Z. Meter: Američko-ruski odnosi: potpuni krah ili suradnja bez „geopolitičkih patuljaka“?

Ruska koncentracija snažne vojne sile na granici s Ukrajinom definitivno je bila pokretač nove diplomatske inicijative između Moskve i Washingtona – i to na posve drugim pravilima igre.

Kada je 13. travnja u večernjim satima, u jeku naglog zaoštravanja američko-ruskih odnosa zbog narasle opasne krize u Ukrajini američki predsjednik Joe Biden telefonski nazvao ruskog kolegu Vladimira Putina (kojega je samo 20-ak dana ranije u intervjuu ABC-u nazvao „ubojicom“), ponudio mu razgovore o stabilizaciji odnosa i predložio održavanje zajedničkog summita u nekoj od trećih zemalja, bila je to sigurno vanjskopolitička vijest mjeseca, ako ne i godine.

Uskoro je uslijedila i ona koja je odredila datum konačnog i potpunog povlačenja američkih i vojnika NATO saveza iz Afganistana – nakon gotovo 20-godišnje vojne intervencije koja nije završila ničim planiranim: niti je uništila talibane i terorizam, niti je u tu zemlju uvela demokraciju i ljudska prava, kako se to obično, kao cilj, navodi prilikom bilo kojih intervencija „slobodarskog svijeta“ protiv „tiranija“.

I ta vijest, svakako, konkurira za vijest godine ali njom se ovom prigodom nećemo baviti. Uostalom, već smo je i sami dugo najavljivali – još od vremena dolaska na vlast u Bijelu kuću Donalda Trumpa, koji je zbog namjere povlačenja Amerikanaca iz Afganistana redovito bio metom oštrih napada demokrata i njima odanih mainstream medija. Napadali su ga i s pozicije pregovara s teroristima (talibanima) koji su sudjelovali u napadima na SAD u rujnu 2001. g., a da bi danas to isto činili i američki pregovarači u ime Bidenove administracije (slijedeći krug pregovora s talibanima u američkoj organizaciji planiran je za 25. travnja u Istanbulu). Međutim licemjerna politika nije tema ove analize.

Istog dana kada je objavio datum povlačenja vojnika iz Afganistana (do 11. rujna ove godine), a svega dva dana nakon spomenutog poziva Putinu, Biden je povukao još jedan neočekivani potez: potpisao je uredbu o uvođenju novih strogih sankcija protiv Rusije.




Time je, zapravo, sve ovo skupa postala tolika zbrka da se u njoj više malo tko snalazi, uključno i glavni akteri te velike „igre“, koja to već odavno nije jer je sve manje kontrolirana a sve više gonjena inercijom gnjeva, osvete, osjećaja gubitka svemoći i dominacije. Sve su se dosadašnje dugoročne strategije urušile kao kule od karata jer su građene na pijesku nerealnih ambicija i goleme gramzivosti, a ne na čvrstom temelju racionalnog pristupa problemima i isto takvim metodama njihovog rješavanja.

Iako je premalo vremena za sagledavanje kuda vode današnji američko-ruski odnosi u kontekstu ovih najnovijih događaja, ipak ću se usuditi analizirati njihovo novonastalo „normalno“ stanje, kao i motive, ciljeve i moguće posljedice.

Urušeni temelji višedesetljetne minimalno nužne suradnje





Američko-ruski (ranije SSSR) odnosi uvijek su se temeljili na tri osnovna bloka: prvo, osiguravanju strateške nuklearne stabilnosti; drugo, osiguranju sigurne dostave energenata za Europu u vrijeme kada su bliskoistočne krize svako toliko utjecale na poremećaj tržišta nafte; i treće, odnosu prema drugim zemljama.

