Z. Meter: Dok Vlada RH brigu muči s motivima na hrvatskim kovanicama eura, EU nam poskupljuje plin

Kako nam je ukradena država dok političari glume državnike?

Umjesto hvatanja u koštac sa stvarnim izazovima – političkim, gospodarskim, sigurnosnim, Vlada RH proteklih se tjedana za hrvatski suverenitet bori baveći se trivijalnim pitanjima, poput onih, koji će nacionalni motivi krasiti kovanice eura kada prodamo još jedan ključni simbol svoje državnosti tj. nacionalnu valutu kunu zamijenimo valutom EU. Hoće li to biti lik Tesle, kune, Dubrovnika, … Na red bi, logikom naših elita, uskoro mogla doći i državna himna Lijepa naša Domovino, koju bismo odmah mogli zamijeniti Beethovenovom Odom radosti. Zašto čekati i gubiti vrijeme? Kad se već sve rastače i rasprodaje, kada nam ljudi iseljavaju iz zemlje, čemu uopće nacionalni simboli? Da bi se političari igrali državnika koji to nisu

Iz Europske komisije hrvatskoj je vladi prošli tjedan stigla „čestitka“ prema kojoj će hrvatski građani koji se griju na plin najkasnije 2026. godine morati plaćati skuplju cijenu tog energenta za čak 25 posto. Radi se o scenariju prema kojoj EK namjerava ubrzati izbacivanje fosilnih goriva iz prometa, gospodarstva kao i kućanstava (strategija “Fit for 55”). Iz Banskih dvora na prispjelu direktivu stigla su samo nemušta obrazloženja i iskazana vječna briga i razumijevanje za nekakve zajedničke politike na uštrb onih nacionalnih. Hrvatski je narod na to već odavno perfidno procijepljen te je postao imun na političke poteze koji se ponekad posve otvoreno povlače na njegovu štetu ili se njima „samo“ nabacuje blatom na njegovo dostojanstvo.

Ne znam što bih nakon navedenog briselskog „poklona“ rekao, bi li plakao ili se smijao? Prvo, zato što mi je žao naših ljudi, a drugo, zato što već dugo pišem i govorim o ludostima koje nam servira Bruxelles kroz svoje „zelene strategije“ (kroz koje bismo mi, obični ljudi, trebali „spasiti svijet“ a zapravo uništiti sebe), o nekakvim nužnostima da do 2050. godine svi skupa u EU prijeđemo na obnovljive izvore energije i zauvijek „zalupimo vratima“ onim prljavim, fosilnim – među kojima je i prirodni plin, koji je, uzgred, iako fosilno gorivo – ekološki vrlo čist i ne manje važno, vrlo jeftin i siguran energent kako u smislu nabave, tako i prirodnih zaliha kojih ima mnogo diljem svijeta.

Zamišljam scenarij kako bi, nakon 2050. g. (do kada EU namjerava sasvim ukinuti grijanje na plin) mogla izgledati kućanstva u Njemačkoj, Poljskoj, Švedskoj koja će se grijati na alternativne, čiste i skupe izvore energije, kada udari dugi val hladne zime. Zamišljam ljude kako po stanovima, zamotani u deke i s kapama na glavama proklinju one koji su ih prevarili, obećavši im toplinu, čistoću, zelenilo…

Ali na žalost, naredba Europske komisije o obveznom poskupljenju cijena plina neće biti i kraj našim mukama. Malo je onih koji su svjesni što nam sve pomahnitali „Zeleni“, koji su, kako je to dr. Sanja Vujačić iz Pariza u svojoj analizi pod naslovom Demografska katastrofa: Ekološki nihilizam i nestanak ljudske vrste, objavljenoj 20. srpnja 2021..g. na portalu Geopolitika News lijepo kazala: „Tko „zelene“ ne bi volio? Napustili su klasnu borbu i posvetili se globalnim problematikama spašavanja planeta i istrebljenja svih oblika diskriminacije, osim one temeljne – socijalne. Dobrovoljno nastavljaju ograničavati vlastitu reprodukciju, potrošnju i proizvodnju i jedino se opiru populizmu – izraslom iz raskoraka između obilate političke ekološke ponude i nezadovoljene potražnje za političkim programima kojima bi se zaustavio rast nejednakosti.“




Nekako u skladu s navedenim riječima Sanje Vujačić želio bih upozoriti kako se ne treba čuditi kada nam uskoro počnu pristizati veći porezi na automobile koji se pokreću na benzin ili dizel, kada troškovi tehničkog pregleda za vlasnike tih automobila budu puno veći nego za one koji voze na čiste izvore energije, koji su, uzgred – za prosječne građane još uvijek basnoslovno skupi i za koje još uvijek nema dovoljno, da je tako nazovem – „logističke potpore“ – poput punionica baterija, crpki s bio gorivom, servis usluga i td.

