Zoran Meter
Kada se u ovako raspojasanu visoku politiku ubace i nerealne ambicije i nostalgije za izgubljenim vremenima velikodržavlja, dolazi do opasnog fenomena: do toga da ego britanskih političara upravo proždire samu Veliku Britaniju! Iako ta zemlja jednostavno nema dovoljno kapaciteta za povratak davno izgubljene imperijalne slave, to se uporno nastoji ignorirati zbog čega postaje prenapregnuta u svakom pogledu
Ključni događaji globalnog geopolitičkog karaktera prošlog tjedna na međunarodnoj pozornici svakako su bili ostavka britanske premijerke Liz Truss, potpuni krah rusko-njemačkih (a time i rusko-EU) odnosa, pogoršanje američkih odnosa s bogatim arapskim monarhijama – i naravno, radikalizacija stanja u i oko Ukrajine. Tu su još i 20. kongres kineske KP i trijumf njenog čelnika Xi Jinpinga, kao i sve opasnije geopolitičke igre u Zakavkazju i štošta drugo.
Od zvjezdane slave do rugla nacije u svega 6 tjedana
Nakon što je krajem ljeta relativno lako „pomela“ sve političke suparnike i preuzela dužnost britanske premijerke nakon ostavke kontroverznog Borisa Johnsona, zvjezdani politički i medijski sjaj Elizabeth Truss trajao je svega 44 dana – koliko i njena premijerska dužnost. Najkraće u britanskoj povijesti kada je riječ o ostavkama.
Potkapacitiranu Truss (u odnosu na tako odgovornu dužnost u državi koja je i nuklearna sila) glave je koštao krajnje glupi potez o smanjenju poreza za bogataše u jeku ekonomske, energetske i socijalne krize u zemlji i deficita britanskog proračuna, koji je na noge digao britansku javnost, njene stranačke kolege ali i suparnički politički tabor. Tako su laburisti – ni krivi ni dužni – kao nikad ranije napravili golemu prednost nad vladajućim konzervativcima. Prema istraživanjima koje je 21. listopada objavio PeoplePooling njihova popularnost dosegla je neviđenih 53%, dok je Konzervativna stranka pala na nevjerojatnih 14 posto.
To je bio alarm za Torijevce i nešto se brzo i dramatično (kakva jest prinuda na ostavku premijera kojeg su tek „jučer“ sami izabrali) moralo učiniti pa makar izazvalo smijeh i ruglo i izvan Velike Britanije. To se, naravno, i dogodilo: najprije je američki predsjednik Joe Biden „u rukavicama“ kritizirao glupe poteze Liz Truss, očito ustrašen da će negativno utjecati na američke interese u Europi u ova krajnje složena geopolitička vremena ali i na američke demokrate u kontekstu skorih izbora za Kongres (8. studenog); da bi se ubrzo oglasio i francuski predsjednik Emmanuel Macron (o njemu i francuskoj politici Truss nije imala predobro mišljenje) pa je Britancima, očito zadovoljno – poželio više sreće s budućim premijerom.
Tajanstveni Wallace-ov posjet Pentagonu
Teško je bilo ne uočiti kako je na vrhuncu krize britanske vlade ministar obrane te zemlje Ben Wallace (dan prije ostavke Truss) otkazao sve planirane obveze i iznenada odletio u Washington, na potpuno tajni sastanak s šefom Pentagona Lloydom Austinom (tajni u smislu sadržaja razgovora). Pred sam krah vlade tako nešto se nikada ne događa (iako osobno smatram kako je pravi razlog iznenadnog posjeta Pentagonu bilo krajnje zaoštravanje stanja u Ukrajini, „saga“ o tzv. prljavoj bombi i koordinacija poteza dvaju najvećih atlantskih saveznika s tim u svezi, i da to nema veze s turbulencijama na britanskoj političkoj sceni).
Međutim, nije teško shvatiti kako nije sama Truss kriva što je izabrana na premijersku funkciju kojoj nije dorasla: odgovornost leži, prije svega na njenoj stranci koja ju je izabrala i koja, očito, ima velikih problema, kako oko definiranja svojih strateških politika tako i s kadrovskim rješenjima.
