Z. Meter: Anglosasi liječe „Napoleonov kompleks“ Francuza: ne glumite veličinu kad ste mali

Tzv. Napoleonov kompleks odnosi se na osobe, većinom muškog spola, koje su nižeg tjelesnog rasta od prosjeka i koje se zbog toga osjećaju manje vrijedno, što onda pokušavaju kompenzirati pojačanom agresivnošću, glasnijim nastupom i željom za privlačenjem pozornosti i dokazivanjem svoje vrijednosti.

Ovo, naravno, nije moja umotvorina, već „oca“ psihoanalize – Austrijanca židovskog porijekla – Sigmunda Freuda, s kojim se oko ovog pitanja teško ne složiti.

Međutim, ovdje mi se nije namjera baviti ljudskom psihologijom (niti sam za to kompetentan), već onom geopolitičkom, koja, opet, htjeli mi to ili ne htjeli  – proizlazi najvećim dijelom upravo iz ljudske psihe, logičkih promišljanja ili promišljanja temeljenih na stereotipima ili propagandi – a onda i iz onih egzaktnih, polazište kojih je u geografiji, prirodnim resursima, demografiji i td.

Ali ovaj „psihološki“ uvod bio mi je potreban radi lakšeg analitičkog prikaza jednog novog bitnog geopolitičkog događaja, čije objašnjenje počinjem s jučer objavljenom viješću:

Sporazum o obrambenoj suradnji između Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Australije imat će posljedice za NATO savez, izjavio je francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian (info: Le Figaro).

“Na inicijativu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, NATO je počeo raspravljati o konceptu saveza. Rad na novom strateškom konceptu odvijat će se tijekom nadolazećeg summita NATO-a u Madridu. Očito će ono što se dogodilo utjecati na definiciju ove strategije”, kazao je francuski šef diplomacije.




„Ono što se dogodilo“, bilo je neočekivano formiranje novog trojnog pakta AUKUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD) za suprotstavljanje Kini u Indo-Tihiooceanskoj regiji, o čemu su u prošli četvrtak zajednički objavili čelnici triju država. Naknadno je Cambera izvijestila o otkazu sporazuma s Francuskom iz 2016. g. vrijednog 60-ak milijardi dolara, o izgradnji 12 podmornica za australsku flotu, koju će sada graditi Amerikanci i Englezi, i koji će im omogućiti nuklearni pogon kroz isporuke svojih tehnologije.

Najprije ukazujem na važnije političke izjave kako bismo lakše stekli dojam o dubini problema po Francusku zbog nastaloga stanja:





Francuski prvi diplomat Le Drian ovu je odluku australskih vlasti nazvao “nožem u leđa” i uništenjem povjerenja, a odluku o povlačenju francuskih veleposlanika iz Cambere i Washingtona ali ne i iz Londona, objasnio je “poznavanjem londonske politike stalnog oportunizma”. Francuska također smatra kako su detalji AUKUS-a dogovoreni na summitu G7 “iza Macronovih leđa”.

Pri tom američki State Department hladno izjavljuje kako razumije stav Francuske oko saveza AUKUS i odbijanja Australije za kupnju dizel podmornica Barracuda od francuskog konzorcija Thales/DCNS. Bijela kuća, kroz riječi glasnogovornice Emily Horn:

“Shvaćamo njihov stav i sljedećih dana nastavit ćemo sudjelovati u rješavanju naših razlika, kao što smo to činili u drugim vremenima kroz povijest naše dugogodišnje suradnje“.

Na sličnom je tragu i britanski premijer Boris Johnson koji je, danas, u tipičnom britanskom stilu izjavio slijedeće: “Jako smo, jako ponosni na naš odnos s Francuskom, i to je od velike važnosti za ovu zemlju. Ovo je vrlo prijateljski odnos koji seže stoljećima unatrag i za nas je apsolutno bitan. Ovo je nešto jako, jako duboko. Naša ljubav prema Francuskoj, naše divljenje prema Francuskoj je neuništivo.”




