Z. Meter: Iz unosnog svijeta trgovine oružjem i licemjerja koje ga okružuje

Dobro je ukazati i na studiju, koju je krajem ožujka objavio Yemen Dana Project, i koja je pokazala da je koalicija predvođena Saudijskom Arabijom izvela 22.766 zračnih napada u Jemenu u posljednji šest godina od kada je počela njena vojna kampanja u toj – jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta. Oko 30% tih napada izvršeno je na civilne ciljeve, uključujući škole, stambena područja i bolnice

Neke je stvari teško promijeniti usprkos različitim poremećajima lokalnog, regionalnog ili globalnog karaktera – poput prirodnih nepogoda, katastrofa, pandemija i sl. Jedna od njih je, svakako, i unosna trgovina oružjem. Ljudi su, vjerojatno, genetski predodređeni za međusobno istrebljenje pa je tako i „glad“ za oružjem i htijenje da se dočepaju upravo onog najboljeg (čitaj najubojitijeg) jedna od primarnih ljudskih želja, gotovo u razini onih, vezanih uz zadovoljenje osnovnih bioloških potreba.

Naravno, mi tu ne možemo promijeniti ništa – koliko god bili protivnici militarizacije, ratova, mržnje među ljudima, narodima, državama. U tom i takvom svijetu ostaje nam jedino pratiti i izvješćivati o onom što se događa i što ima važan utjecaj na živote sviju nas diljem bogomdanog planeta na kojem živimo.

U tom kontekstu želim se osvrnuti na najnovije izviješće Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI), o stanju svjetske trgovine oružjem u razdoblju 2016. – 2020. godine, objavljeno 15. ožujka.

Vojni proračuni i basnoslovni iznosi




Ali prije toga bih ipak ukazao na segment vojne potrošnje tj. na visinu obrambenih proračuna ključnih svjetskih zemalja u 2020. godini, koju također objavljuje ovaj ugledni švedski institut. U njemu se navodi kako je vojna potrošnja svih zemalja svijeta oborila rekord: veća je od nestvarnih 1,98 bilijuna dolara. Više od trećine ovog iznosa odnosi se na Sjedinjene Američke Države.

2020. godine vojna potrošnja u svijetu bila je 2,6% veća nego 2019. Pet zemalja činilo je 62% ukupne svjetske vojne potrošnje. Lidersku poziciju zauzimaju Sjedinjene Države (778 milijardi dolara). Slijede ih Kina (252 milijarde dolara), Indija (72,9 milijardi dolara), Rusija (61,7 milijardi dolara) i Velika Britanija (59,2 milijarde dolara). Istodobno, na Sjedinjene Države odnosi se čak 39% svjetske vojne potrošnje.

I dok se vojna potrošnja prošle godine povećala za 2,6%, dotle se u istoj godini BDP smanjio za 4,4%.





„Udio vojne potrošnje u BDP-u – takozvani vojni teret – dosegao je 2,4% u 2020., u odnosu na 2,2% u 2019. godini. To je bio najveći porast vojnog tereta na godišnjoj razini od globalne financijske i ekonomske krize 2009. godine”, objavio je švedski institut.

Prema navedenoj studiji, pandemija nije imala značajnog utjecaja na globalnu vojnu potrošnju 2020. godine.

Trgovina oružjem

SIPRI-jevo izvješće za ovaj segment sadrži dva glavna obilježja:




po prvi put od 2001. godine opseg izvoza oružja nije se povećao u odnosu na prethodno petogodišnje razdoblje; i drugo, da se izvoz SAD-a, Francuske i Njemačke povećao, a Rusije i Kine smanjio.

Neovisno o tome „velika petorica“ svjetskih izvoznika oružja ostala su nepromijenjena te tu skupinu i dalje čine: na prvom Sjedinjene Države, slijedi Rusija, potom Francuska, Njemačka i Kina.

Ugledni švedski institut navodi kako su navedenih pet najvećih (među 65) izvoznika oružja u posljednjih pet godina zajedno činili 76% cjelokupnog izvoza oružja. Stvarna vrijednost trgovine oružjem i dalje je najviša od kraja hladnog rata.

