Dogovor oko zajedničke sigurnosne arhitekture nikako ne znači i normalizaciju političkih odnosa Zapad-Rusija, već samo njihovu relaksaciju u smislu smanjenja rizika od opasnih incidenata i prerastanja istih u krize i potencijalni vojni sukob. Tj. svi oni koji i dalje budu željeli imati loše odnose s Moskvom to će moći činiti i u slučaju postizanja sigurnosnog sporazuma. Upravo u tome i vidim šansu za konačni pregovarački uspjeh ma koliko šanse za njega sada izgledale slabašno
Malo je vjerojatno da će američki Senat sljedeći tjedan odobriti prijedlog zakona o sankcijama plinovodu Sjeverni tok 2, kojeg je prethodno predložio republikanski senator iz Teksasa Ted Cruise, navodi u srijedu, 5. siječnja, medij Politico.
Demokrati u Senatu, koji su prethodno dosljedno branili ideju uvođenja sankcija ovom ruskom plinovodu, nagovijestili su značajnu promjenu u svojim stavovima. Razlog za prilagodbu, prema demokratima, leži u nespremnosti da se miješaju u poslove američkog predsjednika Joe Bidena uoči pregovora s Rusijom i tvrde kako bi usvajanje Cruisovog zakona oslabilo američki pregovarački položaj.
S tim u svezi, pretpostavlja se da prijedlog zakona neće prijeći prag od 60 glasova potrebnih za njegovo odobrenje. Za usvajanje istog republikanci moraju dobiti potporu i od najmanje 10 senatora iz Demokratske stranke. Glasovanje o ovom zakonu u Senatu mora se održati najkasnije do 14. siječnja.
“U ovoj fazi, dok pomno pratimo moguće akcije Rusije u Ukrajini, iznimno je važno održavati blisku suradnju s našim saveznicima, Njemačka je jedan od ključnih saveznika. Stoga smatram da je ova inicijativa nepravovremena“, izjavio je demokratski senator iz New Hampshirea Gene Shaheen.
Senator iz Connecticuta Chris Murphy (d) , čelnik Senatskog odbora za vanjske poslove, također je naglasio kako bi spomenuti zakon o sankcijama imao štetan učinak na odnose između Sjedinjenih Država i europskih saveznika. Smatra kako je narušavanje jedinstva neprihvatljivo u uvjetima kada je transatlantska solidarnost nužna za suprotstavljanje “agresivnom ponašanju” Rusije.
“Ne radi se o Rusiji. Govorimo o programu Cruise-Trump za razbijanje transatlantskog partnerstva. Dolazi vrijeme kada je potrebno pokazati solidarnost s administracijom koja pribjegava metodi mrkve i mrkve kako bi spriječila rusku invaziju”, kazao je Murphy čije riječi prenosi američki medij.
Je li Sjeverni tok 2 dovoljno snažna poluga za omekšavanje ruskih pregovaračkih pozicija?
Ovdje bih dodao slijedeće: američki demokrati u Kongresu, gdje imaju većinu u oba doma, sasvim sigurno pod utjecajem Bidenove administracije očito polaze od pretpostavke kako je plinovod Sjeverni tok 2 (koji Baltičkim morem spaja Rusiju i Njemačku, i osim nje, tim energentom treba opskrbljivati i pojedine druge njoj susjedne zemlje) jedan od ključnih elemenata američkog pritiska na rusku stranu u predstojećim međusobnim pregovorima u Ženevi koji počinju u ponedjeljak 10. siječnja.
Sigurno ne bez razloga (a gotovo sigurno pod američkim utjecajem) njemački mrežni regulator i nije donio konačnu odluku o certifikaciji Sjevernog toka 2 iako je to trebao učiniti najkasnije do 8. siječnja, već je krajem prošle godine izdao priopćenje kako uporabna dozvola neće biti izdana do sredine 2022 godine s obzirom da svoje mišljenje o tome mora dati i Europska komisija (ona ne može promijeniti odluku njemačkog regulatora ali može otezati 4 mjeseca s davanjem svog mišljenja).
Koliko nade Bidenova administracija polaže u pregovaračku polugu „Sjevernog toka 2“ svjedoče i današnje riječi državnog tajnika Antonya Blinkena na sastanku s njemačkom šeficom diplomacije Annalenom Baerbock u Washingtonu. Kazao je kako će diplomatski napredak s Rusijom biti “težak” bude li Moskva držala “pištolj uperen u glavu Ukrajine”.
Jasno je dao do znanja kako će puštanje u rad tog plinovoda, koji je već potpuno spreman za početak rada tj. obje su njegove cijevi napunjene plinom do maksimuma (u vrijeme dok su europska plinska skladišta ispražnjena do povijesnih minimuma), za SAD biti neprihvatljivo u slučaju ruskog napada na Ukrajinu (info: AFP).
“Teško možemo prihvatiti da će plin ubuduće teći plinovodom ako Rusija ponovo napadne Ukrajinu”, kazao je Blinken, dodavši kako ovaj plinovod, umjesto da je alat ruskog pritiska na Europu, može postati europsko sredstvo pritiska na Ruse.
