Z. Meter: Bidenova zaigranost s Iranom i Katarom odvlači bogate Arape prema Rusiji i Kini, a brine Izrael

Zoran Meter

Saudijska Arabija, poput Turske i Indije, okrenula se vođenju višesmjerne vanjske politike i to nema veze ni s ukrajinskim ratom ni sa zapadnim proturuskim sankcijama. To je ranija strateška odluka Rijada koju neće biti moguće preokrenuti s obzirom da će, prije ili kasnije doći do novog velikog globalnog dogovora oko izgleda budućeg svijeta – u kojem će i onaj arapski – predvođen Rijadom – imati jednu od bitnih uloga. I toga se više nitko od velikih globalnih igrača ne želi odreći, jer druge prilike možda više nikad neće imati

Ukrajinska ratna epopeja odvlači pozornost domaće i svjetske javnosti s vrlo bitnih procesa koji se upravo odvijaju na Bliskom istoku – oko Irana, Saudijske Arabije, Izraela, i naravno – nafte.

Upravo rast cijena ove potonje na svjetskom tržištu ozbiljno prijeti Bidenovoj administraciji i Demokratskoj stranci u kontekstu nadolazećih jesenskih izbora za američki Kongres. Naime, rast cijena goriva sve ozbiljnije utječe na tamošnju ekonomiju, a također izaziva i sve veće nezadovoljstvo građana, nenaviklih na ovo što se sada događa u SAD-u. A događa se to, da je predsjednik Joe Biden u zemlji prije dva dana proglasio, ni manje ni više nego, citiram, izvanredno stanje, zbog problema s opskrbom električnom energijom, a problem želi riješiti razvojem alternativnih (zelenih) izvora energije (vjetroelektrane, solarne elektrane, …).

Međutim, nafta i plin su nezamjenjivi i tako će biti još dugo, pa paralelno s proklamiranim „zelenilom“ Bidenova administracija ipak nastoji postići pad cijena „crnog zlata“ na globalnom tržištu. Ali nade je sve manje. OPEC je neposlušan prema Washingtonu. Saudijski prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman mjesecima „ne diže slušalicu“ ignorirajući Bidenove pozive, pa je američki vođa primoran posjetiti Rijad osobno krajem ovog mjeseca.




OPEC ne želi povećavati proizvodnju iznad ranije dogovorenih kvota s Rusijom u formatu OPEC+, podučen ne tako davnim negativnim iskustvom kada su cijene nafte pale na oko 40 dolara za barel (kratkotrajno su padale i puno niže) zbog pandemije koronavirusa COVID-19, zbog čega su zemlje izvoznice trpjele ogromne financijske posljedice po svoje proračune. Upravo se OPEC+ tada pokazao kao spasonosno rješenje.

Hoće li S. Arabija opet izdati Rusiju, kao što je to bilo sa SSSR-om u hladnom ratu?





Saudijska „nova izdaja Rusije“ (kako je to bilo tijekom 80-ih godina kada je Rijad skupa s Washingtonom srušio cijenu nafte i slomio ekonomiju SSSR-a) sada je malo vjerojatna iako pojedini ruski analitičari takav scenarij ostavljaju mogućim u smislu poznate arapske potkupljivosti. Naime, ruski utjecaj na Bliskom istoku, neovisno o pokušaju izolacije te zemlje od strane Zapada zbog njene „ukrajinske avanture“– naglo je porastao.

O tome najbolje svjedoči nedavno sudjelovanje (kao jedinog vanjskog predstavnika) ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova na summitu globalno ekonomski moćnog Vijeća za suradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva, gdje je on sudjelovao kao jedini strani predstavnik. Tamo nije bilo nikakvog pritiska na Moskvu i prijetnji njenom izbacivanju iz OPEC+, kako je to prethodno najavljivao The Wall Street Journal. Naprotiv! Lavrov je bio i u posjetu Rijadu, prije toga u Alžiru. Osim toga ruski ministar obećava isporuke ruske pšenice svim afričkim zemljama kojima to bude potrebno.

