Foto: en.wikipedia.org
Od noći, 12. srpnja, svjedočimo novoj vojnoj eskalaciji odnosa između Armenije i Azerbajdžana, iz koje, kako bismo ukazali na njezinu dramatičnost, izdvajamo slijedeće vijesti: jučerašnje priznanje azerbajdžanskog Ministarstva obrane da je u pograničnoj zoni između dviju država poginuo general i nekoliko visokih časnika azerbajdžanske vojske; današnja informacija iz Armenije o obaranju dvaju azerbajdžanskih bespilotnih letjelica (dronova) izraelske proizvodnje; vijest iz Bakua o uništenju jednog objekata i postrojbe armenske vojske.
O uništenju azarbajdžanskog drona i jedne postrojbe armenske vojske pogledajte i slijedeće video snimke:
Što se, zapravo, događa?
Tijekom posljednjih mjeseci znatno su se intenzivirala kršenja režima primirja koja sve češće uključuju i primjenu teškog naoružanja. Ta kršenja kulminirala su 12. srpnja, kada su se položaji azerbajdžanske vojske kao i azerbajdžanska sela u regiji Tovuz (vidi sliku 1) duž državne granice između Azerbajdžana i Armenije našli pod intenzivnom paljbom teškog topništva s položaja na kojima se nalazi armenska vojska. Tada su poginula 4 azerbajdžanska vojnika a još su četvorica bila ranjena, a armenska je vojska odbacila suparničke postrojbe i zauzela neke njihove dotadašnje položaje.
Slika 1: regija Tovuz, kao poprište najnovijih armensko-azerbajdžanskih vojnih sukoba
Tu je bitno naglasiti slijedeći element: radi se o prostoru međudržavne granice, daleko od sporne zone Nagorno Karabaha koji je pod vlašću Erevana i koji Azerbajdžan smatra svojim državnim prostorom, okupiranim od strane Armenije u vrijeme turbulentnih zbivanja pred raspadom SSSR-a kada Azerbajdžan nije bio u mogućnosti nikakvim ozbiljnijim vojnim sredstvima sprječiti takav scenarij, kojim je, osim Nagorno Karabaha, armenska vojska zuzela i neke regije Azerbajdžana koje su neosporno njegov državni teritorij, a kakvo je stanje i danas. Podsjećam kako je Nagorno Karabah bio azerbajdžanski teritorij koji je većinski naseljen armenskim stanovništvom.
Slika 2: Armenija i Azerbajdžan sa spornim teritorijem Nagorno Karabaha
Dakle, armenska je vojska prije tri dana izvršila napad na položaje azerbajdžanskih snaga na nespornom dijelu državne granice, u zoni Tovuz, iz sebi znanih razloga, od kojih ću neke spomenuti kasnije u tekstu. Službeni Baku takav potez Erevana smatra agresivnim činom kojim se nastoji prikriti sve složeniji politički položaj Aremnije u međunarodnoj zajednici kada je riječ o državno-pravno statusu Nagorno Karabaha. Jedna od (polu)službenih verzija Bakua nakon opisane najnovije eskalacije odnosa (koja ima svoju utemeljanost ali i pojedina ograničenja), navodi, kako time Armenija „otvoreno pokazuje kako ima za cilj iskoristiti nove pozicije i povećati napetosti u regiji, umjesto da eliminira posljedice sukoba i povuče svoje okupacijske snage s međunarodno priznatih teritorija Azerbajdžana”. Baku pritom podsjeća kako je 1993. g. Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo 4 rezolucije u kojima se zahtjeva trenutačno i bezuvjetno povlačenje armenskih trupa sa svih okupiranih teritorija Azerbajdžana i povratak svih izbjeglica i unutarnjo-raseljenih osoba na njihove zemlje. Rezolucije VS osuđuju uporabu sile protiv Azerbajdžana i okupaciju njegovih teritorija te potvrđuju suverenitet, teritorijalni integritet i nepovredivost granica Azerbajdžana, a što Armenija do sada nije ispunila. U tom smislu, navodi dalje azerbajdžanska strana, nisu poštovane niti odluke i rezolucije Glavne skupštine UN-a, OESS-a, Europskog parlamenta, Vijeća Europe i drugih međunarodnih organizacija. Azerbajdžan smatra kako Armenija eskaliranjem sukoba na nespornom dijelu međudržavne granice nastoji primorati ruski pandam NATO saveza – Organizaciju dogovora o zajedničkoj sigurnosti (čija je članica i Armenija, a Azerbajdžan nije), na reakciju i njegovo jasno zauzimanje proarmenskoga stava po pitanju cjelokupnog sukoba te zemlje sa svojim islamskim susjedom. Ali nije sve tako jednostavno.
Naime, sukob dviju država odavno je u upravljačkom smislu tom krizom izvan primarnog odlučujućeg djelovanja i Erevana i Bakua. Osim trostrane međunardone “trojke” koja po njemu vodi glavnu riječ (SAD, Rusija i Francuska), na njega itekako utječu i odnosi između Rusije i Turske, s obzirom kako dvije zemlje, svaka sa svoje strane, podupiru velike antagoniste i neprijatelje: Rusi Armeniju, Turci Azerbajdžan. Ali te su potpore vrlo precizno docirane iako u verbalnom smislu gledano one znaju biti i vrlo oštre. U njima se itekako vodi računa da ne bi dodatno opteretile rusko-turske odnose koji se posljednjih godina intenzivno razvijaju. Upravo su danas Moskva i Ankara obnovile međusobni zračni promet, obustavljen prije nekoliko mjeseci zbog pandemije koronavirusa, što bi trebalo pripomoći i turskom turističkom sektoru; intenzivna je njihova gospodarska suradnja; politički intenzivno surađuju po pitanju rješenja sirijske i libijske krize gdje nemaju zajedničke poglede oko niza bitnih pitanja ali ih itekako drže pod međusobnim nadzorom i sprječavaju eskalaciju koja bi ugrozila međusobne odnose koji imaju znatno veću perspektivu od lokalnih problema i td., i td.
