Z. Meter: Hoće li nova izraelska vlada prepustiti vođenje svoje politike SAD-u

Povijest je, naime, pokazala, kako je Izrael u više navrata poduzimao vojne akcije i operacije u svom okružju ne samo onda kada za to nije imao prethodno odobrenje Washingtona, već i kada se potonji njegovim operacijama otvoreno protivio. Međutim politika se svugdje u svijetu ubrzano “profanizira”, a zajedničku brigu za nacionalne interese sve češće preuzima briga za one osobne ili za interese grupacije ljudi

U jednoj od svojih nedavnih analiza kazao sam kako će odlaskom Donalda Trumpa s čela SAD-a na red nesumnjivo doći i odlazak najdugovječnijeg izraelskog premijera i velikog Trumpovog prijatelja Benjamina Netanjahua prema kojemu je Bidenova administracija od samog početka svog mandata iskazivala hladnoću.

Netanjahuov pad dogodio se prije desetak dana i to iz više razloga: osim unutarnjih, vezanih uz njegove brojne skandale i sudske procese pokrenute protiv njega zbog optužbi za počinjenja ozbiljnih kaznenih djela, jednako presudnu ulogu sigurno su imali i vanjski čimbenici. Naime, Izrael, kao država, u sadašnjim – složenim regionalnim i globalnim geopolitičkim prilikama i procesima jednostavno si ne može dozvoliti komoditet oporbenjačkog stava prema vanjskoj politici sada vladajućih američkih demokrata a kako je to bilo u vrijeme kada je nasuprot Netanjahua stajala demokratska administracija bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame. Tada se, podsjećam, izraelski državni vrh oštro protivio američkom potpisivanju nuklearnog sporazuma s Iranom, u čemu je Izrael imao potporu jedino Saudijske Arabije što se ipak pokazalo nedovoljnim. Netanjahuu u održavanju na vlasti nije pomogla niti nedavna vojna operacija protiv palestinskog Hamasa u pojasu Gaze u trajanju od 11 dana, što je on itekako prikazivao kao vlastiti uspjeh, koji je trebao demonstrirati njegovu političku hrabrost i odlučnost u zaštiti izraelskih nacionalnih interesa i sigurnosti.

Općenito gledano, nova izraelska vlada na čelu s Naftalijem Bennettom naslijedila je zemlju koja je u složenoj i višedimenzionalnoj krizi suočena sa strateškim izazovima, prije svega od strane Irana, a što zahtijeva brze i promišljene odgovore.

Paralelno s procesom političke eliminacije Netanjahua odmah je postalo uočljivo jačanje intenziteta kontakata između Bidenove administracije i novog izraelskog premijera i njegovog tima.  Biden je telefonski nazvao Bennetta svega nekoliko sati nakon što je položio premijersku prisegu (kao podsjetnik, Netanjahua je nazvao tek nekoliko mjeseci nakon što je zasjeo u Bijelu kuću, u tom ga smislu gotovo izjednačivši s turskim predsjednikom Erdoganom kojeg Biden definitivno ne trpi na mjestu čelnika SAD-u važne vojne saveznice – Turske), što je i više nego jasan signal o tome koliko će Biden na njega računati u pokušaju ostvarenja američkih regionalnih ciljeva koji se, sasvim sigurno, neće u svojoj cijelosti sviđati izraelskim konzervativnim krugovima, a da ne govorimo onima iz redova tzv. tvrdolinijaša i ortodoksnih političkih stranaka vjerskog karaktera koje su u većoj ili manjoj mjeri tradicionalno pomagale desno-centristički Likud u održavanju na vlasti.