Nakon snažnih, zaredali „instant“ premijeri i cirkusanti
Konzervativna stranka je i sama već odavno ideologizirana neoliberalnim stavovima (i zapravo je još po malo čemu ostala konzervativna osim po povremenom pozivanju na bogatu britansku tradiciju i pompama oko sprovoda svojih monarha kojima su i nas tjednima maltretirali na televizijskim ekranima nakon smrti kraljice Elizabethe II.) i to se itekako odražava i na britansko društvo u cjelini. Već odavno nema snažnih premijera, koji su ulijevali (straho)poštovanje gdje god bi se pojavili.
Nakon „trijade“ jarkih i dugovječnih premijera Margaret Thatcher (1979.-1990.), Johna Majora (1990.-1997.) i Tonyja Blaira (1997.-2007.), uslijedili su blijedi – „instant“ premijeri (Jammes Cameron, Theresa May i Boris Johnson). Politički neprepoznatljivi, kratkotrajni i ničim zapamćeni, osim, eventualno, po osobnoj ekstravaganciji nedostojnoj tako velike i važne države – poput Boris Johnsona. Onog istog za kojeg utjecajni britanski medij The Times, već isti dan kada je Truss detronizirana naveo kako ne skriva želje za ponovnim preuzimanjem Konzervativne stranke, a time i premijerske dužnosti.
To se nije ostvarilo zahvaljujući odbijanju ministara financija iz bivše Johnsonove vlade Rishija Sunaka da prihvati njegov prijedlog da ga podrži u zamjenu za istu funkciju.
Bez obzira na rasplet, s demokratske točke gledišta, Konzervativna stranka, usprkos spomenutih 14% glasova potpore, dala je zemlji novog premijera – u politiku, tek 2015. g. ušlog bogataša indijskog porijekla – spomenutog Sunaka.
Stvaranje cirkusa od visoke politike već je dugo trend diljem svijeta. Uvjeren sam da bi tandem Boris Johnson-Volodimir Zelenski lako punio dvorane sa show-predstavama s njima u glavnim ulogama. Puno više nego što publiku privlače njihovi politički potezi. Ali koga briga za cirkus i cirkusante kada je u svijetu ionako sve relativizirano, autoriteti se ne poštivaju a znanje banalizira i svodi na to tko ima više prijatelja i pratitelja na društvenim mrežama.
Međutim, kada se u ovako raspojasanu visoku politiku (govorim opet o Velikoj Britaniji iako ona tu nikako nije usamljena) ubace i nerealne ambicije, nostalgije za izgubljenim vremenima velikodržavlja i sl., dolazi do opasnog fenomena: do toga da ego britanskih političara upravo proždire samu Veliku Britaniju, više nego bilo što drugo. Jer ta zemlja jednostavno nema dovoljno kapaciteta za povratak davno izgubljene imperijalne slave ali se to uporno nastoji ignorirati zbog čega postaje prenapregnuta u svakom pogledu.
Danas svijetom ipak vladaju neke druge „imperije“ – puno veće i snažnije, čijim će se pravilima prije ili kasnije svi morati prilagoditi ukoliko žele opstati na međunarodnoj pozornici kao određeni, više ili manje bitni čimbenici.
Bidenove muke s „drskim“ Arapima i riskantni zakon NOPEC
Nedavno su članice formata OPEC+ (čini ga 30-ak zemalja proizvođača nafte, a glavne su Saudijska Arabija i Rusija) donijele važnu odluku o smanjenju proizvodnje nafte za 2 milijuna barela dnevno usprkos oštrom protivljenju Bidenove administracije. Uslijedili su oštri izrazi nezadovoljstva iz Bijele kuće, a ubrzo i prijetnje bliskoistočnim arapskim partnerima. Te se prijetnje sve više kreću u smjeru velikih rizika i mogućih dalekosežnih posljedica i po same SAD.
