Zoran Meter
Građane Armenije činjenice malo zanimaju. Njih još uvijek snažno boli i peče sramotni poraz u Nagorno Karabahu prije dvije godine, a te osjećaje američki obavještajni i propagandistički znalci itekako znaju prepoznati i kanalizirati u po sebe poželjnom smjeru
Mnogima je malo poznata činjenica da je američko veleposlanstvo u armenskom glavnom gradu Erevanu golemo i da je, zapravo, jedno od najvećih – ako ne i najveće u svijetu! Sigurno ne slučajno. Geopolitička važnost te zemlje je velika – prije svega za Rusiju i projekciju njenih strateških interesa na jug, u smjeru Bliskog istoka. A kada je to tako, znaju se i strategije, planovi i potezi Rusiji suprotstavljenih geopolitičkih silnica koji uvijek idu u smjeru sprječavanja i ograničavanja ruskih nacionalnih interesa.
Sigurnosno osjetljivi post-sovjetski prostor
Međutim, kada se to događa u neposrednoj blizini Rusije, na prostorima bivšeg SSSR-a, sve te strategije i planovi redovito poprimaju znatno rizičniji karakter nego kada je riječ o drugim svjetskim regijama. Naime, Moskva polazi od činjenice da joj zemlje post-sovjetskog prostora još jedine jamče tzv. tampon zonu tj. sprječavanje neposrednog dodira s NATO savezom. Naravno, uz isključenje baltičkih zemalja iz sastava bivše zajedničke države koje su članica Sjevernoatlantskog saveza već od ranije – možemo slobodno reći – od doba kada su odnosi Rusija-Zapad i Rusija-NATO bili kudikamo snošljiviji iako ni tada nisu bili „zasićeni“ međusobnim povjerenjem a kamoli prijateljstvom. Toga kroz čitavu povijest nikada nije bilo, niti će biti. Poglavito nakon ruske invazije na Ukrajinu i posljedičnog, neviđenog sankcijskog i svakog drugog kažnjavanja Moskve s ciljem njene međunarodne izolacije. Ako se i kada (a jednom hoće) i dogovori mir u Ukrajini, kao i izgled i način funkcioniranja te zemlje – niti tada se odnosi Zapad–Rusija neće previše razlikovati od sadašnjih, već će samo biti postavljeni u okvire snošljivog suživota, tzv. mirne koegzistencije, ili, u optimističnijoj varijanti – suradnje po pitanjima od obostranog interesa uz nastavak politike globalne konkurencije (što Bidenova administracija upravo sada želi postići u odnosu na Kinu). Nešto slično kako je to bilo i u vrijeme Hladnog rata prošlog stoljeća sa SAD-om i SSSR-om u glavnim ulogama.
Ali uspostava povjerenja bit će dug i bolan proces. Jer srušiti uporno građenu konstrukciju odnosa temeljenih na dijalogu i suradnji može se lako i brzo (za to je dovoljna samo jedna strana), ali ju je dugotrajno i mukotrpno ponovo graditi (za što su nužne obje strane).
Brojna armenska dijaspora vuče Armeniju na Zapad
Ali vratimo se temi. Utjecaj SAD-a u Armeniji uvijek je bio snažan i takav će ostati. Tim više s obzirom na veliku i utjecajnu armensku dijasporu kako u Sjedinjenim Državama tako i u Francuskoj. Ona je u potpunosti usmjerena na strateško povezivanje Armenije sa Zapadom, odnosno ne njeno izvlačenje iz ruske utjecajne sfere – preciznije, vojnog savezništva i gospodarskih integracija s Moskvom.
U tom je smislu nerijetko bilo prijepora između dijaspore i domicilnih Armenaca koji obično tvrde da ovi prvi dovoljno ne razumiju cjelokupno stanje i okolnosti jer su već odavno izvan domovine, iako pri tom nitko ne dovodi u pitanje njihovo domoljublje i iskrenu želju za pomoć. Nisu rijetke ni kritike da je dijaspora previše involvirana u geopolitičke interese svojih domaćina i da njima primarno služi, ne sagledavajući širu sliku problema i opasnosti koji iz njih proizlaze.