Danas je ta shema minimalne nužne suradnje – bitne za ukupnu stabilnost svijeta – posve poremećena. Npr. jednostrano su uništeni gotovo svi ključni vojni sporazumi između SAD-a i Rusije, a tek je u veljači ove godine, doslovno u zadnji čas prije njegovog isteka, spašen i posljednji ključni vojni sporazum – Ugovor o strateškom nuklearnom naoružanju – poznatiji i kao START 3. Međutim, samo na način da je automatski produljen na 5 godina i to u formi kakvoj je i bio, a ne da se, kako je prvotno planirano – dopuni ili usvoji novi, koji bi uključivao dodatno smanjenje broja nuklearnih glava na objema stranama  na rok od 10 godina.

Također je potpuno poremećen i drugi temeljni blok nužne američko-ruske suradnje: Rusija je bila, i u dobroj mjeri ostala glavni dobavljač nafte i plina u Europu, ali danas je ona u tom smislu SAD-u u velikoj mjeri konkurencija s obzirom kako su Amerikanci i sami postali veliki proizvođač i izvoznik tih energenata.

I konačno, određivanje američko-ruskih pravila igre po pitanju drugih zemalja, tj. ne prelaženja „crvene crte“ oko bitnih regionalnih država više ne funkcionira: najbolji primjeri su jednostrani američki obračuni s Irakom, Libijom, Sirijom, … ukrajinska kriza, potpuno suprotni stavovi prema tzv. iranskom pitanju, Sjevernoj Koreji, Venezueli i td.




Ukrajina – globalni geopolitički problem broj 1

Za ovu sam temu izdvojio, kao ključnu, ukrajinsku krizu, koja proteklih tjedana prijeti novom eskalacijom ne samo u crnomorskom bazenu, već i puno šire. Ukrajina je još od majdanske revolucije 2014. g. postala tipični primjer američkog prelaska spomenute „crvene crte“ na najdrastičniji i najopasniji način, nakon kojeg, jednostavno, u američko-ruskim odnosima više nikada ne može biti povratka na staro i uspostave bilo kakvog povjerenja. Tj. ukrajinska epohalna kriza postala je jedan od najopasnijih globalnih geopolitičkih problema (u međuvremenu samo „zamrznut“), koji se, prije ili kasnije, morao „odmrznuti“ i krenuti u smjeru razrješenja na ovaj ili onaj način. Potencijal te krize, kao i ulozi, toliko su golemi da pobjeda jedne od dviju strana u njoj – SAD-a ili Rusije – de facto definira i ukupnog globalnog geopolitičkog pobjednika, uza sav respekt prema raznim bliskoistočnim i dalekoistočnim visokorizičnim kriznim žarištima.

Moskva je, paralelno s jačanjem proturuske retorike nove američke administracije. potpuno promijenila strategiju vođenja dijaloga s tom zemljom i EU, otvoreno govoreći kako je vrijeme besplodnih razgovora, koji redovito završavaju samo novim sankcijama prošlo, i da od sada razgovara isključivo s pozicije zaštite ruskih nacionalnih interesa tj. onako kako to čine i SAD. Pokretač promjene bila je prošlo ljeto pokrenuta „afera Navaljni“, nakon koje je svaki pokušaj suvislog i konstruktivnog dijaloga postao besmislen. Rusija je zaoštrila svoje stavove, odlučnim metodama suzbila pokušaj unutarnje destabilizacije kroz masovne prosvjede diljem zemlje na poziv tog istog Navaljnog, što je, očekivano, izazvalo salve kritika Zapada protiv Moskve i uobičajene fraze o kršenju ljudskih prava i od strane autoritativnog režima i sl.

A ondje gdje je Rusija najoštrije odgovorila, bila je upravo eskalirana kriza na istoku Ukrajine, vezano uz pokušaj vojne pacifikacije vlade u Kijevu separatistički nastrojenih proruskih regija u Donbassu.

Moskva je odgovorila kao nikada do sada: pokretanjem masovnih vojnih snaga uz granicu s tom zemljom, kao i otvorenim Putinovim izjavama da Ukrajina neće opstati kao država ako silom pokuša riješiti problem pobunjenih regija  On je se otvoreno upozorava i na moguću rusku vojnu intervenciju ako dođe do „srebrenizacije stanja“ u Donbassu.