Iako Rijad odbacuje američke optužbe o njegovu dosluhu s Moskvom i sl. i tvrdi kako ova odluka nema nikakve veze s geopolitičkim sukobima u svijetu već je isključivo ekonomske prirode, Biden ove argumente ne prihvaća – najviše zbog štetnog utjecaja kojeg spomenuta odluka ima po američke demokrate u nadolazećim izborima s obzirom kako smanjenje proizvodnje nafte nužno dovodi do povećanja cijena. A američki građani su ionako suočeni s visokom inflacijom i cijenama goriva.
U Kongresu, u kojem demokrati imaju većinu, već se uvelike govori o Bidenovoj namjeri da usvoji prijedlog zakona NOPEC, koji bi ukinuo imunitet članicama OPEC-a i njihovim naftnim kompanijama, omogućujući da budu tuženi za suučesništvo u podizanju cijena i za monopol. Ako bi bio usvojen, to bi, zapravo, predstavljalo američku objavu rata bogatim zaljevskim monarhijama. Koliko je taj potez delikatan i rizičan dovoljno govori i činjenica da je taj zakonski prijedlog u Kongresu pokrenut još prije 30-ak godina ali ga se nitko nije usuđivao oživotvoriti. A i Arapi su bili „discipliniraniji“ i zapravo su više morali vodili brigu o američkim nego svojim interesima kada su u pitanju proizvodne količine i cijene „crnog zlata“.
Osim ovog prijedloga, predsjednik vanjskopolitičkog odbora Senata, senator Bob Menendez, pozvao je na obustavu američke prodaje oružja Saudijskoj Arabiji, a još su tri demokratska zastupnika podnijela prijedlog zakona o ukidanju američke zaštite i povlačenju američkih snaga iz Saudijske Arabije i UAE.
Svi su ti prijedlozi krajnje rizični i po same Sjedinjene Države – i u gospodarskom i u geopolitičkom smislu. Američke naftne i plinske kompanije snažno su aktivne i poslovno i financijski vezane uz one arapske, a osim toga troškovi vađenja nafte i plina u SAD-u su puno veći nego u arapskim zemljama. Niti zabrana prodaje oružja bogatim Saudijcima tj. zamrzavanje ugovora potpisanog u vrijeme Trumpove administracije vrijednog basnoslovnih cca 105 milijardi dolara teško da bi se svidjeli moćnim američkim proizvođačima naoružanja. Iako im I sada posao ide itekako dobro i u Europi s obzirom na rat u Ukrajini i poluprazna skladišta oružja europskih država. Jer, prema podacima Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira – SIPRI, izvoz američkog oružja u Saudijsku Arabiju iznosio je 24% ukupnog izvoza za 2021. godinu.
Saudijska Arabija prijeti ulaskom u „rusko-kineski“ BRICS
Ali po SAD je još opasniji mogući globalni geopolitički razvoj stanja vezano uz prevelike Bidenove pritiske na Arape. Tako je, slučajno ili ne (a slučaja u visokoj međunarodnoj politici nema) predsjednik Južnoafričke Republike – JAR, Cyril Ramaphosa prošlog tjedna boravio u posjetu Saudijskoj Arabiji. Naizgled, ništa čudno! Međutim, JAR iduće godine preuzima predsjedanje sve ambicioznijim globalnim političkim formatom BRISC (Brazil, Rusija, Indija,Kina i JAR), onim istim koji sada, skupa sa Šangajskom organizacijom – SCO (Kina, Rusija, Indija, Pakistan, Iran i još desetak, uglavnom srednjoazijskih država). A evo što je Ramaphosa izjavio nakon posjeta Rijadu:
“Princ prijestolonasljednik (Muhammed bin Salman Al-Saud) izrazio je želju Saudijske Arabije da bude dio BRICS-a. Oni nisu jedina zemlja [koja traži članstvo u BRICS-u]. Rekli smo da će BRICS sljedeće godine imati summit pod predsjedanjem Južne Afrike i da će se to pitanje (proširenje grupe) razmatrati među partnerima BRICS-a i nakon toga će se donijeti odluka.“
Ono što je po Washington još neugodnije je da su svoje želje za članstvom u BRICS-u bogate arapske monarhije iskazivale i prije najnovijeg sukoba s Bidenom – i to ne samo Saudijska Arabija, već i UAE, kao i Egipat i Alžir. Ako njima pridodamo Indoneziju, Argentinu i td. koje govore o istom, jasno je koliko se svijet dramatično mijenja i što je sve u igri. Jer BRICS, kao i SCO, iako nisu formalno prtuameričkog karaktera, imaju za cilj pokazati – kako to vole isticati same članice – da se bez SAD-a može. A to je, priznat će te, po američke interese jednako pogubno.
