Z. Meter: Američko-ruski odnosi: „Za tango je potrebno dvoje“

Ovakvim će se pristupom, navedenim u tekstu (iako on po Moskvu zvuči puno pristojnije u odnosu na neprestano medijsko „pljuvanje“ i političko uvođenje sankcija i ondje gdje treba i gdje ne treba), u stvarnosti također vrlo malo postići u cilju povratka međusobnog povjerenja. Jer – „za tango je potrebno dvoje“

Vrlo zanimljiv medijski uradak stigao je iz SAD-a, preciznije, njihovog specijaliziranog medija za vanjsku politiku The National Interest, pod naslovom Kako razviti novi smjer prema Rusiji, objavljen 18. veljače. Autori su član upravnog vijeća Centra za nacionalne interese i bivši šef Američke konzervativne unije David Keane, kao i Dan Negrea, bivši dužnosnik američkog State Departmenta, koji je također radio i u planiranju politike u administraciji Donalda Trumpa.

Radi se o tekstu koji jasno ukazuje na greške američke politike prema Rusiji, naravno – prikazan na način na koji je o takvim temama danas jedino i moguće govoriti u SAD-u a da ne budeš izložen masovnoj histeriji ljevičarskih medija i de facto svrstan u krug potencijalnih nacionalnih izdajnika (o čemu kasnije u tekstu).

U tom se smislu upozorava na rusko-kinesko savezništvo, pri čemu autori sugeriraju na potrebu američkog „zabijanja klina“ u odnose tih dviju zemalja – sugerirajući kao primarnu opasnost po američke interese upravo snažan kineski rast i njene globalne vanjskopolitičke i gospodarske ambicije.

Članak se najprije bavi povijesnim trzavicama u odnosima dvaju azijskih susjeda-divova, podsjećajući na njihove sukobe u vrijeme Staljinovog SSSR-a i komunističke Kine Mao Tse-tunga. Tako se u tekstu citira i američkog predsjednika Richarda Nixona, koji je „primijetio u svojim memoarima, da je “stvarni problem između Kine i Rusije bio taj što su se Kinezi duboko u sebi smatrali superiornijima i civiliziranijima od Rusa”. Pritom je SSSR bio vojno i gospodarski superiorniji od Kine, da bi se sada stvari bitno promijenile pa bi Rusija trebala znati kako više nije ona, već Kina „stariji brat“.

Dalje se ukazuje na brojne razlike između dviju država: kulturne, gospodarske, na veću integriranost Rusije s EU nego Kinom, na opasnosti koje Rusiji prijete od Kine i td. Tako se u tekstu navodi: „Moćna i agresivnija Kina predstavlja potencijalnu i stvarnu prijetnju osnovnim ruskim interesima na Dalekom Istoku, Srednjoj Aziji i Arktiku. Mnogi Kinezi vjeruju da je velik dio ruskog Dalekog istoka, uključujući i luku Vladivostok, nepravedno pripao Rusiji pod uvjetima “nejednakih ugovora” u 19. stoljeću. Na ruskom Dalekom istoku živi sedam milijuna Rusa. S druge strane granice, u Mandžuriji, živi 100 milijuna Kineza. U jednom će trenutku Rusija ekonomsku invaziju Kine na Srednju Aziju shvatiti kao prijetnju, baš kao i NATO-ov vojni prodor u susjedne europske zemlje“.




Autori dalje konstatiraju kako je vrlo teško očekivati američko-rusko zbližavanje u vrijeme dok Rusijom vlada Vladimir Putin i da u tom smislu ipak treba računati na iduće generacije ruskih političara, koje će s vremenom odrediti novi smjer te zemlje.

“Rusija je ponosna zemlja. Moskva neće željeti da se smatra kako se približava Sjedinjenim Državama, mijenjajući time jednog starijeg partnera za drugog. Međutim, za vođe i građane (Rusije) bilo bi prihvatljivije približiti se Europi, gdje su kulturne veze i veze na daljinu jače. U Europi će Rusija postati najveća vojna sila, država s najvećim brojem stanovništva i važan ekonomski partner. U Europu ruska elita šalje svoju djecu na studij, gdje ulažu novac, odmaraju se i kupuju druge domove”, navodi se u članku.





