Zašto ništa nije poduzeto? Dovoljno je bilo poći od činjenice kako je prošla zima bila hladna, a neuobičajeno hladno bilo je i proljeće (zbog čega su se mnogi pitali pa gdje je nestalo to tzv. globalno zatopljenje) – čime je sezona grijanja trajala gotovo do lipnja. Samim tim bilo je jasno kako će se podzemna plinska skladišta u Europi isprazniti do rijetko kada viđenih razina
Nakon što su sredinom srpnja američki predsjednik Joe Biden i njemačka kancelarka Angela Merkel potpisali sporazum o ruskom plinovodu Sjeverni tok 2 i kompenzacijama Ukrajini zbog šteta koje ta zemlja, do ne tako davno najveći tranziter ruskog plina u EU može (a posve sigurno i hoće) pretrpjeti nakon njegovog skorog puštanja u rad, na vidjelo su izišli veliki problemi u kojima se našla Europa vezano uz nabavu prirodnog plina – kako onog ukapljenog (LNG) tako i onog koji dolazi postojećim operativnim plinovodima. Na stranu sada geopolitički elementi (iako su oni definitivno „kumovali“ većini tih problema, o čemu više kasnije u tekstu), pogledajmo najprije s čime se to posljednjih tjedana suočava Europa.
Cijene plina i električne energije obaraju rekorde
Cijena plina na europskom spot tržištu (prodaja uz neposredne isporuke, za razliku od isporuka vezanih uz dugoročne ugovore) iz tjedna u tjedan obara povijesne rekorde, a u vrijeme pisanja ovog teksta dosegla je i nevjerojatnih oko 540 dolara za 1000 m3 na najlikvidnijem plinskom čvorištu u Europi – TTF u Nizozemskoj. Za pojašnjenje, o kakvim se povišenjima ovdje radi, dovoljno je kazati kako je krajem lipnja cijena za istu količinu plina na europskom plinskom tržištu iznosila oko 360 dolara.
Kako bi se još bolje predočio sadašnji cjenovni šok na tlu Europe, dovoljno je podsjetiti kako cijena isporuka ruskog Gazproma za 2021. g. za 1000 metara kubičnih plina iznosi 170 dolara.
Ali ni to nije sve: zbog povećanja cijena plina došlo je i do naglog povećanja cijena električne energije. Tako su njezine veleprodajne cijene na Starom kontinentu dosegle povijesne rekorde, pa su tako npr., u Njemačkoj one najviše u posljednjih 13 godina (info: NordPool), a još su više u baltičkim državama bivšeg SSSR-a.
Što je uzrok?
Spomenuto novonastalo nepovoljno stanje nije plod nikakve slučajnosti i ono ima svoje itekako jasne uzroke – kako objektivne, na koje se nije moglo utjecati i koji su prije svega vezani uz tržišne zakonitosti, tako i one subjektivne – itekako povezane sa u zadnjem desetljeću sveprisutnom geopolitikom kojoj se nekritički sve podređuje, a što onda sa sobom može nositi i ozbiljne posljedice. Štoviše, nastalo stanje se moglo i moralo predvidjeti i ukalkulirati pri donošenju bitnih odluka od strane političkog vodstva EU i njenih ključnih članica, što iz nekog razloga nije učinjeno.
Zašto ništa nije poduzeto? Dovoljno je bilo poći od činjenice kako je prošla zima bila hladna, a neuobičajeno hladno je bilo i proljeće (zbog čega su se mnogi pitali pa gdje je nestalo to tzv. globalno zatopljenje) – čime je sezona grijanja trajala gotovo do lipnja. Samim tim bilo je jasno kako će se podzemna plinska skladišta u Europi isprazniti do rijetko kada viđenih razina.
Je su li politički „magovi“ u EU svjesno kalkulirali, misleći kako će ispražnjena skladišta moći brzo popuniti američkim i drugim ukapljenim plinom, prije svega onim katarskim koji zadovoljava više od polovice ukupnog LNG tržišta EU teško je reći, ali čini se kako se upravo o tome i radi. Bruxelles bi time potvrdio svoju političku odanost Washingtonu, a istodobno bi odaslao jasnu poruku Moskvi kako on u kritičnim energetskim trenutcima više ne ovisi o ruskoj pomoći (Rusija je, bez oklijevanja, desetljećima uvijek „uskakala“ s dodatnim količinama plina kada je god Europi to zatrebalo i kada je od nje to zatražila, što su egzaktne činjenice koje traju još i iz vremena vrhunca hladnog rata iz prošlog stoljeća između Zapada i SSSR-a. Europljani nikad nisu drhtali od zime zbog bilo kakvih ruskih ucjena).
