširuje i svoje nuklearne rakete velikog dometa. Prema spomenutom izvješću čikaškog vijeća, ta je zemlje sposobna proizvoditi nuklearnog materijala dostatnog za izradbu oko 7 atomskih bojevih glava godišnje.

Slika 4: karta Sjeverne i Južne Koreje i Japana




Dalje se spominje Iran, za kojeg se u izvješću navodi kako će za nekoliko mjeseci proizvesti dovoljno materijala za vlastitu nuklearnu bombu. Zanimljivo je da se u tom kontekstu kritizira Trumpova odluka o napuštanju nuklearnog sporazuma s Iranom, ali i odluke prethodnih administracija koje su SAD povukle iz sporazuma o proturaketnom razvoju – ABM (2002.), sporazuma o raketama malog i srednjeg dometa s Rusijom (također Trump), kao i Ugovora o otvorenom nebu (također Trump).

Slika 5: karta Irana

Znakovita je i izjava u ovom dokumentu dana od strane bivšeg američkog ministra obrane Chucka Hagel koji kaže slijedeće:

„Da bismo došli do američkih saveznika, moramo se vratiti nuklearnom odvraćanju. Predsjednik Biden mora potvrditi američke sigurnosne obveze, preokrenuti odluke koje štete našim odnosima i pregovarati o poštenim poslovima koji će omogućiti Sjedinjenim Državama da održavaju snage u Europi i Aziji.”

Europa mora preuzeti veću odgovornost za vlastitu obranu i sigurnost, a Sjedinjene Države moraju aktivno poticati i unapređivati ​​europsku obrambenu i sigurnosnu suradnju

A bivši britanski ministar vanjskih poslova i bivši ministar obrane Rifkind kazao je slijedeće:

„Britanija i Francuska moraju odigrati presudnu ulogu u pomaganju Europi u izgradnji nuklearne dimenzije svojih obrambenih i sigurnosnih napora. Prepoznajući da su europska sigurnost i vitalni interesi neraskidivo povezani, dvije zemlje mogu početi razvijati snažno nuklearno odvraćanje usmjereno na Europu.”

Nadalje se kaže kako bi stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a trebale pregovarati o izgradnji nuklearnog povjerenja i na pozivanju predstavnika drugih nuklearnih sila da se pridruže Sjedinjenim Državama i Rusiji radi praćenja i inspekcije njihovog nuklearnog oružja. Prije svega se tu misli na Kinu i potrebu njezinog uključivanja u dijalog po tim pitanjima. U tom se smislu predlaže da se Pekingu omogući u praćenju novog strateškog ofenzivnog naoružanja s krajnjim ciljem dogovora o ograničenjima na najnižoj razini za svaku zemlju.

Autori izvješća smatraju da bi nakon produženja Ugovora START 3 Sjedinjene Države i Rusija trebale pregovarati o novom bilateralnom sporazumu o kontroli nuklearnog naoružanja. Takav novi sporazum mogao bi obuhvatiti sve nuklearne bojeve glave (vjerojatno i nestrateške), uključujući i one u skladištima, kao i nove sustave za nošenje nuklearnog oružja.

Ovo je izvješće utjecajnog američkog think-tanka posve sigurno već proučila i ruska strana tj. barem oni koje ovakve stvari moraju zanimati. To bismo mogli pretpostaviti s obzirom na jučerašnji intervju ruskog zamjenika ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova za medij Russia Tooday, kada je kazao kako je vrijeme“ruskog popuštanja“ SAD-u po pitanu nuklearnih sporazuma prošlo i da će Rusija znati „zaštititi svoje nacionalne interese“. Očito pritom ima na umu veliku nadmoć SAD-a i NATO saveza u odnosu na Rusiju u segmentu konvencionalnog  naoružanja, ne toliko u tehnološkom koliko u količinskom smislu, i zbog čega Moskva nema namjeru odustati od proizvodnje najnovijih tipova svog strateškog nuklearnog oružja koje joj i jedino jamči sigurnost. Osim toga Ryabkov je jučer javno osumnjičio Zapad za pripremu ograničenih nuklearnih ratova. Pritom je ukazao i na  navodnu nespremnost Zapada da potvrdi formulu Gorbačova i Regana, prema kojoj „u nuklearnom ratu ne može biti pobjednika“ i pozvao da se „to mora učiniti obostrano i u širem formatu nuklearne petorke“.

Ova formula iznesena je po prvi put 1985. godine, na sastanku u Ženevi, između sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova i američkog predsjednika Ronalda Regana, kada su potpisali dokument o neprihvatljivosti nuklearnog rata. U njemu se također navodi kako dvije strane neće težiti vojnoj superiornosti jedne nad drugom.

Naivnost u vjerovanju takvim izjavama, kao i mogućnosti njihove dugoročne opstojnosti (makar one bile izrečene i u dobroj vjeri samih supotpisnika u trenutku njihovog potpisivanja), ipak graniči s umom djece niže osnovnoškolske razine, što je, naravno, vrlo brzo bilo potvrđeno i u praksi. Rusija je uskoro upala u „glib“ mučnih 90.-ih godina prošlog stoljeća, što su SAD itekako znalački iskoristile za prerastanje u jedinu globalnu vojnu velesilu. I ne samo da su iskoristile, već su sasvim sigurno Rusiju u tom „glibu“, upravo iz razloga osiguranja svoje tek uspostavljene globalne vojne dominacije nakon raspada SSSR-a, željele što duže i zadržati. Posve sigurno – i zauvijek! Kako što to, zapravo, najveći protivnici i carstva između sebe rade od kada je svijeta i vijeka. Sve su drugo priče za malu djecu.

Rusija je, čini se, toga sada i formalno, na političkoj retoričkoj razini postala svjesna, iako je to, naravno, ona znala oduvijek. Sada, kada se Moskva osjeća dovoljno snažna za suprotstavljanje Washingtonu, ili kada je, bolje rečeno stiješnjena u kut pa više i nema drugog izlaza osim ako ne želi kapitulirati (a to ne želi), odlučila je „pokazati zube“ i podsjetiti Washington da je i ona tu – s još itekako respektabilnim vojnim potencijalom i al pari sa SAD-om po pitanju strateškog nuklearnog arsenala. Toga su i američki stratezi itekako svjesni, o čemu svjedoči i spomenuto „Daalderovo izvješće“ – ma koji god bio krajnji cilj njegove objave.

Komentari

komentar

You may also like