Z. Meter: Britanski mornari u Crnom moru mogu postati riblja hrana

Britanski razarač u krimskim vodama; Johnsonova „igra s vatrom“

Prošli je tjedan, 23. lipnja, britanski premijer Boris Johnson zaigrao opasnu igru poslavši britanski razarač HMS „Defender“ koji se nalazio u Crnom moru, da uđe u ruske teritorijalne vode u blizini Krima. Pustimo sada političke izjave o nepriznavanju ruskog suvereniteta nad Krimom i poštivanju međunarodnog prava prema kojemu su to još uvijek ukrajinske vode, jer stvarnost i državni zakoni koji vrijede na terenu nešto su posve drugo od međunarodnog prava. Jer kako je bivša britanska premijerka Margaret Thatcher jednom pravilno kazala, međunarodno pravo bez vojne snage u pozadini ne znači previše. Preneseno u konkretni slučaj, Rusija je ta koja u stvarnosti nadzire Krim i njezini se državni zakoni na njemu i pripadajućem mu moru provode, a njihov primat nad međunarodnim pravom jamči joj upravo vojna sila.

Prije opisa samog incidenta koji je završio promjenom smjera plovidbe i vraćanja britanskog razarača u neutralne vode nakon što je ruski zrakoplov izbacio četiri 250 kilograma teške bombe u more u smjeru njegove plovidbe, krenuo bih analitičkim redoslijedom bitnih političkih događaja koji su tom incidentu prethodili.

Putinove riječi za njemački medij Zeit

Dana 22. lipnja obilježavala se 80. godišnjica od napada nacističke Njemačke na SSSR. Tim je povodom ruski predsjednik Vladimir Putin (taj se datum u Rusiji obilježava kako Dan sjećanja i žalosti) u svom članku za njemački Die Zeit kazao kako neovisno o krvavoj i teškoj povijesti moramo biti otvoreni i gledati u budućnost (takvi stavovi kod ruskih „tvrdolinijaša“ izazivaju nezadovoljstvo jer se njima, s obzirom na golemo stradanje građana i imovine SSSR-a u ratu s Wermachtom, puno više sviđaju riječi bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka koji je istim povodom izjavio kako bi Nijemci, zbog svega što su učinili, „morali još 100 godina klečati pred nama“).

Naravno, Putin je pragmatik i osim po pitanju njenog dostojanstvenog obilježavanja povijest ipak ostavlja po strani, želeći dati prednost stabilnim odnosima na tlu Europe u nadolazećoj budućnosti. U sličnom tonu, u video obraćanju javnosti na taj je dan reagirala i njemačka kancelarka Angela Merkel izjavivši kako je napad Hitlerove Njemačke na SSSR, nakon napada na Poljsku dvije godine ranije, sramota za njemački narod. Međutim, ovdje bih želio kazati kako u Njemačkoj u stvarnosti postoje barem dva bloka koja različito gledaju na zbivanja iz tog doba:




  • Prvi je visoka politika, koja više-manje uvijek spremno osuđuje sramnu ulogu nacističke Njemačke i pri tom balansira s geopolitičkim interesima Berlina;
  • Drugi je blok usmjeren revanšistički: on tvrdi kako je rat bio ali da je to davna prošlost kojoj se nema smisla više vraćati jer za nju nove generacije ne snose nikakvu krivnju. Pri tom nerijetko izjednačuje ulogu nacističke Njemačke i SSSR-a i govori o zajedničkoj krivnji Hitlera i Staljina za Drugi svjetski rat, što nikako nije točno i što u Moskvi izaziva gnjev i oštro protivljenje. Zapravo me iz perspektive sadašnjih globalnih geopolitičkih okolnosti ne bi čudilo da upravo takva verzija povijesti u mnogim zemljama EU kroz koju godinu ne postane i službena.