Ali ni to neće biti sve. Živi bili pa vidjeli: „zeleni“ će nam u sklopu svoje vizije zaštite svijeta ne samo poskupiti i cijenu vode, već i ograničiti njezine količine koje ćemo po kućanstvu ili po osobi smjeti potrošiti. Iznenađenja će biti još od strane vrle Europske unije, čije su elite pristale od svojih država i naroda  napraviti pokusne kuniće, a Hrvatska je sigurno jedan od najvećih po mnogočemu: i po spomenutoj „zelenoj tranziciji“; pravima nacionalnih manjina kroz tzv. pozitivnu diskriminaciju koju osim nas gotovo da ne pozna niti jedna druga država; odricanja od svojih nacionalnih interesa poput ustavom zajamčene brige o zaštiti prava Hrvata u BiH; primarno djelovanje u korist tzv. zajedničkih politika EU i Zapada i štošta drugo.





Državni suverenitet unutar zemalja članica EU (uz pojedine moćne iznimke) više gotovo i ne postoji, a države su svedene na puke geografske pojmove na zemljopisnim kartama.

Umjesto hvatanja u koštac sa stvarnim izazovima – političkim, gospodarskim, sigurnosnim, Vlada RH proteklih se tjedana za hrvatski suverenitet bori baveći se trivijalnim pitanjima, poput onih, koji će nacionalni motivi krasiti kovanice eura kada prodamo još jedan ključni simbol svoje državnosti tj. nacionalnu valutu kunu zamijenimo valutom EU. Hoće li to biti lik Tesle, kune, Dubrovnika, … Na red bi, logikom naših elita, uskoro mogla doći i državna himna Lijepa naša Domovino, koju bismo odmah mogli zamijeniti Beethovenovom Odom radosti. Zašto čekati i gubiti vrijeme? Kad se već sve rastače i rasprodaje, kada nam ljudi iseljavaju iz zemlje, čemu uopće nacionalni simboli? Da bi se političari igrali državnika koji to nisu?

Ali vratimo se opet iz hrvatske „crne“ zbilje energentima i plinu. Zanimljivo je, s geopolitičkog aspekta, kako na sva zvona proklamirane „zelene politike“ Bruxellesa odudaraju od praktičnih poteza snažnih zemalja EU. Tako se jedna Njemačka, već godinama, svim silama – diplomatskim, financijskim, medijsko-propagandnim borila, i na kraju izborila za dovršetak ruskog plinovoda Sjeverni tok 2, koji će, kada bude u potpunosti završen (a to će biti u rujnu ove godine), u tu zemlju i pojedine Njemačkoj susjedne države moći isporučivati 55 milijardi metara kubičnih plina godišnje.

Njemačka kancelarka Angela Merkel s američkim predsjednikom Joe Bidenom konačno je uspjela izgladiti dugogodišnje prijepore i uvjeriti Bidena u nužnost dovršetka spomenutog energetskog projekta za osiguranje njemačke energetske sigurnosti i stabilnosti opskrbe. Bidenu nisu pomogle niti američke sankcije protiv Sjevernog toka 2, niti prijetnje uvođenja novih, niti zastrašivanja „agresivnom Rusijom koja samo što nije napala EU“ i što sve ne. Morao je popustiti, i u ime širih američkih geopolitičkih interesa, prije svega onih na europskom tlu kojih nema bez suradnje s Berlinom, s Angelom Merkel potpisati sporazum koji de facto omogućuje dovršetak spornog plinovoda kojeg SAD i istočno krilo EU, kao i Ukrajina smatraju geopolitičkim, a Njemačka i Rusija tržišnim projektom.