Upravo sada – sigurno ne slučajno – u vrijeme kulminacije globalnih geopolitičkih napetosti i sukoba, dolazi do aktivizacije procesa pokušaja pokretanja dijaloga između Bakua i Erevana s ciljem postizanja mirovnog sporazuma i konačnog rješenja problema regije Nagorno Karabah koji desetljećima ne samo opterećuje njihove odnose, već je za posljedicu imao i međusobne ratove i logični rast mržnje i netrpeljivosti između Armenaca i Azera. A kako je čitava kavkaško-kaspijska regija izuzetno geostrateški i geopolitički važna, jasno je da ti sukobi onda impliciraju i nestabilnost u čitavoj regiji pa i šire.
Kratki kronološki podsjetnik
Ovdje bih, najprije, samo ukratko podsjetio na kronološke činjenice, ne ulazeći u daleku prošlost iako i ona itekako ima utjecaja na sadašnje probleme (poput genocida nad Armencima u Otomanskom carstvu na kraju Prvog svjetskog rata, što Ankara negira iako joj činjenice i brojevi stradalih nikako ne idu u prilog):
Azerbajdžan je izgubio kontrolu nad većinski Armencima naseljenim Nagorno Karabahom i sedam susjednih regija tijekom rata 1992.-1994. Od 1992. godine vode se pregovori o mirnom rješenju sukoba u okviru Minske skupine OESS-a koju predvode tri zemlje – Rusija, Sjedinjene Države i Francuska. Azerbajdžan inzistira na očuvanju svoje teritorijalne cjelovitosti, dok Armenija brani interese nepriznate republike s obzirom kako Nagorno Karabah nije strana u pregovorima.
Krajem rujna 2020. počeo je novi vojni sukob u Nagorno Karabahu, u kojem je Azerbajdžan ostvario važne vojne pobjede, nakon čega je u Moskvi 10. studenog potpisan tripartitni sporazum uz posredovanje Rusije. Erevan je Bakuu predao regije Kalbajar, Lachin i Aghdam, a u ostalom dijelu Nagorno Karabaha stacionirane su ruske mirovne snage.
Sporazumu je prethodio intenzivni dijalog ruskog predsjednika Vladimira Putina i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana s obzirom kako Ankara otvoreno podupire Azerbajdžan po pitanju spora oko Nagorno Karabaha i njegov je najveći saveznik. U tom smislu ni Moskvi ni Ankari nije bilo u interesu zbog tog sukoba uništiti svoje dugo godina mukotrpno građene odnose koje imaju sve elemente strateškog partnerstva, prije svega u sferi gospodarstva (od energetike – uključno i onu nuklearnu gdje ruski Rosatom gradi prvu tursku atomsku centralu Akkuyu, preko trgivine, građevinarstva do turizma. Obje su strane predvidjele razvoj globalnih geopolitičkih procesa u smjeru kojem upravo svjedočimo i zauzele stav da im je strateško partnerstvo u ovoj fazi međusobnih odnosa korisnije od geopolitičkog suoprotstavljanja.
Washington izabrao pravi trenutak za pokušaj rušenja ruskog utjecaja
Sjedinjene Države pak smatraju kako je stigao pravi čas za njihov novi aktivni ulazak u prostor Zakavkazja i da Rusija, zbog potpune fokusiranosti na Ukrajinu neće biti u stanju snažnije i odlučnije braniti svoje interese na još jednom potencijalno eksplozivnom frontu globalne geopolitičke borbe u koji bi opet mogla biti lako uvučena kao strana u sukobu.
U tom kontekstu moramo promatrati i nedavne razgovore između Nikole Pashinyana, premijera Armenije, i Ilhama Aliyeva, predsjednika Azerbajdžana u Pragu, uz posredovanje EU. Istodobno se u Washingtonu ubrzano priprema mirovni plan za konačno rješenje pitanja Nagorno Karabaha gdje se pretpostavlja kako će Armenija pristati na to da ta sporna regija i formalno-pravno dođe pod suverenitet Azerbajdžana.
Ruska pak strana, upozorava, da se istim sporazumom ne daju nikakva čvrsta jamstva za sigurnost i prava većinskog armenskog stanovništva u toj konfliktnoj regiji.
