Kako u Europi nema izgradnje sigurnosne arhitekture bez ravnopravnog sudjelovanja Rusije, tako ga u Aziji nema bez Kine. To su činjenice, a sve je ostalo avanturizam i ludost, koje polaze od pretpostavki lažne sigurnosti koju pruža geografska udaljenost. Guranje drugih u sukobe za svoje interese zamka je koju su svi već odavno prozrijeli. Međutim, nedvojbeno je kako washingtonski establishment u njen uspjeh još uvijek vjeruje. I upravo je u tome najveća opasnost za svijet
Radikalno i brzo zaoštravanje afganistanske krize u kontekstu američkog povlačenja iz te zemlje samo privremeno skreće pozornost s i dalje uzavrelog Bliskog istoka, prije svega zbog rastuće izraelske nervoze s obzirom na procjenu njegovog Glavnog vojnog stožera kako će Teheran za dva mjeseca dobiti svoju prvu nuklearnu bojevu glavu. Izraelski vojni vrh ovih dana tvrdi kako razrađuje svoj Plan-B, kao varijantu samostalnog izraelskog napada na Iran ako u međuvremenu međunarodna zajednica (čitaj SAD) po ovom pitanju ne učini ništa. A skepsu oko toga, ovih dana iskazuju i utjecajni izraelski mediji, poput The Jeruzalem Post-a, aludirajući prije svega na navodnu nesposobnost ili nezainteresiranost američkog predsjednika Joe Bidena i njegovu “vječnu spremnost” na kompromise s Teheranom.
Naravno, osim s Izraelom Iran ima velikih problema i s pojedinim arapskim zemljama u regiji, a također i s Velikom Britanijom vezano uz rast sigurnosne krize u Perzijskom zaljevu u kontekstu međusobnih optužaba za incidente s trgovačkim brodovima i sl.
Sukladno tome, sve je više analitičkih komentara (o jednom od njih bit će riječi kasnije u ovom tekstu) koji dodano ukazuju na ukupnu složenost stanja u toj ključnoj regiji Bliskog istoka, i koji, ako ih se bolje promotre, zapravo potvrđuju kako za ovaj problem ne postoji vojno rješenje kao opcija jer bi rizici po sve stane bili preveliki i u konačnici neisplativi.
U to se najbolje uvjerio bivši američki predsjednik Donald Trump koji je, nakon navodno iranskih raketnih i zračnih napada na postrojenja i infrastrukturu saudijske državne naftne tvrtke „Saudi Aramco“ na istoku te zemlje (što nikada nije činjenično dokazano), u Saudijsku Arabiju i zonu Zaljeva dopremio dodatne i najsuvremenije vojne efektive – od strateških bombardera i lovačkih zrakoplova, preko vojnih brodova do sustava protuzračne obrane i pripadnika Marinskog korpusa. Međutim, kada je kriza dosegla vrhunac (a mnogi su analitičari tada pogrešno govorili kako je američko-iranski rat neizbježan) sve se iznenada primirilo, a pozornost Zapada s Irana se brzo prebacila na neke druge regije globalnog sučeljavanja najvećih svjetskih sila, kakvih sigurno ne nedostaje.
Iran je, jednostavno, prevelik zalogaj da bi ga se usudilo vojno pokoravati, a osim toga više nije niti geopolitički izoliran kako je to bilo u vrijeme snošljivih američko-ruskih ili stabilnih američko-kineskih odnosa do drugog desetljeća XXI. stoljeća, koji sada predstavljaju još samo lijepa sjećanja i asociraju na neka bolja i sigurnija vremena – daleko od sadašnjih prijetnji međusobnim uništavanjem ili koronavirusne pandemije koji su, čini se – svijet promijenili zauvijek. Drugim riječima Teheran danas uživa otvorenu potporu Moskve i Pekinga, a vrlo brzo mogao bi postati i punopravni član Šangajske organizacije (SCO) (u kojoj su osim Kine i Rusije, kao važne regionalne silne i Indija i Pakistan) što će predstavljati potpuno novu geopolitičku konstrukciju s dalekosežnim posljedicama.
Iran sigurno nije geopolitički „superteškaš“ ali je sigurno „poluteškaš“ s tendencijom prema „teškašu“ s obzirom na svoj geografski položaj, veliki broj mladog, radnosposobnog i obrazovanog stanovništva, stupanj razvijenosti industrije, energetska i mineralna bogatstva ali – nikako ne manje važno – i velik utjecaj u muslimanskom svijetu, gdje on taj svijet otvoreno nastoji osloboditi od, kako sam kaže, stoljetnog pogubnog i kolonizatorskog utjecaja Zapada i njegovih slugu.
