Foto: Zoran Meter
Pokrenuti hladni rat SAD-a protiv Kine blijedi nakon vijesti gore spomenutog tipa, o sporazumu između dviju mega-država koji sigurno nije postignut bez dozvole (puno prije i na nagovor) njihovog državnog i političkog vrha. Pri tom niti malo nije teško zamisliti na kolike bi osude Washingtona naišlo neko slično potpisivanje dugoročnih energetskih ili gospodarskih sporazuma između EU i Kine, ili između npr. Njemačke ili Francuske i Kine
Kao što znamo, u tijeku je UN-ova konferencija o klimatskim promjenama u Glasgowu, na kojoj se nastoje iznaći univerzalna rješenja u borbi protiv globalnog zatopljenja, u sklopu čega je imperativ stavljen na prijelaz s fosilnih na obnovljive izvore energije.
Rad konferencije, poglavito u prva dva dana kada su se na govornici izmjenjivali brojni čelnici svjetskih država (sada će ih zamijeniti znanstvenici i stručnjaci iz te sfere) – prije svega oni koji najglasnije zagovaraju spomenutu borbu poput američkog predsjednika Joe Bidena ili domaćina konferencije, britanskog premijera Borisa Johnsona – pratili su oštri prosvjedi eko-aktivista koji su upozoravali kako najveći zagovornici borbe protiv klimatskih promjena govore jedno a rade drugo, pa tako daju i nove subvencije proizvođačima nafte i plina.
Jedan od najzvučnijih događaja s prva dva dana rada klimatske konferencije svakako su bile oštre optužbe američkog čelnika Joe Bidena protiv Kine i Rusije – čiji čelnici Xi Jinping i Vladimir Putin nisu došli u Glasgow i što je za Bidena bio jasan signal kako one ne žele sudjelovati u toj velikoj borbi čovječanstva za svoju budućnost. Naravno da to nije tako, ali je za Bidena postalo izvrsna prilika da svijetu ukaže kako su Rusija i Kina „neodgovorne države“ i da se glasno retorički upita kako to onda Kina želi biti globalni predvodnik (naravno, Biden na tom mjestu vidi isključivo sebe odnosno SAD). Međutim, Biden, usprkos svemu, nije baš pretjerano uvjerljiv, ili, da se izrazim drukčije, eko-aktivisti koji prosvjeduju u Glasgowu i Londonu itekako su u pravu kada svjetske moćnike otvoreno prozivaju za licemjerje.
O tome vjerojatno najbolje svjedoči i današnja vijest.
Naime, kineska državna petrokemijska korporacija Sinopec potpisala je u četvrtak, 4. studenog, 20-godišnji ugovor s američkom tvrtkom Venture Global LNG za isporuku 4 milijuna tona ukapljenog plina (koji se dobiva iz škriljevca!) godišnje (info: agencija Xinhua). Radi se o najvećem dugoročnom sporazumu između Kine i Sjedinjenih Država za opskrbu ukapljenim plinom uopće.
Prema riječima predsjednika Sinopec-a Ma Yongshenga , kojeg citira spomenuta agencija, sporazum označava konsenzus dviju tvrtki za unapređenje “globalnog energetskog pomaka” i važan je korak za Kinu u postizanju cilja smanjenja emisija ugljika. Također se izvješćuje kako će Unipec, koji je podružnica Sinopec-a, zasebno kupiti ukupno 3,8 milijuna tona LNG-a iz projekta LNG terminala Calcasieu Pass, u vlasništvu Venture Global LNG-a.
Teško je nakon ovog ostati ravnodušan ili se praviti gluh i slijep. Naime, proizvodnja ukapljenog plina iz škriljevca je ekološki najštetnija proizvodnja nekog energenta uopće, čak i u odnosu na toliko omraženi ugljen. Štete koje se pri njegovoj proizvodnji, koja se obavlja posebnom fracking-tehnologijom ubrizgavanja specijalnih kemikalija i vode u dubinu zemlje, su ogromne i za podzemlje i za atmosferu, i to svi jako dobro znaju, uključujući i Joe Bidena. Nije bez razloga upravo on tijekom predizborne kampanje, suprotno Trumpovim nastojanjima, najavljivao potpuni otklon od proizvodnje plina iz škriljevca zbog ekoloških razloga, a već na početku mandata čak i zabranio određene nove projekte izgradnje naftovoda, između ostalog i onog između Kanade i SAD-a.
Sve se to vrlo brzo promijenilo kada su Biden i njegov tim postali svjesni dubine opasnosti „zelenih“ zabluda i nastale globalne energetske krize, koja je najviše pogodila EU koja se uporno – gotovo samoubilački utapa u sveopćoj „zelenjavi“, pri tom u čudu gledajući kako američki ukapljeni plin, umjesto k njoj – plovi prema tako omrznutoj Kini.
I to, naravno, nije sve! Američki ukapljeni plin iz škriljevca, prema mišljenjima njemačkih energetskih stručnjaka objavljenih prošle godine, čak je 3-4 puta prljaviji po pitanju emisije CO2 od prirodnog plina koji u EU stižu ruskim plinovodima, prije svega onima kroz Sjeverni tok 1 i 2 koji su građeni suvremenim tehnologijama.
Dakle, nije problem zaključiti slijedeće:
prvo, klimatske promjene, koje objektivno postoje i oko čega više nitko ne spori, su jedno, a metode borbe protiv njih nešto sasvim drugo. Te metode, kako sada dolazi do izražaja, nisu ništa drugo nego skup licemjerja i interesa tj. zamagljivanja očiju javnosti iza kojeg stoji goli i beskrupulozni biznis i želja za ovladavanjem prirodnim bogatstvima drugih. (O tome više u našoj skoroj velikoj analizi);
i drugo, pokrenuti politički i medijski hladni rat SAD-a protiv Kine blijedi nakon vijesti gore spomenutog tipa, o sporazumu između dviju mega-država koji sigurno nije postignut bez dozvole (puno prije i na nagovor) njihovog državnog i političkog vrha. Pri tom niti malo nije teško zamisliti na kolike bi osude Washingtona naišlo neko slično potpisivanje dugoročnih energetskih ili gospodarskih ugovora između EU i Kine, ili između npr. Njemačke ili Francuske i Kine.
Bruxelles se, jednostavno, našao u položaju potpunog geopolitičkog gubitnika zbog komoditeta i nedostatka nužne državničke hrabrosti njegovih političkih elita, nesposobnih za zauzimanje i provedbu istinskih interesa svojih država članica i njihovih građana (svi će oni zbog toga uskoro plaćati visoke cijene) – te je osuđen još dugo biti na povodcu Washingtona, dokle god to ovome bude trebalo. A trebat će mu sve dok se i konačno ne uvjeri kako EU više neće predstavljati globalnog gospodarskog (ili, u perspektivi i političkog) konkurenta SAD-u za što ima itekako dovoljno kapaciteta.
Upravo ono što je i prethodni američki predsjednik Donald Trump želio, ali je to provodio metodom „slona u staklenoj sobi“ i na sebe navlačio sveopći bijes. Na tom istom sada aktivno nastavlja raditi dobri, demokratski i pro-saveznički nastrojen Joe Biden, na svoj, ušima glupih europskih elita ugodan način. Konačni rezultat će, naravno, biti isti.