Pri tom nemali broj analitičara smatra kako će taj sporazum, ukoliko bude prihvaćen i potpisan, rezultirati padom ruskog utjecaja na Južnom Kavkazu jer bi se nakon njega ruske mirovne snage trebale povući iz Nagorno Karabaha koji bi i „u praksi“ postao sastavni dio Azerbajdžana i čime bi onda nestali uvjeti za nove sukobe a time i za potrebu angažiranja ruskih mirovnjaka.
Naravno, ništa nije tako jednostavno, jer da je, taj bi problem već odavno bio riješen. Naime obični ljudi na terenu razmišljaju drukčijim kategorijama od visoke politike. Njih geopolitika i njezine zakonitosti ne zanimaju, oni imaju svoja, najčešće bolna sjećanja, svoje poglede na život i svijet općenito, svoje vjerske (religijske) osjećaje i tradicije i td., a sve je to, na žalost, dodatno pokriveno i debelim slojem međusobne mržnje dvaju naroda koja sigurno nigdje neće nestati niti u slučaju postizanja sporazuma.
A ukoliko se samo jedna od strana njime osjeti izigrana, ili se dogovorene obveze ne budu primjenjivale odnosno tumačile se rastezljivo – frustracije će ne samo dodatno rasti, već će i postati zalog za neke buduće sukobe.
Primjera za to je puno, a jedan od najuočljivijih svakako je onaj koji se tiče izraelsko-palestinskih odnosa i tamošnjih različitih sporazuma ili prijedloga sporazuma – prije svega Sporazuma iz Osla. Malo se, ili gotovo ništa od svega toga nije ostvarilo, a najmanje je došlo do pravednog rješenja problema i smanjenja frustracije unutar palestinskog naroda
Ruski strahovi i nove inicijative Moskve
S druge strane, za razliku od komotne pozicije Washingtona koji kreće u novu diplomatsku ofanzivu – daleko od svog teritorija i zbog čega se, kao i po pitanju Ukrajine osjeća nedodirljivo, u Rusiji postoji otvorena bojazan da će se Armenija u potpunosti okrenuti Zapadu i da će normalizirati odnose s Turskom na uštrb odnosa s Rusijom zbog čega je u tijeku nova, ovog puta političko-diplomatska mobilizacija.
Tako su nedavno u Sočiju održani trostrani razgovori između ruskog predsjednika Vladimira Putina, azerbajdžanskog predsjednika Aliyeva i armenskog premijera Pashinyana. Glavna tema, naravno, bila je postizanje mirovnog sporazuma između Bakua i Erevana, odnosno dokumenta koji bi bio temelj za njegovo potpisivanje.
Iako je vladao optimizam u odnosu na konačni rezultat, očito je, međutim, kako sastanak nije završilo prema željenom planu Moskve, o čemu svjedoči i izjava samog ruskog predsjednika Putina koji je kazao slijedeće:
“Danas smo dogovorili zajedničku izjavu. Moram iskreno reći da nije sve dogovoreno, neke su se stvari morale izbaciti iz teksta koji je prethodno razrađen na razini stručnjaka. Ipak, slažem se sa zajedničkom ocjenom da je sastanak bio koristan, čime se stvaraju preduvjeti za daljnje korake u rješavanju situacije u cjelini.”
Čelnici triju zemalja na kraju su objavili zajedničku izjavu o Nagorno Karabahu. U njoj su armenski i azerbajdžanski čelnici najprije (a kako bi drukčije bilo) pozdravili spremnost Rusije da pomogne u normalizaciji odnosa između Erevana i Bakua i naglasili ključni doprinos ruskih mirovnih snaga u osiguravanju sigurnosti u ovoj regiji; dogovorili su se odreći uporabe sile i rješavati pitanja temeljena na priznavanju suvereniteta; trojica lidera istaknuli su važnost aktivnih priprema za sklapanje mirovnog sporazuma; složili su se da će nastaviti traženje obostrano prihvatljivih rješenja i da će im Moskva u tome pružiti svu moguću pomoć i td.
Drugim riječima malo toga novog, ali dijalog je uvijek koristan jer ukazuje na spremnost rješavanju problema.