Ali vratimo se spomenutom Putinovom medijskom članku: u njemu je povijest bila samo jedan manji dio, dok je veći dio bio posvećen sadašnjim rusko-EU odnosima koji se nalaze na nikad lošijoj razini. Kao najvećeg krivca za to apostrofirao je širenje NATO saveza na istok, prema ruskim granicama, što je razrušilo međusobno povjerenje, pri čemu su „mnoge zemlje bile postavljene pred umjetni izbor, ili biti s kolektivnim Zapadom ili s Rusijom. Činjenično, to je bio ultimatum“, kazao je Putin. Do čega je dovela takva „agresivna politika mi vidimo na primjeru Ukrajine 2014. g. Zašto su SAD organizirale prevrat, a europske države to bezvoljno podržale, isprovocirajući raskol u samoj Ukrajini i izlaz Krima iz njenog sastava?“, pita se dalje Putin. Zapravo, općenito, u svom članku Putin je, neovisno o svemu, opet europskim vođama pružio ruku za međusobnu suradnju. To je prepoznala kancelarka Merkel koja je odmah potom u Bundestagu izjavila kako je dobro da je Biden razgovarao s Putinom ali da europljani sami moraju razgovarati s Putinom. Pri tom je kazala kako želi obnoviti direktan dijalog s Putinom i pozvati ga na predstojeći summit EU. U tome ju je odmah podržao francuski čelnik Emmanuel Macron, kao i talijanski državni vrh. Međutim 10 zemalja istočnog krila EU predvođenih Poljskom, kao i Nizozemska, usprotivili su se toj inicijativi. Nizozemski premijer je ipak, za razliku od čelnika istočnih članica izjavio kako nije protiv sastanka s Putinom predsjednika Vijeća EU i Europske komisije, ali da on osobno u tome neće sudjelovati. Bilo kako bilo Merkeličina inicijativa nije prošla, a usvojena je tek nekakva formulacija o uspostavi instrumenata za početak dijaloga s Moskvom koja u konačnici ne znači baš ništa. Trljati ruke sada nesumnjivo može Joe Biden kojemu će ostati privilegija da se samo on od zapadnih državnika smije sastajati s Putinom, u čemu su mu pomogli „trojanski konji“ s istoka EU koji su se pokazali politički jači i od Berlina i Pariza ili su barem javno dali do znanja da ne žele slušati sve što im ovi diktiraju. Bolna je to spoznaja i po ponos i po suverenitet Njemačke, Francuske i Italije kao najvažnijih članica EU. Jer posljedice rušenja odnosa s Rusijom jednako će osjećati svi kada počne „gorjeti pod nogama“ prema scenarijima na koje oni neće moći utjecati, kakav je i ovaj s početka teksta.

Lavrov: EU „zajednički pjeva“ sa SAD-om





Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u svom je članku za medij „Kommersant“ izjavio kako Europska unija “zajednički pjeva“ sa SAD-om kada je riječ o Rusiji.  Moskva je, kazao je, spremna za izgradnju odnosa i suradnju u raznim područjima ali to mora biti prema načelu pariteta i ravnoteže interesa. U razgovorima dvojice predsjednika (Bidena i Putina) Washingtonu to nije smetalo, ali nakon toga iz Bijele kuće odjeknule su druge note, kazao je Lavrov. Izjavio je kako Zapad pokušava međunarodno pravo zamijeniti vlastitim pravilima, što je, kako kaže, neprihvatljivo, kao što je neprihvatljiva i želja Zapada da svoje društvene standarde nametne drugim zemljama. Uzaludno je fokusiranje na pitanje čije su vrijednosti lošije ili bolje. Jednostavno morate priznati postojanje različitih opcija i poštivati ​​ih. Ali na Zapadu, umjesto toga, opet govore o izvozu svoje demokracije, kazao je Lavrov, nazivajući ovu politiku „neokolonijalnom“, „totalitarističkom“ i „imperijalističkom“.

„Gorjeti“ je umalo počelo u Crnom moru

Dana 23. lipnja britanski razarač „Defender“ krenuo je iz ukrajinske Odese za gruzijski lučki grad Batumi, pri čemu je odlučio izabrati najkraću rutu koja dijelom prolazi i kroz ruske teritorijalne vode nedaleko od Krima. Patrolni brod ruskog FSB-a upozorio je britanski brod na primjenu oružja ukoliko ne napusti ruske vode na što nisu dobili odgovor. Nakon toga su s ruskog broda ispaljeni hici upozorenja (ne na sam brod) ali niti to nije zaustavilo kretanje Defendera u dubinu ruskih voda zbog čega su podignuti zrakoplovi Su-24M iz sastava ruske Crnomorske flote. Jedan od njih ispustio je 4 bombe teške po 250 kilograma u more na putanju kretanja ispred britanskog broda nakon čega je ovaj naglo promijenio smjer plovidbe i vratio se u međunarodne vode. Ruski državni vrh ovaj je incident nazvao svjesnom britanskom provokacijom te je u rusko Ministarstvo obrane pozvan britanski vojni ataše  gdje mu je uručen oštar prosvjed i upozorenje, dok je s istim ciljem u rusko Ministarstvo vanjskih poslova pozvana i došla britanska veleposlanica u toj zemlji. Samo dan nakon incidenta zamjenik ruskog ministra diplomacije Sergej Rjabkov javno je izjavio kako će Rusija, ako njezini apeli za „zdravi razum“ ne pomognu, ubuduće „bombardirati ne samo u smjeru plovidbe, već i samu metu“. „Upozoravam svakoga tko krši državne granice Ruske Federacije pod parolom slobodne plovidbe, a zapravo provocira. Sigurnost naše države je na prvom mjestu. Teritorijalni suverenitet RF je nepovrediv. Nepovredivost naših granica je apsolutni imperativ i mi ćemo ih braniti diplomatskim, političkim i vojnim sredstvima ako je potrebno.“ (info: TASS)