Međutim veliko je pitanje hoće li ucjena (a radi se upravo o tome i ničemu drugom) pokretanjem Sjevernog toka 2 biti i presudna za omekšavanje tvrdih ruskih stavova koji se odnose na traženja jamstava za njihovu stratešku sigurnost, gdje se u prvom redu misli na zaustavljanje širenja NATO saveza, prije svega na Ukrajinu i Gruziju. Tim više što je već svima postalo jasno kako je zelena tranzicija EU ušla u velike probleme i da se europski kontinent našao u dubokoj energetskoj krizi iz koje nema izlaza bez ruskog plina makar se i sav izvozu namijenjen američki ukapljeni plin usmjerio na europske LNG terminale (udio američkog LNG-a u ukupnom europskom uvozu plina ne prelazi 5%, za razliku od udjela ruskog plina koji zadovoljava oko 40% istoga tj. u međuvremenu je čak i povećan s obzirom da se do prošle godine kretao na razini oko 35% ). Štoviše, EU je krajem godine učinila i veliki zaokret naglasivši kako neće odustati od primjene nuklearne energije i plina kao energenata u vrijeme tranzicije s fosilnih na čiste izvore energije koja mora biti dovršena do 2050. g.
Energetska kriza, ma tko stajao iza nje, čvrsti je adut na ruskoj strani
S druge strane njemačka vlada, koja se suočava s unutarnjim problemima vezanim uz ne samo stav oko Sjevernog toka 2, već i određivanje svoje ukupne politike prema Rusiji, posljednjih dana navodi kako je taj plinovod za nju od strateške važnosti u vrijeme energetske tranzicije zemlje. Naime Njemačka se, za razliku od primjerice Francuske, Poljske i Finske koje otvoreno najavljuju izgradnju novih nuklearki, obvezala u potpunosti zatvoriti sve svoje nuklearke do siječnja iduće godine.
Ostanak bez ruskog plina u takvim bi uvjetima za nju bio vjerojatno katastrofalan scenarij, poglavito za industriju kojoj je nužna sigurna i jeftina opskrba energijom da bi bila konkurentna na globalnom tržištu. Problemi u tom smislu već itekako opasno nagrizaju ne samo njemačko, već i cjelokupno europsko gospodarstvo opterećeno rastom cijena električne energije ali i sve češćim redukcijama iste (a da o nedostatku proizvodnih komponenti zbog prekinutih i nepouzdanih globalnih lanaca opskrbe, i gdje osim automobilske, građevinske i druge industrije sve više pate i veliki trgovački lanci s obje strane Atlantika (to će se sasvim sigurno proširiti i diljem svijeta) i ne govorimo). Globalna gospodarska kriza „puštena je s lanca“, pri čemu nije glavno pitanje hoće li ona izgledati poput one iz 1929. ili 2008. godine, već tko će iz nje izići kao pobjednik.
Dakle, i Moskva sigurno zna čime raspolaže čak i u slučaju da joj je pokretanje ST-2 primarnije od ruske strateške sigurnosti – što sigurno nije.
Što ostaje od američkih “paklenih sankcija”?
Drugim riječima Rusija, kako se čini, s obzirom kako Zapad, bez obzira na prijetnje „paklenim sankcijama“ više nema mogućnosti za značajnije uvođenje istih jer su ih više-manje sve već odavno „ispucali“ (ostaju samo neke radikalne, koje, međutim, podjednako prijete i njihovim interesima tj. nanijeli bi veliku štetu i njima samima poput izbacivanja Rusije iz SWIFT-a bez da je tim potezom zajamčen bilo kakav po Zapad pozitivan cilj), ima vrlo „jake pregovaračke karte u rukama“.
Nedavne prijetnje Vladimira Putina da u slučaju neuspjeha pregovora može doći do potpunog prekida američko-ruskih odnosa pojedini zapadni analitičari primaju s dozom podsmjeha tvrdeći kako bi se time Rusija sama dodatno samoizolirala od Zapada. Međutim, kad pogledamo realno, Zapad je već davno „odrezao“ Rusiju od sebe i s njom govori isključivo s pozicije primoravanja prihvaćanja njegovih ključnih interesa od strane Moskve. Drugim riječima potpuni prekid odnosa za Moskvu ne predstavlja posebno opasan korak kako bi to bilo u neka bolja vremena, prije svega po pitanju međusobne gospodarske i financijske suradnje (koje sada, uz izuzetak one energetske i to samo iz razloga što i Zapadu ona treba, gotovo nema). Rusija, svjesna dugotrajne politike izolacije od strane Zapada, još od 2014. g. čini geostrateški zaokret sa Zapada na Istok – u Aziju, gdje se nastoji čvrsto pozicionirati kao jedan od ključna tri igrača na njenom kopnenom masivu, uz Kinu i Indiju s kojima ima svestrane strateške odnose i perspektivu velikog gospodarskog rasta.