Iran je, zapravo, jedna od još samo rijetkih, stvarno suverenih država u svijetu – i tu mu činjenicu priznaju svi. Koliko će od te suverenosti ostati u slučaju daljnjeg nekontroliranog pritiska na Iran od strane Zapada, i kada Teheranu neće preostati ništa drugo nego ući u kombinatoriku s ruskim i kineskim (vrlo moguće i rusko-kineskim) regionalnim i širim interesima ostaje tek za vidjeti. Međutim, čini se kako je taj proces upravo počeo, a svoju potvrdu dobit će najprije najavljenim ulaskom u spomenutu Šangajsku organizaciju, koja, ako ćemo je pojednostavljeno prikazati – ne predstavlja ništa drugo doli protuameričku interesnu zajednicu, predvođenu Rusijom i Kinom, koja se primarno suprotstavlja američkim interesima na tlu Azije.
Američki pokušaj pridobivanja Irana ometa Izrael
Američki predsjednik Joe Biden za sve je ovo, naravno, dobro znao, kao što zna i za geostratešku važnost Irana, poglavito u kontekstu sadašnjih globalnih geopolitičkih preslagivanja, te je odmah po preuzimanju dužnosti pokrenuo diplomatsku aktivnost s ciljem pokretanja pregovora s Teheranom o nuklearnom programu (Trump je SAD iz njega samostalno povukao), uz sudjelovanje posrednika koje čine Rusija, Kina (kao svojevrsna iranska strana) te Njemačka, Francuska i Velika Britanija, kao također supotpisnice nuklearnog sporazuma s Iranom iz srpnja 2015. godine. Međutim, što zbog ustrajavanja Irana na svojim stavovima, a možda još više i zbog protivljenja Izraela američkom povratku u spomenuti sporazum (protiv kojeg su Izrael i Saudijska Arabija bili još od 2015. g.) i američkog nametanja Teheranu očito neprihvatljivih elemenata za dogovor, spomenuti obnovljeni pregovori u Beču su zapeli i nisu uspješno dovršeni do datuma koji bi simbolički predstavljao njihovu obljetnicu – 15. srpnja.
U međuvremenu, u Izraelu je došlo do smjene vlasti te je na premijersku dužnost došao liberalni Naftali Bennett, smijenivši najdugovječnijeg premijera Benjamina Netanjahua – oštrog, ne samo suparnika već i neprijatelja Teherana, koji je, osim toga, bio i Trumpov veliki pobornik pa i osobni prijatelj – što je za Bidena i njegov demokratski tim bio neoprostivi grijeh. Nije se, bez razloga, proteklih godina govorilo kako Izrael više nikada u budućnosti neće imati toliko sebi naklonjenu američku administraciju kakva je bila ona Trumpova.
Međutim, i u Iranu je nekako u približno isto vrijeme došlo do smjene vlasti. Na predsjedničku funkciju, umjesto dosadašnjeg umjerenog političara Hasana Rouhanija došao je „tvrdolinijaš“ iz konzervativnih krugova Ibrahim Raisi, koji, čini se, ne skriva proruske simpatije (o tome nešto više kasnije u tekstu).
Ali vratimo se opet Bidenu. Usprkos neskrivenih želja za pokušajem normaliziranja američko-iranskih odnosa (naravno, prema američkim pravilima tj. interesima), ni Biden ne može ići preoštro prema Izraelu, upravo po pitanju Irana kojeg ovaj smatra smrtnim neprijateljem (nešto oštrije Biden se može postaviti isključivo prema načinu izraelskog rješavanja palestinskog pitanja koje je posve zamrlo u vrijeme Netanjahuovih mandata i što je iritiralo muslimanski svijet ali i ključne članice Europske unije). I to najviše zbog utjecaja snažnog izraelskog lobija u SAD-u bez čijeg novca nema uspješne karijere niti za jednog američkog političara – podjednako iz obje dominantne stranke – Demokratske i Republikanske. I to je prešutna činjenica koju svi znaju. Pa iako je taj isti lobi unutar sebe nejedinstven, pa je njegov liberalni dio itekako bio protiv politike Benjamina Netanjahua i njega osobno, nitko od tih suprotstavljenih silnica unutar spomenutog lobija nikada nije niti će dovoditi u pitanje izraelsku državu.
Novi iranski dronovi, kao noćna mora
Da je Iran „pretvrd orah“ svjedoči i činjenica kako je američki državni tajnik Antony Blinken krajem srpnja ostavio otvorenom sve mogućnosti kada je riječ o kažnjavanju Irana zbog njegovih navodnih napada dronovima na trgovačke brodove, ali na tome je sve i stalo. To nije čudno: Iran već posjeduje dovoljno moćne raketne sustave i mornaricu, ali i razvija nove vojne efektive (prije svega bespilotne letjelice), koji u slučaju vojne eskalacije mogu ne samo ugroziti tankerski promet Zaljevom (to mogu već odavno), već i američke brodove iz sastava V. flote, stacionirane u obližnjem Bahreinu – s Iranu suprotne, zapadne strane Perzijskog zaljeva.