Zanimljivo je kako je britanski vojni i politički vrh najprije negirao nasilno protjerivanje svog broda i bacanje bombi na putanju njegovog kretanja, kazavši samo kako su se u blizini izvodile nekakve ruske vojne vježbe. Međutim ta je verzija trajala samo 24 sata. Rusi su objavili svoje video i audio snimke u kojima je praćena čitava plovidba britanskog broda od ulaska u ruske vode do izlaska iz njih, kao i akcije ruskog broda i zrakoplova, da bi novinar BBC-a koji se (ne slučajno) u to vrijeme nalazio na razaraču „Defender“, iznio i svoju verziju događaja koja je u suprotnosti s izjavom o incidentu britanskog MO.




Također treba dodati kako se jedan američki i jedan nizozemski brod koji su plovili skupa s Defenderom nisu priključili njegovu ulasku u ruske vode. Što je onda razlog ovog „usamljeničkog“ britanskog čina visokog rizika? Postoje samo dva odgovora:

prvo, testiranje ruske odlučnosti u zaštiti svojih granica; i drugo, stvaranje novog incidenta koji bi za cilj imao daljnje jačanje proturuske atmosfere na Zapadu i sprječavanje svih pokušaja stabilizacije političkih odnosa s Moskvom, prije svega onih od strane ključnih članica EU – dakle propaganda, zbog čega su britanski novinari i bili na Defenderu.

Jer svima koji se barem malo razumiju u vojnu tematiku jasno je kako britanski brod nije imamo nikakve kakve šanse u slučaju sukoba s ruskom vojskom pokraj Krima (ne bi ih imao niti uz pomoć drugih brodova), jer je on, osim na nišanu ruskih zrakoplova i brodova bio i ostao sve vrijeme na nišanu moćnih ruskih protubrodskih obalnih sustava „Bastion“ i „Bal“, čija je svaka raketa teška 4 tone i samostalno može potopiti brod takvoga tipa. Je li pri tom u Londonu vladalo uvjerenje kako se Rusi neće usuditi krenuti na nešto ozbiljnije i da će prešutiti njihovu provokaciju, ili su svjesno ukalkulirali mogućnost da će i brod i njegova posada biti poslani na dno Crnog mora u ime viših britanskih političkih ciljeva i interesa pitanje je samo za vladu u Londonu. Pri tom valja ukazati i na nevjerojatno neozbiljan odgovor premijera Borisa Johnsona u duhu tradicionalnog britanskog humora na pitanje novinara o ruskom korištenju oružja u spomenutom incidentu, kada je poput nekog političkog diletanta a ne državnika koji je, poput primjerice Churchila koji je i sam sudjelovao u ratu i dobro znao odvagati realnost i opasnost, odgovorio ni manje ni više nego da su u Rusiji „medvjedi“. Samo što ova stvar ni u čemu nije smiješna, a najmanje britanskoj javnosti i ruskim političarima i vojnim krugovima. Tako je general Igor Konešnikov, glasnogovornik ruskog Ministarstva obrane nakon incidenta kazao slijedeće:

Epski fijasko provokacije britanskog razarača Defender u Crnom moru, koji je naglo promijenio kurs iz ruskih teritorijalnih voda nakon upozoravajućih hitaca ophodnog broda, dugo će ostati mrlja na ugledu Kraljevske mornarice. Stoga su grčeviti pokušaji službenog glasnogovornika Londona i Pentagona Johna Kirbyja, čak i nakon što je Rusija objavila video snimku upozorenja i izravne dokaze posade razarača, porekli očito, nazivajući sve dezinformacijama.“

Američki specijalizirani analitički medij The National Interest povodom ovog incidenta piše slijedeće: „Ako je ulazak (u ruske vode, op.ZM.) razarača „Defender“ bio namijenjen procjeni odlučnosti Rusije u osiguranju provedbe svojih teritorijalnih pretenzija na Krim, reakcija Kremlja daje jednoznačan odgovor: Moskva neće trpjeti bilo kakve izazove oko sadašnjeg statusa Krima, bili oni vojni ili diplomatski.“

S druge strane iz Londona dolaze novi signali konfrontirajućeg karaktera. Tako britanski The Times piše, pozivajući se na izjave iz tamošnjeg Ministarstva obrane: „Drska Britanija javlja Putinu: on neće zaustaviti naše brodove“ i kaže kako će „britanski vojni brodovi nastaviti plovidbu onim smjerom koji smatraju nužnim, ne mareći na upozoravajuću vatru Rusa“.