Os Rusija-Kina-Iran zastrašujuća po Zapad
U opisanom kontekstu nužno je ukazati na formiranje nove ključne euroazijske osi (osovine) između Rusije, Kine i Irana, što je nedavno formalizirano pristankom prvih dviju da Iran postane punopravni član Šangajske organizacije (to do kraja godine samo još formalno moraju potvrditi parlamenti država članica). Formiranjem ove osi spomenute zemlje dobivaju izlaz na sve svjetske oceane. Zato nije čudo što je u Washingtonu narasla nervoza. I SAD i NATO upravo proteklih tjedana, dok traju masovni prosvjedi u Iranu, otvoreno izjavljuju kako podupiru prosvjednike, da im omogućuju korištenje satelitskog interneta (slično kao i za ukrajinsku vojsku preko Muskovog satelitskog sustava Skylink) kojeg vlada u Teheranu ne može blokirati, uvode se nove sankcije protiv iranskih službenika zbog nasilnog gušenja prosvjeda i sl.
Međutim, režim u Teheranu prosvjede će očito preživjeti pa je Washington još više zaoštrio situaciju šaljući prošli tjedan svoju ni manje ni više nego najsuvremeniju nuklearnu podmornicu opremljenu balističkim raketama USS West Virginia, klase Ohio, u vode južno od Perzijskog zaljeva. U nju je tada čak bio prebačen i osobno zapovjednik američkih snaga na Bliskom istoku general Erik Kurilla. Iako se prije svega radi o demonstraciji snage, čitava stvar prelazi postupno i u sve riskantniju „igru živaca“.
Naime Washington prijeti novim sankcijskim mjerama protiv Teherana zbog njegove, kako tvrdi, opskrbe Rusije vojnim dronovima za borbu protiv Ukrajine. Bijela kuća u petak je priopćila da su iranske snage “izravno angažirane na terenu” na Krimu, gdje podržavaju napade bespilotnih letjelica na ukrajinske elektrane i drugu ključnu infrastrukturu.
S obzirom kako je Kina već od ranije definitivno stala uz Rusiju, ne samo po pitanju rata u Ukrajini, jasno je da se Bidenova administracija dovela u situaciju opasnog otvaranja, više ne „samo“ dvaju, već i triju frontova istodobno. Iran je, pritom, krajnje ozbiljan i neugodan suparnik, kojeg se niti agresivna Trumpova administracija – koja je, vjerojatno, vodila najoštriju protuiransku politiku s permanentnim „prstom na okidaču“ – nije usuđivala vojno napasti (maksimum je bio teroristički čin likvidacije čuvenog iranskog generala Qassema Soleimanija u zračnoj luci iračkog glavnog grada Bagdada početkom siječnja 2019.g. i kada je Iran odgovorio ispaljivanjem 8 balističkih raketa na američku bazu u Iraku što bi se malo tko u svijetu usudio). Iran je vojno prejak i nepredvidljiv upravo u „svom dvorištu“, gdje su smješteni i ključni američki bliskoistočni vojni kapaciteti (sjedište 5. flote u obližnjem Bahreinu i najveća američka zračna baza Al Udeid u Kataru).