„Prerano je govoriti o kraju razdoblja brzog rasta prodaje oružja u posljednja dva desetljeća. Primjerice, ekonomski učinak pandemije COVID-19 mogao bi prisiliti niz zemalja na preispitivanje svog vojnog uvoza u idućim godinama. Međutim, čak i na vrhuncu pandemije 2020. godine, nekoliko je zemalja sklopilo velike ugovore za opskrbu glavnim oružjem”, izjavio je Peter Weseman, viši istraživač u SIPRI-jevom Programu za naoružanje i vojnu potrošnju.

Ono nam otkriva kako vodeće tvrtke iz sfere naoružanja i vojnih usluga i dalje stižu s globalnog Sjevera, poglavito iz Sjedinjenih Država, a onda i EU i Rusije. U SAD-u je sjedište čak pet vodećih tvrtki toga tipa. Istodobno, po prvi put je državna tvrtka za oružje EDGE iz Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) uvrštena na popis 25 najvećih tvrtki za oružje, koje su činile 1,3% ukupne svjetske prodaje oružja.

Vojni deal SAD-a i UAE brine Izrael

EDGE vojsci UAE isporučuje oružje i razvija bespilotne letjelice (dronove), tzv. pametno oružje i električnu opremu za ratovanje. “EDGE je dobra ilustracija kako kombinacija jake nacionalne potražnje za vojnim proizvodima i uslugama sa željom da postanu manje ovisni o stranim dobavljačima potiče rast tvrtki za oružje na Bliskom istoku”, izjavio je Peter Weseman.

U veljači je izvršni direktor EDGE Faisal al-Bannai (u međuvremenu je uhićen)  izjavio da će tvrtka proizvoditi dijelove za američki nevidljivi zrakoplov 5. generacije F-35 ako se Washington složi prodati ga Ujedinjenim Arapskim Emiratima nakon što je Bidenova administracija odlučila razmotriti ugovore koje je prethodna administracija sklopila s UAE i Saudijskom Arabijom u posljednje dane Trumpovog mandata. Oni su, podsjećam, osim pomirbe s Izraelom uključivali i prodaju spomenutog zrakoplova UAE, čime bi se ta prebogata arapska monarhija priključila Izraelu – kao do sada jedinoj bliskoistočnoj zemlji kojoj su zrakoplovi F-35 bili isporučeni. Također treba podsjetiti kako je Izrael, usprkos spomenutoj pomirbi s ključnim zemljama arapskoga svijeta pod Trumpovom „dirigentskom palicom“, bio i ostao skeptičan oko namjere Trumpove administracije za prodaju spomenutih najmodernijih američkih zrakoplova UAE. To je vruća tema oko koje su visoke delegacije triju zemalja vodile intenzivne konzultacije i u Washingtonu i u Abu Dhabiju.

Biden uzdrmao Trumpovu bliskoistočnu konstrukciju

Općenito je Bidenova administracija od samog početka svog mandata uzdrmala konstrukciju koju je s arapskim monarhijama Perzijskog zaljeva i Izraelom uporno i strpljivo gradila Trumpova administracija, što je kulminiralo prošlogodišnjim potpisivanjem mirovnih sporazuma sa židovskom državom. Jedni od najvećih potresa i nedoumica o tome kuda vodi Bidenova bliskoistočna politika bili su oni, nastali nakon Bidenove odluke izrečene u veljači, u njegovom prvom vanjskopolitičkom obraćanju u svojstvu predsjednika – kako Sjedinjene Države  više neće podržavati rat pod vodstvom Saudijske Arabije u Jemenu protiv tamošnjih šijitskih pobunjenika iz pokreta „Ansar Allah“ – tzv. huta (houts), iza kojih logistički i politički stoji Iran.

Štoviše, Joe Biden je spomenuti pokret skinuo i s američkog popisa terorističkih organizacija, vjerojatno u želji pokazivanja dobre volje za pokušaj kakve-takve normalizacije potpuno poremećenih američko-iranskih odnosa u vrijeme administracije njegovog prethodnika (naravno, treba naglasiti kako su odnosi dviju država poremećeni još od davno prije, od vremena islamske revolucije u Iranu 1979. godine pod vodstvom ajatolaha Homeinija, i da one od tada imaju prekinute diplomatske odnose, a posredničku diplomatsku ulogu između njih neformalno ima Švicarska).