Problem po Rusiju u tom smislu sada je u njenoj malobrojnoj floti brodova za prijevoz žitarica, zbog čega se ona, umjesto izgradnje svojih brodova uvijek oslanjala na najam tuđih kao jeftiniju varijantu. A sada su ti brodovi nedostupni zbog američkog embarga na ruske žitarice što radikalizira globalni problem  s nestašicom hrane. Slično je i s tankerima za prijevoz nafte, gdje se Rusija pretežito oslanjala na njihov najam. Tek sada, Moskva, suočena s neviđenim sankcijama, planira ubrzanu izgradnju spomenutih brodova i tankera – što je dobro za njenu industriju pogođenu sankcijama, ali je jasno kako je to ipak proces za koji treba određeno vrijeme.

Osim toga, Biden je sam, još u ožujku uveo embargo na rusku naftu (pridružili su mu se samo Kanada i Velika Britanija) i time otvorio „pandorinu kutiju“ nestabilnosti oko opskrbe tim energentom i posljedično enormno povećanje cijena. Cjenovni šok dodatno je podgrijala i politika EU-a koja je prije tjedan dana također usvojila embargo na rusku naftu, doduše ograničen (isključen je embargo na isporuke naftovodima, a uveden samo na one tankerske) i s primjenom nakon isteka 6 mjeseci. Tržište je odmah reagiralo i s oko 115 skočilo na 120 dolara za barel „crnog zlata“. Nisu rijetki i oni analitičari koji predviđaju da bi nafta mogla otići i na 140 dolara.




Biden traži spas u Iranu

Jedino na što Biden sada eventualno može računati kao na neko spasonosno rješenje bilo bi da Teheranu ukine sankcije i da Iran „zapljusne“ svojom naftom svjetsko tržište i time pridonese padu cijena. Preduvjet za to je američki povratak u međunarodni nuklearni sporazum s Iranom iz kojeg je Sjedinjene Države Trumpova administracija samostalno povukla u svibnju 2018. Biden na tome sada energično inzistira i želi okončati preduge pregovore koji se oko toga s Teheranom vode u Beču još od veljače prošle godine.

Međutim, Biden je upravo odbio skinuti iranski Korpus straže islamske revolucije s popisa terorističkih organizacija (što je tražio Teheran) pa će trebati vidjeti koje će druge velike ustupke potonjem morati dati za postizanje nuklearnog sporazuma. Iran, koji se već duže vrijeme također ne pridržava preuzetih obveza iz nuklearnog sporazuma (a zašto i bi, kada ga se u smislu trgovanja s Iranom zbog straha od američkih sankcija od 2018. ne pridržavaju niti europske supotpisnice Njemačka, Francuska i Velika Britanija), sigurno neće „pasti bez ispaljenog metka. Teheran zna da Bidena „drži u šaci“ i da ovaj pod svaku cijenu želi obnoviti sporazum s Iranom, ali je, s druge strane i svjestan da mu je to možda i posljednja prilika za ukidanje dugotrajnih američkih sankcija s obzirom na mogući pad Bidena tj. dolazak prema Iranu tradicionalno neprijateljski orijentiranih republikanaca na vlast u Kongres ove jeseni, ali i u Bijelu kuću za dvije godine. Tada bi sporazum s Washingtonom, posve sigurno – postao nemoguć za duga vremena.

Izraelski strahovi

Jedna od država koja najviše strahuje od američko-iranskog sporazuma svakako je Izrael. Aktualna i proamerička vlada premijera Naftali Bennetta upravo prolazi tešku krizu. Nakon dva bolna poraza koja je vladajuća koalicija pretrpjela u Knessetu u noći 7. lipnja u svezi neuspjelog donošenja zakona, premijer Bennet i dalje tvrdi kako nema razloga govoriti o padu vlade. “Sve je u redu, koalicija će sigurno nastaviti s radom”, rekao je novinarima u noći, nakon završetka sjednica Knesseta.