Upravo o toj temi, otvaranja rata na tri fronta istodobno, piše i ugledni američki analitičar Hal Brands za Bloomberg 18. listopada, u tekstu pod naslovom „Can the US Take on China, Iran and Russia All at Once?“
Iz podužeg teksta izdvajam slijedeće: „Invazija ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu zapalila je najveći europski sukob… . U istočnoj Aziji šanse za rat (s Kinom, op.ZM.) rastu, … Na Bliskom istoku, SAD će možda morati birati između borbe protiv Irana i prihvaćanja njega kao države nuklearnog praga. Stavite ove krize zajedno i dobit ćete preduvjete za euroazijski požar… Moguće je da nijedna od ovih situacija neće povući SAD u rat, a najvjerojatniji vremenski okviri prema sukobu razlikuju se od regije do regije. Ali ova misaona vježba pokazuje koliko je sveprisutna postala opasnost od velikog rata. Također nas podsjeća da su današnje krize dublje međusobno povezane nego što se čini. Američki antagonisti možda nisu formalno saveznici, ali su usklađeni u kritičnom području – središtu Euroazije – i na kritične načine. Prenapregnuti SAD ne može reagirati na jedan problem bez razmatranja utjecaja na njegovu sposobnost suočavanja s drugima. Zahtjevi za američku državu bit će ozbiljni, budući da se Washington suočava s nizom problema od kojih ne može lako pobjeći i sigurno si ne može priuštiti eskalaciju svih odjednom.“
Ukrajinska kriza dramatično eskalira!
I konačno, o glavnoj krizi – koja sve više postaje globalna i o kojoj će, sada je to već svima jasno, ovisiti izgled budućeg svijeta u doslovnom smislu te riječi – onoj ukrajinskoj! Ona ubrzano eskalira kako unutar sebe, tako i oko sebe – u političkom, retoričkom i sigurnosnom smislu. Jednostavno ne postoji po sve strane, na bilo koji način uključene u ovaj sukob, zadovoljavajući način kako da ga privedu kraju. Zato ga se pod svaku cijenu i moralo izbjeći a ne tvrdoglavo inzistirati baš na svom pravu! I dok je za Moskvu rat u Ukrajini sudbinsko – egzistencijalno pitanje, za Washington je ono reputacijsko ali i ono koje će odrediti njegovu ulogu u budućem svijetu (dakle, važno ali nije egzistencijalno).
U pozadini najnovije eskalacije – ruskih zračnih razaranja kritične ukrajinske energetske, komunikacijske i vojne infrastrukture, najave velike ukrajinske ofanzive i bitke za strateški važni grad Herson (drži ga ruska vojska) koji predstavlja „vrata“ u Krim – stoje i američki izbori. I to kroz dva, potpuno odvojena aspekta:
- jačanjem ruskih napada Putin Bidena dovodi u situaciju da mora povećavati pomoć Ukrajini, povećavajući time i rizike od izbijanja neposrednog rata s Rusijom što američki birači (ni sam Biden) ni pod koju cijenu ne žele;
- Biden se pred izbore ne želi pokazati popustljiv jer bi to odmah iskoristili republikanci označivši ga slabim, već od Zelenskog sada traži novi veliki vojni uspjeh koji bi značio i potvrdu Bidenovog vođenja pravilne vanjske politike prema Ukrajini i s kojom bi uzdignute glave mogao izići pred birače.
A kako je taj novi vojni uspjeh – tipa onog s početka listopada u Harkovskoj regiji, sada malovjerojatan na jugu, u smjeru Hersona, s obzirom kako Rusija tamo gomila velike snage ne samo za njegovu obranu, već, kako mnogi analitičari u Moskvi tvrde i za naknadni protunapad u smjeru Nikolajeva i Odese, rastu i rizici od katastrofičnih poteza sukobljenih strana koji mogu dramatično utjecati na stanje na terenu ali i na javnost, između ostalog i u SAD-u. Osim već pomalo zamornog zveckanja nuklearnim oružjem, sada se pojavljuje novi zabrinjavajući element – svakako jednostavniji za provedbu od rizičnih uporaba taktičkih nuklearnih raketa ili uništenja nuklearke Zaporožje.
