Drugim riječima, EU energetska politika i stabilnost ovise o gledanju vremenskih prognoza na kraju dnevnika (mi bismo u Hrvatskoj u šali rekli kako će sve ovisiti o onome što Vakula kaže), što je nedopustivo za zajednicu država koja pretendira postati globalni geopolitički igrač. EU, osim što nema vlastite relevantne vojne potencijale za tako nešto, nema osiguranu niti energetsku stabilnost, pa je pitanje kuda se ona zapravo kreće, s obzirom na evidentnu disproporciju njenih ambicija i mogućnosti
Europske cijene električne energije ovog su tjedna dosegle novi rekord, a jedna od ključnih razloga su i rekordne cijene prirodnog plina i poluprazna skladišta istog pred početak sezone grijanja. Ona je, podsjetimo, prošle godine u EU počela 11. listopada.
I zapadni mediji, poput američkog Bloomberga, i ruski mediji sada fokus interesa usmjeravaju prema ruskom plinskom divu Gazpromu, koji zadovoljava daleko najveći dio ukupnih godišnjih potreba EU za plinom, oko 35%. Stanje je ozbiljno ne samo zbog smanjenja vlastitih proizvodnih kapaciteta prirodnog plina u EU, kao i u Norveškoj i Velikoj Britaniji, već i zbog aktualne politike energetske transformacije EU tj. započetog procesa prijelaza na obnovljive izvore energije tj. one bez štetnih emisija CO2 u atmosferu, u sklopu čega se Bruxelles odriče i prirodnog plina – što je, zapravo, suluda ideja s obzirom da se radi o daleko najčišćem, istina fosilnom gorivu, koji se, uostalom, i kao takav može i već se dodatno pročišćuje. Energetskoj politici EU priključila se jednakom mjerom i Velika Britanija koja sada također „žanje gorke plodove“ plinske krize koja se nadvila nad Otokom i prijeti ozbiljnim posljedicama, o čemu smo izvijestili i jučer kroz objavu članka iz tamošnjeg medija Daily Express.
Koliko je ta politika Bruxellesa i Londona suluda ukazuje i činjenica kako ona ne može i neće imati bilo kakvog konkretnog učinka na kvalitetu zraka i okoliša u Europi ukoliko istu takvu politiku ne prihvati i „ostatak“ svijeta, prije svih najveći potrošači fosilnih goriva, Indija, SAD, Kina i Rusija. Ove tri posljednje to formalno prihvaćaju ali nikako ne odmah i u roku koji je zacrtao Bruxelles – smanjenje štetnih emisija za 50 posto do 2030. i u potpunosti do 2050. godine.
Ali ovo ipak nije tema današnjeg osvrta na ključna energetska zbivanja na tlu Europe, a osim toga, već smo je detaljno i obradili u našim prethodnim analitičkim prikazima.
Dakle, kako smo i rekli, sva je pozornost medija danas usmjerena na Gazprom i mogućnost njegovog popunjavanja europskih plinskih skladišta. Međutim ta tvrtka neće moći ozbiljno povećati izvoz u Europu čak i ako se do kraja godine i pokrene plinovod Sjeverni tok 2 jer se i Rusija aktivno priprema za sezonu grijanja. O (geo)političkim razlozima, kao i o tome postoje li oni uopće po ovom pitanju, sada ne bismo ulazili jer možemo samo nagađati. Naravno, imamo pravo misliti kako oni itekako postoje, i da, osim spomenute sulude politike Bruxellesa po pitanju energetike, veliku ulogu u svemu ovome itekako ima i njegova suludo intenzivirana proturuska politika proteklih godina, koja nije ništa drugo nego „piljenje grane na kojoj se sjedi“
Veleprodajne cijene električne energije u Sjeverozapadnoj Europi i Južnoj Skandinaviji ovog su tjedna porasle na 130 eura po megavatu. U Njemačkoj je cijena električne energije za iduću godinu porasla iznad 90 eura. Pravi signal za uzbunu zbio se u Velikoj Britaniji, gdje su tržišne cijene naglo skočile na 225 funti/MW, a zemlja je bila prisiljena opet pokrenuti dvije elektrane na ugljen koje je prethodno potpuno napustila. Štoviše, vlada premijera Borisa Johnsona bila je primorana platiti 6,85 tisuća dolara za MW plinske elektrane kako bi održala energetsku ravnotežu svega 30 minuta. Jedan od razloga spomenutog rasta cijena u Ujedinjenom Kraljevstvu je pad proizvodnje vjetroelektrana, ali glavni su razlog ipak rekordne cijene plina.
Dovoljno je kazati kako se jučer na britanskom čvorištu NBP plinom trgovalo po cijeni od čak 667 dolara za tisuću kubičnih metara, a na nizozemskom TTF – oko 650 dolara.
Bloombergovi analitičari navode kako bi ovakav rast cijena mogao dovesti do povećanja troškova običnih Europljana za električnu energiju i plin za čak 20%.
“Dolazak zime mogao bi svijetu dati bolnu lekciju o tome koliko je prirodni plin postao važan. Cijena mu je već na vrhuncu i vjerojatno će nastaviti rasti, prijeteći globalnom gospodarskom oporavku”, napisao je komentator Bloomberga Stephen Stapzinski na svom tvitu.
