Z. Meter: Detalji razgovora Joe Biden–Xi Jinping. Tko je profitirao?

Zoran Meter

Sinoć je održan virtualni sastanak američkog predsjednika Joe Bidena i kineskog čelnika Xi Jinpinga, a teme su bile bilateralni odnosi, trgovina i pitanja iz sfere međunarodnih odnosa. Pregovori su trajali više od tri sata 

 Američki predsjednik Joe Biden je, u sinoć održanom virtualnom razgovoru s kineskim čelnikom Xi Jinpingom, svjestan nemogućnosti utjecaja na unutarnja zbivanja u samoj Kini – „okrenuo ploču“ i naglasak stavio na vanjskopolitičke teme i želju da se suparništvo dviju mega-država ne pretvori u međusobni sukob.

Sam razgovor, kako ocjenjuju obje strane, bio je bez napretka, ali produktivan. Međutim, ako se pod produktivnim smatra želja da se one „ne potuku“ i unište, jasno je o čemu se tu radi i da stvarnog napretka nema, niti ga može biti s obzirom na dugoročne strategije dviju država usmjerene na gospodarsku, prije svega tehnološku dominaciju u svijetu.

“Naša je odgovornost kao čelnika Kine i Sjedinjenih Država osigurati da se suparništvo između naših zemalja ne pretvori u sukob. Moramo identificirati teme u kojima se međusobno ne slažemo i raditi u područjima u kojima se naši interesi presijecaju. Poglavito na najvažnije teme, kao što su klimatske promjene. Naš bilateralni odnos utječu ne samo na Sjedinjene Države i Kinu, već i na gotovo čitav svijet”, izjavio je Joe Biden.




Zanimljivo je kako je kineski vođa Xi Jinping svog američkog kolegu oslovljavao kao “starog prijatelja”, što po ovoga nije bilo ugodno s obzirom na službenu protukinesku politiku i ukupnu atmosferu u američkom društvu uopće. Zvuči nevjerojatno, ali ipak istinito, da je zbog tog razloga čak reagirala i Bijela kuća priopćenjem glasnogovornice Jen Psaki, koja je kazala kako Biden Jinpinga ne smatra svojim prijateljem.

“Mogu potvrditi da predsjednik još uvijek ne smatra svog kineskog kolegu starim prijateljem. Dakle, ovdje postoji dosljednost. Međutim, Joe Biden se u nekoliko navrata susreo licem u lice sa Xi Jinpingom. Stoga šef države vjeruje da može imati iskrenu raspravu s čelnikom NR Kine i izravno razgovarati o područjima koja nas brinu”, kazala je glasnogovornica Bijele kuće.





A tih područja ima itekako dovoljno: od trgovinskog rata i carina što je pokrenula još administracija Donalda Trumpa, preko kritika unutarnjeg stanja u kineskom društvu, prije svega odnosa središnje vlade prema autonomnoj regiji Hong Kong, stanja na Tibetu i autonomnoj ujgurskoj regiji Xinjiangu, pa sve do opasnog zveckanja oružjem vojski SAD-a i Kine u Južnom kineskom moru i oko Tajvana. Stanje tih odnosa niti malo se nije popravilo od inauguracije Joe Bidena, što su neki očekivali s obzirom na njegove prijašnje dobre veze s Pekingom, uključno i one iz poslovnih sfera. Američka „duboka država“ jednostavno je rekla svoje – Kina je najopasniji dugoročni američki suparnik – i tu su koncepciju prihvatile obje dominantne političke stranke, Republikanska i Demokratska i od nje neće odstupati dok se ne kaže drukčije (a to sigurno neće biti tako brzo).

Sada je, prema pojedinim američkim analitičarima, šef Bijele kuće promijenio pristup: shvatio je kako ne može utjecati na unutarnje stvari Kine, te se prebacio na pitanja globalne sigurnosti, gdje definitivno postoji više dodirnih točaka.

Tako medij Politico piše slijedeće: “Za razliku od pristupa prethodne administracije, Biden ne pokušava promijeniti Kinu putem bilateralnih kontakata, jer se to čini nerealnim. Umjesto toga, mi pokušavamo stvoriti međunarodnu agendu i voditi je, od koristi nama i našim partnerima.”

Iako tijekom dugog razgovora nije gotovo ništa od spornih pitanja riješeno, pa čak i ona naizgled lako rješiva poput pitanja viznog režima, čelnici dviju država ipak su izrazili nadu u nastavak međusobnih kontakta, a kineski vođa je izrazio nadu kako će Joe Biden ipak vratiti odnose u normalu.