Tako Zelenski, u četvrtak, čelnicima zemalja Vijeća Europe, u video obraćanju priopćava kako su Rusi minirali branu hidrocentrale Kahovka i da je u opasnosti od poplave više od 80 mjesta, uključno i grad Herson, da nuklearka Zaporožje može ostati bez vode za hlađenje reaktora, isto kao i Krim zbog uništenja kanala kojim se taj poluotok vodom većim djelom i opskrbljuje.
Dakle, Rusi, ponovo, nakon što su sami sebe tjednima raketirali u spomenutoj nuklearci, nakon što su sami sebi onesposobili dio Krimskog mosta za promet, sada žele potopiti i naselja i stanovnike regija koji su od nedavno (s gledišta Moskve) i službeno u sastavu Ruske Federacije nakon provedenih nezakonitih referenduma, a isto tako uništiti i infrastrukturu za opskrbu vodom svojih stanovnika na Krimu.
Demokrati gube izbore?
Američki građani, kao i oporba, sve češće kritiziraju davanje velikih količina novca (radi se o milijardama dolara, navodno i više od 50 mlrd.) od strane Bidenove administracije za pomoć Kijevu. I to ne samo zbog ekonomske krize koja sve ozbiljnije pogađa i SAD, već i zbog upozorenja vojnih stručnjaka da se i američke zalihe naoružanja, poput europskih, opasno smanjuju – i to onih najrazvikanijih – poput raketa za mobilne višecjevne lansere HIMARS, haubica M-777 i prijenosnih protutenkovskih sustava Javelin, što može dovesti do ugroze američkih obrambenih sposobnosti s obzirom kako proizvodnja istih zahtjeva određeno vrijeme i kapacitete.
Da to nisu isprazne priče svjedoči i tekst američkog Bloomberga od 18. listopada pod naslovom „Mc Charty Warns GOP May Cut Back Ukraine Aidi if Party Wins Hous“. U njemu se govori o nezadovoljstvu republikanaca zbog ogromnih količina novca koje Biden daje Kijevu. Sadašnji čelnik republikanske manjine u Kongresu Kevin Mc Charty otvoreno govori kako će iduće godine povući američku pomoć Kijevu ako republikanci osvoje Zastupnički dom Kongresa što je već gotovo sigurno. “Mislim da će ljudi sjediti u recesiji i da neće ispisati bjanko ček Ukrajini”, rekao je McCarthy u intervjuu za Punchbowl News objavljenom u utorak, a prenosi Bloomberg. “Oni to jednostavno neće učiniti.”
Ovdje bih iznio i rezultate novog istraživanja američkog sveučilišta Harvard o pitanju što brine Amerikance?
Na prvom je mjestu imigracija s 37%, slijedi rast cijena/inflacija s 24% i na trećem mjestu ekonomija i posao s 21% glasova ispitanika. Drugim riječima, najviše ih brinu ona područja života u kojima je Bidenova administracija pokazala i najviše slabosti.
Kalifornijski republikanac Mc Charty, osim toga, najavljuje kako će se kandidirati za budućeg predsjednika Zastupničkog doma time i Kongresa. Pri tom valja naglasiti kako prema najnovijim istraživanjima republikanci sigurno osvajaju barem Zastupnički dom (za Senat se još ne zna i tamo se vodi tijesna utrka), što će krajnje otežati položaj demokrata, a prije svega drugu polovicu Bidenovog mandata, ali i njegove želje za osvajanjem novog predsjedničkog mandata 2024. godine. A kako je Zastupnički dom zadužen i za odlučivanje o raspodjeli državnog novca u bilo koje svrhe, jasno je koliki su ulozi u igri.
Dakle, u tijeku je svojevrsna utrka u bitci za Ukrajinu: i američko-ruska, i unutar –američka, između pobornika pomoći toj zemlji i onih koji ju žele reducirati zbog problema u samom SAD-u.
