Z. Meter: Hrvatsko LNG „čudo“ u kontekstu energetske krize u EU koja jača

Ruski predsjednik Vladimir Putin 7. listopada proslavio je svoj 69. rođendan i odlučio, umjesto primitka, dati poklon Europskoj uniji kroz dodatne isporuke ruskog plina s ciljem sprječavanja daljnjeg divljanja cijena tog energenta na europskom tržištu i stabilizacije opskrbe na početku sezone grijanja, ali uz određene uvijete. Ali i bez toga, već idući dan cijene plina pale su sa, za Europu znanstveno-fantastičnih gotovo 2000 dolara za tisuću metara kubičnih, koliko su iznosile 5. listopada, na oko 1200 dolara (što je i dalje vrlo visoka cijena), što je znak kako europski trgovci vjeruju Putinu koji uvijek stoji iza svojih riječi. Drukčije kazano, nakon njih uvijek slijede i djela – sviđala se ona nekome ili ne. Putin, jednostavno, ne djeluje po načelu rekla-kazala poput brojnih europskih političara koji se trude govoriti ono što javnost želi čuti – makar to bilo i bez pokrića.

Putinovom „poklonu Europskoj uniji“ vratit ćemo se nešto kasnije u tekstu, a sada se osvrnimo na Hrvatsku.

Hrvatsko LNG „čudo“

Nakon što je na Novu godinu 2021. s radom počeo LNG terminal u Omišlju, na otoku Krku, do početka listopada u njega je stiglo 13 tankera koji su isporučili 1,19 milijardi m3 ukapljenog plina. To je jedini veliki događaj za opskrbu Europe LNG plinom, koji Stari kontinent, posve neočekivano, zaobilazi u velikom luku i žuri prema rastućim azijskim tržištima, žednim energenata, zbog čega Kina i Japan djeluju poput usisavača plina i koji zato tamo postiže visoku cijenu. Prema podacima GIE (Gas Infrastructure Europe), u prvih 9 mjeseci ove godine uvoz LNG-a u zemlje EU smanjio se za 18,8 milijardi kubnih metara – i iznosi 57,9 milijardi m3.

Hrvatska je europska iznimka s obzirom kako su europske plinske rezerve tj. skladišta poluprazna i što na europskim tržištima divljaju cijene „plavog energenta“ uoči nepredvidljive zime.

Uspjeh Hrvatske (ako izuzmemo „zaigranost“ lokalnih distributera poput Zagrebačke plinare koja je „zaboravila“ nabaviti plin) tim je veći što je kroz operacionalizaciju projekta LNG Hrvatska postala jedina zemlja koja je ove godine značajno smanjila uvoz ruskog plina. Od pokretanja LNG terminala na otoku Krku isporuke Gazproma smanjene su za čak tri puta. Prema platformi ENTSOG, tijekom prvih devet mjeseci ove godine Hrvatska je značajno smanjila uvoz ruskog plina, što se vidi iz slijedeće usporedbe:  od siječnja do listopada 2020. Gazprom je Hrvatskoj isporučio 1,5 milijardi kubičnih metara kroz Mađarsku i Sloveniju, da bi 2021. godine ta količina iznosila nešto više od 500 milijuna kubičnih metara.





Prema podacima tvrtke RonhEnergy, količina pristiglog američkog ukapljenog plina u terminal LNG Hrvatska iznosila je 790 milijuna m3, a još je jedna isporuka ruskog plina s arktičkog terminala Yamal LNG stigla nakon pretovara u Zapadnoj Europi, najvjerojatnije u Belgiji.

Međutim, terminal LNG Hrvatska nije postao izvor plina za zemlje u regiji, kako je prvotno zamišljeno, budući da njegov plin gotovo u cijelosti ostaje u Hrvatskoj, s izuzetkom oko 18 milijuna kubičnih metara koje su isporučene Mađarskoj, kao najvećem kupcu. Naime, mađarska državna grupacija MVM prošle je godine rezervirala milijardu kubika LNG-a, ali će tri četvrtine njega ostati u Hrvatskoj – za njezinu lokalnu podružnicu.

