Z. Meter: Ključne promjene na Bliskom istoku: Assad kao „tražena roba“

Rusi su dovršili proširenje jedne uzletno-slijetne staze u svojoj sirijskoj bazi Hmeimim. Ona je sada duga 3 kilometra i može primati sve postojeće tipove ruskih zrakoplova, uključno i strateške bombardere kao i divovski teretni zrakoplov An-124. Demonstraciju novih mogućnosti prikazali su prošli mjesec kada su na nju sletjela tri teška bombardera Tu-22M3, koja mogu nositi nuklearno naoružanje. Slijedeći su dan oni izvršili trenažne letove iznad istočnog Sredozemnog mora

 I dok Izrael i Gaza još „zacjeljuju rane“ nakon nedavno završenog izraelsko-palestinskog sukoba (rat s Hamasom), dotle se u pozadini, na uvijek turbulentnom Bliskom istoku odvijaju posve novi pa i neočekivani geopolitički procesi. Jedan od glavnih uzroka (sigurno ne i jedini), je nova bliskoistočna politika američke administracije.

Naime, Biden, za razliku od Trumpa, teži smanjenju napetosti s Iranom i povratku SAD-a u nuklearni sporazum s Teheranom, pod nešto izmijenjenim uvjetima koji bi mogli zadovoljiti i izraelske interese (ta se zemlja inače protivi pregovorima Washingtona i Teherana), S druge strane, Bidenov je  prethodnik gradio američku strategiju u regiji kroz učvršćenje osovine Izrael-Saudijska Arabija-UAE na protuiranskoj platformi, uz postupno povlačenje vojne komponente SAD-a i prebacivanje brige za sigurnost regije na tamošnje ključne igrače – američke partnere, koje bi Washington pomagao logistički (izvozom suvremenog naoružanja i opskrbom kvalitetnim obavještajnim podacima, prije svega onim satelitskim).

S ovim potonjim slaže se i Bidenova administracija, što je vidljivo i kroz započeto američko povlačenje iz Afganistana, iz kojeg se u posljednjih cca mjesec dana povuklo 20-ak posto tamo stacioniranih američkih snaga koje se u toj zemlji nalaze još od 2002. godine, a morale bi se u potpunosti povući do 11. rujna.

Osim američkog, gotovo paničnog bijega iz Afganistana prije nego što se talibani do kraja „osokole“ i od „organiziranog povlačenja“ ne naprave nešto  slično onome u Južnom Vijetnamu odakle su kaotično bježali pred naletom komunističkih snaga Vietkonga (o tome je nedavno na ovom portalu pisao Mario Stefanov), Pentagon ovih dana pokreće i inicijativu prema State Departmentu s ciljem omogućavanja prebacivanja u SAD Afganistanaca koji su 20 godina na terenu pomagali američkim snagama. Predlaže se da im se omogući izdavanje tzv. ratnih viza. To je humano pitanje, smatra Pentagon, upozoravajući kako će se sve te osobe (njihov se broj ne precizira ali ih sigurno nije malo s obzirom kako se radi o razdoblju od 2 desetljeća) naći na meti talibana čim se Amerikanci povuku. Drugim riječima – Pentagon posredno priznaje kako nikakav ozbiljni unutar-afganistanski politički dogovor i mirna podjela vlasti nisu realni i da je jasno tko će dominirati budućim društvom te zemlje – islamski terorizam svih vrsta i frakcija,  međusobno možda i razjedinjen ali uvijek jedinstven po pitanju stranih intervencionista i životnih vrijednosti koje im oni žele nametnuti. Pregovori koje u Dohi s talibanima sada vodi afganistanska vlada, uz posredništvo glavnih svjetskih silnica, samo predstavlja kupovinu vremena za što mirniji tijek povlačenja američkih i NATO vojnika.




Bashar Assad postaje „tražena roba“ za suradnju

Drugi veliki bliskoistočni proces koji se upravo odvija je onaj vezan uz Siriju. I to na način na koji je malo tko očekivao.

Na vlasti od 2000. godine, sirijski predsjednik Bashar al-Assad osvojio je i četvrti sedmogodišnji mandat na izborima 26. svibnja. Navodno je osvojio nešto više od 95% glasova, uz vrlo velik odaziv birača od 78% što čini nešto više od 14 milijuna Sirijaca. Vlada u Damasku sada nadzire oko dvije trećine teritorija u odnosu na predratnu Siriju.





