Z. Meter: Berlin, lišen geopolitičke neovisnosti, želi biti lider EU koja se odrekla samostalnosti

Njemačko-ruski odnosi posljednjih su tjedana znatno narušeni. Njihovo pogoršanje u značajnijoj je mjeri počelo s aferom navodnog ruskog trovanja tamošnjeg oporbenog aktivista Alekseja Navaljnog u ljeto ove godine, ali je tada ipak bilo izbjegnuto naglo zaoštravanje međusobnih odnosa zahvaljujući više-manje zakulisnoj diplomaciji i fokusiranosti na interese od obostrane važnosti – poput investicija i(li) energetskog projekta Sjeverni tok 2.

Međutim, nakon pobjede (još uvijek neslužbene ali ipak potpuno sigurne) Joe Bidena na američkim izborima, onaj dio njemačke elite – tradicionalno naslonjen na američke demokrate, kao i vojni vrh Bundeswehra, otvoreno je zauzeo proamerički a samim time i proturuski stav. Njemačka je elita po tom pitanju trenutačno podijeljena ali uopće nije isključeno da će savezna vlada s ciljem sprječavanja raskola u političkom establišmentu i društvu u cjelini ipak krenuti linijom manjeg otpora, a to je, svakako – ne zamjeranje Washingtonu kao tradicionalnom poslijeratnom njemačkom vojnom i političkom savezniku (čitaj: gospodaru). O tome najbolje svjedoči i nedavno „zaklinjanje na vjernost“ SAD-u  njemačke ministrice obrane Annegrete Kramp-Karrenbauer, koja se time posredno usprotivila riječima francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da je Europskoj uniji nužan razvoj samostalne obrambene jezgre, kao preduvjeta za njenu geopolitičku autonomiju, o čemu je posljednjih dana govorio i povjerenik za vanjsku politiku i sigurnost EU Josep Borrell. Nakon izjave njemačke ministrice došlo je do naglog zaoštravanja političke retorike između Berlina i Moskve, u kojoj je rusko Ministarstvo vanjskih poslova njemačku ministricu čak nazvalo „infantilnom“ i „zaboravljivom“ kada su u pitanju događaji iz Drugog svjetskog rata.

Jučer su ruski predsjednik Vladimir Putin i njemačka kancelarka Angela Merkel dugo razgovarali telefonski, a kako je s obje strane naknadno priopćeno, teme razgovora bile su šarolike: od Nagorno Karabaha i Ukrajine, preko Navaljnog pa do bilateralnih odnosa. Upravo o ovom posljednjem bilo je i najmanje informacija iako su, kada su u pitanju čelnici dviju ovako važnih država, oni nedvojbeno bili prioritet. Izostanak detalja o tome možda i najbolje svjedoči kako se međusobni odnosi ne razvijaju u po obje strane željenom smjeru. Činjenica, da svega dan nakon tog telefonskog razgovora u Moskvu na razgovor s ruskim šefom diplomacije Sergejem Lavrovom dolazi čelnik najjače njemačke oporbene stranke, desne (već odavno nije „krajnje desna“ jer se u međuvremenu u potpunosti odrekla nacističke ideologije)  Alternative za Njemačku (AfD) Tino Krupalla dovoljno govori samo po sebi. Tim više što je šef odbora te stranke za vanjsku politiku Armin-Paulus Hampel uoči ovog posjeta dao intervju za ruski RT,  u  kojem je izjavio kako „njemačka vlada mora priznati propast politike proturuskih sankcija“ i da  se  „sigurnost i stabilnost u Europi mogu postići samo uz sudjelovanje Rusije“. Hampel je kazao kako je „Rusija najveći njemački susjed na istoku, svjetska sila s kojom bi Berlinu bio pametnije razvijati dobre odnose ”. Još uvijek ne znamo detalje današnjeg razgovora Lavrov-Krupalla, ali znamo nešto drugo, puno bitnije.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov danas je na sastanku Ruskog vijeća za međunarodne poslove putem videokonferencije kazao kako je Njemačka, za razliku od Francuske, potpuno lišena neovisnosti u geopolitici, ali da pri tom (Njemačka) tvrdi kako je lider u EU. Istodobno je i sama EU zapravo postala jedan od američkih instrumenata, kazao je istom prigodom Lavrov i dodao slijedeće:

„Jedan od zaključaka koji bih želio izvući – radimo na tome sada, na procjeni ovog fenomena – jest, kako je očito da je Europska unija napustila svoje tvrdnje o ulozi jednog od polova u (globalnom) multipolarnom sustavu, koji je (fenomen) formiran objektivno i u potpunosti je orijentiran na SAD. Francuzi imaju nešto drugačiju liniju, ali dominantna tendencija Europske unije je napuštanje svojih prava na pol u multipolarnom svjetskom poretku.”