Međutim, Bennett ne može posve „spustiti ručnu“ i prepustiti vođenje  izraelske unutarnje i vanjske politike Washingtonu. Izrael to nikada nije činio usprkos nedvosmislenom velikom savezništvu između dviju zemalja i činjenici da su SAD najveći jamac izraelske državne opstojnosti. Povijest je, naime, pokazala, kako je Izrael u više navrata poduzimao vojne akcije i operacije u svom okružju ne samo onda kada za to nije imao prethodno odobrenje Washingtona, već i kada se potonji njegovim operacijama otvoreno protivio. Drugim riječima Izrael se, zahvaljujući najviše svojim vlastitim snagama i umijećem vođenja državne politike održao tu gdje je danas, a svatko tko to pokušava negirati, tvrdeći kako je sve to plod SAD-a ili nekog trećeg, u dubokoj je zabludi. Osim toga, Izrael, i kada nema sebi politički idealne partnere u američkim administracijama, uvijek ima potporu američkih moćnih židovskih organizacija koje su već odavno svojim financijskim bogatstvom premrežile sve ključne političke silnice, ponajviše samu Demokratsku stranku i njezine članove (ne samo u Kongresu), kao i ključne i utjecajne američke medije. Bilo kakav politički uspon nekog političara, skupine političkih istomišljenika pa čak, ako hoćete i same Demokratske stranke (koliko god u njoj bilo negativnih reakcija na izraelsku politiku) danas je jednostavno nezamisliv bez potpore židovskog kapitala. Zato, kada netko govori da bi SAD u nekom trenutku mogle Izraelu okrenuti leđa ako ovaj bude neposlušan jednostavno nije točno: za SAD Izrael već odavno nije vanjskopolitičko, već unutarnje pitanje, i s Izraelom se ne obračunava prema metodama koje se primjenjuju prema drugim neposlušnim državama. Dakle, zaštita izraelske države je neupitna pred svim izazovima, uključno, naravno, i onim iranskim, a stupanj međusobne vojne i gospodarske suradnje može ovisiti jedino o političkoj vrhušci koja se danom trenutku nalazi u Jeruzalemu i njenoj spremnosti na promicanje američkih regionalnih interesa. To su najbitnije postavke od kojih se mora polaziti pri razmatranju američko-izraelskih odnosa jučer, danas i sutra.




Dakle, Bennett će morati biti oprezan da ne upadne u klopku potpune predaje izraelskog suvereniteta i zato sigurno neće željeti a priori pristajati na sve što se bude nudilo od strane Bidenove administracije, prije svega po pitanju Irana ili palestinskom pitanju (demokrati su tradicionalno skloniji Palestincima nego su to republikanci).

Međutim politika se općenito u svijetu, pa tako i u Izraelu, sve više „profanizira“, sve jače dolaze do izražaja političke borbe – ne više za zajedničke i nacionalne interese (iako se to, naravno, redovito ističe u svim predizbornim kampanjama), već za one osobne ili za pojedine interesne grupe. To je upravo vidljivo i sada kada se ni Netanjahu (kao ni njegov američki prijatelj Trump koji do danas negira rezultat američkih predsjedničkih izbora i najavljuje svoj povratak „za spas Amerike“) ne miri s porazom.





Tako je premijer Naftali Bennett Netanjahuove postupke i poteze oporbe pod njegovim vodstvom nazvao “djetinjastim”, optužujući ih da pokušavaju naštetiti izraelsko-američkim odnosima samo kako bi naškodili novoj izraelskoj vladi. Bennett je time reagirao na lažna izvješća kako američki predsjednik Biden planira odbiti priznati Golansku visoravan kao izraelski suvereni teritorij, što je učinio njegov prethodnik Trump. Istodobno je time reagirao i na Netanjahuove optužbe da se Bennett navodno odrekao prava Izraela da samostalno napada iranske nuklearne objekte.

Američki State Department demantirao je spomenute navode oko Golanske visoravni (prvotno objavljene na izvjesnoj ekstremno desnoj američkoj web stranici s vijestima koje su prenijeli i pojedini izraelski mediji i što je izazvalo bijes u izraelskoj javnosti).

Netanyahu je također optužio novog izraelskog ministra vanjskih poslova Yaira Lapida da je Izrael doveo u opasnost obećavši da će unaprijed obavijestiti Sjedinjene Države o bilo kakvim predstojećim izraelskim vojnim operacijama protiv Irana. Očito je bio ponukan izjavom izraelskog Ministarstva vanjskih poslova kako su se Lapid i američki državni tajnik Antony Blinken početkom ovog mjeseca složili o politici “bez iznenađenja” i održavanju otvorenih i redovitih komunikacijskih kanala.