Koalicija ima dovoljno vremena da odobri dan ranije neuspjeli zakonski prijedlog o djelovanju izraelskih zakona u Judeji i Samariji (Zapadna obala, pal.). Za to je potreban dogovor sa zastupnicima iz oporbe, budući da koalicija ne može ništa izvesti u Knesetu bez potpore oporbenih stranaka. Vlada je uvjerena da će se do 30. lipnja uspjeti postići kompromis.

Ovdje bih dodao kako je premijer Bennett znatno benevolentniji u odnosu prema američko-iranskim pregovorima u usporedbi s njegovim prethodnikom i „tvrdolinijašem“ Benjaminom Netanjahuom koji im se oštro protivio, tvrdeći kako će oni omogućiti Iranu stjecanje atomske bombe i prije nego što bilo tko očekuje.

U ovom ću se kontekstu sada detaljnije osvrnuti na tekst ugledne izraelske novinarke i zamjenice jednog od tamošnjih vodećih medija The Jeruzalem Posta Caroline Glick, objavljen 27. svibnja u mediju Israel Hayom.

Tekst, koji se prilično kritički odnosi na aktualnu izraelsku vladu, između ostalog se bavi i Katarom – državom, za koju se u njemu kaže kako „igra ključnu ulogu u vođenju globalnog džihada protiv SAD-a i slobodnog svijeta“, dok ih Doha „obasipa darovima koje rado primaju“ i dok „diktira uredničke smjernice Al Jazeere, glasnika globalnog džihada“.

Ovotjedna izvješća da je predsjednik Biden odlučio ne ukloniti iransku Revolucionarnu gardu s popisa stranih terorističkih organizacija State Departmenta nisu bila veliko iznenađenje s obzirom da se tome protivi većina senatora, navodi autorica.

Dalje kaže kako je nejasno što će Iran dobiti zauzvrat tj. kao kompenzaciju za ostanak Revolucionarne garde na američkom popisu terorističkih organizacija, ali da su dvije stvari jasne.

Prije svega, sada je jasno „da Bidenova administracija namjerava pod svaku cijenu oživjeti nesretni dogovor iz 2015. s fanatičnim ajatolahovim režimom“.

Drugo, „inzistiranje Bidenove administracije na oživljavanju nuklearnog sporazuma s Iranom iz 2015. je neoprostivo, prvenstveno zato što je izgubilo svaku relevantnost“ i zastarjelo je u odnosu na velike promjene koje su se od tada dogodile u svijetu.

„Prema (izraelskom) ministru obrane Bennyju Gantzu, Iran je već spremio dovoljnu količinu urana za proizvodnju nuklearnog oružja. Ovog je tjedna Wall Street Journal izvijestio da je iranski režim sustavno lagao nuklearnim inspektorima UN-a o svim aspektima svog nuklearnog programa. …

Ako znamo da Iran već ima dovoljne količine urana za izradu bombe, i znamo da se Iran silno trudio sakriti širinu svog programa od inspektora UN-a, onda možemo pretpostaviti da Iran ima veće zalihe obogaćenog urana nego što smo svjesni“, navodi autorica teksta.

Svejedno, ako SAD uspiju namamiti Iran da prihvati ukidanje američkih sankcija u zamjenu za prazna iranska obećanja da će ograničiti aspekte svojih nuklearnih operacija, zasluge za to sumnjivo američko “postignuće” ići će Kataru, tvrdi zamjenica urednika The Jerusalem Posta.

Proteklih nekoliko tjedana, u svemu vezanom uz sporazum iz 2015., u središtu pozornosti je bio katarski emir Tamim bin Hamad Al Thani. On se nedavno vratio iz državnog posjeta Teheranu pun priča da je sklopio sporazum s ajatolasima koji utire Iran na povratak nuklearnom sporazumu.

