Z. Meter: Crveno more, nova zona sukoba: Rusi grade pomorsku bazu

Ruska fregata i američki razarač stavljeni su na različite vezove, svega kilometar udaljeni jedan od drugoga. Nemaju međusobni vizualni kontakt jer ih razdvajaju brojni skladišni prostori i spremnici. Ruski brod usidren je s unutarnje, a američki s vanjske strane mola što je itekako simbolično s obzirom da Washington po pitanju suradnje s Kartumom sada kasni za Moskvom

Jedna od glavnih stečevina dominantnog položaja Sjedinjenih Država u poslijeratnom međunarodnom poretku, prije svega onom uspostavljenom nakon pobjede Washingtona u hladnom ratu i raspada SSSR-a, bio je i ostao potpuni sigurnosni nadzor nad ključnim pomorskim pravcima kojima se odvija glavnina svjetske trgovine, prije svega one koja se odnosi na naftu i njezine derivate.

Jedna od najvažnijih pomorskih tranzitnih ruta svakako je ona koja vodi iz Perzijskog zaljeva odnosno Indijskog oceana u cijelosti, kroz Crveno more i dalje Sueskim kanalom do Sredozemnog mora. Njome se odvija velika većina tankerskog prometa „crnim zlatom“ koje iz arapskih monarhija Perzijskog zaljeva i Irana odlaze put nafte žednog Zapada. Zbog toga je uzduž te tranzitne arterije izgrađen čitav niz američkih i vojnih baza njihovih saveznika, prije svega Velike Britanije – kako pomorskih tako i zračnih. Štoviše, u Perzijskom zaljevu, preciznije u Bahreinu, nalazi se i sjedište američke 5. flote, dok je samo nešto malo južnije, u Kataru, smještena i najveća američka bliskoistočna zračna baza Al-Udaid odakle kreće većina vojnih akcija te zemlje diljem Bliskog istoka i na prostore Azije. Ta baza predstavlja srce američkog Središnjeg zapovjedništva (CENTCOM) zaduženog za prostor šireg Bliskog istoka.

Karta 1: Crveno more, izvor Wikimedia

S druge, zapadne strane Arapskog poluotoka, Crveno more na njegovoj istočnoj obali najvećim dijelom nadzire Saudijska Arabija, a njegov najsjeverniji dio i spomenuti Sueski kanal sigurnim za promet čini Egipat kao vojno najsnažnija arapska država neovisno o velikim gospodarskim teškoćama koje proteklo desetljeće pritišću tu zemlju – itekako uzdrmanu tzv. revolucijom „arapskog proljeća“ koja niti nju nije poštedjela.

Karta 2: šira zona Crvenog mora, izvor Wikimedia

Međutim južno od Egipta nalazi se još jedna strateški važno pozicionirana afrička zemlja – Sudan, također s izlaskom na zapadnu obalu Crvenog mora, a južno od njega je Eritreja, koja zajedno s malim Džibutijem geografski gledano nadzire zapadni dio strateški prevažnog tjesnaca Bab-el-Mandeb, dok ga s istočne strane nadzire ratom razdirani Jemen. O geografskoj i nacionalno-političkoj konfiguraciji stanja oko Crvenog mora nešto više kasnije u tekstu, a ovo je za sada dovoljno za razumijevanje onoga što je glavna tema ove analize.

Rusija se gura u do sada neprikosnovenu američku zonu





Aktivnim ulaskom u sirijski ratni vrtlog, u kulminaciji sukoba – pred sam pad tamošnjeg predsjednika Bashara El-Assada, kojemu su, kao i njegovoj vojsci mnogi analitičari u ljeto 2015. g. davali još svega koji mjesec dana života pred naletom združenih snaga terorističke organizacije „Islamska država“ i radikalnih oporbenih islamističkih skupina povezanih s terorističkom organizacijom Al-Qaida i njezinim brojnim filijalama – Rusija je preokrenula tijek zbivanja ne samo u toj zemlji već i čitavom Bliskom istoku doslovno naglavce. Srušene su ili poremećene brojne strategije kako globalnih, tako i ključnih regionalnih igrača, koji su, nakon što je postalo jasno kako od vojnog pada Assadovog režima neće biti ništa, iz temelja morali mijenjati (Turska, Saudijska Arabija…) ili pak u hodu modificirati dotadašnje strategije (SAD), pa gotovo donositi i ad hoc odluke sukladno trenutačnim okolnostima na terenu. Već sam tada, u listopadu 2015. g. nakon početka ruske vojne intervencije na strani Assada, u jednoj od svojih analiza kazao kako se radi o geopolitički i geostrateški najvažnijem događaju u svijetu barem u srednjoročnom razdoblju. Poslije njega jednostavno više ništa nije moglo ostati niti je ostalo isto.