„Vrag je odnio šalu“: promjene stavova britanskih medija

Za razliku od uobičajenih navoda britanskih medija i novinara koji su gotovo uvijek jedinstveni u oštrim osudama Rusije i njenog državnog vrha, proteklih je dana u tome smislu došlo do znakovitih pomaka, neugodnih po središnju vladu u Londonu i vojni vrh te zemlje.

Naime, spomenuti riskantni incident u Crnom moru u režiji razarača Defender,  izazvao je niz kontroverzi u Velikoj Britaniji, kako po pitanju prvotne negacije od strane Ministarstva obrane činjenice da je brod bio protjeran nakon izbacivanja bombi iz ruskih zrakoplova  (što su kasnije bojažljivo potvrdili čak i provladini mediji poput BBC, a novinari počeli postavljati neugodna pitanja) – tako i po pronalasku „izgubljenih“ tajnih dokumenata iz kojih je vidljivo kako je incident britanski vojni vrh pažljivo isplanirao.

U verziju gubitka tajnih dokumenata i u Britaniji i u svijetu, naravno, malo tko vjeruje. Pri tom nije nemoguće kako su protivnici ove opasne provokacije u britanskoj vladi, a njih je dakako bilo (dovoljno je podsjetiti kako je ministar vanjskih poslova Dominic Raab upozorio na rizik takve akcije ali je premijer Boris Johnsnon stao na stranu Ministarstva obrane i preuzeo političku odgovornost), svojim kanalima doveli do „gubitka“ tajnih dokumenata, kako bi ohladili „usijane glave“ u MO i odvratili ih od sličnih poteza u budućnosti.

Iskusni britanski novinar Peter Hitchens jedan je od onih predstavnika „sedme sile“ koji se usudio podići svoj glas protiv ludosti. On je u autorskom članku za Daily Mail napisao kako je ludost da mornarica jedne zemlje, bez opravdanih razloga, tisućama milja daleko od svojih matičnih luka, sudjeluje u svađi u kojoj ta zemlja nema izravnog interesa oko toga tko je vlasnik dijela neke zemlje (misli na svađu Rusije i Ukrajine oko Krima).

Štoviše, objasnio je to vrlo plastično: zamislimo da je ruska mornarica uspjela poslati  brod u Južni Atlantik i na njega ukrcala moskovske novinare, i da su se uputili na Malvinske otoke (koje Argentina smatra svojima i da pri tom kažu kako imaju dozvolu Buenos Airesa za prolazak kroz argentinske teritorijalne vode. I da pri tom, navodi dalje Hitchens, moskovski mediji pokrenu veliku priču s RAF-ovim Typhoonom koji je nisko preletio nad njihovim brodom.

Ništa manje važno nije niti pismo bivšeg britanskog veleposlanika u Rusiji Sir Tony Brentona, objavljeno u vladinom The Times-u, u kojemu između ostaloga kaže. “Ne slažem se da su Rusi bili ti koji su izazvali sukob.” Postupke svoje flote nazvao je “kontraproduktivnim”. Štoviše, bivši diplomat (koji sigurno nije prijatelj Moskve) tvrdi kako je Krim, koji je dugo bio sastavni dio Rusije i Moskva ga ponovo pripojila 2014. godine, nepovratno izgubljen od zapadnih sila. „Naš posljednji Krimski rat bio je sredinom 19. stoljeća, a ovjekovječen je u pjesmi “Napad lagane konjice”. Zajedno s našim saveznicima, Francuzima i Turcima, pobijedili smo u tom ratu. Ali dovraga, ne bih se kladio u našu pobjedu u još jednom ratu s Medvjedom“.

Riblja hrana

Za kraj ove analize dodao bih slijedeće: britanski mornari mogli bi vrlo lako završiti kao „riblja hrana“ ako njihovi zapovjednici i političari ne prestanu s ludostima i nastave ih slati u potpuno beskorisne provokativne misije „na puškomet ruskom medvjedu“. Misije su to, koje, zapravo, služe samo u propagandne svrhe i jačanju britanskog nacionalizma, poput onog kada bivši šef vojske Lord Dannatt, zveckajući sabljom iz sigurnosti crvenih lordovskih kožnih klupa, zahtijeva agresivnije ponašanje prema Rusiji, govoreći kako će “Zapad i dalje čvrsto gledati Putina u oči!”

Problem je, međutim, što u Zapadnu pacifikaciju Rusije vjeruje sve manje ljudi. I u tome su potpuno u pravu.

Komentari

komentar

You may also like