Dva mjeseca nakon spomenute Bidenove odluke, i političari i zastupnici u SAD-u ali i diljem svijeta još uvijek  traže pojašnjenje što će podrazumijevati nova Bidenova politika? Jednom sam, u vrijeme američke predsjedničke kampanje prošle godine, izjavio kako demokrati nemaju nikakvih konkretnih recepata za rješenja nagomilanih svjetskih problema  uslijed aktualnih globalnih geopolitičkih previranja. To je pokazale i uzastopne Obamine administracije koje su ispucala sve moguće adute koje su im bile na raspolaganju za preoblikovanje svijeta na po sebe zadovoljavajući način, a oslanjali su se na kombinaciju meke i tvrde sile i poglavito politiku zaštite ljudskih prava i miješanja u unutarnje stvari drugih zemalja – što je, zapravo, značilo pokretanje raznih revolucija s ciljem navodne demokratizacije nepoćudnih društava. Jedne od najpoznatijih i onih koje su imale najdalekosežnije posljedice svakako su bile revolucije tzv. Arapskog proljeća, i ukrajinska „Majdanska revolucija“. Na tome se i stalo, a da niti jedna niti druga nisu dovele do željenih ciljeva i učvršćivanja američkih strateških interesa, iako su uspjele ograničiti ili barem usporiti tuđe – konkretno iranske i ruske.

Međutim, dovele su do neželjenog, gotovo sudbonosnog ruskog protuodgovora koji je promijenio dotadašnja pravila igre: vojnog ulaska u Siriju i uspostave kontrole Damaska, kao ključne točke svih strateških putova na Bliskom istoku, odakle će ih biti gotovo nemoguće istjerati; kao i do oduzimanja Ukrajini Krima, tog prirodnog „nosača zrakoplova“ s kojeg se nadzire gotovo čitav crnomorski bazen – i to bez ijednog ispaljenog metka.

Rizične igre

I zapravo se potvrđuje kako Bidenova administracija nema novih alternativa Obaminim metodama vanjskopolitičkog djelovanja. Još i gore, u mnogomu mora slijediti zadane Trumpove poteze, koliko se god Biden želio i kod kuće i vani prikazati potpuno drukčijim tipom političara od svog omraženog protivnika. To mu malo polazi za rukom kada je riječ o realnoj politici gdje više-manje slijedi Trumpovu uhodanu stazu, a uspješan tj. različit od Trumpa samo je onda kada je riječ o mekšoj i uhu ugodnoj retorici na koju upravo sada redom padaju dužnosnici EU – ideološki i svjetonazorski potpuno identični američkim demokratima. Naravno, s tezom o Bidenovoj, uhu ugodnoj retorici teško će se složiti Rusi i Putin osobno s obzirom da je potonjeg u prošlomjesečnom intervjuu televiziji ABC Biden nazvao ni manje  ni više nego „ubojicom“, a što nije činio niti jedan njegov prethodnik, čak i u odnosu na tvrde lidere komunističkog kova iz doba SSSR-a. Pa koliko god Biden tu izjavu plasirao prije svega za domaću javnost (da joj dokaže koliko je on zapravo „čvrst“  s obzirom na Trumpove predizborne poštapalice o „uspavanom Bidenu“), a vjerojatno puno manje za uši američkih saveznika koju su je ionako više-manje potpuno ignorirali, dobro znajući da im svima skupa s Putinom još itekako slijedi razgovarati o brojnim temama koje je nemoguće riješiti bez Rusije), nedvojbeno je kako je Biden njome suzio vrata komunikacije Washingtona i Moskve.

Ovdje je dobro ukazati na logično pitanje novinara Washington Posta, upućeno državnom tajniku Anthonyju Blinkenu, kako si Biden može dopustiti davanje takvih izjava i dalje tražiti suradnju s Rusijom? Državni tajnik odgovorio je kako Biden očito vidi dvije stvari: s jedne strane, mora Rusiju smatrati odgovornom za “neprijateljske akcije“, a s druge ostaje otvoren za suradnju u područjima od zajedničkog interesa. Bidenovu je izjavu okarakterizirao kako „politički pragmatizam“. To što ona nema presedana u odnosima dviju globalnih nuklearnih supersila očito nije važno. Uostalom, za sve postoji prvi put.