Iako su SAD i europske zemlje ove izbore nazvali “fikcijom” i „farsom“,  to Assada previše ne brine. On zna da je u građanskom ratu pobijedio i tzv. sirijsku oporbu i radikalne islamiste iza kojih je na ovaj ili onaj način stajao taj isti Zapad, uz obilatu pomoć ključnih regionalnih igrača. Međutim, neki od tih igrača sada počinju „mijenjati ploču“ – svjesni da će Assad još 7 godina biti „gospodar Sirije“ – naravno, uz neizostavnu rusku sjenu kao glavnog jamca njegove pobjede i političke budućnosti. Što će biti poslije Assada ionako neće biti previše važno – sada je vrijeme donošenja ključnih odluka i pravilnih poteza. Kasnije će biti prekasno – svijet se sada nanovo kroji.

Rusija mijenja strateški odnos snaga

Ali prije osvrta na „arapsko kajanje“ i „oplakivanje“ svojih grijeha, mora se skrenuti pozornost na nešto vrlo bitno, s tim itekako povezano: Rusi su dovršili proširenje jedne od dviju uzletno-slijetnih staza u svojoj sirijskoj zračnoj bazi Hmeimim, u Latakiji. Ona je sada duga 3 kilometra i može primati sve postojeće tipove ruskih zrakoplova, uključno i strateške bombardere kao i divovski teretni zrakoplov An-124. Demonstraciju novih mogućnosti rekonstruirane baze Rusi su prikazali prošli mjesec kada su na nju sletjela tri teška bombardera Tu-22M3, koja mogu nositi nuklearno naoružanje. Slijedeći su dan oni izvršili trenažne letove iznad istočnog Sredozemnog mora.

Radi se o  potpuno novi vojnom elementu koji kvalitativno utječe na ukupni odnos snaga na Bliskom istoku, jer je Sirija od sada de facto postala dio nuklearnog sustava odvraćanja potencijalnih protivnika Rusije.




Do sada su ruski strateški zrakoplovi koji su djelovali po terorističkim ciljevima u Siriji stizali preko zračnog prostora Irana i Iraka i u takvim uvjetima nisu mogli djelovati u realnom vremenu tj. promptno reagirati na određenu obavještajnu informaciju vojnog karaktera, iako taj element, s obzirom na razarajući potencijal njihovog naoružanja ne igra toliko veliku ulogu kao za obične vrste zrakoplova, puno manje vatrene moći.

Ako uzmemo u obzir i vojnu informaciju iz sredine svibnja, prema kojoj Rusija modernizira i svoju pomorsku bazu Tartus u Siriji izgradnjom plutajućeg pristaništa za prihvat velikih brodova i podmornica, kao i prošlotjednu informaciju izraelskih vojnih medijskih resursa da se ruska flota priključuje praćenju, uglavnom iranskih tankera koji prevoze naftu za Siriju (posljednje dvije godine oni su bili česta meta diverzantskih napada izraelskih specijalnih snaga u Crvenom moru i ispred izraelske obale, najčešće uporabom podvodnih i magnetskih mina), jasno je kako Rusija provodi integrirani pristup u obrani vlastitih interesa u regiji, kao i interesa svojih bliskoistočnih saveznika.

Ovaj kraći prikaz najnovijih informacija o ruskim planovima bio je potreban kao objašnjenje zašto je Assad sada toliko samouvjeren i zašto se prema njemu i ključne arapske monarhije počinju ponašati ako možda ne i s uvažavanjem, a onda sigurno s pozicije prihvaćanja stvarnosti. A ona im nikako ne ide u prilog. Osim promjene američke politike koja ih ostavlja „jedan na jedan“ s diplomatski ojačanim Iranom kojemu se „smiješi“ i moguće ukidanje američkih sankcija, Rusija je „zacementirala“ svoj boravak u Siriji čime i njihovo daljnje sponzoriranje svojih „proxy“ snaga u vidu različitih radikalnih islamističkih organizacija gubi svaki smisao. Štoviše, na sjeveru Sirije vojno se „ukoptila“ Saudijskoj Arabiji suparnička Turska koja je više-manje sve saudijske igrače na svom terenu preuzela pod svoje okrilje nakon njihovog poraza  od strane Assadove vojske. I ne manje važno u Siriji je ojačao i iranski utjecaj, kao zemlje koja je, uz Rusiju, bila jedina koja se borila za Assada i njegovu vladu u Damasku.