Naravno, to pretjerano ne čudi. Mađarskoj taj plin jednostavno nije potreban i ona je na tu kombinaciju pristala pod pritiskom Washingtona još u vrijeme Trumpove administracije i leteće diplomacije tadašnjeg državnog tajnika Mike Pompea, odigravši znalački važnu energetsku dionicu svoje velike geopolitičke igre koju Budimpešta već dugo vodi – i to vrlo uspješno – sukladno svojim nacionalnim interesima. Istodobno, Mađarska je krajem rujna potpisala novi dugoročni ugovor s Gazpromom o isporuci plina na rok od 15 godina, zaobilazeći Ukrajinu. Dobivat će ga novim crnomorskim plinovodom Turski tok s juga – preko Bugarske i Srbije, kao i sa strane zapada, iz Austrije – gdje Gazprom ima svoje podzemno skladište.





Ovdje treba podsjetiti kako je i Hrvatska 2017. g. potpisala dugoročni ugovor s Gazpromom preko Prvog plinarskog društva – PPD, koji vrijedi do 2027. godine.

Time su se hrvatski energetski stratezi po pitanju opskrbe zemlje prirodnim plinom (ali ne i po pitanju vlastite proizvodnje tim energentom, koja, umjesto rasta, pada) pokazali vrlo uspješni – s jedne strane osiguravši dugoročni stabilni izvor iz Rusije, a s druge – odigravši važan geopolitički potez otvaranjem LNG terminala na Krku koji diverzificira opskrbu i jača geoenergetski položaj Hrvatske na plinskoj karti Europe – što upravo sada dolazi do izražaja. Ne treba sumnjati kako će mogućnost nabave LNG plina Hrvatskoj u budućnosti omogućiti bolju startnu poziciju u pregovorima s Rusijom ili bilo kojim drugim dobavljačem plina oko novog dugoročnog ugovora. Na tu je povlasticu igrala i Budimpešta pri sklapanju novog ugovora s Gazpromom.

Spekulacije europskih tržišnih mahera i ruske plinske igre

Što se tiče ruskog Gazproma njemu spomenute izgubljene količine plina ne predstavljaju problem s obzirom na veličinu hrvatskog tržišta. Ta je tvrtka ove godine, ukupno gledano, na tržište Europe čak i povećala izvoz plina – gotovo na rekordnu razinu. Neovisno o različitim optužbama (zadnja je stigla 8. listopada od strane britanskog premijera Borisa Johnsona) koje se iz pojedinih europskih i američkih krugova, poglavito onih koji se protive plinovodu Sjeverni tok 2 čuju u smislu da Gazprom namjerno ograničava isporuke plina Europi dok ne proradi spomenuti baltički plinovod, sam Bruxelles, a 6. listopada i njemačka kancelarka Angela Merkel boraveći u Ljubljani na summitu čelnika EU – priznali su kako ne postoje bilo kakva potraživanja prema Gazpromu s obzirom kako ta tvrtka uredno ispunjava sve ugovorima preuzete obveze.

Upravo tog dana Putin je izjavio kako je nastala energetska kriza s divljanjem cijena plina u Europi posljedica grešaka Europske komisije – EK (prije svega one bivše) koja je forsirala razvoj plinskog spot-tržišta na štetu onog – temeljenog na dugoročnim ugovorima. Ovdje bih podsjetio kako je taj trend počeo 2014. g. s pokretanjem ukrajinske krize, kada je EK sugerirala svim zemljama članicama da postupno odustaju od dugoročnih i prijeđu na nabavu plina temeljem kratkoročnih ugovora, na spot-tržištu. Oni se najčešće temelje na rokovima od mjesec dana, puno rjeđe po načelu „plati danas preuzmi sutra“ – tj. na tzv. terminskim ugovorima ili fjučersima.

Međutim, ovaj potez EK doveo je do spekulacija kroz „ubacivanje u igru“ velikog broj tvrtki-posrednika kojima plin uopće ne treba. Njihovi čelnici ne sjede u Moskvi, već po europskim metropolama. Oni vješto manipuliraju cijenama plina i dovode do onoga što je sada slučaj, jer su visoke cijene upravo njima u interesu. Tako npr. posrednik zakupi plin na nizozemskom plinskom čvorištu TTF po, primjerice, cijeni od 1000 dolara, a onda ga za dva tjedna preproda drugom kupcu za 1200 dolara. Radi se o golemim zaradama u vrlo kratkom vremenu. One jesu pravno legalne ali je šteta koja se nanosi državama kojima plin treba golema. Primjerice, Gazprom temeljem dugoročnog ugovora s Njemačkom njoj isporučuje plin po cijeni od cca 220 dolara. Slično je i s ostalim zemljama koje potpisuju dugoročne ugovore.