Međutim došlo je do nepredviđenog scenarija. Svjetski dobavljači ukapljenog plina – kako američki tako i katarski, australijski i ruski – umjesto na europske LNG terminale svoje su pune tankere usmjerili na azijsko i južnoameričko tržište gdje se postižu znatno više cijene, zaobilazeći ono europsko u velikom luku. Dobavljači LNG-a smanjili su izvoz plina u Europu za više od 16 milijardi kubičnih metara u 7 mjeseci!
Nemoćna geopolitika
I tu nije pomogla nikakva geopolitika! Čak i da Washington želi nešto više učiniti po tom pitanju i pomoći EU njemu su „vezane ruke“. Jer čitav sektor industrijske proizvodnje ukapljenog plina u SAD-u je u rukama privatnih investitora koji razumiju jedino zakon tržišta, a osim profita ništa ih drugo ne zanima. Osim toga oni su ti koji moraju vraćati skupe zajmove kojima njihovo poslovanje prate najveće američke (ujedno i svjetske) banke koje su sve prije samo ne karitativne. Naime, proizvodnja ukapljenog plina u SAD-u je znatno skuplja nego primjerice u Rusiji ili Kataru zbog činjenice da je u Americi jedini način da ga se proizvode onaj korištenjem skupe „fracking“ tehnologije kojom se plin dobiva lomljenjem škriljevca kroz ubrizgavanje ogromnih količina vode i određenih kemikalija što vrlo nepovoljno djeluje na ukupni eko sustav i kada, u pravilu, nakon napuštanja iscrpljenih bušotina na širem prostoru ostaje prava pustoš. Na stranu i činjenica da je emisija CO2 u američkom ukapljenom plinu zbog specifičnog načina proizvodnje znatno veća od onog koji stiže plinovodima, poput ruskog Sjevernog toka (1), o čemu su otvoreno govorili i njemački energetski stručnjaci kada su pripremali kancelarku Merkel za „konačan obračun“ s američkim predsjednikom Bidenom i opskrbili je argumentima zašto njemačkoj treba plinovod Sjeverni tok 2.
Također su podsjećali kako je Njemačka izgradila LNG terminal i za prihvat američkog plina iako joj objektivno ne treba (što je još davni deal Berlina s Trumpovom administracijom u zamjenu za njegovo davanje dozvole za dovršetak Sjeverni tok 2 i odustajanje od sankcija) iako je on ekološki neprihvatljiv gledano iz diskursa „zelene energetske transformacije“ EU kojom se do 2050. g. želi postići ugljikova neutralnost. Ta činjenica, naravno, „zelene puritance“ u Bruxellesu previše ne zanima ili, preciznije, oni hine kako je uopće ne primjećuju. Naravno, pravi razlozi su gore spomenuti – geopolitički. U njih se Europska unija svjesno uplela želeći na taj način prije svega disciplinirati „odmetnutu“ Rusiju, nikako ne shvaćajući kako u svojim rukama za tako nešto nema nužnih poluga.
Pri tom gole činjenice ukazuju kako ruski Gazprom ostaje jedini stabilni izvor plina koji, prema potrebi, može brzo reagirati i značajno povećati njegove količine na tlu Europe. On sada ispunjava sve postojeće ugovorne obveze o isporukama, ali ih ne povećava u dovoljnoj mjeri na zahtjev europskih kupaca s obzirom kako mu je primarna opskrba također ispražnjenih ruskih podzemnih skladišta pred skori početak sezone grijanja.
Gazprom je od 31. srpnja smanjio ubrizgavanje plina u europska podzemna skladišta: Haidach u Austriji, Rehden u Njemačkoj i Bergermeer u Nizozemskoj (info: portal Gas Infrastructure Europe).
