Z. Meter: Klimatske promjene – oružje za ovladavanje svjetskim bogatstvom i stvaranje svjetske vlade

Zoran Meter

Summit G20 bit će upamćen po dvije stvari: prvo, po sablasno praznom centru Rima zbog htjenja da se na čuvenoj Fontana di Trevi naslikavaju vođe zemalja sudionica summita i da u nju bace svoj novčić „za sreću“, koja će i njima i njihovim državama itekako trebati. I drugo, zbog Bidenovog posjeta papi Franji, kada je u Vatikan stigao, vjerovali ili ne, u pratnji 82 američka službena vozila. Tko, zapravo, mari za vatikansku i rimsku klimu: bez tolike svite dobrih starih „benzinaca“ ipak ne može niti najveći zagovornik borbe protiv emisija CO2

Prije tri tjedna ruski predsjednik Vladimir Putin u svom je govoru na debatnoj konferenciji Valdaj u Sočiju naznačio novi ruski ideološki smjer – tzv. umjereni konzervativizam (naslonjen na tradicijske i kršćanske vrijednosti ruskog društva), istodobno kritizirajući novi zapadni ideološki model temeljen na načelima gender-ideologije, kao po Rusiju potpuno neprihvatljiv. Putin pri tom nije najavio ideološki rat Istoka i Zapada (kako je to bilo u vrijeme hladnog rata u 20. stoljeću ali s potpuno suprotnih pozicija dviju strana u odnosu na ove današnje, i kada se zapadni liberalizam i kršćanstvo  sudaralo sa sovjetskim komunizmom i ateizmom), već je racionalno kazao kako se Rusija neće miješati u spomenutu ideologiju na Zapadu tj. nametati mu svoju, ali je to isto zatražio i od Zapada u odnosu na Rusiju.

Putin je time i sam „odrezao“ Rusiju od Zapada s obzirom da nametanje tog – inače moćnog američkog „oružja“ pred kojim su pokleknule gotovo sve europske tradicionalne kršćanske utvrde – više definitivno neće biti moguće implementirati u ruski zakonodavni okvir. Zanimljivo je i kako se, osim ponešto britanskih i američkih medija, u EU gotovo nitko nije odlučio analitički pozabaviti spomenutim Putinovim govorom, (ne)svjesno ignorirajući njihovu važnost i dalekosežnost.

Međutim, ovo nikako neće biti i jedino polje ideološkog obračuna Zapada i Rusije. Ono drugo polje – klimatske promjene, još je opasnije ne samo po te dvije strane, već i čitav svijet, s obzirom na zlouporabu i politizaciju same teme koja bi trebala biti dominantno znanstvenog karaktera. To se čini iz razloga upravljanja budućim radnim procesima ali i pokušaja ovladavanja prirodnim bogatstvima na jedan posve drukčiji i perfidniji način (o tome više nešto kasnije u tekstu).




I još jedno – treće (možda i najvažnije) polje nove globalne ideološke borbe, je predstojeći summit demokracija u Washingtonu 9. prosinca, na kojem će Bidenov tim svijet i definitivno htjeti podijeliti na „dobar i zao“ tj. na „demokratski i autoritarni“, o čemu više u idućoj analizi.

Klimatske promjene kao novo oružje





Da klimatske promjene postaju novo polje globalne ideološke borbe (sama klima u tome je, zapravo, drugorazredni problem iako se gotovo svi svjetski znanstvenici sada slažu u tome kako su klimatske promjene već sada ozbiljne (led se zbilja ubrzano topi, razina mora podiže, izmjenjuju se katastrofalne suše i poplave, golemi požari tjednima haraju diljem sjeverne i južne hemisfere, od Rusije, Turske, SAD-a, do Australije) ali se ne slažu s uzrocima i još više nametanjem modaliteta borbe protiv istih), svjedoči i činjenica da je ta tema bila i jedna od dominantnih na summitu G20 prošloga tjedna u Rimu.