Washington je na ovaj izazov odgovorio izjavama o punoj potpori ukrajinskoj teritorijalnoj cjelovitosti i pozvao Moskvu da odmah povuče svojih, kako navodi, preko 100 tisuća vojnika. Rusija je u regiju Voronež, na oko 150 kilometara od granice s Ukrajinom (dakle nikako ne na samoj granici), rasporedila svoje dvije armije i tenkovske i desantne divizije u sklopu, kako Moskva navodi, redovitih godišnjih vojnih vježbi. Te su snage, realno govoreći, predaleko od granice da bi bile u mogućnosti provesti iznenadni napad i prodor u dubinu ukrajinskog teritorija i definitivno, barem za sada, imaju defanzivni karakter, ili, bolje rečeno, upozoravajući su signal da ukrajinska vojska ne krene u obračun s proruskim snagama na istoku zemlje koje su brojčano inferiornije ali ne i vojno-tehnički. Međutim i takvo opravdanje i realno stanje na terenu nije se svidjelo Wahingtonu te je reagirao najavom slanja dvaju svojih razarača naoružanih krstarećim raketama Tomahawk u Crno more – USS Donald Cook i USS Roosevelt.

Međutim, taj potez ne samo da nije doveo do smirivanja stanja i ublažavanja retorike, već je inicirao ruski protuodgovor – oštriji od svih očekivanja. Zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov već je slijedeći dan javno upozorio Washington da svoje brodove drži dalje od obala Krima jer bi, u suprotnom, moglo doći do neželjenih incidenata. Istodobno je Rusija najavila dvotjedne pomorske vježbe u Crnom moru u izvedbi brodova Crnomorske flote stacionirane u bazi u Sevastopolju, na Krimu, kojima je pridružila i desetak brodova iz Kaspijske flotile koje je vrlo brzo prebacila iz Kaspijskog u Azovsko tj. Crno more kanalom Volga-Don.

Slučajno ili ne, tu istu večer uslijedio je i famozni Bidenov telefonski poziv Putinu za sastanak s ciljem pokušaja stabilizacije stanja i uspostave suradnje u onim pitanjima koja su, kako je kazao, u interesu SAD-a, ali i po pitanju bilateralnih odnosa. Nedugo iza tih riječi stigla je i američka objava o obustavi slanja dvaju svojih razarača u Crno more.

U opticaju su dvije glavne teze zašto je Biden nazvao Putina:

1.     Strah od prevelikih rizika po američke interese u slučaju daljnje radikalizacije;

2.     Lažno nuđenje „ruke pomirnice“ zbog traženja dodatnog vremena

Pristalica sam ove prve, neovisno o uvedenim novim sankcijama i protusankcijama između dviju zemalja, što se čini kao „korak naprijed-dva nazad“, prije svega u odnosu na američku politiku prema Rusiji. Evo zašto:

prvo, propast pokušaja da se izmjeni višedesetljetni paritet u nuklearnim snagama dviju velesila u korist SAD-a;

drugo, Biden i njegov tim suradnika i više su nego svjesni činjenice da se niti jedno važno globalno pitanje već odavno ne može riješiti bez sudjelovanja Rusije, što vidimo, osim u Ukrajini, i na tlu Sirije, Venezuele, po pitanju Irana i td. (ono na što je Trump odavno upozoravao, pravdajući time svoje poteze usmjerene prema pokušaju normalizacije odnosa s Moskvom, a što je nailazilo na snažne osude demokrata);

treće, u uvjetima nuklearnog pariteta SAD se nikada i ni u kom slučaju neće vojno sukobiti s Rusijom, a najmanje zbog Ukrajine koja i nije članica NATO saveza. Također, nikada niti jedan vojnik NATO saveza u Ukrajini neće ratovati protiv Rusije i to ova posljednja jako dobro zna;