Međutim, kao najveći svjetski proizvođač plina Gazprom najavljuje značajnije dodatno povećanje isporuka u Europu nakon operativnog pokretanja baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2 koje se očekuje u jesen. On posljednjih dugi niz godina zadovoljava oko 35% ukupnih potreba za uvozom plina u EU.
Ta će se količina sasvim sigurno smanjivati kako se intenzivnije bude provodila „zelena transformacija“ EU, ali Gazpromove kombinacije i u tom su segmentu ozbiljne. Njegovi stratezi procjenjuju kako će prirodni plin za EU postupno zamjenjivati i Gazpromov „plavi vodik“ (tehnološki se izdvaja iz plina i nafte, a preostali CO2 se skladišti i ne ide u atmosferu), kao ekološki najprihvatljiviji oblik energije prije nego što se uvede puno skuplji, tzv. zeleni vodik koji se dobiva elektrolizom vode uz korištenje skupe „zelene“ energije vjetra i sunca.
Naravno, teško se oteti dojmu kako u čitavoj ovoj priči ima itekako prisutne doze naslađivanja ruskog državnog vrha koji je Bruxellesu sada u praksi pokazao gdje mu je stvarno mjesto na globalnoj geopolitičkoj pozornici.
Spas ponovo iz „zle“ Rusije
Upravo je Sjeverni tok 2 ono što EU i Njemačku sada tješi. Spomenuti plinovod bit će izgrađen do kraja kolovoza, slijedi njegovo punjenje plinom i testiranje nakon kojeg će plin i službeno poteći prema europskim potrošačima. Kapacitet plinovoda iznosi 55 milijardi m3 plina godišnje – jednako kao i njegovog „blizanca“ – Sjevernog toka (1).
Apsurd je u tome da su se istom plinovodu godinama oštro i uporno protivile brojne članice EU, prije svega s njenog „istočnog krila“ predvođenog Poljskom, ali i sam Bruxelles – tvrdeći pritom kako se radi o privatnom projektu na koji on ne može utjecati. Međutim to mu nije smetalo da taj plinovod ipak stavi pod udar tzv. trećeg energetskog paketa EU (vrlo kontroverzna odluka s obzirom da je projektna i financijska konstrukcija Sjevernog toka 2 kao i početak njegove gradnje počeo prije nego što je taj „treći energetski paket“ u EU stupio na snagu, a primjerice, pod njegove odredbe ne podliježe kasnije započeti plinovod Južni plinski koridor koji je izravni konkurent ruskom plinu s obzirom da preko njega u EU stiže azerbajdžanski plin iz Kaspijskog mora).
Podsjetimo, „treći energetski paket“ ne dozvoljava vlasniku plinovoda (u slučaju Sjevernog toka 2 to je Gazprom) punjenje istog svojim plinom u količinama većim od 50% ukupnog kapaciteta samog plinovoda. Ostalu polovicu kapaciteta mogu koristiti samo drugi dobavljači, što je potpuni apsurd jer nitko nikada neće prevoziti svoj plin u Rusiju, na ishodište Sjevernog toka 2, i tamo ga onda ubrizgavati tj. plasirati za njemačko i europsko tržište. To bi bilo potpuno nerentabilno. Ali eto – i to je geopolitika, i dokaz kako ona sa zdravim razumom ponekad nema baš ništa zajedničko.
U suludoj energetskoj igri EU najbolje prolaze njene najsiromašnije članice s Balkana
Samo naizgled paradoksalno, najmanje problema s isporukama plina imaju najsiromašnije članice EU s njenog Jugoistoka tj. s Balkanskog poluotoka – prije svih Bugarska i Rumunjska. Ako njima pridružimo i srednjoeuropsku Mađarsku, koja se već odavno suvereno brine o zaštiti svojih energetskih interesa, paradoks izgleda još veći.
U čemu se on sastoji tj. zašto je to tako? Zbog jedinog i jednostavnog razloga: niti jedna od spomenutih država nije se priključila suludoj politici pojedinih članica EU (prije svega onih predvođenih Poljskom) odricanja od sigurnosti nabave jeftinog ruskog plina u ime nekakvih mutnih geopolitičkih ciljeva, i to uglavnom za interese drugih, moćnijih igrača, a najmanje za svoje.