I uzalud u spomenutom sporazumu klauzule prema kojima će Berlin od EU zatražiti kažnjavanje Moskve ako ova bude koristila energiju kao polugu za ucjenjivanje Ukrajine jer je jasno kako će i Njemačka i Rusija nakon što dodatni ruski plin poteče dnom Baltičkog mora učiniti sve da za nikakva sankcijska kažnjavanja ne bude potrebe (o tome malo više kasnije u tekstu).

Dakle, njemačka vlada (čitaj njemački stratezi ili njemačka „duboka država“) je potpuno svjesna svih manjkavosti i nepredvidljivosti proklamirane energetske politike Bruxellesa temeljene na „nultoj toleranciji“ prema fosilnim gorivima. Njemački državni vrh sigurno se ne želi se dovesti u položaj da gleda svoje građane kako zimi u kaputima hodaju po svojim stanovima, a industrija grca zbog prekida isporuke energije (zbog tehničke prirode, političke prirode, vremenskih nepogoda, …) i po konkurentnosti zbog korištenja skupe „čiste“ energije zaostaje za svojim globalnim suparnicima kojima se s energetskom tranzicijom baš previše ne žuri iako je deklarativno podupiru.

Njemačka se, jednostavno rečeno, nije željela odreći samostalnog vođenja svoje energetske politike, sviđalo se to kome ili ne. Kada već nema, zbog dobro znanih povijesnih okolnosti, mogućnosti za samostalnu vojnu i sigurnosnu politiku, Njemačka se ne želi odreći one energetske o kojoj najviše i ovisi njen gospodarski i industrijski razvoj. Pojednostavljeno rečeno, Njemačka ne želi postati Hrvatska a njene elite prepustiti vladanje zemljom stranim silnicama, pa makar one formalno bile i savezničke. Pravog savezništva zapravo nikada nema – uvijek postoji samo jedan koji je glavni i ostali koji ga moraju slijediti.

U jednoj od nedavnih analiza pisao sam o ukrajinskim elitama koje su, nakon što su naglo i bez imalo takta, poput drvosječe, zamahom sjekire „odrezale“ Ukrajinu od dotadašnje višestoljetne interakcije s Rusijom i geopolitički se potpuno okrenule Zapadu (ponavljam, to je bilo njihovo pravo ali to ne znači i da su posljedice odabrane strategije na kraju ispale dobre za Ukrajinu i njen narod bez obzira na možda i dobru namjeru), iz nekog samo njima znanog razloga (prije svega se radilo o vjerovanju pustim obećanjima raznih političkih emisara s prostora EU ali i Washingtona) naivno mislile kako će i dalje moći uživati sve one beneficije koje su imali kao ključna zemlja-tranziter ruskog plina za Europu.

Bolno otrježnjenje po Kijev došlo je u srijedu, 21. srpnja, kada je konačno objavljena vijest o potpisanom američko-njemačkom sporazumu o Sjevernom toku 2, kojim se tom projektu, kojem se Kijev toliko protivio znajući kakve će financijske i političke posljedice on za njega imati, i definitivno dalo „zeleno svjetlo“.

Ovaj sporazum, osim Ukrajine, pogađa i sve istočne članice EU predvođene Poljskom koje su se tog energetskog projekta „dragovoljno“ odrekle i godinama ga pokušavale minirati u ime „viših“ vrijednosti i „zajedničkih ciljeva“ Zapada u borbi protiv „zle“ Rusije na što ih je najviše poticao upravo Washington. Njihovi vodeći političari sada trebaju objasniti zašto taj plinovod nije torpediran“, jer su baš to godinama i obećavali, govoreći kako Amerikanci nikada neće dozvoliti da proradi i naškodi interesima EU i Ukrajine.

Koliko je Kijev do zadnjeg časa želio spriječiti sklapanje sporazuma Biden-Mekel koji bi išao na njegovu štetu svjedoče i pojedini čudni potezi proteklih desetak dana prije njegovog potpisivanja. Kijev je najavio, ni manje ni više nego intenziviranje ukrajinsko-kineskih odnosa, formalno obrazlažući kako bi mu ta velika zemlja navodno trebala pomoći u „zaustavljanju ruske agresije“.