Međutim, u Rim nisu stigli ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski vođa Xi Jinping, iako oba državnika favoriziraju upravo platformu G20 kao najpovoljniju za rješavanje ključnih svjetskih problema, a odbacuju mogućnost da o tome odlučuje puno uži klub G7 najbogatijih zemalja svijeta (od kojih, ruku na srce, pojedine to već odavno nisu – poput Italije, Francuske, ili Kanade: što su, realno, te zemlje u odnosu na Kinu i njenu ekonomsku moć u svijetu zbog koje su i pokrenute sve ove američke geopolitičke bitke?). Putin, navodno, nije došao zbog novog vala epidemije koronavirusa u Rusiji, što, međutim, nije smetalo ruskom šefu diplomacije Sergeju Lavrovu da dođe u talijansku prijestolnicu i na summitu predstavlja Rusiju. Putin je, naravno, posredstvom video linka održao svoj govor, ali je svojim nedolaskom u Rim, kao i na summit UN-a o klimi u Glasgowu koji je počeo već idućeg dana – 31. listopada, odaslao jasan signal kako nešto u svemu tome „ne štima“.

A što to ne štima, mogli bismo pokušati dokučiti kroz mišljenja pojedinih ruskih analitičara koji tvrde kako je Putin odustao od dolaska na spomenute zvučne  međunarodne manifestacije jer smatra kako se na njima ionako ni o čemu konkretno neće odlučivati i da one služe isključivo kako PR Bidenu i njegovoj novoj globalnoj ideološkoj matrici, dok će se stvarni svjetski problemi rješavati u puno užim formatima.

I opet izgleda kako Putin nije daleko od istine: summit G20 nije dogovorio ništa konkretno osim iznošenja uobičajenih fraza o klimi i pandemiji Covid-19. Spomena vrijedno u završnoj deklaraciji je samo obećanje sudionika G20 da će prestati financirati energetske projekte s ugljenom. Istodobno, nije dogovoren vremenski raspored postupnog ukidanja proizvodnje na ugljen u samim zemljama G20. Nije određen niti jedan datum za postupno ukidanje subvencija za fosilna goriva u zemljama G20, već je samo dano apstraktno jamstvo da će one tome težiti “u srednjem roku”.




Puno više konkretnog vjerojatno neće donijeti niti konferencija u Glasgowu koja će trajati desetak dana ali na kojoj su već prvog dana bile vidljive ozbiljne „pukotine“ i sve dublji jaz između bogatih zemalja Zapada koje inzistiraju na konkretnim potezima i datumima o, primjerice, zabrani korištenja ugljena kao energenta, i onih manje razvijenih, prije svega divova poput Indije koji se s takvim nametanjima ne slažu. Indiju tu podupire Kina čiji čelnik također nije doputovao niti u Glasgow, jednako kao niti brazilski i turski predsjednici.

Izostanak ruskog i kineskog čelnika na G20 odmah je pokušao iskoristiti američki vođa Joe Biden, kazavši u Rimu kako je „razočaran“. “Razočaranje se odnosi na činjenicu da se Rusija, i ne samo Rusija nego i Kina, de facto nisu uspjele pojaviti u pogledu bilo kakvih obveza za suočavanje s klimatskim promjenama, kazao je Biden, ne zadržavši se samo na te dvije zemlje, već je svoje razočaranje onima koji „ne čine“ potrebno na ovom području usmjerio i na Saudijsku Arabiju. A Saudijska Arabija već je ranije ovoj konferenciji rekla veliko „zdraavo“, dobro znajući koji je njezin cilj ali i svjesna činjenice kako će nafta i plin svijetu još dugo trebati i da je zbog toga nedodirljiva u svom prkosu „ostatku svijeta“. Kao što niti kameno doba nije završilo nestankom kamena, neće niti doba nafte i plina njihovim nestankom, već samo odlukom čovječanstva. A to je ono što Saudijska Arabija, kao uz Rusiju najveći svjetski proizvođač nafte, sada nikako ne želi.