Kao primjer ističemo kako odnedavno plinovod BRUA (Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Austrija), koji je trebao dostavljati rumunjski plin iz Crnog i azerbajdžanski iz Kaspijskog mora u Srednju Europu, sada služi za tranzit ruskog plina iz plinovoda Turski tok u Mađarsku, što potvrđuje rumunjski plinski operater Tranzgaz.
Paradoks leži i u tome da je izgradnju tog 481 kilometar dugog plinovoda, koji je izgrađen 30. studenog 2020. godine, sufinancirala Europska komisija i da je Rumunjska u tu svrhu polučila 179 milijuna eura.
U početku je plinovodom BRUA trebao teći rumunjski plin iz Crnog mora, kao i azerbajdžanski plin iz spomenutog Južnog plinskog koridora na Balkan i u Srednju Europu. Međutim, zbog rumunjskog poreznog zakonodavstva, projekt na Crnom moru, u kojem sudjeluju i Amerikanci, odgođen je za najmanje pet godina, a azerbajdžanski plin se ne može isporučiti budući kako interkonektor Grčka-Bugarska nije dovršen.
Time Turski tok ostaje jedini stalni izvor plina za Balkan, pri čemu se Bugarskoj isporučuje samo ruski plin. Rumunjska ga je 1. travnja prestala primati preko Ukrajine (što je još jedan udarac za Kijev), i prešla je na ruski plin iz Turskog toka. Ovom su rutom slijedile isporuke plina Mađarskoj, koja sada prima ruski plin iz dva smjera – preko Ukrajine (plinovod Družba) i Rumunjske.
S obzirom kako Srbija i Mađarska do 1. listopada planiraju pokrenuti u lipnju izgrađeni interkonektor, počet će velike isporuke i ruskog plina iz Turskog toka kroz srpski teritorij. Krajem srpnja, plinski operateri dviju zemalja potpisali su sporazum o godišnjim isporukama u Mađarsku do 8,5 milijardi kubičnih metara ruskog „plavog energenta“ tim plinovodom.
Njemački trijumf i ruska geografija
I vratimo se početku teksta. Njemačka se znalački izborila za svoje energetske interese, koristeći u pregovorima sa SAD-om sve svoje prednosti kao ključne gospodarske i političke sile u Europskoj uniji bez koje SAD na tim prostorima ne mogu ništa.
Energetika je ključ svega i temelj gospodarskog razvoja svake zemlje. Dugoročno jeftina i sigurna opskrba energijom čini svaku zemlju gospodarski konkurentnijom i sigurnijom od bilo kakvih neposrednih ili posrednih geopolitičkih udara. Zato i ne čudi da su kancelarka Angela Merkel i ruski predsjednik Vladimir Putin odmah nakon potpisivanja američko-njemačkog sporazuma međusobno telefonski razgovarali, kako se ne bi eventualno dogodilo da „ukrajinski sindrom“ neplanirano poremeti ono što su dvije strane godinama mukotrpno stvarale, zaobilazeći pritom brojna „podmetanja nogu“.
Ruski energenti Njemačkoj trebaju, jednako kao što Rusiji treba isporuka energenata Njemačkoj i drugim europskim zemljama. Moskvi je to jedini preostali bitni izvozni proizvod u EU koji joj omogućuje održavanje kakvih-takvih odnosa s Europom. Ako i toga ne bi bilo (a sva ostala gospodarska suradnja svedena je gotovo na nulu zbog politike sankcija i protusankcija), ruski zaokret prema Aziji i okretanje leđa Europi bilo bi potpuno i dugoročno, što ne žele ni Moskva ni Berlin.
Jer bez Rusije govoriti o izgradnji stabilne sigurnosne arhitekture u Europi nije moguće. Ona je geografski dio europskog kontinenta – i to veliki, a uz to je i vojna supersila. Osim toga Rusija je i najbliži „most“ EU prema Dalekom istoku i tamošnjim golemim tržištima. Tko te elemente ne želi uzimati u obzir ili je ograničen ili Europi ne želi dobro.
(O problemima koji očekuju EU i njene građane u kontekstu kontroverzne strategije Bruxellesa o prelaskua na potpuno čistu energiju do 2050. g. više možete pročitati u našoj analizi ovdje ili ispod teksta.)
Z. Meter: Dok Vlada RH brigu muči s motivima na hrvatskim kovanicama eura, EU nam poskupljuje plin