Da je to tako potvrđuje i vijest koju je objavio saudijski anglojezični medij Arab News, koji navodi kako Iran razvija program bespilotnih letjelica „kamikaza“ u svezi vojne eskalacije na Bliskom istoku. Dalje navodi kako stručnjaci iz Projekta za borbu protiv ekstremizma (Counter Extremism Project- CEP), sa sjedištem u Washingtonu, upozoravaju da je nova taktika korištenja iranskih napadnih bespilotnih letjelica “ključni element” nastojanja Teherana za proširenjem svog utjecaja u regiji. (https://www.arabnews.com/node/1910016/middle-east)
Medij podsjeća na događaje koji su prethodili spomenutoj eskalaciji, pa tako navodi optužbe od strane Zapada da je Iran krivac za napad dronom na tanker Mercer Street u Omanskom zaljevu 29. srpnja, kada su poginuli jedan britanski i jedan rumunjski član posade – Britanac je bio Adrian Underwood, veteran britanske vojske, a Rumunj kapetan broda.
U drugom incidentu, koji je nakon toga uslijedio, naoružane osobe, kako se navodi vjerojatno iranske specijalne snage, ukrcali su se na tanker Asphalt Princess , da bi ga, nakon što su ga kraće vrijeme držale pod nadzorom, napustile.
Analitičar CEP-a Daniel Roth izjavio je slijedeće: “Iranska prijetnja brodovima u Perzijskom zaljevu značajna je i potvrđena je brojnim primjerima napada, otmica, pritvaranja i, sve više, udara bespilotnim letjelicama. Iran smatra Perzijski zaljev svojim unutarnjim jezerom koje je udostojio podijeliti sa svojim obalnim arapskim susjedima, ali otvoreno zamjera stranim silama koje ostvaruju svoje pravo na slobodu plovidbe u međunarodnim vodama.” Potom nastavlja dalje:
“Sa svojom drevnom perzijskom poviješću i predodžbom o sebi kao velikoj sili, činjenica da (njegov) američki protivnik ima pomorsku bazu u Bahreinu i redovito raspoređuje Petu operativnu flotu u Perzijskom zaljevu i oko njega šamar je u lice Teheranu. Budući da Iranu nedostaju globalne mogućnosti razmještanja, on daje sve od sebe da projicira i potvrdi svoju moć u svom dvorištu. To često uključuje lov na trgovačke brodove povezane s Izraelom. Stoga su brodovi, čak i oni koji su neizravno povezani s Izraelom, uvijek ranjivi.”
“Iran ima na raspolaganju vojsku bespilotnih letjelica. Iranski program borbenih bespilotnih letjelica ključni je element u proširenju prisutnosti Teherana u regiji“, konstatira spomenuti medij.
Kako navodi ruski medij Eadaily, iransko Ministarstvo obrane i zapovjedništvo iranske vojske potpisali su 17. svibnja sporazum o opskrbi vojske te zemlje najvećom serijom modernih bespilotnih letjelica. U prvoj fazi provedbe ovog sporazuma, iranska vojska dobit će 1000 modernih izviđačkih i udarnih bespilotnih letjelica.
Visoki dužnosnik Ministarstva obrane SAD-a izjavio je prošlog utorka da je napad bespilotnom letjelicom na tanker u Omanskom zaljevu krajem srpnja došao iz Jemena. Na pitanje jesu li točna izvješća medija da je zračni napad izvršen iz Jemena pomoću iranskih borbenih bespilotnih letjelica, zamjenica pomoćnika američkog ministra obrane za Bliski istok Dana Strole odgovorila je: “Da, mogu potvrditi takva izvješća.“
Teheran, s druge strane, očekivano poriče bilo kakvu umiješanost u napad na tanker Mercer Street, (plovi pod zastavom Liberije), koji je u vlasništvu Japana, a njim upravlja izraelska kompanija Daniel Roth .
Iran i Rusija
Zaokret Rusije na Istok (uvijek treba podsjetiti: uvjetovan je, najblaže rečeno nerazumnom američkom politikom s obzirom na globalne posljedice koje će to imati) ne znače samo njen „bijeg“ prema Kini i Azijsko-pacifičkoj regiji, već i prema Aziji u cjelini, uključujući i islamski svijet. Upravo u tom svijetu Iran postaje jedan od ključnih partnera Rusije. Njihovi odnosi iz doba dvaju carstava – Ruskog i Perzijskog, traju već stoljećima i činili su složen suživot dvaju svjetova, jednog pokraj drugog – kršćanskog i islamskog (može mu se i mora pridodati i onaj svijet koji je činilo Osmanlijsko carstvo).