Zapravo, summit G20 bit će upamćen po dvije stvari: prvo, po sablasno praznom centru Rima zbog htjenja da se na čuvenoj Fontana di Trevi naslikavaju vođe zemalja sudionica summita i da u nju bace svoj novčić „za sreću“, koja će i njima i njihovim državama itekako trebati. I drugo, zbog Bidenovog posjeta papi Franji, kada je u Vatikan stigao, vjerovali ili ne, u pratnji 82 američka službena vozila. Tko, zapravo, mari za vatikansku i rimsku klimu: bez tolike svite dobrih starih „benzinaca“ ipak ne može niti najveći zagovornik borbe protiv emisija CO2.

Osim Bidena, postoji još jedan važan zagovornik te borbe – njemu osobito drag. Riječ je, naravno, o neizostavnoj Greti Thumberg, koja je stigla u London 31. listopada, i koja je zadobila veću medijsku pozornost od svih u Glasgow pristiglih političara (znanstvenike u čitavom tom cirkusu već odavno nitko niti ne spominje, kao da je Greta ona koja umjesto njih svijetu mora reći što i do kada on to mora napraviti kako bi se spriječila globalna klimatska katastrofa). Sada punoljetna, 18-godišnja Greta u tom pogledu nije bila lijena, te je iz svog ureda u središtu Londona pozvala svoje simpatizere na potpisivanje online peticije sudionicima COP26, koja je započela riječju “izdaja”, jer eko-aktivisti u svom radikalizmu političare često optužuju za nerad (u tome su, zapravo, itekako u pravu i kada je riječ o svim drugim temama). “Kao građani ovog planeta, zahtijevamo da se suočite s izazovom hitne klimatske situacije. Ne iduće godine. Ne sljedeći mjesec. Sada!”, napisala je Greta na svom twittu. Bidenu se ovo itekako svidjelo. Pa on se ipak vidi predvodnikom građana svijeta.

Sama klimatska konferencija, kako je i red, na početku je pozdravljena od domaćina Borisa Johnsona melodramatičnim riječima:

“Čovječanstvu je odavno isteklo vrijeme zbog klimatskih promjena. Sat za sudnji dan pokazuje jednu minutu do ponoći, a mi moramo djelovati odmah.” Dužan mu nije ostao niti britanski prijestolonasljednik princ Charles, kazavši: “Ovo je doslovno naša posljednja kočija. Sada moramo pretočiti lijepe riječi u još ljepša djela.“

Ali ostavimo na stranu patetiku i krenimo u pravu analizu, zbog čega i jesmo tu.

Klimatski summit osuđen na neuspjeh

Globalni klimatski summit (COP26), koji se održava pod pokroviteljstvom UN-a, u samom je startu osuđen na neuspjeh s obzirom na postavljene ciljeve vladara svijeta. Usvajanje zajedničkog stava o klimatskoj politici svih velikih proizvođača stakleničkih plinova nerealan je zadatak, jer nitko nije spreman na kompromise. Najvažnije postignuće bogatog Zapada je sama činjenica da među vodećim svjetskim državama više nema niti jedne koja bi negirala važnost ove teme. Ali sve više od toga je daleki san, jer dominiraju specifični putovi za postizanje globalne dekarbonizacije, koji će se sve više razilaziti s obzirom na strategije pojedinih država po tom pitanju.

UN-ovi znanstvenici tako predlažu zaustavljanje krčenja šuma diljem planeta do 2025. godine, potpuno napuštanje ugljena do 2035., prijelaz na električne automobile do 2040. i prijelaz na zelenu energiju do 2045. godine.

Međutim, „lansiranjem“ solarnih i vjetroelektrana, „zeleni“ energetski stratezi  obećali su skoro stvaranje velikih skladišta energije, što još nije učinjeno. Ukupni kapacitet akumulacije električne energije od njezine ukupne količine danas iznosi samo 2%. “Zelena energija” pokazala se skupa i zahtijeva veliku potrošnju energije za  svoje stvaranje koristeći u tu svrhu te iste ugljikovodike protiv kojih se „bori“.