četvrto, u takvim okolnostima, u slučaju vojne intervencije Moskve, u pitanje bi došla i sama opstojnost proameričke vlade u Kijevu, koja bi najvjerojatnije pala. Nemogućnost Washingtona da zaštiti svog partnera, u što se toliko dugo zaklinjao, odaslao bi krajnje negativnu poruku svim američkim saveznicima, i u Europi i u Aziji, u smislu njihove stvarne zaštite od vanjskih ugroza – bilo Rusije, bilo Kine ili nekog trećeg. Time bi to povjerenje, ionako poljuljano u vrijeme Trumpove administracije, bilo dodatno i vjerojatno nepovratno izgubljeno. Biden pošto poto mora sačuvati ukrajinsku vladu, ali bez američke vojske koja bi ušla u otvorenu konfrontaciju s ruskom. Zato je Biden nazvao Putina;

i konačno, peto: gotovo u isto vrijeme kada je Rusija pokrenula svoje velike vojne snage u blizini granice s Ukrajinom, kao i dvotjedne pomorske vježbe u Crnom moru, na drugom kraju svijeta, u Kini, nasuprot Tajvanu, kineska je vojska pokrenula masovne i još veće vojne vježbe kojima uvježbava desant na Tajvan i suprotstavljanje uvjetnom neprijatelju. Drugim riječima, Washington ima otvorene dvije opasne ratne igre, više-manje isprovocirane upravo njegovim potezima i retorikom, i takav mu položaj (potencijalni, istodobni vojni sukob s dva glavna globalna suparnika i nuklearne države u njihovom dvorištu) nikako ne odgovara.

Dakle, od Bidena Moskva očekuje da smiri apetite Kijeva jer on to može učiniti ako hoće (i sam je bio sukreator američke politike po Ukrajini u vrijeme revolucije 2014. g. kao potpredsjednik SAD-a pri Obaminoj administraciji i njegova se riječ u Kijevu i sada sluša poput zakona). U suprotnom će to Moskva učiniti sama, bez većih rizika da će je u tome bilo tko na Zapadu, osim na političkoj i sankcijskoj razini pokušati spriječiti. Ukrajinska vojska ratovat će protiv proruskih pobunjenika, ali ne i ruske vojske, za što očekuje da ju spriječe američki i NATO vojnici a što se neće dogoditi.

Osim toga, direktna komunikacija na vrhu između SAD-a i Rusije potpuno otupljuje iracionalne namjere geopolitičkih „patuljaka“ da dvije supersile svojim riskantnim postupcima gurnu u međusobni vojni sukob za ostvarivanje nekakvih svojih političkih ciljeva. I tu se ne radi samo o Ukrajini. Tih „patuljaka“, koji bi trljali ruke u slučaju vojnog hrvanja SAD-a i Rusije ima diljem svijeta, kao da taj sukob ne bi značio i globalnu katastrofu.

Što se tiče spomenute druge teze, o lažnom Bidenovom „pružanju ruke“ Putinu s ciljem dobivanja na vremenu uslijed lošeg gospodarskog, epidemiološkog i kakvog ne stanja u američkom društvu i u vrijeme dok traje „reset“ američkih odnosa sa saveznicima, u nju baš ne vjerujem: osim što Biden po prirodi nije blefer Trumpovoga tipa, niti Putin, s druge strane, nije naivac da ne bi primijetio što se „iza brda“ i uljuđene retorike „valja“.

Sankcije ukazuju na složen Bidenov položaj

Najnovije američke sankcije protiv Rusije ukazuju na neugodan položaj Bidena, koji s jedne strane mora glumiti „strogog državnika“ koji se nepokolebljivo brine za američke interese i koji, za razliku od Trumpa, rado kažnjava  Rusiju za njeno „drsko ponašanje“, a sve kako bi u (prije svega američkoj) javnosti nivelirao činjenicu da je Trumpa i osobno oštro kritizirao zbog njegovih kontakata s Putinom s ciljem pomirbe. S druge strane Biden mora biti vrlo oprezan i spriječiti konačnu propast američko-ruskih odnosa jer bi to imalo nesagledive posljedice po čitav svijet. To se nikada nije dogodilo niti u doba hladnog rata sa SSSR-om. Dakle, rekao bih: Biden želi surađivati s Putinom uz oštar ton.