Naravno, Rusija za taj neočekivani iskorak, u koji nitko nije vjerovao da je moguć (skeptika je bilo i na ruskoj političkoj pozornici) – koji joj je omogućio povratak međunarodnog utjecaja ne samo na prostoru Bliskog istoka i ulazak na velika vrata na međunarodnu scenu (prvi put nakon raspada SSSR-a) kao jedne od ključnih svjetskih sila bez koje se danas ne može riješiti niti jedan bitni globalni problem – plaća itekako veliku cijenu kroz očekivanu konfrontaciju sa Zapadom, prije svega Sjedinjenim Državama koje su odmah ispravno shvatile kako im ovakav ulazak Moskve „u veliku igru“ predstavlja istinsku prijetnju za ostvarivanje punine svojih nacionalnih interesa. A da bi bilo posve jasno, osim pozicioniranja SAD-a kao globalnog  hegemona i zadržavanja dominantne pozicije u svijetu za Washington (barem za sada) ništa drugo ne predstavlja veći nacionalni interes. Zato su SAD i njihovi europski saveznici Rusiji uveli oštre gospodarske sankcije još 2014. g. nakon otvaranja opasne ukrajinske krize na koju se Moskva usudila odgovoriti, „drsko“ joj oduzimajući Krim i destabilizirajući joj istok zemlje, a beskonačnoj ukrajinskoj krizi kraj i epilog još se uvijek ne naziru.

Sudan – nova točka američko-ruskog prijepora





Ali američko-rusko sučeljavanje i pokazivanje vojnih mišića nije se zaustavilo samo na tome. Najnovija platforma za njihove opasne igre mogao bi postati i gore spomenuti Sudan, strateški smješten na obali Crvenog mora. O tome najbolje svjedoči činjenica da su Moskva i Kartum u prosincu 2020. g. postigle sporazum prema kojemu će Rusija u luci Port Sudan izgraditi tzv. materijalno-tehnički punkt za potporu ruskoj pomorskoj floti (podsjećamo, takav status prvotno je imala i sadašnja klasična ruska pomorska baza u sirijskom Tartusu koju Rusija sada namjerava proširiti i osposobiti za prihvat najvećih brodova, uključno i atomskih podmornica). Ovakav neočekivani razvoj stanja sa Sudanom zabrinuo je Washington, prije svega Pentagon, te se čini da bi ta država vrlo lako mogla postati novo žarište sukoba između dviju vojnih i nuklearnih supersila.

Da je tome tako svjedoči i vijest prema kojoj je američko vojno zapovjedništvo, prvi put nakon 13 godina poslalo svoje vojne brodove u crvenomorsku luku Port Sudan. U ponedjeljak, 1. ožujka, tamo je stigao raketni razarač USS Winston S. Churchill (DDG 81) iz američke 5. flote, naoružan navođenim raketama, prateći amfibijski desantni brod USS Carson City koji je tamo uplovio 24. veljače. Delikatnost ovoj situaciji daje činjenica da je u taj isti Port Sudan 28. veljače uplovila i glavna fregata ruske Crnomorske flote „Admiral Grigorovich“ iz Projekta 11356R, opremljena suvremenim brodskim raketnim sustavom “Kalibr-NK” s visoko preciznim krstarećim raketama dometa 2500 kilometara.