U Armeniji raste protu-rusko raspoloženje
Vratio bih se ponovo na strahove Moskve. Naime, ona sada naglašava kako se u armenskom društvu, nakon vojnog poraza od Azerbajdžana u dvomjesečnom ratu u jesen 2020. godine, kao dominantan, pojavio narativ kako Rusija nije željela pomoći Armeniji iako je ona dugogodišnja ruska vojna saveznica u sklopu Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti (ODKB). Moskva to negira, pri čemu ističe svoje dobre odnose s obje sukobljene zemlje, i usmjerenost na mir – kao imperativ svog djelovanja u regiji.
Međutim armensko stanovništvo takvu retoriku teško prihvaća s obzirom na formalno vojno savezništvo koje postoji između Armenije i Rusije, a zna se što takvi savezi znače kada je u pitanju rat. Međutim, pri tom se ignorira jedna bitna činjenica, a to je – da strane u spomenutom ratu nisu bile Azerbajdžan i Armenija kao države, već Azerbajdžan i armensko stanovništvo u od nikoga priznatoj „Republici Nagorno Karabahu“ kojeg podupire vojska Armenije i koja je tamo bila poražena. Također je bila poražena i u pojedinim azerbajdžanskim regijama oko samog Nagorno Karabaha koje je držala pod okupacijom još od rata s početka 90-ih godina i čija teritorijalna pripadnost Azerbajdžanu nije bila sporna ni za sam Erevan ali je on svoju okupaciju istih tumačio potrebom osiguranja strateške dubine za zaštitu Nagorno Karabaha.
Međutim svi ti argumenti obične Armence iz Republike Armenije malo zanimaju: njih, u prvom redu, još uvijek snažno boli i peče spomenuti sramotni poraz, a te osjećaje američki obavještajni i propagandistički znalci itekako znaju prepoznati i kanalizirati ih u sebi poželjnom smjeru tj. sukladno američkim nacionalnim interesima.
Drugim riječima, Moskva strahuje da bi u nekom, po sebe negativnom scenariju (koji uopće nije isključen s obzirom da je Pashinyan ipak zapadno političko „čedo“ ili projekt, instaliran na čelo Armenije, istina, već dosta davno, ali ipak nakon tzv. obojane revolucije u kojoj su s vlasti detronizirani provjereni proruski kadrovi – pobornici čvrstog savezništva s Moskvom) mogla ostati bez svoje ključne zračne baze na jugu Armenije – nužne za projekciju ruskih interesa prema Bliskom istoku. Ona je, posve sigurno, i najveći „trn u oku“ SAD-u, a nedvojbeno, ni Turska ne bi imala ništa protiv njenog uklanjanja ili pak stavljanja u funkciju američkih snaga do čega je ipak još jako daleko.
Dakle Sjedinjene Države i EU, ali i Turska i Azerbajdžan, sada znalački koriste potpunu rusku fokusiranost na Ukrajinu koja limitira njen aktivniji nastup u regiji, a onda i slabost Armenije i njenu sve izraženiju unutarnju političku nestabilnost i nezadovoljstvo građana.
S druge strane Zapad mora pažljivo balansirati jer kod njega postoji neugodna dilema koja ga u slučaju pogreške može skupo koštati: je li za Zapad važniji geopolitički značaj Armenije (u borbi protiv ruskih interesa) ili geoenergetski značaj Azerbajdžana kao važnog supstituta za ruski plin prije svega u EU? Ovdje bih dodao kako oko ovog drugog postoji i još jedna „pod-dilaema“ u odnosu na američke i europske interese: Amerikancima nije u interesu supstitucija EU energentima iz drugih zemalja zbog interesa svog plinskog biznisa, dok je po EU azerbajdžanski plin važan za diverzifikaciju, tim više što dolazi plinovodima i ne ovisi o hirovima LNG tržišta.
Turski čimbenik – enigma za sve
Za samu Moskvu postizanje sporazuma nije problem ukoliko posljedično ne dođe do proturuskog političkog zaokreta Armenije ili, još gore, sigurnosnog zaoštravanja stanja u obliku novih vojnih sukoba koji bi prijetili nužnim, makar i ograničenim uvlačenjem Rusije u još jedan rizični sukob.