Naravno, spekulira se i s LNG plinom. On je u SAD-u u cijelosti u rukama privatnog biznisa i jasno je da teži tržištima koja nude veću cijenu. A ona su već dugo u Aziji koja apsorbira 76,5% globalnih zaliha LNG-a, dok na Europu otpada svega 16,5%. Kina i Japan, kao i drugi veliki azijski kupci (Južna Koreja, Tajvan, Indija…) djeluju, kako je već rečeno, kao globalni usisavači plina: oni su primorani nuditi veće cijene za LNG kako bi zadovoljili svoje potrebe, jer, za razliku od Europe, nemaju plinovode (Kina od prije dvije godine ima ruski plinovod Snaga Sibira kao i onaj iz Turkmenistana ali to je nedovoljno za njene goleme potrebe koje rastu sukladno potezima Pekinga za izbacivanjem ugljena kao energenta što je upravo počelo). Zbog toga će visoke cijene u Europi ostati barem do kraja zime, što je opasno zbog slabo popunjenih podzemnih skladišta koja su sada na razini od 71% u odnosu na 86% koliko su iznosile prošle godine u isto vrijeme. Trenutačno stanje stavlja kraj idiotskim predviđanjima kako će američke “molekule slobode”, kako se LNG nazivao u administraciji Donalda Trumpa, smanjiti europsku ovisnost o ruskom plinu. Sadašnji sustav spot-trgovanja doveo je do činjenice da su Azija i Južna Amerika preuzele glavne tokove američkog LNG-a koji je ionako upitne budućnosti zbog Bidenove politike energetske tranzicije u kojoj nema mjesta niti za plin. U svijetu je počeo djelovati sustav oštrog cjenovnog natjecanja u kojem su se europljani našli u ulozi gubitnika, o čemu piše i ugledni Financial Times.

EU uporno „udara glavom o zid“

S druge strane Ursula von der Layen, također u Ljubljani, uoči summita EU-Zapadni Balkan, izjavila je, osvrćući se na divljanje cijena plina, ni manje ni više nego da je to najbolji dokaz da se EU nalazi na dobrom putu i da mora nastaviti s razvojem čistih izvora energije gdje može biti vodeća u svijetu i postati energetski neovisna. Ali što znači biti energetski neovisan ako će ti energija nedostajati ili biti preskupa, pitanje je koje bi joj trebalo postaviti? Nevjerojatna je ta upornost i ne htijenje priznanja svojih grešaka za koje već sad plaćaju  mnogi – za sada najviše industrija i poljoprivreda zbog nedostatka plina odnosno povećanja cijena električne energije i nafte što će pokrenuti lanac brojnih drugih poskupljenja i što će neminovno udariti i po običnim ljudima (rast cijena električne energije za sada neke članice EU (Španjolska, Francuska) pokrivaju državnim subvencijama – iako su one u EU strogo zabranjene – kako ne bi izvršile udar po malim potrošačima). Ali što će se dogoditi kada počnu rasti cijene drugih proizvoda, poput hrane (koje već rastu) i prijevoza (pogledajmo što se događa u Velikoj Britaniji), uz sve veću prijetnju jačanja inflacije?

Svima je već, a ne samo energetskim stručnjacima jasno kako alternativni izvori energije, osim što su skupi – ne mogu biti pouzdan i stabilan supstitut plinu i nafti. Vjetroelektrane na sjevero-zapadu Europe ovog su ljeta podbacile zbog nedostatka vjetra, solarne će sutra zbog nedostatka sunca, a oslanjanje na vodik kao energent budućnosti još je dalek i vrlo skup san – kako u smislu procesa njegove proizvodnje tako i po pitanju preinake sustava velikih industrijskih postrojenja za njegov prihvat.

Zašto Ursula von der Layen ne govori i o paradoksu da na europskom tržištu usprkos već započetoj energetskoj transformaciji EU, opet, nakon dugo vremena, dolazi do rekordnog rasta cijena omrznutog ugljena – tog „crnog zla“ („Black Evil“) kako ga nazivaju ekolozi – i da se opet pokreću gotovo zaboravljene termoelektrane na to fosilno gorivo ili na lož ulje? Kako iz te – zelene perspektive izgledaju optužbe da je plin koji stiže plinovodima štetan po okoliš zbog emisije CO2 iako je to nemjerljivo manje od ugljena ili nafte i njezinih derivata? Kako se u toj priči gleda na činjenicu da se u SAD-u ukapljeni plin dobiva metodom „frackinga“ koji u doslovnom smislu te riječi ekološki devastira šire područje nalazišta i da u sebi sadrži znatno veću količinu CO2 nego plin koji stiže, primjerice, novim ruskim plinovodima Turski tok i Sjeverni tok 1 i 2?