Autorica podsjeća da je Bidenova administracija Katar označila kao glavnog saveznika izvan NATO-a – „cijenjeno priznanje koje, npr. nosi Izrael“. Čudna stvar u vezi s Katarom je da za razliku od Izraela, Katar nije saveznik SAD-a, već iranski saveznik i svjetsko sjedište Muslimanske braće, navodi Caroline Glick.

„S jedne strane, Doha igra ključnu ulogu u promicanju globalnog džihada protiv SAD-a i slobodnog svijeta. S druge strane, ona obasipa zapadne elite raskošnim darovima. Katar je postavio kampuse za američka sveučilišta i think tankove u Dohi. Otvorio je tvornice koje su zapošljavale tisuće američkih radnika u ključnim (američkim saveznim) državama. Redovito poziva vođe utjecajnih zajednica na plaćene luksuzne obilaske Dohe. Troši milijune na lobiste u Washingtonu“, piše izraelska novinarka.

Ona s nostalgijom podsjeća kako je „Trumpova administracija imala zlatnu priliku prekinuti veze s Katarom“ i da su 2017. Saudijska Arabija, Egipat, UAE i Bahrein prekinuli veze s Katarom i blokirali sav zračni i kopneni promet prema emiratu zbog savezništva s Iranom i Muslimanskom braćom. „Umjesto da stane na stranu svojih saveznika, Trumpova administracija je prvo sjela na ogradu, a kasnije je posredovala u “miru” između strana“, navodi se u tekstu medija Israel Hayom.

I upravo bih se ovdje vratio na moju navedenu misao zašto je deal između SAD i Saudijske Arabije oko Rusije – sličan onom iz hladnog rata prema SSSR-u, sada krajnje teško zamisliv. Rijad pozorno motri politiku Bidenove administracije od njenog samog početka i jasno uočava upravo ovo o čemu govori izraelska novinarka – zbližavanje Washingtona i Dohe što je za Rijad krajnje uvredljivo. Osim toga, također se protivi američkom dealu s Iranom i strahuje, možda ne toliko od iranske atomske bombe kao Izrael, koliko od jačanja iranskog utjecaja u regiji – i to u prostorima koji „tradicionalno“ spadaju pod interes Saudijske Arabije. Prije svega se tu misli na Jemen ali i na širu regiju. Rijad također zna kako onaj koji može presudno utjecati na iransku vanjsku politiku nije Washington (čak i u slučaju postizanja nuklearnog dogovora), već Moskva, ali i Peking.

Zato nije ni malo čudno da saudijsko-ruski odnosi posljednjih mjeseci naprosto „bujaju“, da se Saudijska Arabija, UAE, Bahrein, Egipat, Alžir i doslovno nijedna afrička država nisu željeli priključiti zapadnim proturuskim sankcijama, i da Rijad i Peking aktivno rade na plaćanju isporuka saudijske nafte u juanima. Kada to zaživi, a vjerojatno hoće i to vrlo brzo – predstavljat će do sad najsnažniji udar na američki (petro) dolar.

Saudijska Arabija, poput Turske i Indije, definitivno se okrenula vođenju policentrične i višesmjerne vanjske politike i to nema veze ni s ukrajinskim ratom ni sa zapadnim proturuskim sankcijama ili bilo čim trećim. To je ranija strateška odluka Rijada koju neće biti moguće preokrenuti s obzirom da će, prije ili kasnije (a vjerujem da će to biti relativno brzo) doći do novog velikog globalnog dogovora oko izgleda budućeg svijeta – u kojem će i onaj arapski – predvođen Rijadom – imati jednu od bitnih uloga. I toga se više nitko od velikih globalnih igrača ne želi odreći, jer druge prilike možda više nikad neće imati.

Upravo u tom kontekstu, predstojećeg dogovora oko budućeg izgleda svijeta iz kojeg Washington sada želi pod svaku cijenu izbaciti Moskvu – treba i promatrati ukrajinski ratni sukob, kao i model američkog utjecaja na isti.

Komentari

komentar

You may also like