Zoran Meter
Ovaj tjedan će se održati summit čelnika pet srednjoazijskih država iz bivšeg SSSR-a s kineskim vođom Xi Jinpingom. Odabir mjesta susreta je ne samo simboličan, već i znakovit. Bit će to Xi’an – drevni grad i istočni završetak isto tako drevnog Puta svile koji je donosio procvat svim zemljama i narodima kroz koje je prolazio. Hoće li se povijest opet ponoviti
Rusko zaobilaženje zapadnih sankcija posredstvom trećih zemalja jedan je od glavnih problema članica G7 koje su nakon početka ruske vojne invazije na Ukrajinu protiv Moskve uvele do sad neviđene sankcije prema bilo kojoj zemlji u povijesti. One se odnose na sve ključne sfere – od financija, preko energetike i poljoprivrede, trgovine oružjem pa do visoke tehnologije.
Kineska nepoznanica
Mnoge zemlje Rusiji nude i pružaju usluge posredovanja, poput Turske, UAE, država Srednje Azije, a naravno da u tom smislu najveća nepoznanica ostaje Kina, jer je nju Zapadu nemoguće kontrolirati bez obzira na izjave američkog State Departmenta da će pozorno pratiti ponašanje Pekinga, prije svega po pitanju isporuka oružja i visoke tehnologije Rusiji – i sukladno tome poduzimati daljnje mjere.
Peking, naravno, službeno ustrajava da je u tom smislu „na liniji“ tj. da Moskvi ne isporučuje niti naoružanje niti mikročipove. Vjerojatno ih i ne isporučuju velike kineske državne tvrtke koje djeluju globalno jer bi time riskirale svoje unosne poslove sa Zapadom, ali što rade one privatne – srednje i manje, kojima globalni biznis nije u fokusu interesa?
I dok se eventualni prijevoz krupnog naoružanja (poput tenkova) i velikih oružanih sustava donekle i može satelitski pratiti kineskim i ruskim dalekoistočnim bespućima (iako se i takve stvari danas mogu vrlo lako mogu kamuflirati), tko je taj koji može jamčiti siguran nadzor ilegalne trgovine mikročipovima, ili pak izvoz znanja za njihovu proizvodnju?
Sprječavanje ruskog zaobilaženja sankcija kroz pritiske, a možda i kažnjavanje zemalja koje to čine kroz tzv. sekundarne sankcije, posljednjih su tjedana i mjeseci na tapeti raznih foruma ključnih zapadnih zemalja – bilo unutar kluba onih najbogatijih G7, bilo na razini Europske unije. Jer svima je jasno da sankcije ne daju očekivani učinak na unutarnje stanje u Rusiji, a dugoročno čekanje na štetni učinak koji bi doveo do željenih promjena (koji može i ne mora doći) može imati podjednako štetne posljedice i po sam Zapad. One već i sada postoje i zapravo ih malo tko i negira.
Potezi EU-e
Zato i nije čudo da se najnoviji paket sankcija protiv Rusije kojeg upravo priprema Europska unija više gotovo i ne odnosi na uvođenje novih mjera (iako je to planirano, poput onih o ruskom nuklearnom sektoru oko čega nema jedinstva jer mu se protivi Mađarska koja je izjavila kako nikada neće uvesti sankcije Rosatomu, ali i druge zemlje koje u tom smislu prije svega ovise o ruskom nuklearnom gorivu za svoje atomske centrale – poput Francuske ili Nizozemske, kao što neće biti ni najavljenih sankcija na uvoz ruskih dijamanata zbog veta Belgije koja strahuje da će u tom slučaju ostati bez posla oko 30 000 njenih građana ali i da će ostati bez unosnog „kolača“ u državni proračun). Novi sankcijski paket EU primarno će biti usmjeren na provedbu dosadašnjih sankcija odnosno sprječavanje njihovog kršenja.
Što se i koliko u tome može postići još ne zna nitko. Sve je to skupa krajnje složeno, jer sve ovo što se događa s Rusijom i oko Rusije su presedani.