„Razgovor o „promjeni režima“ u Rusiji kontraproduktivan je. Novu vanjsku politiku prema Rusiji oblikovat će novi čelnici među predstavnicima postojećeg establišmenta koji prepoznaju potrebu za promjenama. To će u konačnici dovesti do ukidanja sankcija protiv Rusije u sklopu sveobuhvatnih pregovora sa Sjedinjenim Državama i Europom, smatraju autori.  „Veći kontakti među ljudima mogu također poboljšati buduće odnose. Posljednjih su se godina takvi kontakti smanjili. Vrijeme je da promijenimo tijek događaja. Nikada se nismo svađali s ruskim narodom, razlog neslaganja i neprijateljstva bili su postupci nekih vladara Rusije. A u Rusiji su sudionici anketa uvijek govorili dobre stvari o Sjedinjenim Državama, ali u zadnje vrijeme ne tako dobre.”

Zanimljivo je i slijedeće razmišljanje autora teksta: „Rusko miješanje u američku i europsku politiku bilo je stvarno, pogubno i neprihvatljivo. Ali nije naš dugoročni interes pretjerivati ​​s njegovim utjecajem i vidjeti i izmisliti rusku intervenciju tamo gdje ona ne postoji. Primjerice, prije nego što je autentičnost pisama Huntera Bidena (o njegovim sumnjivim poslovima s plinskim biznisom u Ukrajini, op. Z.M.) mogla biti provjerena, mnogi su političari i predstavnici medija brzo označili cijelu stvar, tvrdeći da se radi o ruskim dezinformacijama, što je tadašnji direktor Nacionalne obavještajne službe porekao. Ako od Rusije napravimo žrtvenoga jarca u domaće političke svrhe, to će nam samo naškoditi. I to neće pomoći u postizanju našeg važnog geopolitičkog cilja zabijanja klina između Kine i Rusije.“

Članak se zaključuje slijedećim riječima:

„Obični Rusi, kao i rusko vodstvo, trebali bi znati da će je, ako Rusija poštuje međunarodno pravo, Sjedinjene Države, Europa i ostatak slobodnog svijeta pozdraviti i podržati kao prijatelja. I da neće biti zauvijek optuživana za sve prošle grijehe – stvarne i izmišljene.”




Napomena: navedeni tekst ima svoju utemeljenu logiku ali i dva bitna nedostatka – od kojih je prvi vječno prisutan unutar američke analitičke misli: izostanak kritičkog propitivanja američkih vanjskopolitičkih poteza i njihove uloge u pogoršanju američko-ruskih odnosa; i drugi nedostatak – uzaludno inzistiranje na pokušaju unošenja razdora u sadašnje odnose Moskve i Pekinga To je u uvjetima snažnih diplomatskih i gospodarskih pritisaka Washingtona i pokušaja operacionalizacije njegove  strategije za uspostavu globalne hegemonije SAD-a nemoguće postići s obzirom kako obje zemlje jako dobro znaju da se samo zajedno mogu suprotstaviti takvim planovima. I one su nešto naučile iz međusobne turbulentne prošlosti, kao i prošlosti koje su svaka ponaosob imale u odnosima sa SAD-om. To danas otvoreno demonstriraju kroz usklađene vanjskopolitičke poteze u ključnim međunarodnim institucijama i intenziviranju suradnje u svim sferama – od gospodarskih i vojnih, do kulturnih i obrazovnih.

Prebacivati „lopticu“ krivnje od strane Washingtona za sadašnji krah američko-ruskih odnosa isključivo na Moskvu i Putina također je kontraproduktivno, u ništa manjoj mjeri nego što autori ovog teksta navode kako je kontraproduktivno „razgovarati o promjeni režima u Rusiji“.

Ovakvim će se pristupom, navedenim u tekstu (iako on po Moskvu zvuči puno pristojnije u odnosu na neprestano medijsko „pljuvanje“ i političko uvođenje sankcija i ondje gdje treba i gdje ne treba), u stvarnosti također vrlo malo postići u cilju povratka međusobnog povjerenja Zapada i Rusije. Jer ipak – „za tango je potrebno dvoje“. Popuštanja i kompromisi s obje strane jedini su recept za uspjeh. Samo je pitanje – želi li se to priznati s obzirom na goleme uloge koji stoje u ovoj „igri“, koja će definirati buduće odnose u svijetu za dugoročno razdoblje.

Komentari

komentar

You may also like