A kako ni Turci ni Iranci nisu Arapi, a Sirija je Arapska Republika, došlo je vrijeme za promjenu strategije. To su još prije cca dvije godine prvi spoznali UAE koji su u Damasku obnovili rad svog veleposlanstva nakon što je Sirija 2011. g. izbačena iz Arapske lige i nakon čega su mnoge arapske zemlje s njom prekinule diplomatske odnose. Nedavno je i Bahrein slijedio primjer Abu Dhabija i obnovio diplomatske veze s Damaskom, a Egipat je, zapravo, više-manje uvijek podržavao Assada koji se borio protiv njemu omrznute Erdoganove Turske i njenih planova koje je imala s tom zemljom prije „destruktivnog“ ulaska Rusije u tu veliku i pokvarenu igru međunarodne zajednice –  znanu i kao „sirijsko proljeće“.

S druge strane i Rusija diplomatskim kanalima potiče bivše arapske neprijatelje Bashara Assada na obnovu dijaloga s Damaskom jer ne želi da samostalno odlučuje o pitanju „života i smrti“ u Siriji sa svojim situacijskim partnerom a u stvarnosti vrlo nepredvidljivom Turskom. Pridobivanje na Assadovu stranu i Saudijske Arabije Moskvi uopće nije strano. Ona s Rijadom ionako gradi partnerske odnose, a osim toga niti pretjerano jačanje iranskog utjecaja u Siriji po Moskvu nije povoljno.

U tim i takvim krajnje složenim okolnostima i potrebi „plesa po žici“, od presudne je važnosti imati jasnu  strategiju i snažne vojne mišiće za njezinu operacionalizaciju.

Međutim Bidenova administracija jasne strategije o tome što učiniti sa Sirijom još nema. U toj se zemlji trenutačno nalazi oko 1000 američkih vojnika, koji uglavnom imaju zadaću zaštite sirijskih naftnih polja na istoku zemlje koja su pod nadzorom pretežito kurdskih postrojbi SDF – odanih Washingtonu. David Schenker, pomoćnik državnog tajnika za Bliski istok u Trumpovoj administraciji, izjavio je prošli mjesec za Bloomberg da, iako trenutni tim Bijele kuće nije zadovoljan statusom quo u Siriji, “bila bi pogreška dopustiti Assadovu rehabilitaciju, misleći da će se obnoviti sigurnost” u regiji.

Jednako tako SAD ne znaju što sada činiti niti s Jemenom, gdje šijitski pobunjenici huti (iza kojih logistički stoji Teheran) odbijaju primirje sa Saudijskom Arabijom pod uvjetima koja je predložio Washington i koji bi, zapravo, predstavljali „časno“ povlačenje Rijada iz tog besmislenog 7-godišnjeg rata u kojeg je tako nesmotreno i samouvjereno ušao. Naime, usprkos suvremenom američkom naoružanju koje dobiva, ta zemlja nije uspjela slomiti otpor huta, a sama je sve više izložena njihovim zračnim napadima i grozničavo traži način kako „čistog obraza“ napustiti tu zemlju.

Saudijski obavještajci stigli u Damask

Tijekom posljednjih mjesec dana vanjska politika Saudijske Arabije sve više pokazuje tendenciju prema promjeni vanjskopolitičkog smjera. Vodstvo SA na čelu s prijestolonasljednikom Mohammadom bin Salmanom (MBS), pokušava otkloniti oštar sukob u odnosima s Iranom i uspostaviti normalne, partnerske odnose sa Sirijom, protiv kojih je Rijad vodio neobjavljeni rat u razdoblju 2010-2018. Uspjeh takve politike stvorio bi kvalitativno novu političku situaciju u čitavoj bliskoistočnoj regiji i mogao bi odblokirati mnoge probleme koji koče njezin razvoj – možda čak i onaj najveći – palestinsko pitanje.