Jučer je i vjerojatni predvodnik ruske pregovaračke delegacije u Ženevi, zamjenik ministra vanjskih poslova Sergej Ryabkov, u intervjuu za medij Izvestia kazao kako će ruska pozicija u predstojećim pregovorima biti „dovoljno oštra“. Kazao je kako Moskva ne zauzima stav “negiranja svega i svačega”, već nastoji tražiti rješenja temeljena na ravnoteži interesa. Zabranu približavanja NATO- a ruskim granicama, odbacivanje prijama novih članica, ne pojavljivanje oružja na određenim teritorijima, uključujući Ukrajinu, kao i provođenje provokativnih vojnih vježbi označio je kao „apsolutno sastavne i potrebne elemente sporazuma“.
Promjena ukupne paradigme
Zanimljivo je i kako pojedini utjecajni američki mainstream mediji posljednjih tjedana „omekšavaju“ svoj tvrdokorni stav kada je u pitanju pokretanje američko-ruskih pregovora (sjetimo se samo što su sve o tome pisali u vrijeme Trumpove administracije kada su slična nastojanja u startu bila „sotonizirana“ čime su spriječili bilo kakvu mogućnost konstruktivnog dijaloga između dviju velesila – štoviše, doveli su do još većeg zahladnjenja ionako prije toga vrlo loših odnosa Moskva-Washington a sve to uz činjenicu da Trump bio medijski gotovo redovito etiketiran kao „Putinov agent“).
Na tu se temu upravo oglasio i The Wall Street Journal, koji objavljuje pismo uglednog američkog profesora Andrewa Lathmana s McAlester Collegea u Minnesoti. On tvrdi kako prikaz odnosa između Amerike i njezinih konkurentskih država (Kina, Rusija, Iran) kao borbe između dobra i zla ne daje ništa osim dodatne napetosti međunarodnog stanja.
Latham je primijetio kako su pojmovi “demokracija” i “autokracija”, koji se često koriste u Sjedinjenim Državama, dobili previše apstraktnih značajki.
“Ne trebamo pribjeći apstrakciji kako bismo objasnili želju Rusije da Ukrajinu učini neutralnom, ili želju Irana da razvije nuklearno oružje, ili želju Pekinga da dominira zapadnim Pacifikom.
Također govori o trendu moraliziranja u američkoj politici posljednjih godina.
“Jedina funkcija apstrakcije je predstaviti međunarodnu politiku kao moralnu igru u kojoj smo mi heroji, a oni zlikovci. To može stvoriti dobru dramu, ali ne pomaže u smanjenju rizika od velikog rata ili upravljanju dinamikom sukoba i konkurencije koje su ugrađene u sve međunarodne sustave”, naglasio je profesor. A on u propitivanju američke vanjske politike u posljednje vrijeme nikako nije usamljen.
Prosudba:
Dakle, očekuju nas vrlo zanimljivi pregovori u Ženevi, gdje će, osim istaknutih diplomata sudjelovati i visoki vojni dužnosnici dviju država. Slično će biti i na sastanku Vijeća NATO-Rusija dva dana kasnije, dok nije nemoguće niti da se na sastanku Zapada i Rusije u okviru OESS-a dan kasnije u Beču postavi pitanje potpunog preustroja te organizacije sukladno novim okolnostima odnosno sigurnosnim konstruktima u odnosu na vrijeme kada je osnovana (podsjetimo, NATO se u međuvremenu proširio na države koje su nekada bile članice SSSR-a, postoji i novi proruski vojni blok ODKB (CSTO, engl.) koji upravo sada ima svoje prvo “vatreno krštenje” kroz danas pokrenutu intervenciju u Kazahstanu na poziv tamošnjeg šefa države nakon što su masovni prosvjedi, neredi i sukobi s policijom zahvatili veći dio te zemlje).
Ako se u tome uspije (što je iz sadašnje perspektive možda teško vjerovati ali nikako nije i nemoguće, uostalom i u vrijeme vrhunca hladnog rata prošloga stoljeća o tome se postigao sporazum), to bi postao temelj za uspostavu nove europske sigurnosne arhitekture, koje, što sam već puno puta naglašavao u svojim analizama, nema bez aktivnog sudjelovanja Rusije. Na to, ako se već ne žele uvažavati ključni elementi poput vojnih i ekonomskih, najbolje ukazuje sama geografija odnosno pogled na političku kartu Europe.
Uostalom i u vrijeme postizanja sporazuma te vrste u hladnom ratu i nakon njegovog potpisivanja postojale su i s radom nastavile strategije temeljene na tzv. teorijama “heartlanda”, “rimlanda” i čega sve ne.
Drugim riječima dogovor oko zajedničke sigurnosne strukture nikako ne znači i normalizaciju političkih odnosa Zapad-Rusija, već samo njihovu relaksaciju u smislu smanjenja rizika od opasnih incidenata i prerastanja istih u krize i potencijalni vojni sukob. Tj. svi oni koji i dalje budu željeli imati loše odnose s Moskvom to će moći činiti i u slučaju postizanja sigurnosnog sporazuma. Upravo u tome i vidim šansu za konačni pregovarački uspjeh ma koliko šanse za njega sada slabašno izgledale.