Američki potezi
Nedavno je s ciljem, ako već ne potpunog zaustavljanja a ono barem smanjenja isporuka sankcioniranih proizvoda Rusiji posredstvom trećih zemalja, na turneji po srednjeazijskim zemljama boravio i američki državni tajnik Antony Blinken, a slijedili su ga ubrzo i emisari iz Europske unije. Ništa čudno! Te zemlje – osim što su susjedi Rusije i nekadašnje članice iste države (SSSR-a) pa ne postoje niti jezične barijere – su i članice iste ekonomske organizacije, Euroazijske ekonomske unije – gdje nema carinskog nadzora.
O problemu, koje te zemlje predstavljaju Zapadu u kontekstu proturuskih sankcija tekst je objavio i ugledni američki medij The Wall Street Journal.
On tvrdi kako su te bivše sovjetske republike postale „glavno odredište za američke i europske računalne čipove, lasere i druge civilne i vojne proizvode namijenjene Rusiji“.
Kako pokazuju podaci UN-a, u 2022. izvoz robe s dvojnom namjenom iz SAD-a i EU-e u Rusiji susjedne zemlje naglo je porastao. Povećala se i količina isporuka tih proizvoda iz tih država u Rusiju, često u sličnim količinama.
Jasno je kako ovi podaci sugeriraju na zaobilaženje sankcija.
Isti medij navodi i primjere, pa kaže kako izvoz robe iz SAD-a i EU-e u Armeniju, Gruziju, Kirgistan, Uzbekistan i Kazahstan porastao prošle godine na 24,3 milijarde dolara u odnosu na 14,6 milijardi dolara u 2021. godini. A ove su pak zemlje povećale svoj ukupni izvoz u Rusiju na gotovo 15 milijardi dolara.
Samo slijepac ne bi uočio podudarnost.
Ova trgovačka ruta u procvatu, koju analitičari Europske banke za obnovu i razvoj nazivaju “euroazijskim čvorištem”, znak je ruskog uspjeha u pronalaženju novih načina za nabavu tražene robe usprkos zapadnim sankcijama, navode europski dužnosnici.
Zanimljiva je i analiza statistike trgovine robom s dvojnom namjenom. UN tako navodi da su prošle godine SAD i EU izvezle više od 8,5 milijuna dolara integriranih krugova u Armeniju, što je više od 16 puta više nego 2021. (tada je to iznosilo 530.000 dolara)! Istodobno je izvoz mikročipova iz Armenije u Rusiju skočio s manje od 2000 dolara na 13 milijuna dolara. Slična se slika pojavljuje i sa zapadnim isporukama laserskih uređaja u Kirgistan, te mjernih uređaja u Uzbekistan
Ruska trgovina s bivšim sovjetskim republikama, iako mala u usporedbi trgovine s Kinom, koja je postala glavni dobavljač i gospodarska okosnica Moskve, omogućila je novu trgovinsku rutu i pristup zapadnoj tehnologiji. Prema stručnjacima, to je ključno za uspjeh ruske SVO u Ukrajini zbog ograničene mogućnosti zamjene zapadnih komponenti vlastitim proizvodima – navodi američki medij.
Ovdje bih dodao i zanimljivu izjavu kirgistanskog analitičara Kubatbeka Rahimova, koji pak smatra kako tzv. sekundarne sankcije nisu tako opasne za nacionalne države Srednje Azije, jer se, ako se uopće i primjenjuju, odnose isključivo na tvrtke koje se time bave ili određene banke i sl.
On ukazuje na rastući utjecaj kineskog juana i eura u odnosu na dolar i smatra da „ako pokažete solidarnost, pokažete da struktura “pet srednjoazijskih zemalja plus dva geopolitička aktera koje predstavljaju Rusija i Kina” funkcionira, onda mislim da će Sjedinjene Države djelovati oprezno.“ Navodi kako Washington vjerojatno „shvaća kako su se vremena promijenila“.
Bježi li Srednja Azija u zagrljaj Kini?