Kada se direktor saudijske obavještajne službe, general Khalid bin Ali al-Humaydan prošlog mjeseca sastao sa sirijskim predsjednikom Assadom u Damasku, ponudio mu je obnovu odnosa i pružanje financijske pomoći u zamjenu za prekid suradnje s Teheranom. Sirijci su takvu ponudu odbili, ali su ostavili otvorena vrata za daljnje kontakte. O tome je izvijestio Bloomberg.

S druge strane, prema pojedinim ruskim analitičkim izvorima, i događaji u Libanonu također su bili ključni čimbenik spomenutih konzultacija u Damasku, jer je Rijadu potrebna pomoć Damaska ​​za stabilizaciju političkog i gospodarskog stanje u Libanonu. Beirut, naime, ostaje u središtu saudijskih interesa na Levantu. Procjena američkog State Departmenta prošle godine, na koju se pozivaju ruski izvori, navodi kako Damask vraća svoju dominaciju u libanonskoj politici, pri čemu je važno napomenuti da je Sirija uvijek slijedila vlastite interese u Libanonu, a ne interese Irana. Upravo se taj aspekt sirijske politike najviše i sviđa Rijadu, koji, sa ili bez Libanona, želi da Bashar el-Assad ponovno bude na njegovoj strani, što bi omogućilo stvaranje šireg fronta protiv turskog i iranskog utjecaja na Levantu.

Opet se vraćam na Bloomberg, koji tvrdi kako, prema zapadnim diplomatima, američka i europske vlade mole zaljevske monarhije da ne normaliziraju odnose sa Sirijom. Njihova nespremnost da interveniraju u sukobu između Zapada i Damaska i da se upuste u bitku s Assadom, otvorila je prostor za Moskvu koja je, zajedno s Ankarom i Teheranom, formirala poslijeratne konture u Siriji, zaključuje američki medij.

Saudijska Arabija i Iran

Dana 16. travnja Financial Times izvijestio je da su u Bagdadu vođeni tajni razgovori iranske i saudijske delegacije. Iran je predstavljao tajnik Vrhovnog vijeća nacionalne sigurnosti (NSC) kontraadmiral Ali Shamkhani, a Saudijsku Arabiju šef Generalne obavještajne agencije (GIA), gore spomenuti general Khaled bin Ali al-Humaydan. Ovo su prvi kontakti ove razine još od 2011.

Što je potaklo vodstvo SA na zbližavanje s prokletim neprijateljem Iranom, kojeg je Rijad do nedavno smatrao ne samo uzrokom svih svojih problema i nestabilnosti u regiji, već su i poricali iranski islamski identitet, nazivajući ih “sinovima čarobnjaka” (Banu al-Majus), odnosno proroka Zoroastera, poznatog i kao Zaratustra? 

  1. navedena promjena američke politike prema Iranu s kojim Bidenova administracija želi poboljšati odnose, što automatski slabi utjecaj Rijada u regiji, a jača iranski. Osim toga američka vojska se sve više povlači iz regije i fokusira na „front“ protiv Rusije i Kine, što znači stvaranje dodatnog vakuuma na Bliskom istoku kojeg netko mora popuniti. A nema tko drugi nego Rusija i Kina, kojima je ta regija kudikamo važnija nego Amerikancima koji su odavno prestali biti ovisni o bliskoistočnoj nafti te se od velikog uvoznika pretvorili u jednog od najvećih izvoznika „crnog zlata“ na svijetu;
  2. Rijad je za interakciju s Iranom motiviran dugotrajnim i neuspješnim ratom u Jemenu, koji postaje sve nepopularniji u saudijskom društvu. Rat se posljednje dvije godine sve češće prebacuje na saudijski teritorij, postajući prijetnja nacionalnoj sigurnosti zemlje. Stradavaju njezini naftni objekti i infrastruktura, kako od dronova tako i od balističkih raketa. Iza jednih i drugih na ovaj ili onaj način stoji Iran i to svi jako dobro znaju. Dakle, Rijad je (tek) sada spoznao što mu donosi daljnja radikalizacija odnosa s Teheranom. Zbog megalomanske i rizične politike MBS-a u opasnost može doći i sam opstanak zemlje. Nju će isporukama oružja i diplomacijom do kraja braniti i SAD i Zapad i mnogi drugi, ali niti jedan njihov vojnik za Saudijce sigurno neće ginuti.

Komentari

komentar

You may also like