Z. Meter: Britanski „pucanj u nogu“ protjerivanjem Kine! Što će učiniti EU?

Velika Britanija je „pucala u svoju nogu“ de facto prekinuvši svoje, još do nedavno pomno građene planove o strateškoj gospodarskoj suradnji s Kinom, koji bi itekako utjecali i na cjelokupnu geopolitičku i geoekonomsku sliku svijeta (podsjećam na trijumfalni dolazak kineskog čelnika Xi Jinpinga 2015. g. u London, premijeru Davidu Cameroonu, i tada najavljivane goleme planove za novo britansko „osvajanje Azije“ uz pomoć Kine u zamjenu za kinesko gospodarsko pozicioniranje na britanskom tlu).

Naime, London je pod snažnim pritiskom Washingtona i konačno odlučio popustiti. U utorak je poduzeo potez koji će dalekosežno utjecati na njegove daljnje odnose s Pekingom – i to u vrlo negativnom smislu. Konkretno, britanska vlada premijera Borisa Johnsona uvela je zabranu sudjelovanja kineskog tehnološkog diva Huawei u izgradnji infrastrukturne mobilne mreže pete generacije – 5G na svom teritoriju i time de facto usporila dovršenje njezinog instaliranja za dvije do tri godine. Ta činjenica, očito, iako nepovoljna po Veliku Britaniju iz niza razloga (povećanja cijena tarifa, skuplja nabavka nove opreme, odgađanje primjene brzog interneta za svoje građane i td.) – nije bila i dostatna da se od te odluke odustane. A njome će, od nove, 2021. godine, britanski operateri morati otkazati kupnju opreme Huaweija, a već instalirana tehnika bit će demontirana do 2027. g. I to sve, neovisno o tome što je početkom ove godine ova ista britanska vlada iznašla kompromisno rješenje, prema kojemu se ne dozvoljava korištenje usluga i opreme Huaweija u po nacionalnu sigurnost osjetljivim objektima, a također je tada ograničila i udio te kineske tvrtke na 35% u ostalim infrastrukturnim područjima u kojima se uvodi 5G mreža. Iako Pekingu niti ta mjera nije bila pretjerano po volji s obzirom na ranije dogovore i obećanja od strane Londona ipak se oko nje nije „dizalo previše prašine“ s obzirom da je Kina itekako dobro upoznata s američkim pritiscima na Veliku Britaniju po pitanju suradnje s Kinom.

Međutim, kako sam i rekao, London ipak nije izdržao. A kako bismo shvatili i zašto, dovoljno je podsjetiti na izjave američkog državnog tajnika Mikea Pompea  od prije mjesec dana, prema kojima je kineska Komunistička partija posredstvom Huaweija strašila Veliku Britaniju, prijeteći kaznama britanskoj banci HSBC i kršenjem obveza oko izgradnje atomskih centrala u Velikoj Britaniji ako London ne dozvoli Huaweiju izgraditi 5G mrežu (a već jučer Pompeo kaže, komentirajući spomenutu odluku britanske vlade, kako će SAD pomoći Londonu oko iznalaska rješenja za razvoj britanske 5G mreže i njenih nuklearnih postrojenja, pritom štiteći tajnost informacija).

Teško vrijeme za EU. Hoće li Bruxelles “pucati u svoju nogu”?

U ovom kontekstu bit će zanimljivo pratiti i reakcije Europske unije iako Velika Britanija od kraja siječnja više nije njezina članica, ali obje su i dalje dio snažnog atlantskog partnerstva. Jer EU ima svoje planove oko razvoja odnosa s Kinom, koji se također ne sviđaju Washingtonu.



Naime, britanski je potez prema Huaweiju do sada najradikalniji i on, zapravo, krši sve ranije potpisane sporazume o suradnji s tom tvrtkom što odašilje vrlo opasnu poruku: sporazumi, ugovori i td. više ne znače ništa, a politika je ona koja u svemu ima zadnju riječ. Naravno kako je ta poruka upućena prije svega Pekingu (ali i ne samo njemu), zbog čega će on, ubuduće, biti itekako oprezan u suradnji ne samo s američkim ili britanskim tvrtkama, već, vjerojatno i s onima iz EU s obzirom na njezinu slabu unutarnju koheziju koja ne jamči i čvrstoću postignutih ugovora i sporazuma u sadašnjim globalnim geopolitičkim okolnostima. I još nešto: ovaj je britanski potez zapravo identičan američkom jednostranom odbacivanju sporazuma o iranskom nuklearnom programu, a razlika je u tome što se ovdje, formalno, jednostrano odustaje od sporazuma s jednom kineskom tvrtkom, ali koja, zapravo, simbolizira čitavu Kinu i njezinu ukupnu snagu u sferi visoke tehnologije.  