S druge strane francuski ministar za europske poslove Clement Bon izjavio je kako se nakon izlaska iz Europske unije Velika Britanija “vratila u Ameriku s usvojenim oblikom vazalizacije”.

Američki predsjednik Joe Biden jučer je zatražio telefonski razgovor sa svojim francuskim kolegom Emmanuelom Macronom. Čelnici dviju zemalja idućih dana namjeravaju razgovarati o navedenoj „aferi podmornice“ (naziv autora ovog teksta) – koja je, zapravo, prerasla u stratešku krizu između saveznika u NATO-u.

I to su, uglavnom, najvažnije političke izjave vezane uz najnoviju neugodnu epizodu u odnosima sjevero-atlantskih saveznika čijom ću se analizom sada dublje pozabaviti i pokušati doznati što je u pozadini svega ovoga, zašto se to dogodilo baš sada, i što to će to značiti za Francusku i i šire odnose među zapadnim saveznicima i partnerima.

Napoleonov kompleks francuske politike

Nije po Francusku uopće toliki problem u financijskom gubitku od australskog razvrgavanja sporazuma (to za velike i razvijene države i njihov krupni biznis nije nikakav nenadoknadiv iznos), koliko je to problem za politiku i političare koji sada moraju objasniti Francuzima kako se to ostali svijet, „neki tamo Australci“, a onda i prekoatlantski saveznici ponašaju prema velikom francuskom narodu i Francuskoj kao svjetskoj sili. Dakle – najveći problem po Pariz sada je u srozanom imidžu Francuske kao svjetske države, koja, u njihovoj percepciji, ima važnu ulogu u rješavanju globalnih problema.

A zašto je to tako, odgovoriti je vrlo jednostavno. Francuska već odavno nije svjetska politička i gospodarska sila (ona je vojna sila u smislu posjedovanja nuklearnog oružja). Međutim njena politička i društvena elita i dalje unutar svoga društva uporno „uzgaja“ i „podgrijava“ upravo takvu – iskrivljenu sliku o Francuskoj, koja odavno ne odgovara stvarnom stanju.

Naravno, francuske elite to duboko u sebi znaju, ali im je zbog oportunizma i konformizma lakše živjeti u iluzijama veličine nego uvidjeti i javno obznaniti razloge zašto je Francuska postala politički drugorazredna zemlja, čak i u očima svojih formalnih saveznika i partnera. A postala je to samo zato, što je provedbu suverene vanjske politike Pariz predao u ruke Washingtonu, kao, uostalom – i čitava EU.

Kako su se vremena ozbiljno promijenila u odnosu na „idiličnu sliku svijeta“ s kraja prošlog i početka ovog stoljeća, kada je Zapad uživao u blagodatima hladnoratovske pobjede i svoje svemoći (tako i Francuska), sadašnji novi, neočekivani, veliki globalni geopolitički sukob posto je preozbiljan i neizvjestan, čak i po snažne Sjedinjene Države, a da bi one sada, od europskih saveznika ranije dobivene poluge moći opet vraćale u njihove ruke. Što se jednom da više se ne vraća.

Logika Amerikanaca pri tom je vrlo jasna. Oni Francuzima laskavo i ironično govore približno ovako: „vi ste naši vječni prijatelji i saveznici s kojima ćemo uvijek surađivati i o čijoj ćemo se sigurnosti mi uvijek brinuti, a zvat ćemo vas ako i kada nam budete trebali“. Prevedeno na dobri stari hrvatski jezik, Washington Parizu daje do znanja kako Francuska više nema što „solirati“ po svijetu sa svojim interesima i pri tom ugrožavati one američke – niti geopolitičke niti gospodarske (u „aferi podmornice“ prisutne su i jedne i druge). Francuskoj Sjedinjene Države sada dozvoljavaju (čitaj daju joj zadatak) vođenje isključivo propagandnog rata protiv Rusije na tlu Europe (učit će Ruse i Bjeloruse demokraciji), a izbacuju je čak iz zajedničke borbe protiv Kine na prostoru Indijsko-Tihooceanske regije gdje se pouzdaju u svoje druge saveznike i partnere (Britance, Australce, Japance).