Ruska fregata i američki razarač stavljeni su na različite vezove, svega kilometar udaljeni jedan od drugoga. Nemaju međusobni vizualni kontakt jer ih razdvajaju brojni skladišni prostori i spremnici. Ruski brod usidren je s unutarnje, a američki s vanjske strane mola što je itekako simbolično s obzirom da Washington po pitanju suradnje s Kartumom sada kasni za Moskvom.

Pozivu američkih ratnih brodova prethodio je sastanak u Sudanu 25. i 27. siječnja između predstavnika sudanske vojske, američkog veleposlanika i zamjenice Afričkog zapovjedništva Sjedinjenih Američkih Država (USAFRICOM) i direktorice obavještajne službe kontra-admiralicom Heidi Berg.

Spomenuti američki razarač još je 10. kolovoza 2020. napustio mornaričku bazu Norfolk, u Virginiji,  radi izvršavanja zadataka vezanih uz održavanje sigurnosti na moru i osiguravanje slobode plovidbe na najvažnijim plovnim putovima. Proputovavši nekoliko desetaka tisuća nautičkih milja, 11. i 12. veljače ove godine sudjelovao je u operaciji zapljene ilegalne pošiljke oružja koju su dva broda prevozila u međunarodnim vodama u blizini somalijske obale. Zaplijenjena ilegalnog oružja provedena je uz izravnu potporu koalicije pod vodstvom Sjedinjenih Država i njihovih partnera koji djeluju u regiji.

Slika 3: satelitska snimka strateški važnog tjesnaca Bab-el-Mandeb, izvor Wikimedia

Teško se oteti dojmu kako Washington želi izvršiti pritisak na sudansku vladu da poništi spomenuti sporazum s Moskvom. To će nedvojbeno pokušati na „lijep“ način ili tzv. mekom silom, dokle bude mislio da se željeni rezultat tako može i postići. O tome svjedoči i slijedeće:

“Bila mi je čast danas ugostiti Winstona Churchilla u Port Sudanu. Ovaj povijesni posjet pokazuje da Sjedinjene Države podržavaju razvoj demokracije u Sudanu, a imamo želju za novom erom suradnje i partnerstva sa Sudanom”, napisao je na Twitteru američki veleposlanik u toj zemlji Brian Shukan.

„Fantastičan posao“

Zapadni stručnjaci sporazum postignut između Rusije i Sudana krajem prošle godine u Moskvi nazivaju “fantastičnim poslom“.

Crveno more postalo je geopolitičko žarište“, komentirala je za Deutsche Welle Annette Weber iz berlinskog Njemačkog instituta za međunarodne odnose i sigurnost. Skrenula je pozornost na rat u Jemenu, koji uključuje nekoliko zemalja u regiji, uključujući Sudan. “Ovo je fantastičan posao za Rusiju i povećao je njezin utjecaj”, izjavila je Weber. Sudan je opisala kao “izuzetno važan” u smislu trgovine, krijumčarenja i migracijskih putova.

Naravno da su sve to znali i u Moskvi. Nakon što su u prosincu predstavnici ruskog i sudanskog Ministarstva obrane potpisali spomenuti sporazum, njega je podržao i sam predsjednik Vladimir Putin kao vrhovni zapovjednik ruske vojske.

Tim sporazumom, potpisanim na 25 godina, predviđeno je da u luci može biti stacionirano do 300 djelatnih osoba, a istodobno mogu biti stacionirana do četiri vojna broda, uključujući i one na atomski pogon. Sama baza uživat će diplomatski imunitet i spadati u nadležnost Rusije. Rusija će moći u nju uvesti bilo koje vrste naoružanja, streljiva i opreme.

S druge strane  ruska vojska pružat će Sudanu informacije o stanju na morskoj površini i podmorju, zračnoj i hidrometeorološkoj situaciji na Crvenom moru, pomoći u izgradnji veza za raspoređivanje sudanskih ratnih brodova i pomoći u razvoju i izgradnji vojske Republike Sudana. Prema izvješćima zapadnih medija, teritorij baze besplatno je osigurala sudanska vlada.

Važnost baze u Port Sudanu  ogleda se u činjenici da bi ona trebala poboljšati sposobnost ruskog vojnog i ekonomskog djelovanja u Indijskom oceanu, kao i proširiti ruski utjecaj u Africi.