Ima i onih koji misle kako je istodobna objava novih proturuskih sankcija i datuma povlačenja američkih i NATO-ovih vojnika iz Afganistana zapravo Bidenov pokušaj skretanja pozornosti s činjenice da se u stvarnosti radi o američkom vojnom porazu u Afganistanu s obzirom na ne ispunjavanje niti jednog ključnog postavljenog političkog cilja. Kada se tome pridodaju i uzaludne žrtve na američkoj strani i utrošene stotine i stotine milijardi dolara koji su mogli biti ubrizgani u američki zdravstveni, obrazovni sustav ili gospodarske projekte, jasno je koliko je čitava priča oko Afganistana za američki establishment neugodna u očima tamošnje javnosti.

Turska u neugodnom položaju – iskazuje neutralnost

Čime će američko-ruska geopolitička „saga“ na kraju završiti to nitko ne zna. Međutim, koliko je stanje njihovih odnosa postalo opasno svjedoči i izjava turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Cavusoglua od 15. travnja, kada je za televiziju TRT izjavio kako je Turska po pitanju krize između Rusije i Ukrajine neutralna.

Tim je Ankara „opalila šamar“ i Washingtonu i saveznicima u NATO-u koji definitivno – deklarativno, politički i logistički podupiru Ukrajinu, a od Rusije traže prestanak agresivnog ponašanja i povlačenje njene vojske. Moglo bi se reći da neformalnim proglašavanjem neutralnosti u ukrajinskoj krizi – Turska formalno proglašava neutralnost u geopolitičkom sukobu između SAD-a i Rusije u koji se ne namjerava miješati. A za to ima i više nego čvrste razloge. Pogledajmo koje:

na neugodnu poziciju Turske, koju bi mnogi na Zapadu rado vidjeli u vojnom klinču s Rusijom, prošlog je tjedna upozorio i glavni urednik turskog provladinog medija Yeni Şafak  Ibrahim Karagül, napisavši slijedeće:

“Sve su prijetnje iz SAD-a usmjerene na nas. SAD i NATO možda žele podržati Ukrajinu i odgurnuti Rusiju od Zapada. Međutim, to će također pogurati Tursku prema smrtonosnom izboru. Oni će eskalirati napetosti u Crnom moru do te mjere da će Turska biti upitana: “Jeste li s nama ili s Rusijom?” Stoga će Tursku, zemlju koja je iznijela velike geopolitičke inicijative na svim područjima, od Karabaha do Libije, od Sirije do Egejskog mora, gurnuti u slijepu ulicu. Koliko je ukrajinska kriza usmjerena na to da Rusiju stjera u kut, ona je jednako loša i protiv Turske”.

Samo dan nakon ovog upozoravajućeg teksta turskog medija, Mevlut Cavusoglu na televiziji daje izjavu o turskoj neutralnosti i dodaje slijedeće: „Turska podržava teritorijalni integritet bilo koje zemlje – Ukrajine, Rusije i svih ostalih. Gradimo odnose i s Rusijom i s Ukrajinom. Naši odnosi s bilo kojom državom ne bi trebali utjecati na odnose s drugim zemljama. U krizi između Rusije i Ukrajine ne podržavamo nijednu stranu.”

A ako Amerika gubi jednu Tursku, kao ključnu kariku za svoj hipotetski rat s Rusijom u širem crnomorskom bazenu, što onda, u vojnom smislu, konkretno može učiniti za spas Ukrajine? Naravno, vrlo malo ili ništa.

I zato summit Biden-Putin nema alternativu, neovisno o „tvrdolinijašima“ s obiju strana, spomenutim „geopolitičkim patuljcima“ i njihovim interesima, sankcijama i ubojitoj retorici. I svakako ga treba podržati. Ratova, prijetnji ratom i dominacije jednih nad drugima već je svima dosta. Svijet je i bez toga dovoljno izluđen.

Komentari

komentar

You may also like