Kao “intelektualno opravdanje” svoje linije, Zapad iznosi određeni koncept temeljen na “pravilima svjetskog poretka”, kaže dalje Lavrov.

“Pravila se izmišljaju u pokretu, na raznim skupovima. EU je upravo ponovno zaslužila pohvalu američkog državnog tajnika Mike Pompea odobrivši generički mehanizam za izricanje sankcija zbog kršenja ljudskih prava nakon kemijskog i cyber hakiranja, koje EU stvara u svom uskom krugu, ne trudeći se obraćati međunarodnim  tijelima koja su formirana pod pokroviteljstvom UN-a, – izjavio je Lavrov. Istovremeno, Zapad pokušava diskreditirati međunarodne organizacije ili ih podrediti svojoj volji kroz “privatizaciju tajništva”, kao u slučaju Organizacije za zabranu kemijskog oružja (OPCW).  U oštrom tonu Lavrov nastavlja: “Ili, kada to ne uspije, on ()Zapad) vadi relevantne teme iz struktura UN-a, izvan univerzalnih konvencija, a zatim nameće njemu prikladna rješenja kao krajnju istinu, kao jedinu ispravnu mogućnost za multilateralizam. To je bit koncepta svjetskog poretka koji se temelji na pravilima i koncepta djelotvornog multilateralizma, koji su izmislili Nijemci i Francuzi, a koji promoviraju, predstavljajući cijelom svijetu položaj i inicijativu Europske unije koji nisu podložni nikakvom propitivanju, a kamo li sumnji, ali koji se koriste kao primjer za sve ostale”.

Dakle, samo dan nakon razgovora Putin-Merkel Lavrov istupa ovako oštro. Drugim riječima, nije teško zaključiti kako su jučerašnji razgovori na vrhu između Moskve i Berlina bili neuspješni, barem po pitanju pogleda na budućnost svijeta odnosno uloge EU u njemu. Jedino ako Lavrov možda nešto ne zna pa istupa samostalno, a što je gotovo nemoguće: ipak je on je šef ruske diplomacije i sukreira vanjsku politiku te zemlje zajedno s Putinom (koji je, naravno, glavni) i sukladno tome je provodi.





A ako je vjerovati Lavrovu, EU se i konačno odrekla svoje vanjskopolitičke nezavisnosti. Glavno je pitanje, samo, je su li se toga, gledano partikularno, u potpunosti odrekle Njemačka (nije ju niti imala) ili, još više Francuska, ili će ustrajavati na „privilegijama“ kada su njihovi interesi u odnosima s Rusijom ili bilo kojom drugom zemljom u pitanju? Poput, primjerice, projekta plinovoda Sjeverni tok 2. Jer da on, kojim slučajem, nije u interesu Berlina ovaj bi to već odavno javno kazao i lako ga se odrekao a ne se mjesecima neugodno „natezao“ s Washingtonom.

S druge strane postaje jasno je kako će se na vanjskom planu u Bruxellesu ubuduće sve morati pitati Washington. Trump je EU „smekšao“ do razine kada će ona postati „lagan zalogaj“ za Bidena (iako ne po svim pitanjima ali u onim strateškim svakako). Tako to ide u američkoj vanjskoj politici, za one koji su u to možda sumnjali.

U tom će kontekstu biti zanimljivo pratiti i odnose EU-Turska, gdje SAD u nekim stvarima popuštaju Ankari zbog njezine važnosti u NATO savezu (na štetu pojedinih članica EU). Ali Bruxellesu će biti lako trgovati s Ankarom kada neće biti u pitanju primarni interesi najvećih članica EU. Ali kako će u tome svemu proći Grčka i Cipar (jer turski interesi na Istočnom Sredozemlju, na kojima Ankara inzistira, mogu se namiriti jedino na račun Atene i Nikozije i nikoga trećeg (Tursku će Europska unija i SAD u Libiji već disciplinirati svojim brojnim metodama, već prema potrebi). Ali „maheri“ i „čarobnjaci diplomacije“ na Zapadu sve će to već nekako izgladiti, pa da po sve strane situacija na kraju ipak izgleda win-win, iako to u svojoj biti nikako neće biti tako. Kao što nije bilo, primjerice, niti u pitanju Sjeverne Makedonije kod promjene imena te zemlje. Mali i slabi, u ovakvim geopolitičkim okolnostima kakve su danas, uvijek plaćaju najveću cijenu. Pa makar i bili najvjerniji saveznici i partneri.

 




Komentari

komentar

loading...

You may also like