U tim i takvim okolnostima, niti spomenuta proruska vojna organizacija, čiji je član Armenija, uopće nema namjeru aktivirati svoj čl. 4 o zaštiti jedne od napadnutih članica (osim u radikalnom slučaju razvoja stanja s obzirom da je Armenija ruski strateški geopolitički saveznik, važan za širi bliskoistočni prostor s obzirom na tamo stacioniranu veliku rusku vojnu bazu, uključno i zrakoplovnu), a najmanje kada se radi o problemu Nagorno Karabaha. Istodobno Ankara, neovisno o tome što je tursko MVP sinoć oštro osudilo armenske napade na azerbajdžansku vojsku i “armenski nacionalizam” vezan uz “okupaciju Nagorno Karabaha” i izrazilo nastavak svoje pune potpore azerbajdžanskom narodu i političkom vrhu te zemlje, iz istih razloga ne potiče predsjednika Azerbajdžana Ilhama Alijeva na pokretanje odlučne vojne intervencije s ciljem oslobađanja Nagorno Karabaha.
S druge strane armenski lobij vrlo je aktivan i na Zapadu i od njega upravo sada traži pomoć za zaustavljenje “agresije” Azerbajdžana. Tako je Armensko nacionalno vijeće Amerike (ANCA) sinoć priopćilo kako će Zastupnički dom američkog Kongresa razmotriti moguću zabranu izvoza oružja Azerbajdžanu. Jedan od motiva je i navodna prijetnja kako će azerbajdžanska vojska obarati civilne zrakoplove Armenije koji lete u Nagorno Karabah (izolirani teritorij, odvojen od kopnene granice s Armenijom, okružen azerbajdžanskim teritorijem).
Ovdje je važno napomenuti i kako predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev po pitanju rješavanja problema Nagorno Karabaha ima prilično snažnu oporbu i unutar generaliteta svoje vojske ali i određenih unutarnjih političkih silnica, koji zajednički zagovaraju vojno rješenje krize, smatrajući kako je nastupio povoljan trenutak za vojnu opciju – svojevrsi “dan-D”, s obzirom na navodne rusko-armenske nesuglasice od vremena revolucije u toj zemlji od prije dvije godine. O tome svjedoče i sinoćnje masovne demonstracije građana u Bakuu, kojima se otvoreno tražilo proglašenje opće mobilizacije i pokretnje rata protiv Armenije s ciljem vraćanja Nagorno Karabaha, pričemu su prosvjednici u jednom trenutku upali i u zgradu parlamenta nakon čega je intervenirala policija i prosvijede razbila.
Naime, predsjednik Alijev se vojnoj opciji u sadašnjem trenutku oštro protivi i razumno smatra kako za nju još nije došlo vrijeme, ali, također, i odlučnim mjerama pred domaćom javnošću jasno daje do znanja kako je jedino on taj (a ne pojedini generali ili oporba) koji, kao zapovjednik oružanih snaga o tome može i hoće odlučivati.
Slika 3: predsjednik Ilham Alijev (lijevo), vrhovni zapovjednik azerbajdžanske vojske
S druge strane Armenija ima i svojih unutarnjih razloga za pokretanje najnovijih vojnih incidenata. Naime, tamošnja je javnost već dugo nezadovoljna, kako smatraju, pasivnim i defanzivnim ponašanjem njihove vojske na azerbajdžanske pogranične provokacije. Tj. zahtjeva od svoje vlade čvršću akciju a ne samo reakciju. Moguće je kako je armenski državni i vojni vrh zato i odlučio pokazati kako to ipak nije tako. Jer njihova je vojska sada, ne samo pokrenula novi, tko zna koji po redu međusobni incident, nego je to učinila na nespornom dijelu međudržavne granice, pričemu je i osvojila nove položaje.
Hoće li ih ona uspjeti i zadržati s obzirom na dinamičan razvoj situacije, hoće li njima “trgovati” ili pak nešto treće, u ovome je trenutku još prerano za reći. Ali posve je jasno kako dvije ključne zemlje – Rusija i Turska, u ovome trenutku nikako nisu zainteresirane za ratnu opciju između dviju zemalja, koja bi definitivno rezultirala i njihovim svrstavanjem na jednu od dviju strana, na ovaj ili onaj način – posredno ili neposredno. Možda bi netko treći upravo zbog toga i bio zainteresiran za vojnu opciju rješavanja ovog, višedesetljetnog opasnog i eksplozivnog kriznog žarišta u kavkaškoj regiji (koji bi se, onda, vrlo lako prelio i u susjedne regije), ali ti “treći” su fizički ipak daleko od same zone konflikta i na njega niti u političkom niti u vojnom smislu nisu u stanju utjecati ni približno onoliko koliko to mogu Ankara i Moskva.
