Vanjska politika Europske unije tradicionalno je suočena s različitim stavovima njenih članica o brojnim bitnim temama koje opterećuju međunarodne odnose, gdje do izražaja vrlo često dolaze oprečni nacionalni interesi država EU koji se stavljaju iznad onih zajedničkih. Hrvatska je u tom pogledu iznimka i od ulaska u EU postupa posve suprotno – tj. čvrsto i primarno se zalaže za provedbu proklamiranih zajedničkih politika, a ako nešto nakon toga ostane onda se pokušava relativno mlako boriti i za hrvatske nacionalne interese, o čemu najbolje svjedoči bojažljiv i neodlučan stav u rješavanju problema jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH, za što se Zagreb mora brinuti i po važećem hrvatskom Ustavu. Takva ulizivačka politika, s brojnim štetnim posljedicama po stvarne hrvatske interese, ima za cilj pomoći euroatlantskim saveznicima da u svoju orbitu uvuku i preostale zemlje ex Jugoslavije, prije svih Srbiju i BiH, što samo po sebi ne bi bilo sporno da ne podrazumijeva i paralelno potiskivanje prava hrvatskog naroda u BiH, a da o ponosu i stvarnim egzistencijalnim brigama, demografskim problemima i dr. hrvatskog naroda i u RH, koje se sustavno, već godinama degradira, i ne govorimo. Ali to nije tema ovoga teksta.
Dakle, jedna od najvažnijih tema vanjskopolitičke agende EU svakako je Rusija. Pri tom jedne članice EU (uglavnom one s istočnog krila – predvođene Poljskom, i koje su pod neposrednim utjecajem Washingtona) zahtijevaju strogo zajedničko kažnjavanje Rusije po svim mogućim elementima koji tvore međusobne odnose, dok one druge, koje čine tzv. staru Europu – predvođene Njemačkom, traže znatno racionalniji pristup ne samo zbog razvijenijih gospodarskih odnosa koje one imaju s Rusijom, već i zbog činjenice da se sigurnosna arhitektura unutar Europe ne može graditi bez aktivnog sudjelovanja Rusije. Naravno, može, ali uz cijenu zakopavanja u vlastite rovove i pretvaranja čitave EU u NATO-utvrdu okruženu bodljikavom žicom i potencijalnu bojišnicu za hipotetski vojni obračun Rusije i Zapada.
Takva potreba ali i operativni instrument za građenje zajedničke sigurnosne arhitekture na europskom kontinentu postojali su i u vrijeme hladnog rata između SAD-a (Zapada) i SSSR-a, i ona se ostvarivala kroz tzv. Helsinšku konferenciju. Danas, na žalost, više ne postoji niti jedan stvarni mehanizam koji bi imao ulogu i mogućnost brzog reagiranja u eventualnim kriznim ili opasnim situacijama koje mogu izniknuti na relaciji Istok-Zapad. OESS je također jedan od tih instrumenata ali je s vremenom prešao pod potpunu kontrolu Zapadnih interesa, što je najbolje bilo vidljivo kroz blokadu sudjelovanja ruskih predstavnika (nije im omogućen javni nastup na panelima, nakon čega su se, demonstrativno, sami povukli a Rusija nastavila plaćati godišnju članarinu koja je najveća u odnosu na sve zemlje članice iz EU) nakon izbijanja ukrajinske krize 2014. g. Prije dvije godine ruskim se diplomatima opet omogućilo aktivno djelovanje, ali svejedno su vidljivi brojni problemi u radu te organizacije kao zajedničkog mehanizma na ravnopravnoj osnovi djelovanja, zbog čega su nerijetki i zahtjevi brojnih ruskih političara pa i stanaka za potpuno povlačenje Ruske Federacije iz te međunarodne političke strukture.
Ovaj poduži uvod služi za vijest koja je danas objavljena, a tiče se sve češćeg uvođenja proturuskih sankcija otkako je američki predsjednik Joe Biden prije nekoliko dana uveo nove sankcije protiv Moskve, a na to pozvao i svoje saveznike u svijetu. Bidenov zahtjev prva je podržala Velika Britanija poslavši „doma“ 3 ruska diplomata, a to isto je učinila i Poljska. Jučer je Češka donijela još drastičniju odluku, protjeravši čak 18 ruskih diplomata i poduzimajući još neke mjere o kojima smo jučer i danas već pisali na ovom portalu pa ih neću ponavljati, kao što neću ponavljati niti ruski protuodgovor na njih, koji je još stroži, i o čemu smo također izvijestili.