On bi prijetio poremećajem odnosa s Turskom jer je pitanje što bi se dogodilo u sadašnjih globalnim geopolitičkim odnosima i s obzirom na ukrajinski sukob u kojem se Ankara otvoreno protivi ruskoj intervenciji, kao i aneksiji novih teritorija – jednako kao i Krima 2014. godine.
Međutim upravo nastavak, pa čak i intenziviranje suradnje između Ankare i Moskve i usprkos ruskog pripajanja Krima i invazije na Ukrajinu, prije svega svjedoči da su ono prethodno (turska protivljenja) samo načelni politički stavovi koji se sigurno u Ankari neće mijenjati, ali isto tako i da oni neće utjecati na daljnji razvoj rusko-turskih, prije svega gospodarskih odnosa.
Washingtonu je već dugi niz godina tursko vanjskopolitičko soliranje „trn u oku“ ali se s tom činjenicom već postupno miri – kao s neizbježnom i nezaustavljivom. Međutim turska suradnja s Rusijom po njega je potpuno iritirajuća i neprihvatljiva s obzirom da je Turska ponajvažnija članica NATO saveza koji je s Rusijom na rubu otvorenog sukoba, i zato će sigurno pokušati učiniti sve da takvo stanje promjeni i Tursku stavi tamo gdje joj je, po njegovom mišljenju i mjesto. Zato nije čudo da su odnosi dviju država najlošiji od uspostave moderne turske države. Dovoljno je podsjetiti na prošlotjedni teroristički napad u središtu Istanbula, kada je turski ministar unutarnjih poslova odbacio američku sućut zbog nevinih žrtava, gotovo otvoreno kazavši kako Washington iza svega toga i stoji.
Turska okrenutost Istoku
U svemu tome ima jedan važni element: Turska svoje geopolitičke interese želi ostvarivati okretanjem prema sebi srodnim, turkofonskim narodima kaspijske i srednjoazijske regije (tzv. turski svijet). Zapad ju u tom smislu puno manje zanima osim u osiguranju nastavka ekonomskih odnosa, trgovine i pristupa visokoj tehnologiji. Dok god to Ankari bude dostupno ona neće ulaziti u oštriji sukob sa Zapadom.
S druge strane Zapadu – ako bi s ciljem „discipliniranja“ Turske na nju krenuo „džonom“ tj. izložio je teškim sankcijama i političkoj izolaciji – prijeti scenarij sličan ruskom: potpuni turski geopolitički zaokret na Istok što bi mu bio nenadoknadiv gubitak i težak udarac. Washington si takav komoditet i nepromišljenost nikad neće dozvoliti. Bolje i ovakva Turska, kakva je sad (s perspektivom nekakvih promjena na bolje u budućnosti – s pozicije američkih interesa gledano), nego Turska u čvrstom zagrljaju s Rusijom i Kinom – zavađena sa Zapadom.
Turskoj jednostavno ne odgovara zaoštravanje odnosa i sukob s Rusijom. Opasnom zavadom s Moskvom Ankara ne bi imala alternative nego u potpunosti se staviti pod zaštitu NATO-a, a kada zaštitu tražiš onda moraš i slušati onoga tko ti je pruža i promicati njegove interese. A američki i turski vanjskopolitički interesi u mnogočemu se ne podudaraju, pa bi takvo slušanje u načelu značilo odustajanje Ankare od svojih vanjskopolitičkih strategija što je za nju neprihvatljivo. Prije svega, sada, kada je u velikoj mjeri uspjela vratiti značajni dio svog nekadašnjeg utjecaja iz doba Otomanskog carstva – što mnogi danas, makar i nevoljko priznaju. Bez Ankare se, jednostavno, ne mogu rješavati i riješiti problemi u širem turskom okružju.
Putin će prihvatiti sve što se Baku i Erevan dogovore?
Zanimljive su i Putinove riječi, da će Rusija prihvatiti sve ono što same dogovore Armenija i Azerbajdžan tj. da je najvažnije da se sporazum potpiše mirnim putom a ne ispisuje ratom i vojnim pobjedama odnosno porazima jedne od strana u interesu pojedinih vanjskih igrača kojima je cilj destabilizacija Rusije.