Dakle, otrežnjenje francuskih elita od svojih iluzija došlo je na, po Francuze vrlo radikalan i bolan način, pri čemu one u svojim rukama nemaju gotovo nikakve mogućnosti za adekvatan protuodgovor koji bi išta promijenio u smislu nove uloge koju Amerikanci namjenjuju Francuskoj i njenom pozicioniranju u svijetu. Anglosasi preuzimaju „prve violine“, pri čemu Washington i „dirigentsku palicu“ – a svi ostali su pratnja koja mora čekati na svoje mrvice od budućih uspjeha američkih strategija, koji su još uvijek neizvjesni. Rizik je tim veći, što u slučaju neuspjeha – s SAD-om zajedno pada i Francuska – bez mogućnosti utjecaja na bilo što značajno.

Washington više neće dozvoljavati niti Parizu, niti bilo kome drugom kog je zgrabio u svoj „čelični zagrljaj“, da kroz bilateralne odnose s „nepoćudnim“ državama osiguravaju svoje interese. Turska, koja se američkog „zagrljaja“ pod Erdoganom barem privremeno oslobodila, ovih se dana otvoreno smije Francuskoj i njenim političkim elitama, dok sama nastavlja s projekcijom svojih interesa upravo kroz bilateralne kontakte i sporazume s kim to i kada želi.

Koliko je sve ovo po Francusku ponižavajuće govori i činjenica da su o paktu AUKUS i australskom prekidu sporazuma njeni političari doznali iz medija. Očajni francuski ministar diplomacije Le Drian nakon toga usamljeno je vikao na saveznike i partnere. Ne bez razloga: on je bio osobni tvorac tog vojnog sporazuma iz 2016. u vrijeme dok je bio ministar obrane – koji je za Francusku značio pravi prestiž i bio nazvan sporazumom stoljeća. Davao je Francuskoj novi ugled i impuls kao nuklearnoj državi koja svoje znanje i tehnologiju sada projicira daleko od Europe, na indijsko-pacifičke prostore. Međutim, u oštrim kritikama nije ga pratio predsjednik Emmanuel Macron, koji je o svemu čak dva dana šutio, kao da se ništa nije dogodilo. Ogorčena francuska javnost je otvoreno pitala, zar je otkazivanje sudjelovanja francuskog izaslanika na zajedničkoj američko-francuskoj proslavi povijesne pomorske pobjede nad Britanacima prije više od 200 godina sve što Francuska može napraviti? Nakon toga je uslijedio opoziv Pariza svojih veleposlanika iz Cambere i Washingtona na konzultacije i pojačana politička retorika.

Također treba reći kako Macron, iako su upozorenja o tome da realizacija sporazuma s Australijom ide presporo stizala već prije ljeta i da je cijena te realizacije do 2019. g. već udvostručena a globalne okolnosti promijenjene – nije reagirao. On se usredotočio na „covid-19 probleme“ i predsjedničke izbore, pa što bi se onda bavio novim neugodnim temama? Međutim, ako se neće on, bavit će se drugi a to je onda još gore, pa se Macron ipak odlučio na spomenuti opoziv dvojice veleposlanika.

Međutim, Francuska više od ovoga jednostavno ništa niti ne može učiniti. Stanje je potpuno isto kao i 2018. godine, kada je Trumpova administracija doslovno istjerala velike francuske kompanije, između ostalog i svjetskog energetskog diva Total, iz unosnih ugovora s Iranom. Još je jedna neugodna sličnost, kada su Francuzi 2015. g. pod pritiskom SAD-a morali razvrgnuti ugovor s Rusijom o predaji dvaju nosača helikoptera tipa Mistral izgrađena za rusko MO. Tada je bivši predsjednik socijalist Francois Hollande Moskvi objašnjavao kako „mi jednostavno ništa ne možemo učiniti“, i da je „pritisak prejak“ i td.