Evo o kojoj se vijesti radi:
Danas se Austrija usprotivila novim proturuskim sankcijama, o kojima ministri vanjskih poslova zemalja EU namjeravaju raspravljati na prijedlog Ukrajine, navodi njemački medij Der Spiegel.
Taj medij napominje kako ministri vanjskih poslova zemalja EU namjeravaju razgovarati o inicijativi Ukrajine koja je još jednom zatražila potporu Bruxellesa u obliku novih sankcija protiv Rusije. Međutim, austrijski ministar vanjskih poslova Alexander Schallenberg već je izjavio da je Austrija protiv novih proturuskih sankcija”, napominje njemački medij.
“Sad se moramo usredotočiti na to kako postići deeskalaciju i ponovno aktivirati dijalog (s Rusijom)”, citira Der Spiegel šefa austrijskog Ministarstva vanjskih poslova. Schallenberg je također naglasio kako je Beč izuzetno zabrinut zbog kršenja primirja na istoku Ukrajine. “Ovo je opasna igra s vatrom, svaki pogrešan korak može dovesti do katastrofe”, dodao je ministar. Pozvao je na korištenje svih postojećih mogućnosti, poput trilateralne kontaktne skupine, “normandijskog formata” i OESS-a, za rješavanje pogoršane situacije na istoku Ukrajine.
Dakle, i iz ove je vijesti vidljiva kompleksnost kompliciranog stanja po pitanju određivanja zajedničke vanjske politike EU, gdje Bruxelles ništa ne može po tom pitanju usvojiti ako nema jedinstvenog stava o bilo kojoj temi od strane svih njenih članica. Također je vidljiva i spomenuta podjela na „stare“ i „nove“ države EU i različitost pristupa: od krajnje emotivnog (čiji ton svojim „poslušnicima“ u EU združeno zadaju Washington i London) do isključivo racionalnog, koji se iščitava iz spomenutog priopćenja iz Beča.
Ovdje treba podsjetiti kako je austrijski kancelar Sebastian Kurz prije nekoliko dana Bidenu i Putinu ponudio domaćinstvo Beča u organizaciji mogućeg američko-ruskog summita na vrhu, kojeg je Biden prije nekoliko dana predložio Putinu u telefonskom razgovoru, a ovaj na taj prijedlog još nije odgovorio.
Također podsjećam kako će danas ministri vanjskih poslova 27 zemalja EU posredstvom video-linka razgovarati o odnosima Europske unije i Rusije, koji se, kako je rekao visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell , “ne poboljšavaju, napetosti rastu u raznim formatima”. Bit će pokrenuta tema protjerivanja ruskih diplomata iz Češke, kao i zdravstveno stanje ruskog oporbenjaka i blogera Alekseja Navaljnog , koji služi kaznu u ruskom zatvoru i navodno ima velikih zdravstvenih problema, opasnih po život, zbog, opet navodnih, tortura koje nad njim provode zatvorski službenici. Danas je savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost J. Sullivan izjavio, ni manje ni više, nego da će Rusija morati „odgovarati pred čitavom međunarodnom zajednicom“ ako Aleksej Navaljni umre.
Red sankcija, protusankcija, poziva na summit, krajnje zaoštrene političke retorike, pokreta vojnih snaga i td – je li to dobra platforma, atmosfera i taktika koju je izabrao Washington za „omekšavanje“ Rusije i podizanje svojih pregovaračkih ciljeva na maksimum, kako bi u eventualnim pregovorima morao dati manje od onoga što bi trebao da takvog pritiska na Moskvu nema?
Prosudite sami je li ruski državni vrh svjestan te velike igre koju je zaigrala Bidenova administracija u namjeri pokazivanja drukčijeg pristupa rješavanja problema u odnosima s Moskvom nego što ga je imala administracija Donalda Trumpa? Prosudite, također, hoće li Putin popustiti, i što će u suprotnom biti s EU ili Europom u cijelosti ako do sporazuma Moskve i Washingtona ne dođe?
Iskreno, osobno ne znam oko čega bi se u sadašnjim okolnostima dvije strane uopće mogle dogovoriti (čak i samo razgovarati) s obzirom na dijametralno suprotstavljene stavove po mnogim bitnim temama. Kompromisi su u takvim slučajevima bolni i zapravo bi više izgledali kao poraz jedne od strane što si one nikako ne mogu dozvoliti. Tim više što su se oko onog najvažnijeg pitanja – produljenja Ugovora o strateškom naoružanju (START 3) dogovorile joj u veljači, prije samog isteka njegovog roka važenja.