U svakom slučaju, ovaj, vrlo izgledni scenarij kojeg upravo sada priznanje i sam Biden, po Kijev ne izgleda dobro. Zato je sve što mu sada preostaje pokušaj ponovnog ovladavanja što većim dijelom svog okupiranog teritorija kako bi osigurao što bolje startne pozicije za pregovore s Moskvom, a kako to sve češće spominju i visoki službenici unutar Bidenove administracije – svjesni da se Rusiju ne može vojno poraziti što su kao cilj navodili donedavno.
Međutim, stvari su otišle predaleko i ranije je trebalo misliti o posljedicama tvrdoglavih politika, rekao bih, u najmanju ruku prije provedbe ruskih referenduma na jugoistoku Ukrajine – do kojih je još bilo nekakvih mogućnosti za pokretanje dijaloga i između Zapada i Rusije i između Moskve i Kijeva.
Jer sada je problem i pitanje o čemu više uopće razgovarati? Rusija je nedavno anektirala 4 nove ukrajinske regije u svoj državni sastav i sigurno ih se neće odreći pod bilo koju cijenu – isto kao i Krima. To je svim ozbiljnim analitičarima u Washingtonu jasno.
Pregovaračka tema će se na kraju eventualno svesti samo na budući status preostalog dijela Ukrajine, što bi pak bilo krajnje poražavajuće za Zelenskog. Jer, osim što će Moskva inzistirati na izvanblokovskom tj. vojno-neutralnom statusu Ukrajine, ta bi zemlja trebala ostati i teritorijalno dodatno oskvrnjena. To je, svatko će se složiti, Zelenskom i njegovoj vladi nemoguće prihvatiti. Međutim, je li moguće nekoj novoj političkoj garnituri u Kijevu koja bi također bila odana Zapadu ali i koja lako može prebaciti krivnju za sve što se dogodilo na onu prethodnu – i krenuti ispočetka u građenju ukrajinske politike i prema Zapadu i prema Rusiji?
Ovdje razmišljam glasno u kontekstu realnih okolnosti a ne želja, iako sam svjestan da se ovakvi stavovi neće svidjeti mnogima koji navijački promatraju ovaj nevjerojatno opasni sukob – čijeg razornog potencijala u stvarnosti mnogi nisu svjesni, neovisno o medijski sve češćem spominjanju i samog nuklearnog rata. Jer sada su na sceni uglavnom generacije političara ne mogu sjećati psihoze iz doba hladnog rata prošlog stoljeća (mnogi nisu ni rođeni u to vrijeme) pa sve olako relativiziraju.
Njemačko-ruski razvod
Istodobno njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock na prošlotjednoj berlinskoj konferenciji o vanjskoj politici kaže kako je došlo vrijeme da konačno odustanemo od formule „do sigurnosti (europskog kontinenta) zajedno s Rusijom“ i počnemo s formulom „o sigurnosti bez Rusije“ (ili čak protiv Rusije).
Adio pameti! Jer raditi na sigurnosti velike kuće (Europe) u kojoj odvojeno žive dvije velike obitelji je nemoguće, a poglavito ako se pri tom međusobno svađaju i tuku!
Na potpuno istom tragu, i služeći se riječima gotovo istog konteksta, od prošlog je tjedna i njemački kancelar Olaf Scholz, hvaleći se, dodatno, postupnim uspješnim prestankom ovisnosti Njemačke o ruskom plinu (tako nešto je uvijek i za svakoga moguće, jer plina u svijetu ima puno, samo je pitanje cijene koju za to treba platiti: i za plin i za gospodarstvo i socijalnu sigurnost).
Ali zato se savjetnik u uredu ukrajinskog predsjednika Zelenskog Aristovič ne boji govoriti o toj cijeni. On u petak, u svom tvitu, upozorava kako Ukrajina mjesecima može ostati bez struje, grijanja i vode, ali da će to ukrajinski narod izdržati i da će, ako treba, ljudi postavljati šatore u svojim domovima unutar kojih će paliti svijeće da bi se ugrijali.
Dakle, sve se može – samo po kojoj cijeni.
A cijena koju već plaćaju, ili bi to tek mogli građani Europe zbog gluposti svojih političkih elita, mogla bi po mnoge biti preskupa.
