Iako je ruska tranzicija, poput porođajnih muka po Rusiju nedvojbeno bolan proces, ona ga vješto kombinira s vojnom operacijom u Ukrajini kroz koju u promidžbenom smislu svojim građanima plasira tezu o Rusiji kao žrtvi i „činjenici“ da ona u Ukrajini ratuje s čitavim NATO savezom za samu svoju egzistenciju – što homogenizira ljude i jača im otpornost na nedaće koje mogu nastati (i već proizlaze) kao posljedica zapadnih sankcija.

Stoga je sve manje onih koji su danas (izvan sfere političke propagande) spremni otvoreno prognozirati neuspjeh ruske tranzicije tj. razvojnog modela  temeljenog na okretanju samoj sebi odnosno partnerima na geopolitičkom i geoekonomskom Istoku i Jugu. Štoviše, sve je veći broj onih koji ukazuju kako zapadne sankcije Rusiji poput bumeranga sve razornije djeluju i na ekonomijju samog zapada. Drugim riječima, očito je kako se Zapad sada rukovodi još samo onom prema kojoj čeka da susjedu crkne krava, nadajući se kako prije toga neće crknuti njegova.

Mnogi su toga svjesni ali mainstream politika pod vodstvom Washingtona i dalje „tjera“ svoje. Ona istinski vjeruje u konačni uspjeh slamanja Rusije i u to uvjerava svoje saveznike i partnere u svijetu koji sada moraju izdržati „kratkoročni udar“ u ime konačne pobjede. Iako mnogi u to sve više sumnjaju, malo se tko od njih usudi javno iznijeti svoje „izdvojeno mišljenje“. Ali šutnja, u ovom slučaju, sigurno nije zlato!

Dakle, „velika igra“  na globalnoj