Prošle je godine u europskim plinskim skladištima na početku sezone grijanja bilo više od 101 milijarde kubičnih metara plina (info: ENTSOG). Dana 5. rujna ove godine te zalihe iznose 73 milijarde kubnih metara plina. Istodobno, prosječno dnevno ubrizgavanje u rujnu iznosit će 320 milijuna kubičnih metara, a do sredine listopada ukupne rezerve mogu porasti svega do 85 milijardi kubičnih metara, što je velika razlika u odnosu na isto razdoblje lani. Isto je tako bitno napomenuti kako postoji velika razlika oko ravnomjerne raspodjele plinskih kapaciteta, pa su tako skladišta u Italiji popunjena 82 posto, Njemačkoj 60, a u Austriji svega 45%.
Izgleda kako će Europa ponovo strepiti od vremenskih (ne)prilika
U ovoj situaciji sve će ovisiti o vremenu. Ako se ponovi prošla zima, do proljeća će zemlje EU početi osjećati nestašicu plina.
Ovakvo stanje definitivno će utjecati na cijenu plina koja sigurno neće padati. To bi mogao biti poticaj za ulaganja u obnovljive izvore energije na tlu EU, ali to su dugoročni planovi i investicije, a (pre)živjeti treba sada.
S druge strane topla zima mogla bi utjecati na povrat ukapljenog plina (LNG) iz Azije prema europskim terminalima, što bi onda moglo utjecati na pad cijena. Drugim riječima, EU energetska politika i stabilnost ovise o gledanju vremenskih prognoza na kraju dnevnika (mi bismo u Hrvatskoj u šali rekli kako će sve ovisiti o onome što Vakula kaže), što je nedopustivo za zajednicu država koja pretendira postati globalni geopolitički igrač. EU, osim što nema vlastite relevantne vojne potencijale za tako nešto, nema osiguranu niti energetsku stabilnost, pa je pitanje kuda se ona, zapravo kreće, s obzirom na evidentnu disproporciju njenih ambicija i mogućnosti.
Njemačka, kao glavni pokretač i motor EU sigurno ne želi biti talac takvog konfiguriranja (energetskih) odnosa u Europi i nastojat će voditi samostalnu energetsku politiku koliko to bude moguće, o čemu svjedoči i nepopustljiv stav Berlina prema plinovodu Sjeverni tok 2 u odnosu na Washington, kojim Njemačka definitivno rješava svoje energetske probleme u dugoročnom razdoblju. Ali i Berlin mora voditi računa o spomenutoj energetskoj tranziciji, koju Bruxelles sigurno nije donio sam od sebe tj. bez (vjerojatno i presudnog) njemačkog utjecaja.
Pokretanje Sjevernog toka 2 gotovo je zajamčeno, ali to ne znači da će riješiti navedene europske probleme s plinom.
Analitičari Bloomberga navode kako bi rekordno punjenje u ruska skladišta, koje je u tijeku, moglo ozbiljno utjecati na Gazpromovu opskrbu Europe.
“Pripreme za sezonu grijanja u Rusiji apsolutni su prioritet za državu i, naravno, za Gazprom. Stoga će se sljedećih mjesec i pol ili dva nastaviti intenzivno ubrizgavanje u ruske objekte za skladištenje plina”, kaže zamjenik ravnatelja ruske Federalne službe za energetsku sigurnost (FNEB) Aleksei Grivač. On naglašava kako je isporuka u Europu važan posao i da će se odvijati u skladu s ugovornim obvezama i tržišnim interesima dobavljača. Ali kaže i slijedeće, aludirajući očito na ograničenja koja EU postavlja po pitanju eksploatacije Sjevernog toka 2 smještajući ga u europsku plinsku direktivu: „Iako sve ide prema tome da će u Europi, a vjerojatno i Aziji, nedostajati plin sa svim posljedicama, bilo bi ludilo od Europljana da ga (stanje) pogoršaju umjetnim ograničenjima u radu izgrađene infrastrukture.”
I za kraj o LNG-u. Čimbenik ukapljenog plina u Europi je potpuno devastiran. U kolovozu su isporuke smanjene na godišnji minimum. I tijekom prvih osam mjeseci manjak isporuke u odnosu na prošlu godinu dosegao je gotovo 18 milijardi kubičnih metara. Europa je uspjela pokriti gubitak takvih količina samo povećanjem uvoza iz Rusije, Alžira i Azerbajdžana.
LNG je usmjeren na isplativija tržišta Azije i Južne Amerike gdje postiže veće cijene nego u Europi.
Pri tom, Gazprom dodatno „udara“ po egu briselskih mudraca izjavom kako za 2021. godinu predviđa porast cijene svoga plina prema dugoročnim ugovorima za zemlje izvan Zajednice Nezavisnih Država (većina bivših članica SSSR-a) za 30% tj. da će iznositi oko 270 USD. To je, naravno, i dalje puno manje od kaosa koji sada vlada na europskom plinskom tržištu. Tog se kaosa sada samostalno pokušavaju riješiti pojedine članice EU, sklapajući nove povoljne ugovore s Rusijom o isporukama plina, poput nedavno Mađarske.
Geopolitika ili ne (a sigurno da, jer je ona danas u svemu i svugdje) u ovom slučaju uopće nije bitno. Najvažnije za svaku zemlju ipak je njezina energetska sigurnost i stabilnost, kao ključ gospodarskog razvoja, a veliki neka se međusobno nadmeću i „glođu“ kako god žele. Ali ne na štetu interesa drugih. Na žalost, Europska unija pada na tom ispitu i ukoliko uskoro ne počne razmišljati svojom glavom a ne srcem tj. emocijama – po nju, to, u konačnici ne može rezultirati ničim dobrim.