Slabog Hollndea zamijenio je ambiciozni Macron, upravo na gromkim izjavama o vraćanju Francuske na globalnu scenu i jačanju njenog vanjskopolitičkog utjecaja i samostalnosti. Koliko je u tome uspio prosudite sami. Macron se sada nada, uostalom kao i mnogi političari suočeni s neugodnim problemima za koje nemaju rješenja, da će vrijeme učiniti svoje i da će Francuzi sve ove neugodnosti zaboraviti, a on će se moći usredotočiti na manje „delikatne“ probleme od njemu ranije omiljene geopolitike – poput borbe s terorizmom i jačanju opremanja policijskih snaga, borbe protiv pandenije, migracija i sl. Macron je u geopolitičkom smislu postigao slijedeće: umjesto najavljenog poboljšanja odnosa s Rusijom doveo je do njihovog kraha, od jačanja francuskog utjecaja u Libiji doveo je do pozicioniranja u toj državi njegovog osobnog neprijatelja Erdogana i Turske. Macronove riječi kako neće priznati talibansku vladu u Afganistanu nakon svega ovog imaju posve drugu težinu, pa i ne čudi toliko da mu je talibanski predstavnik odgovorio da bi se – ni manje ni više – nego morao početi ponašati ozbiljnije.

Svi oni u Francuskoj i EU koji su mislili kako će s dolaskom Joe Bidena nakon „zlog“ Trumpa za Francuze i EU sve biti bolje i lakše sada se bolno otrježnjuju. Jer stiglo je vrijeme za geopolitičke teškaše, a Francuska odavno nije među njima. Washington ju je na radikalni način sada pokušao izliječiti od „Napoleonovog kompleksa“. Ako to nekim čudom još nije uspio, bez brige – uskoro će doći nove recepture koje će to liječenje dodatno ubrzati.

A da „protulijeka“ američkim namjerama nema, vidi se kristalno jasno i iz izostanka reakcije Bruxellesa tj. šutnji EU koja je Francusku ostavila na vjetrometini anglosaksonskog udara. Toliko proklamirana međusobna europska solidarnost unutar EU, iznova je, kao i na početku pandemije Covid-19, nestala poput jutarnje rose na suncu te najavila dugu, mračnu noć nad europskim kontinentom.

Što se tiče Sjedinjenih Država, one su trojnim paktom AUKUS postigle dva bitna geopolitička i geostrateška cilja. Izrazit ću se šahovskom terminologijom koja najviše i odgovara sadašnjoj velikoj geopolitičkoj igri: SAD su postavile jednu figuru u EU, a drugu u Australiju. Prva će im služiti za obračun (preciznije sprječavanje) Rusije u njenom zapadnom geostrateškom smjeru, a druga, kao odskočna daska prema Kini u pokušaju njenog sprječavanja. Pa iako je australijski jug, gdje Amerikanci žele graditi svoje nove baze daleko od Kine, njen sjever to nije – poglavito u smislu kontrole pomorskih tjesnaca. Osim toga Australija je bogata rudama: zlatom, uranom, ugljenom, prirodnim plinom i zašto bi ga anglosasi dijelili s nekim – bilo s europljanima, a da ne govorimo s Kinezima.

Na kraju je Bidenov savez zapadnih demokracija protiv autokracija – kojeg je prije nekoliko mjeseci počeo grditi s europskim saveznicima, završio indo-pacifičkom savezom s Britancima i Australcima (kontinentalnih europljana tamo nema). Sve su to veliki geopolitički i geoekonomski pomaci s jasno vidljivim gubitnikom – Francuskom, koja u ovom slučaju personificira i čitavu EU.

 

 

Komentari

komentar

You may also like