Neovisno o svemu, jasno je kako se države Srednje Azije iz bivšeg SSSR-a nalaze na prekretnici. One su nakon osamostaljenja proglasile višesmjernu vanjsku i ekonomsku politiku, ipak uvijek više težeći prema Zapadu u odnosu na dva azijska diva Rusiju i Kinu – vjerojatno zbog psihološkog čimbenika tj. straha od velikih i jakih susjeda. Međutim, sada im pak taj isti Zapad, kojemu su više težile, počinje otvoreno prijetiti sankcijama ako nastave raditi ono što su uvijek i činile sukladno odrednici o svojoj višesmjernoj politici – surađivati s Rusijom, i to usprkos tomu što to čine u okviru postojećih pravila unutar zajedničkih integracija. Ali i Zapad ima uložene velike investicije, prije svega u energetskom sektoru, poput onog u Kazahstanu.
Sve to dovodi do toga da će se prije ili kasnije te zemlje morati odlučiti na koju se stranu okrenuti – jer se više „sjediti na nekoliko stolica istovremeno“ neće moći.
Prema mom mišljenju, one boje dublje suradnje s Rusijom u budućnosti zbog problema u koje se Moskva uvukla nakon invazije na Ukrajinu i što po njih može značiti ne samo jačanje političkih pritisaka Zapada, već i smanjenje samih ruskih investicija i trgovine općenito.
S druge pak strane, one ne žele niti zamijeniti jednog donedavnog hegemona (Rusiju) s drugim (Zapadom).
Stoga mi se najizglednijom opcijom čini njihovo okretanje prema Kini, koja jedina na njih ne vrši pritiske političke prirode, a kamoli ucjene, već se primarno oslanja na svoje investicijske projekte i uvlačenje tih država u iste, kroz izdašne financijske impute. Tu prije svega mislim na infrastrukturni projekt „Jedan pojas jedan put“ (tzv. Put svile).
Elite srednjoazijskih država za suradnju s Kinom su najviše zainteresirane, a otpor može biti djelomično od strane samoga stanovništva, poglavito u određenim zonama regije gdje je protukinesko raspoloženje gotovo tradicionalno. Zapravo bi samo stanovništvo, pretpostavljam, najsretnije bilo okretanju njihovih zemalja Turskoj i tzv. Turskom svijetu, ali elite znaju kako Turska ipak nema dovoljno ekonomske i investicijske snage za pokretanje dinamičnog razvoja regije (Turska se od pandemije Covida-19 jedva nosi i sa svojim gospodarskim problemima i inflacijom, uz dodatne posljedice razornog potresa).
Dakle Kina se jednostavno nameće kao najizgledniji novi regionalni „hegemon“.
Prema kineskim službenim podacima, trgovinska razmjena s Kazahstanom, Kirgistanom, Tadžikistanom, Turkmenistanom i Uzbekistanom prošle je godine iznosila čak 70 milijardi dolara, ali je i porasla za 22 posto na godišnjoj razini u prvom tromjesečju 2023. godine. Taj je porast u prvom tromjesečju zapravo samo nešto manji u odnosu na porast kinesko-ruske trgovinske razmjene koji je u istom razdoblju skočio za nevjerojatnih 30 posto. Naravno ukupna trgovinska razmjena Kine s Rusijom je nemjerljivo veća i iznosila je prošle godine oko 200 milijardi dolara.
Opojni miris drevne prošlosti
Kao svojevrsna potvrda ovog predviđanja može se uzeti i vijest da će se tijekom ovoga tjedna održati summit čelnika spomenutih pet srednjoazijskih država iz sastava bivšeg SSSR-a s kineskim vođom Xi Jinpingom. Odabir mjesta susreta je ne samo simboličan, već i znakovit. Bit će to Xi’an – drevni grad i istočni završetak isto tako drevnog Puta svile, koji je donosio procvat svim zemljama i narodima kroz koje je prolazio.
Hoće li se povijest opet ponoviti na samo sebi svojstven način?
Odgovor prepuštam vama.