Koliko će Putin u tome uspjeti teško je reći s obzirom da se, osim turskih interesa za direktnu povezanost s Kaspijskim morem (što bi moralo ići na uštrb armenskog teritorija), sve snažnije čuju i upozorenja Teherana, koji upozorava kako nitko ne smije spriječiti teritorijalnu povezanost Irana i Armenije (tu se križaju planirani turski i postojeći iranski koridori) – a što dodatno podiže napetosti. Iran je životno zainteresiran i za koridor Sjever-Jug s Rusijom, ima privilegirani status u proruskoj Euroazijskoj ekonomskoj zajednici iako još nije njen formalni član i td., a od nedavno je i ponopravni član Šangajske organizacije čemu teži i Turska ali joj je to onemogućeno članstvom u NATO savezu kojeg se ne namjerava odreći (iako se s Turskom nikad ništa ne zna).
U tom se kontekstu, s ciljem osiguranja transporta i izbjegavanja izbijanja sukoba u kavkaskoj regiji, ponovo na pregovaračke stolove stavljaju i stari željeznički koridori iz doba SSSR-a koji bi mogli relaksirati stanje, o čemu više nekom drugom prilikom.
Hoće li Baku i Erevan ponoviti greške Kijeva?
Smatram kako je najizglednije da će i Armenija i Azerbajdžan na kraju prihvatiti političku strategiju temeljenu na suradnji sa svima koji to žele, na ravnopravnim osnovama – upravo ono što zagovaraju i dvije ključne regionalne silnice Rusija i Turska, a onda i sve tzv. brzorastuće zemlje azijskog i bliskoistočnog prostora koje međusobno sve više trguju, pri tom i u nacionalnim valutama. Teško je da njihove elite žele biti uvučene u opasna razračunavanja globalnih sila na način da budu zahvaćene ratnim požarom – poput sada Ukrajine – koji po njih može biti sudbonosnog, egzistencijalnog karaktera.
U potpuno neizvjesnim geopolitičkim borbama i činjeničnoj novoj bipolarizaciji svijeta tj. podjeli na tzv. kolektivni Zapad predvođen SAD-om, i na zemlje koje su privrženije suradnji s Kinom i Rusijom kao ključnom osovinom tzv. Istoka i Juga – već sada je jasno kako je stvorena nova slika svijeta.
Tzv. multipolarnost (prema meni je ipak prije riječ o bipolarnosti), koju je Zapad donedavno odbijao priznati kako mogućnost zbog navodno nedovoljnog potencijala kojeg „ostatak svijeta“ ima u odnosu na njega kao svojevrsnog jamca razvoja, nedavno je – kao činjenica – priznata i u najnovijoj američkoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji.
U multipolarnosti, samoj po sebi, nema ništa lošeg ako su odnosi između glavnih nositelja globalne sigurnosti i gospodarskog razvoja stabilni tj. ako su utvrđena „pravila igre“ u međusobnoj konkurenciji kojih će se svi morati pridržavati.
Jer tzv. zdrava konkurencija jedini je stvarni pokretač razvoja. Kada nje ne bi bilo svijet bi jednostavno „zapeo“ na određenom razvojnom stupnju. Ali spoznaja kako netko ima i nudi nešto novo i naprednije, što drugi nema, uvijek tjera onog drugog na protuodgovor svojim inovacijama.
Ozbiljan problem, međutim, nastaje kada pravila ne postoje i kada konkurencija prelazi u želju za uništenjem suparnika.
Mi se, na žalost, sada nalazimo upravo u toj fazi – oštre i nekontrolirane konkurencije. Problem je što ubrzani gospodarski rast Istoka sve teže može pratiti Zapad koji ubrzano usporava. Prije svega Sjedinjene Države ne stoje dobro u gospodarskom nadmetanju s Kinom. Hoće li se SAD zbog toga usuditi „vratiti Kinu na mjesto“ riskantnim vojnim potezima?
Moguće, iako ne vjerujem. Kina je, jednostavno, prema svim parametrima postala prejaka za slamanje grubom vojnom silom.