EU za sada ne planira uvoditi bilo kakve zabrane kada je riječ o Huaweiju, već uvodi samo pojedina ograničenja kada je riječ o korištenju njezinih usluga. Jer Bruxelles je svjetan što bi radikalan potez, poput ovog britanskog, za Europu i njezin odnos s Kinom značio, poglavito u kontekstu vrlo zategnutih odnosa EU sa SAD-om. Tim prije što Velika Britanija (napustivši EU) s SAD-om i čitavom anglosfeom gradi posve nove strateške odnose, u kojima neće biti mjesta za ravnopravan status njemačkih ili francuskih ili bilo čijih drugih interesa u odnosu na njihove. Međutim, vojna i još uvijek u dobroj mjeri prisutna politička ovisnost EU o Washingtonu (poglavito u kontekstu smanjene unutarnje kohezije EU, prije svega vanjskopolitičkih nesuglasica po razdjelnici njenog istoka i zapada, gdje je istok EU zapravo produžena ruka američkih interesa na europskom tlu) ne jamči i europsko zadržavanje spremnosti za suradnju s Kinom. Jer vrlo je moguće da EU, u ime očuvanja privida svoga jedinstva, također, poput Velike Britanije počme „sebi pucati u nogu“. Međutim, za razliku od Londona, ona tada ostaje u potpunosti izvan mogućnosti vlastitog pozicioniranja u konkurentnog i samostalnog globalnog geopolitičkog čimbenika.

Osim odnosa s Kinom, po pitanju budućeg globalnog pozicioniranja EU, za Bruxelles (i Njemačku, kao njenu najsnažniju članicu i trenutačnu predsjedateljicu) jednako je, ako ne i važnije pitanje dovršetka izgradnje ruskog plinovoda „Sjeverni tok 2“. Upravo će ono u najvećoj mjeri i definirati „pobjednika“ u sporovima koji se vode između EU i SAD-a od dolaska u Bijelu kuću predsjednika Donala Trumpa. Ali pritom ne treba biti naivan i reći kako je ovakav „tvrdi“ stav SAD-a prema Kini i EU samo produkt Trumpovih vizija. Te će se „vizije“ (čitaj strategije) nastaviti i dalje, bez obzira tko sjedio u Bijeloj kući od iduće godine (razlika može biti jedino po pitanju pristupa i retorike, koji bi u slučaju Bidenove pobjede bili mekši i blaži, ali u suštinskim će stvarima sve ostati isto). I zato EU, ako misli da joj je isplativije čekati američke izbore pa onda donositi svoj ključne odluke – griješi. Njezino oklijevanje samo će dodatno potvrđivati njezin strah i neodlučnost oko čvršćeg promicanja vlastitih interesa ili, preneseno, ulaska u „klinč“ s Washingtonom po svim ključnim problemima u kojima se dvije strane razilaze. A kada supranik jednom nanjuši strah, on više ne ne posustaje, već samo jača s pritiscima do konačne pobjede.

Kineska reakcija

Odluka Londona nesumnjivo je vrlo negativna po kineske interese, ne samo po pitanju suradnje s Velikom Britanijom. Tako je 15. srpnja kinesko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo o poduzimanju svih nužnih mjera za zaštitu zakonitih prava i interesa Huaweija, te kazalo, kako „Velika Britanija bez bilo kakvih dokaza, pod izgovorom nepostojećih rizika surađuje sa SAD-on u diskriminaciji i pritiscima na kineske tvrtke, što je suprotno načelima tržišnog gospodarstva i slobodne trgovine“. Ova će britanska odluka „ozbiljno potkopati interese kineske tvrtke, a također i međusobno povjerenje između Pekinga i Londona“ jer ona nije usmjerena samo protiv jedne, konkretne tvrtke, već teži politizaciji trgovinskih i tehnoloških pitanja, navodi kinesko MVP.

Prosudba

Nije teško pretpostaviti kuda sve ovo vodi. Velika Britanija je nevoljko zaigrala opasnu američku igru kada je njezina (britanska) strategija prema Kini u pitanju. Ona je prihvatila američki model prema kojemu planira osigurati svoje strateške interese u Aziji bez pomoći Kine, samo u suradnji s tamošnjim američkim i svojim saveznicima i partnerima, od kojih je, mnogima, usprkos određenih teritorijalnih sporova i političkih nesuglasica s Pekingom upravo Kina i glavni trgovinski partner, što će se vrlo teško promijeniti. London je, vjerojatno upravo zbog takve politike prema Kini, ovih dana ostao i bez svog velikog financijskog uporišta na azijskom tlu – Hong Konga, koji mu je služio kao snažna odskočna daska i prema kineskom unutarnjem tržištu i azijskom tržištu u cjelini, a što je Peking vrlo dobro znao ali i koristio u svoje svrhe.

S druge strane Kina će, vjerojatno, izgubiti mogućnost za ostvarivanje punine svojih gospodarskih planova i interesa kada su u pitanju Sjeverna Amerika i EU, ali sasvim sigurno će ih nastaviti realizirati u Aziji i na prostorima arapskoga svijeta i Irana, kao i u Africi i diljem Latinske Amerike. Tko će na kraju „pobrati vrhnje“ iz ove velike bitke tinana (SAD-a i Kine) tek će se vidjeti, ali teško je već sada ne uvidjeti kako se Kina ne samo ne namjerava predati, već da će i bacati ozbiljne „rukavice izazova“ SAD-u i na političkom i vojnom planu, pritom uvelike koristeći i kranjnje zaoštrene američko-ruske odnose (koji joj idu u prilog) i posljedično okretanje Moskve strateškoj suradnji s Pekingom po svim pitanjima, uključno vanjskopolitičkim i obrambenim.

 

Komentari

komentar

You may also like