Prema mom mišljenju to nije bila stvarna intencija Kijeva (osim ako u vladi stvarno sjede idioti a što nije slučaj) i to barem iz dva razloga:

  1. Kina, u svom sadašnjem položaju i izloženosti oštrim i orkestriranim napadima Zapada pod vodstvom SAD-a niti može niti hoće vršiti bilo kakav politički pritisak na Rusiju;
  2. Sjedinjene Države s velikim negodovanjem gledaju na bilo kakvu suradnju „jedinstvenog“ Zapada s Pekingom kojeg je Washington i službeno definirao kao svog najopasnijeg dugoročnog geopolitičkog suparnika kojemu se namjerava suprotstaviti na svim područjima, prije svega onim gospodarskim, i u što je „upregnuo“ ili to još pokušava sve svoje saveznike.

Zato se, u tim i takvim okolnostima, puno izglednijim čini kako je Kijev pokušao učiniti političku akrobaciju, svojevrsni salto mortale s ciljem da u zadnji tren spriječi postizanje američko-njemačkog sporazuma o Sjevernom toku 2 tj. da  ga „torpedira“.

Međutim, Kijev iz nekog razloga nikako ne želi ili ne može shvatiti svu prljavštinu geopolitičkih igara moćnika ovoga svijeta. On nije shvatio kako  Sjedinjene Države nikada i ni pod kojim uvjetima neće zamijeniti svoje savezništvo s Njemačkom za jednu Ukrajinu i njezine interese ako su ovi suprotstavljeni njemačkim. Njemačka ima nemjerljivo veću geopolitičku i geoekonomsku težinu. Ukrajina je geopolitičku težinu možda imala na samom početku svoje krize 2014. ali ju je u međuvremenu izgubila kada je postalo jasno da je tu zemlju nemoguće stabilizirati i od nje napraviti klasičnu američku saveznicu ravnu onima iz NATO-a zbog ustrajnog ruskog protivljenja. Po Kijev bi bilo najvažnije da čim prije shvati kako niti SAD, niti EU ili bilo koja treća zemlja nikada neće aktivno vojno stati u obranu Ukrajine u slučaju izbijanja otvorenog rata između nje i Rusije.

Ukrajina SAD-u sada služi samo kao platforma za „vojne igre“ i u perspektivi – u nekom najcrnjem scenariju do kojeg vjerojatno neće doći – kao „topovsko meso“ u njenom izravnom sukobu s Rusijom. I to je već više-manje svima jasno iako se o tome nerado govori, kao što je jasno da se Washington niti najmanje ne zabrinjava spomenutim akrobacijama Kijeva s Pekingom, dobrom znajući kako je jedino on taj koji upravlja ključnim polugama utjecaja na ukrajinske političke procese, a najviše na njen vojno-sigurnosni aparat i da bez Washingtona i njegove potpore vlada u Kijevu nema nikakve dugoročne šanse za opstanak. Nekako slično kao niti afganistanska vlada u Kabulu bez američke ili sirijska vlada u Damasku bez ruske pomoći.

I zato, da bi smirio Kijev i Varšavu Biden je 20. i 21. srpnja u te prijestolnice poslao svog bliskog suradnika još iz doba Obamine administracije, a sadašnjeg djelatnika State Departmenta Dereka Cholleta.

Kako izvješćuje medij Politico, američka vlada napustila je pokušaje zaustavljanja završetka gradnje Sjevernog toka 2 i neslužbeno pozvala ukrajinske partnere da se suzdrže od kritiziranja ove odluke.

Izvori u Bijeloj kući priznali su kako je ukrajinska vlada “i dalje nezadovoljna situacijom”, ali i upozorili da bi javne izjave ukrajinskih političara protiv sporazuma s Njemačkom mogle “naštetiti odnosima Washingtona i Kijeva”

(U.S. urges Ukraine to stay quiet on Russian pipeline – POLITICO)

Određene financijske kompenzacije od strane Berlina i Washingtona, nekakvi „zeleni“ energetski projekti upitne isplativosti (barem ne one kratkoročne). izrazi političke potpore i beskompromisne vjernosti Ukrajini, njenim reformama i demokratizaciji – to je uglavnom sve čemu se ukrajinska vlada može nadati nakon što još ove godine proradi Sjeverni tok 2. Eventualni produžetak dugoročnog ugovora s Moskvom o tranzitu ruskog plina kroz ukrajinski teritorij i nakon 2024. g., ako do njega i dođe, bit će potpisan po nekim drugim – tržišnim zakonitostima a ne više bratskim povlasticama. Ali do tada će već puno ruskog plina proteći za Njemačku i EU zaobilazeći tu zemlju.

Komentari

komentar

You may also like