Pri tom treba jasno reći kako se i novi izraelski kabinet na čelu s Bennettom, poput prethodne vlade, oštro protivi naporima Bidenove administracije da se vrati Zajedničkom sveobuhvatnom akcijskom planu (JCPOA), poznatom kao iranski nuklearni sporazum. Razlika je, međutim, u tome da Bennett i Lapid sve sporove sa Sjedinjenim Državama žele riješiti tiho, a ne na sav glas kako je to Netanjahu činio u vrijeme mandata Baracka Obame, uglavnom na medijskim konferencijama.




Na sastanku u izraelskom veleposlanstvu u Rimu 27. lipnja ove godine. ministar Lapid sastao se s Blinkenom i rekao mu kako “Izrael dijeli temeljne američke vrijednosti – slobodu, demokraciju, slobodno tržište, stalnu potragu za mirom”. Ali istodobno je i naglasio kako Izrael ima “neke ozbiljne rezerve” u pogledu nuklearnog sporazuma s Iranom, o kojem se još od veljače pregovara u Beču.

Blinken je pak kazao kako se američko-izraelski odnosi temelje na “zajedničkim vrijednostima i interesima”, a govoreći o Iranu izjavio je slijedeće: „Mi (SAD i Izrael) imamo iste ciljeve, ali ponekad se razlikujemo u taktikama i mislim da smo međusobno vrlo transparentni i neposredni…”. U svezi s palestinskim pitanjem Blinken je kazao kako će Sjedinjene Države i Izrael “pružiti budućnost koja daje nadu svima – Palestincima i Izraelcima – s jednakim mogućnostima i dostojanstvom”. Izjavio je kako Sjedinjene Države podržavaju širenje „Abrahamovih sporazuma“ (koje je Izrael 2020. g. potpisao s UAE i Bahreinom na inicijativu i pod posredništvom bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, op.ZM.), što je dovelo do normalizacije odnosa između Izraela i nekoliko arapskih zemalja. Ali, naglasio je kako ti sporazumi ne zamjenjuju rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba.

Tijekom prošlotjedne svečanosti otvaranja izraelskog veleposlanstva u UAE, u Abu Dhabiju, Lapid je kazao: “Pokušavamo stvoriti drugačiju političku kulturu (u odnosu na prethodnu izraelsku vladu, op.ZM.)” Ipak, odlučio se zahvaliti Netanyahuu iako s njim „ima neslaganja“ jer je uložio napore za normalizaciju odnosa s arapskim zemljama. Također se zahvalio bivšem američkom predsjedniku Trumpu i sadašnjem predsjedniku Bidenu i dodao kako „Izrael želi mir sa svim svojim susjedima”. „Ne idemo nikamo. Bliski Istok je naš dom. Ovdje smo da ostanemo.“

Zanimljivo je podsjetiti kako su o problemu pojasa Gaze, regionalnim pitanjima i američkoj vojnoj pomoći već ranije razgovarali izraelski ministar obrane Benny Gantz, koji se u SAD-u sastao s Bidenovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost Jakeom Sullivanom i članovima moćnog udruženja američkih Židova – AIPAC.  Na sastanku s američkim ministrom obrane Lloydom Austinom u Pentagonu Gantz je zatražio milijardu dolara za obnavljanje arsenala proturaketnih sustava Iron Dome. Pri tom treba podsjetiti kako ovo nije prvi put da se Izrael obraća Sjedinjenim Državama za financijsku pomoć za potrebe obrane nakon sukoba s paravojnim organizacijama iz pojasa Gaze. Nakon vojne operacije izraelske vojske u pojasu Gaze 2014. g. pod nazivom “Neraskidiva stijena”, izraelsko vodstvo također je od Washingtona zatražilo 270 milijuna dolara.

Treba dodati kako je Gantz istom prigodom Iran nazvao  egzistencijalnom prijetnjom ne samo Izraelu, već i cijelom Bliskom Istoku, pa čak i samom iranskom narodu.