A Bidenov je spomenuti „prvi put“ za sada slijedio jedino britanski premijer Boris Johnson koji je u parlamentu izjavio kako njegova vlada posjeduje dokaze koji potvrđuju da je Putin osobno zapovjedio ubojstvo već pomalo zaboravljenog bivšeg, još uvijek živog i s Britanijom prije toga razmijenjenog ruskog špijuna Skripalja. Naravno, i to bez bilo kakvih predočenih dokaza – na sličan način kako je to učinio i bivši britanski premijer Toni Blaire kada je izjavio da njegove obavještajne službe posjeduju dokaze o iračkom posjedovanju kemijskog oružja (što se kasnije pokazalo otvorenom laži i zbog čega je Blaire završio i na sudu, u, opet naravno, nikad okončanom sudskom postupku) a Irak u međuvremenu bio potpuno razrušen uz stotine tisuća civilnih žrtava, a Sadam Huesin obješen kao posljednji zločinac.

I upravo se u tom kontekstu trebaju promatrati Bidenovi spomenuti potezi na Bliskom istoku, nakon kojih je, zapravo, malo kome jasno što predstavljaju i kuda smjeraju. Rizične igre zbližavanja s Iranom prijete i pogoršanjem odnosa Bidenove administracije s Izraelom i mogućim samostalnim izraelskim akcijama protiv Irana i njegovih ciljeva u regiji što može dovesti do opasne eskalacije ionako krajnje zategnutih odnosa na relaciji Jeruzalem-Teheran. Na pokušaj Bidenovog približavanja Iranu kroz reanimaciju nuklearnog sporazuma (o čemu se trenutačno vode posredni pregovori dviju država u Beču) blagonaklono ne gledaju niti ključni Trumpovi arapski saveznici Saudijska Arabija i UAE.

Osim toga, nemali je broj onih koji tvrde kako je za novo približavanje SAD-a i Irana ionako prekasno jer da ta zemlja nezaustavljivo klizi prema geopolitičkom Istoku – u sfere ruskih i kineskih nacionalnih interesa.

Kao moguće objašnjenje Bidenovog „koketiranja“ s jemenskim hutima dobro je ukazati i na studiju, koju je krajem ožujka objavio Yemen Dana Project, i koja je pokazala da je koalicija predvođena Saudijskom Arabijom izvela 22.766 zračnih napada u Jemenu u posljednji šest godina od kada je počela njena vojna kampanja u toj – jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta. Oko 30% tih napada, navedeno je u toj studiji, izvršeno je na civilne ciljeve, uključujući škole, stambena područja i bolnice (je li tu, onda, riječ o klasičnom genocidu što još nitko ne želi priznati, prosudite sami). Istodobno je primijećeno kako je broj zračnih napada smanjen nakon ubojstva saudijskog disidenta Jamala Khashoggija u generalnom konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu.

Moguće je kako se američki demokrati, koji sada kontroliraju „politički Olimp“ u Washingtonu, i koji su tradicionalno „osjetljivi“ na stanje ljudskih prava (naravno, gdje i kada i ako to odgovara američkim nacionalnim interesima), primarno i rukovode izvješćima spomenutog tipa koji imaju krajnje negativnu percepciju u ukupnoj međunarodnoj zajednici i američkoj i svjetskoj javnosti. Pa kada je već saudijska krvava jemenska kampanja i počela uz blagoslov u prvom redu Obamine administracije (i UN-a općenito) i bez čega nje sigurno ne bi bilo, valjda je onda nekako i red da Bidenova administracija konačno završi ovaj krvavi pir, u kojeg se Trump nije želio previše miješati ako, naravno, izuzmemo bjesomučan izvoz naoružanja Saudijskoj Arabiji i UAE.

Svijet je, teško se ne složiti, definitivno otišao k vragu, i sav ovaj novonastali kaos postaje sve teže upravljiv. Visoka se politika srozala na razinu društvenih mreža i prepucavanja s najnižim porivima, karakterističnim bahatoj djeci iz školskih dvorišta. Istinskih autoriteta i njihovog poštivanja sve je manje, a potpuno poremećen i do krajnosti ideologiziran sustav vrijednosti planet ubrzano vodi u „novonormalno“ ludilo za kojeg neće biti ni cjepiva ni lijeka. Ali smrtonosnog oružja svakako hoće.

Komentari

komentar

You may also like