Neovisno o svemu Europska komisija uporno ide dalje. Ako je vjerovati novinarima Euractiva koji su došli u posjed još neobjavljenog prijedloga mjera Bruxellesa za izvođenje Europe iz energetske krize, priprema se skup alata koje europske vlade mogu koristiti za rješavanje visokih cijena plina, o čemu bi se članice EU trebale dogovoriti 21. listopada. Ništa posebno novog u njemu nema što bi skrenulo Bruxelles „s pravoga puta“ zelenila pod svaku cijenu: spominje se omogućavanje davanja subvencija od strane vlada po pitanju prevladavanja krize kao iznimka, govori se o unutarnjem reguliranju tržišta električnom energijom uvođenjem novih posrednika uz uvjet osiguranja konkurentnosti, olakšavanja davanja dozvola za izgradnju vjetro-turbina i solarnih elektrana (koje doslovno devastiraju okoliš, kao što je to u Hrvatskoj slučaj u području Senja  gdje su uništeni kilometri šuma za izgradnju vjetrenjača i pristupnih cesta umjesto da se one grade na pustopoljinama gdje neće proizvesti toliki efekt devastacije prirode) i td. i td.

Dakle, uopće se kritički ne govori o tome kako su ubrzani prijelaz na obnovljive izvore energije i prisila prema vladama država članica EU da osiguraju poticaje za obnovljivu energiju na račun one tradicionalne (fosilne) – jedan od razloga trenutačne energetske krize.  Umjesto da se stvara sustav rezervi za obnovljive izvore energije s onom tradicionalnom, europski dužnosnici predlažu izgradnju još više obnovljivih izvora energije (koji su ionako skupi i podliježu obveznim poticajima), što ostavlja širom otvorena vrata za nove i još ozbiljnije periodične krize nego što je ova sadašnja.

Naravno, jasno je kako u svemu ovome vrlo bitnu ulogu igra i geopolitika odnosno želja Bruxellesa za postizanjem energetske neovisnosti (EU jednostavno nema dovoljno svojih izvora energije) i globalnog liderstva po pitanju zelene transformacije i zelenih tehnologija. Naravno tu je i šira „zelena“ geopolitička igra koju forsira i Bidenova administracija odnosno američki establišment u cjelini, a odnosi se na pokušaj, osim političke, i energetske izolacije Rusije na tlu Europe. Otud proizlaze i spomenute kritike britanskog premijera Johnsona prema Rusiji o namjernoj ne isporuci dodatnih količina plina Europi (iako ona to ne treba činiti ako ispunjava ugovorne obveze), ali i prema pokretanju Sjevernog toka 2, za kojeg je rekao kako neće negativno utjecati na Veliku Britaniju ali hoće na zemlje Srednje Europe koje će postati još ovisnije o ruskom plinu. Johnson u isti koš trpa, naravno, i Ukrajinu – kojoj, kako kaže, prijeti prekid tranzita ruskog plina. Naravno, Johnson pri tom ne spominje kako je tranzit plina kroz tu zemlju zbog visokih tarifa od strane Kijeva skuplji za Gazprom na godišnjoj razini za čak 3 milijarde dolara u odnosu na plin koji ide novim plinovodom Sjeverni tok. Boris Johnson, također, ne daje nikakav recept prema kojem bi srednjoeuropske zemlje mogle osigurati dovoljne količine i dugoročne stabilne isporuke plina ili drugih energenata koji bi im osigurali siguran razvoj industrije i konkurentnost gospodarstva u odnosu na ostale globalne igrače. Drugim riječima Boris Johnson daje lekcije Europskoj uniji što i kako mora činiti, a da je prije toga sam proveo Brexit. Pri tom se niti kod kuće ne uspijeva nositi s nedostatkom plina i visokim cijenama električne energije. Hoće li, u ime geopolitike, Johnson  ostati dosljedan i odreći se spomenutog Putinovog rođendanskog poklona u vidu povećanja isporuka plina – koje se odnosi i na Veliku Britaniju koja je dio europskog plinskog tržišta i koja je i sama uvoznica ruskoga plina neovisno o postojećoj diverzifikaciji opskrbe? Britanski građani o tome ovih dana imaju svoje – „izdvojeno mišljenje“.

U svemu ovome previše je demagogije i inata, a premalo racionalnosti i mudrosti. Ako takvo stanje potraje duže i postane nepovratno – Europi se ne piše ništa dobro.

Komentari

komentar

You may also like