Iranski izbori

Ali političke promjene na vrhu nisu se dogodile samo u Izraelu, već i u spomenutom Iranu, ali, kako se za sada čini, ne baš u onom smjeru kojeg je priželjkivao službeni Jeruzalem.

Naime, na predsjedničkim izborima u toj zemlji, održanim 18. lipnja,  pobijedio je Ibrahim Raisi, 60-godišnji konzervativni kandidat za kojega je glasovalo 61,9% Iranaca koji su izašli na birališta. Izlaznost je bila znatno manja nego prošlih godina i iznosila je 48.8% (info: Press TV). To može biti dijelom posljedica pandemije koronavirusa, a dijelom poziva na bojkot izbora od strane reformista.

I dok su u Rusiji i većini arapskih zemalja pozdravili izbor novog iranskog predsjednika, SAD i Izrael su izbore i njihov rezultat osudili. Washington je kazao kako mu je “žao što Iranci nisu mogli sudjelovati u slobodnim i poštenim izborima”, a novi izraelski premijer Bennett potiče međunarodnu zajednicu na prekid pregovora s Iranom jer je novi predsjednik “brutalni krvnik” koji “ako je bio u stanju ubijati tisuće, ubijat će milijune s oružjem za masovno uništenje”.

Zanimljivo je kako je novi iranski predsjednik u svom prvom govoru kazao kako će prva zadaća njegove vanjske politike biti popravljanje odnosa s arapskim susjedima iz zaljevskih zemalja. Osim toga, pozvao je glavnog regionalnog suparnika, Saudijsku Arabiju na prekid vojne intervencije u Jemenu, a također i kazao kako se neće sastati s Bidenom čak niti ako SAD njegovoj zemlji ukinu sankcije.

Međutim, što se tiče početnih izjava novog predsjednika, one ne ukazuju na agresiju. On je na svojoj prvoj medijskoj  konferenciji 21. srpnja kazao: „Svijet mora znati da iranska vanjska politika ne započinje ili ne završava nuklearnim sporazumom. Spremni smo za konstruktivnu interakciju sa cijelim svijetom i svim svjetskim državama u rješavanju globalnih problema i potreban nam je nuklearni sporazum ukoliko ispunjava naše nacionalne interese i olakšava gospodarsku situaciju Iranaca.” Dodao je i slijedeće: „Europske države i SAD ne bi trebale biti pristrane da vide što su učinile s nuklearnim sporazumom. Sjedinjene Države prisilno su ga prekršile, a europljani nisu ispunili svoje obveze. Kažemo Sjedinjenim Državama da je njihova odgovornost da ukinu sankcije i vrate se obvezama iz JCPOA“.

Iako kritičari novog iranskog predsjednika kažu kako nema iskustva u vanjskoj politici, to nije posve točno. Raisi je član iranskog Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost (NSC) već pet godina, na čijim se sastancima raspravlja o diplomatskim i međunarodnim pitanjima. Uz to, puno će ovisiti o tome koji će tim iranski predsjednik okupiti.

Uostalom, nije neuobičajeno da su predsjednici mnogih država na svoje dužnosti izabirani s različitih profesija i pri tom bili uspješni, pa tako i u SAD-u. Dovoljno se podsjetiti na Donalda Trumpa, biznismena bez imalo vanjskopolitičkog iskustva čije brojne vanjskopolitičke poteze sada gotovo kopira Bidenova administracija (od povlačenja iz Afganistana, preko bliskoistočnih „Abrahamovih sporazuma“, migrantske politike na granici s Meksikom, radikalizacije sukoba s Kinom, pokušaja smanjenja napetosti s Putinovom Rusijom…), ili na Ronalda Regana koji je bio holivudski glumac pa je ipak pobijedio u Hladnom ratu zahvaljujući vrhunskom analitičkom timu kojeg je okupio oko sebe, poput Georgea Shultza. Glumac je, na kraju krajeva, bio i sadašnji ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskiy, a to što su njegovi vanjskopolitički uspjesi slabašni nikako ne ovisi (samo) o njemu ili njegovim ranijim komičarskim TV ulogama.

Komentari

komentar

You may also like