Rusija pridaje veliku važnost razvoju odnosa s Teheranom, izjavio je predsjednik ruske Dume Vjacheslav Volodin uoči inauguracije iranskog predsjednika Ibrahima Raisija . Nije trebalo dugo čekati na odgovor novog iranskog predsjednika, koji je kazao kako smatra da je opseg odnosa između dviju zemalja dobar, ali nedovoljan, te je predložio njihovo podizanje na novu razinu potpisivanjem “opsežnog” rusko-iranskog dokumenta o proširenju i jačanju suradnje dviju zemalja. Izrazivši zadovoljstvo „ruskim gospodarskim napretkom i njenim napretkom prema samodostatnosti“ Raisi je izjavio slijedeće: „Odlučni smo voditi politiku ekonomskog otpora kako bismo povećali otpornost na gospodarske šokove izazvane oštrim američkim i europskim sankcijama.”
S obzirom kako je Iran nedavno postigao takav sporazum s Kinom, nema sumnje da će se to uskoro dogoditi i s Rusijom. Drugim riječima, pojavljuju se obrisi svojevrsnog trojnog saveza: Moskva-Teheran-Peking, kako je to prošli tjedan u svom članku za RIA Novosti izjavio ruski analitičar Petar Akopov.
Očekuje se kako će Iran proširiti interakciju s Euroazijskom ekonomskom unijom koju predvodi Rusija. Dvije zemlje računaju na dugoročnu stratešku suradnju s obzirom kako se očekuje da će na najvišoj iranskoj dužnosti vrhovnog vođe, 82-godišnjeg ajatolaha Alija Hameneija zamijeniti upravo 60-godišnji Ibrahim Raisi.
Koliko je Rusiji važan islamski svijet, ne samo zbog činjenice da i sama ima brojnu muslimansku zajednicu na svom teritoriju – neki govore kako ona čini i do 25% ukupnog stanovništva RF, svjedoče i riječi zamjenika direktora Odjela za medije ruskog Ministarstva vanjskih poslova Aleksandra Bikantova, izrečene u Kazanu, glavnom gradu Tatarstana, kada je kazao kako se Rusija i muslimanski svijet moraju zajedno suočiti s „informacijskim ratom Zapada“.
“Ne može se ne spomenuti čimbenik globalnog informacijskog rata. Pokrenuo ga je i vodi ga Zapad protiv zemalja s vrijednosnim pristupima koji se razlikuju od neoliberalizma. Zbog toga se stvara totalna negativna informacijska pozadina, svi problemi u zemljama poput Rusije, Kine, Irana, zemalja muslimanskog svijeta se napuhuju, dok se uspjesi prešućuju“, izjavio je Bikantov u svom govoru na summitu „RF-Islamski svijet“ u Kazanju.
Zaključak o tome kuda vodi američka vanjska politika nije teško izvesti: usprkos povlačenju SAD-a iz Afganistana što je rezultat slabljenja američkog utjecaja ali i financijskih naprezanja u beskonačnim i iscrpljujućim ratovima koji se ne mogu dobiti, američki establishment i dalje dominantno inzistira na američkom globalnom vodstvu. U tim i takvim uvjetima teško je očekivati konkretnije pobjede diplomacije koje bi se ogledale u nekakvim kompromisima i snošljivom suživotu SAD-a s glavnim suparnicima – Kinom i Rusijom.
Ove dvije to vrlo dobro znaju, i nakon što su Moskva i Peking već uspostavili političko savezništvo koje se ogleda u zajedničkom i koordiniranom nastupu na svim relevantnim međunarodnim političkim platformama, prije svega u Vijeću sigurnosti UN-a, intenzivno rade i na interoperabilnosti svojih vojski tj. stvaranju klasičnog političko-vojnog saveza, što je, zapravo, sada i najveća briga SAD-a.
Hoće li se „ostatak svijeta“ uvući u tu opasnu igru novovjekog svrstavanja po obrascu hladnog rata iz prošlog stoljeća – samo još puno opasnijeg i neizvjesnijeg – ostaje za vidjeti.
Europa je, iako djeluje nemoćno, itekako svjesna pogubnosti ovakvog scenarija po sebe i svoje interese, a slično razmišljaju i zemlje Jugoistočne Azije u okviru ASEAN-a, koje se ne žele svrstavati ni na jednu stranu.
Kako u Europi nema izgradnje sigurnosne arhitekture bez ravnopravnog sudjelovanja Rusije, tako ga u Aziji nema bez Kine. To su činjenice, a sve je ostalo avanturizam i ludost, koje polaze od pretpostavki lažne sigurnosti koju pruža geografska udaljenost. Guranje drugih u sukobe za svoje interese, zamka je koju su svi već odavno prozrjeli. Međutim, nedvojbeno je kako washingtonski establishment u njen uspjeh još uvijek vjeruje. I upravo je u tome najveća opasnost za svijet.