Pa iako rusko MO naglašava kako “prisutnost točke logističke potpore ruskoj mornarici na teritoriju Sudana ispunjava ciljeve održavanja mira i stabilnosti u regiji, obrambene je naravi i nije usmjerena protiv drugih država”, takva retorika teško može imati relaksirajući karakter po Pentagon i zbog slijedećeg:

ta mornarička baza neće služiti samo pomorskim interesima Rusije, već bi potencijalno mogla postati ključ za ruski ubrzani ulazak u Srednju Afriku, gdje Moskva ima tradicionalne interese, uključujući Srednjoafričku Republiku, Republiku Kongo i Demokratsku Republiku Kongo. Rusija je, također, poput Zapadnih država i Kine, zainteresirana za stalnu vojnu prisutnost u toj “gusarskoj” regiji radi održavanja sigurne plovidbe svojih trgovačkih brodova, pri čemu poseban naglasak stavlja na tržište ugljikovodika čiji je i sama veliki globalni igrač te joj Crveno more i zbog toga postaje strateški važno.

A koliko je ono važno za sve globalne igrače svjedoči i činjenica da u maloj državici Džibutiju, strateški smještenoj uz zapadni dio tjesnaca Bab-el-Mandeb, svoje vojne baze, gotovo jednu kraj druge imaju i SAD i Kina, a donedavno i Francuska.

I još jedna bitna činjenica: s istočne strane tog tjesnaca smješten je Jemen, onaj isti, gdje već punih šest godina arapska koalicija predvođena Saudijskom Arabijom bezuspješno nastoji poraziti proiransku šijitsku organizaciju „Ansar Alah“ („Allahovi pomoćnici“ – tzv. huti) iza koje logistički i politički stoji Teheran. Ako se huti uspiju oduprijeti saudijskoj intervenciji, a sva je prilika da će se to upravo i dogoditi, i Iran bi imao svog važnog igrača na strateškom ulazu u Crveno more, što je bitno i za neometan prolaz njegovih naftnih tankera prema Sredozemlju i Europi, ali i za projekciju iranskih interesa u Istočnu Afriku.

Osim toga, Iran, već drugi put od 2019. g. održava zajedničke vojnopomorske vježbe s Rusijom i Kinom (2020. nije održana zbog pandemije Covida-19) u Arapskom moru tj. sjevernom dijelu Indijskog oceana (to nikada prije nije bio slučaj) što je također jasna poruka sinkroniziranog djelovanja triju država u potrebi održavanja sigurnosti plovidbe i s njihove, a ne samo strane zemalja Zapada. Dakle, stanje u toj, do nedavno neprikosnovenoj zoni interesa SAD-a postaje sve zanimljivije.

I za sam kraj još nekoliko riječi o ranije spomenutoj Eritreji, smještenoj između Sudana i Džibutija na obali Crvenog mora.

Vijeće sigurnosti UN-a raspravljalo je 4. ožujka o stanju u njoj susjednoj Etiopiji, nakon što je Amnesty International svojim izvješćem ustvrdio da su postrojbe Eritreje ubile više stotina ljudi u Tigraju, odmetnutoj etiopskoj pokrajini protiv koje je etiopska vlada pokrenula rat. Međutim, Rusija, Kina ali, znakovito – i Indija, blokirale su usvajanje zajedničkog priopćenja o stanju u toj zemlji, tvrdeći kako bi takvo priopćenje predstavljalo miješanje u njezine unutarnje stvari. Eritreja će im zato sigurno biti zahvalna.

A međunarodno pravo, ljudska prava i što sve ne? Tko za to uopće više i mari, u vrijeme, kada je na scenu otvoreno stupio model prava utemeljenog na „zakonu jačega“. Međunarodno pravo, kao takvo, ionako je isključivo služilo za discipliniranje malih i slabih zemalja u korist interesa velikih, a tako će vjerojatno ostati i dalje kada se oko nekog kriznog pitanja slože globalni moćnici. Samo što je takvih pitanja, u kojima se oni slažu, kako vrijeme odmiče – sve manje i manje.

Komentari

komentar

You may also like