Plan o prijelazu s fosilnih izvora energije na one obnovljive do 2050. sada je, to je već svima jasno, posve neostvariv. Na njemu još ustrajava jedino EU, dok ga je Kina, npr. prolongirala za 2060. s tim da će joj vrhunac potrošnje ugljena biti tek u 2030. (EU, s druge strane, ugljen želi potpuno izbaciti kao energent do 2033. g.). Indijska vlada nekoliko dana uoči početka konferencije izazvala je pravu sablazan, kazavši kako ta zemlja neće određivati točan datum prestanka korištenja ugljena i da će se taj energent i dalje koristiti kao glavni za energetske potrebe te zemlje koje rastu iz dana u dan. Premijer Narendra Modi je na prvom danu konferencije u Glasgowu taj stav malo ublažio, pristavši se suglasiti s kolegama da godina prestanka uporabe ugljena u Indiji bude 2070. (tada će Modi imati 120 godina, pa mu je vjerojatno svejedno s davanjem ovakvih obećanja, jer čak i prema indijskim „kriterijima dugovječnosti“ teško je očekivati da će toliko poživjeti, a poglavito ne kao indijski premijer). No za promotore zelene ideologije i to je obećanje bilo bolje nego ništa.

Do sada ukupni energetski rast nije bio popraćen značajnijom promjenom energetskih udjela. U 2009. godini fosilna goriva su činila 80,3% ukupne energetske bilance, a u 2019. godini – 80,2%. Obnovljivi izvori u 2009. godini – 19,7%, a u 2019. godini – 19,9%.

Ono što je najvažnije, u posljednja dva desetljeća nije stvorena osnovna infrastruktura za novu zelenu energiju.

U 2018., deset najvećih država izvora emisija stakleničkih plinova – rangiranih od najviše do najniže, bile su: Kina, Sjedinjene Države, Indija, EU, Rusija, Indonezija, Brazil, Japan, Iran i Južna Koreja.

Za listopad 2021., ovaj popis izgleda ovako, prema postotcima ukupnih globalnih emisija: Kina (23,1%), SAD (11,7%), EU (6,9%), Indija (6,6%), Indonezija (3,4%) %), Rusija (3,2%), Brazil (2,8%), Japan (2,3%), Južna Koreja (1,3%), Saudijska Arabija (1,3%). Ukupno, ovih deset zemalja – članica Pariškog sporazuma o klimi iz 2015. daju više od polovice, odnosno 62,6% svjetskih emisija.

Koliko je sve ovo skupa apsurdno i degutantno, dovoljno je objasniti i kroz famoznu histeriju koja se nameće oko uvođenja električnih automobila. Osim što će prouzročiti goleme štete automobilskoj industriji (bankroti u tom sektoru bit će neizostavni jer transformacija proizvodnje s benzinskih i dizelskih motora na one električne bit će vrlo skupa), upravo njihova proizvodnja dodatno će štetiti okolišu. Iz nekog razloga svi šute koliki je ekološki problem u proizvodnji električnih akumulatora za koje se koriste posebni elementi i kiseline, a još više u njihovom zbrinjavanju. Što će tek biti kada njihov broj poraste u enormnim količinama da bi se zadovoljila ekspanzija električnih automobila. Slično je i s proizvodnjom drugih komponenti za obnovljive izvore energije, poput vjetroelektrana i sl. Za njih se koriste rijetki zemljini elementi čije je iskapanje vrlo prljavo po okoliš i vrlo skupo.

Evo još jednog apsurda. U svibnju ove godine Međunarodna energetska agencija pozvala je na smanjenje emisija CO2, da bi samo dva tjedna kasnije zatražila od OPEC-a da njegove članice povećaju proizvodnju nafte.