Drugim riječima, svi oni analitičari i komentatori na Zapadu (a bilo ih je jako puno), koji su nagađali što će to Biden konkretno i snažno reći Jinpingu i pri tom polazili od nekakvog zajedničkog nazivnika koji se svodio na pitanja ljudskih prava i demokracije, bili su – kao što sam i u svojoj nedavnoj analizi najavio govoreći o predstojećem virtualnom sastanku Joe Bidena i Xi Jinpinga (ali i Bidena i Putina do kraja godine), posve u krivu. Stvar uopće nije bila u tome što će Biden reći Jinpingu, već u tome što će mu predložiti. A predložiti mu može jedino deeskalaciju napetosti oko Tajvana tj. omogućiti Kini da dugoročno i mirnim putom vrati Tajvan pod svoje okrilje i tako sačuva američki obraz. Naime, u suprotnom, jačanjem napetosti, američkim kritikama i prijetnjama oko tog pitanja, Peking bi Tajvan vrlo brzo moga preuzeti  vojnim putom što bi po Washington bio javni šamar na koji ovaj ne bi mogao odgovoriti. U stvari bi mogao, ali samo pokretanjem rata protiv Kine, što mu, međutim, ne pada na pamet i u čemu je u potpunosti u pravu. Dakle, Biden ponudom Xi Jinpingu o smanjenju napetosti po pitanju međunarodnih odnosa, daje mogućnost Pekingu da ostvari svoj cilj s Tajvanom mirnim putom i „na duže staze“ (na pitanje Tajvana svodi se više od 70% ukupnih aktivnosti kineske diplomacije), kako to kineska vlada stalno i govori da želi učiniti. Smanjit će se i oštra protukineska retorika sa strane Tajvana, a Sjedinjenim Državama dati prilika da „u tišini“ srede stvar s Pekingom, na isti način kako su „u tišini“ početkom 70.-ih godina prošlog stoljeća tajvansko mjesto u Ujedinjenim narodima elegantno i „po kratkom postupku“ zamijenili kineskim.

Osim toga, već je sada primjetno kako se u Zapadnim mainstream medijima sve rjeđe pojavljuje i Hong Kong i s njim povezana protukineska histerija, a to sigurno nije slučajno.

Zato su u pravu američki analitičari koji danas ocjenjuju spomenuti razgovor Biden-Jinping kroz prizmu da Biden više „ne pokušava promijeniti Kinu“. Jer jasno je kako Xi Jinping, da je, kojim slučajem, upravo takva agenda opet bila na Bidenovom stolu, na sinoćnji sastanak sigurno ne bi pristao. Jinping je još prije nekoliko mjeseci odbacio Bidenovu ponudu za međusobnim summitom, kazavši kako SAD prije trebaju prestati s protukineskom histerijom, jer, u protivnom, takav sastanak ne bi imao nikakvoga smisla (čitaj, Kina ne namjerava odstupati od svojih strategija). Peking se, naime, dobro sjeća ne tako davnog (ovogodišnjeg) sastanka visokih delegacija dviju država predvođenih ministrima vanjskih poslova, na Aljasci, kada je kineska strana u čudu gledala na koji se način američki predstavnici na nju obrušavaju upravo po temama ljudskih prava i demokracije i o tome joj drže lekcije. Tada su im kineski diplomati jasno dali do znanja da to tako više ne ide i da su oni došli razgovarati o konkretnim stvarima a ne ideologiji, na čemu su se dvije strane tada definitivno razišle.

Ovaj sinoćnji razgovor američki je odmak od spomenutog pristupa, koji je možda bio primjeren (kako se pokazalo i uspješan) u doba hladnog rata između Istoka i Zapada u drugoj polovici XX. stoljeća. Ali vremena i odnosi snaga, kao i sami akteri, od tada do danas su se dramatično promijenili, pa će tako morati i metode. Čim prije to Washington shvati – to bolje i po njega.

Ali bez sumnje i neovisno o svemu, Washington će i dalje nastaviti s politikom suprotstavljanja Kini po svim mogućim pitanjima, ali će promijeniti taktiku, čak i strategiju, koja je bila jalova, neproduktivna i besperspektivna.

Sada možemo očekivati i novi sastanak Biden-Putin (prvi je bio u Ženevi, u lipnju o.g.), vjerojatno do kraja godine. Ali tu su problemi već puno složeniji. Rusija nije niti približno ravna američkoj gospodarskoj moći, kako je to Kina, ali joj je zato itekako ravna u onoj vojnoj – i to Washington dobro zna i to mu je veći problem nego onaj s Kinom (u kratkoročnom smislu). Drugim riječima Putin neće odstupati od politike zaštite ruskih nacionalnih interesa, a Biden mu malo toga može (i želi) ponuditi u zamjenu za traženu stratešku stabilnost i miran nastavak obračuna s Kinom – bez „otvaranja dvaju frontova“ istovremeno. Dovoljno je pogledati na Ukrajinu ili Siriju pa da se vidi koliko je napet međusobni kontakt američkih i ruskih vojnika u njima (Sirija) ili oko njih razmještenih.

Kako se u tom smislu i u takvim okolnostima može težiti američko-ruskoj strateškoj stabilnosti prosudite sami.

Komentari

komentar

You may also like