Nije naodmet u čitavoj ovoj priči spomenuti kako su se SAD i Kina prošli tjedan dogovorile o uvozu američkog ukapljenog plina (LNG) u idućih 20 godina, i da je Biden dao „zeleno svjetlo“ američkim proizvođačima nafte i plina iz škriljevca, protiv kojih se oštro borio u vrijeme predizborne kampanje, dok ih je snažno podržavao njegov omraženi suparnik Donald Trump. Proizvodnja ukapljenog plina iz škriljevca zapravo je najštetnija od svih energenata (čak i od toliko omrznutog ugljena) i za podzemlje i za atmosferu. Biden i njegov tim jednostavno su uvidjeli opasnost od pretjerivanja u energetskoj „zelenjavi“ na temelju sadašnje energetske krize u EU i SAD-u. Bitno je jedino da Bruxelles u svemu tome ne vidi problem. Njemu je puno veći problem plin iz plinovoda koji također spada u fosilno gorivo pa je eko-čistuncima samim tim neprihvatljiv iako je višestruko čišći od LNG-a iz škriljevca kojeg je ovo ljeto EU tako žedno i uzaludno čekala iz SAD-a, jer je on umjesto saveznicima nekako „skliznuo“ prema neprijateljskoj Kini.

Ni kanadski premijer Justin Trudeau nije imun od licemjerja. Kao gorljivi zagovornik borbe protiv klimatskih promjena i dalje se zdušno zalaže za kanadske naftne projekte s obzirom da je Kanada veliki svjetski proizvođač nafte, što joj je i ponajvažniji izvor prihoda. Izvozi je, naravno, gotovo u cijelosti u SAD.

Bit nije u borbi za klimu nego za svjetske resurse

Osim na demokratske i diktatorske zemlje, Washington će od sada njih početi dijeliti i na one koje su odgovorne ili neodgovorne prema klimatskoj agendi. Pri tom će sama Amerika raditi sve što joj je potrebno za zadržavanje njezine gospodarske nadmoći, dozirajući svoje globalno preuzete klimatske obveze onako kako i kada njoj odgovara. Ostalima, naravno, takav komoditet neće biti moguć. Uostalom, SAD ulaze i izlaze iz međunarodnih sporazuma kako i kada to hoće. Iz onog o iranskom nuklearnom programu, potpisanog 2015. g. izišle su 2018., a iz Pariškog sporazuma o klimi iz 2015. g. povukle su se 2019. da bi se 2021. u njega ponovo vratile.

Time globalno zatopljenje postaje novo oružje. Izdizanje ovog problema na razinu ukupnog čovječanstva tj. tvrdeći kako pomaka u rješenju problema klimatskih promjena ne može biti bez zajedničkog sudjelovanja čitavog svijeta, pri čemu si Washington zadaje ulogu predvodnika (time i suca), jasno je kako će se bilo koju zemlju koja će se tome pokušati oduprijeti zbog svojih razloga (slabije ekonomske i financijske snage ili, jednostavno, svojih nacionalnih interesa) moći vrlo lako prikazati kao problematičnu i opasnu po čitavi svijet. U tom smislu čitav svijet morat će je i kazniti.

Da je to tako svjedoče i riječi Joe Bidnea s konferencije za medije u Glasgowu, uoči povratka u Washington:

“Mislim da je Kina teško pogriješila što nije došla. Ostatak svijeta je gledao Kinu i pitao se: što pridonose? To je važna tema a oni su okrenuli leđa. Kako to mogu učiniti i misliti da su vođe? Isto vrijedi za Vladimira Putina.”

Ovo novo „oružje“ moći će se primijeniti prema slabijim zemljama, bogatim prirodnim resursima (prema ostalim neposlušnim, ali jakim igračima – moći će se samo primijeniti u propagandne svrhe i za pokušaj njihove što šire međunarodne izolacije). Tako će predvodnici klimatske agende slabe neposlušne države moći učiti na njihovom terenu kako se „pravilno gospodari“ prljavim energentima poput ugljena, nafte, plina – na način da ga jednostavno stave pod svoju kontrolu.

Kada više ne ide prema desetljećima i stoljećima uhodanim modelima kolonijalizma ili neokolonijalizma, onda može ići prema ovom novom – globalnom klimatskom modelu, koji zapravo nije ništa drugo nego pokušaj formiranja svojevrsne svjetske vlade – zna se s kim na čelu.

Komentari

komentar

You may also like