Z. Meter: Krah bjeloruske revolucije? Oporbena političarka uhićena pri bijegu u Ukrajinu

Nakon skoro punih mjesec dana od početka masovnih uličnih prosvjeda na ulicama bjeloruskih gradova, čini se kako od bjeloruske revolucije, kojoj je cilj smjena dugogodišnje vladavine predsjednika Aleksandra Lukašenka – na kraju neće ostati previše. To je bilo vidljivo još na samom početku, kada je oporbena protukandidatkinja na predsjedničkim izborima održanim 9. kolovoza, Svetlana Tihanovskaya, umjesto ostanka u zemlji, odlučila istu napustiti i posredstvom suvremene komunikacijske tehnologije, društvenih mreža i medijskih priopćenja – iz udobne fotelje u litvanskoj prijestolnici Viljnusu voditi revoluciju izvana – a to nikada nije dobro niti u konačnici isplativo. Bijeg iz zemlje, ma koliko bio opravdan zbog straha za svoju sudbinu, nikada ne predstavlja simbolički (i stvarni) čin mučeništva – toliko potreban za mobilizaciju nezadovoljnih masa i davanja nužne duhovne snage onima koje se poziva da na svojim leđima, pa i svojim životima, iznesu čitav teret željenih promjena u bilo kojem društvu. Iznimka, naravno, ne može biti niti Bjelorusija. Bijeg iz zemlje Tihanovskaye i njeno oslanjanje na formalnu Zapadnu potporu i njen eventualni naknadni „napoleonovski“ ulazak na pobjedničkom „konju“ u središte Minska, pokazalo se kao potpuni promašaj i nje i njenoga tima, jer ona u toj odluci sigurno nije bila usamljena.

Zbog te i takve odluke, na bjeloruskoj oporbenoj sceni došlo je do početne konfuzije u određivanju stvarnog lidera u zemlji, sposobnog, i ako hoćete – karizmatičnog, za homogenizaciju oko njega svih političkih snaga željnih promjena i za jasno artikuliranje političkih ciljeva u pokrenutoj izvaninstitucionalnoj političkoj borbi, koja sa sobom uvijek nosi i visoku dozu rizika. Jer postojeći sustav uvijek se brani – bilo refleksno, bilo planski i organizirano. Ta konfuzija nije prevladana niti danas, iako se formiralo tzv. oporbeno Koordinacijsko vijeće. Međutim, njega čini konglomerat različitih osoba iz političkog i javnog života, prikupljenih sa svih strana, bez nužne izrazite hijerarhijske strukture kada je u pitanju donošenje ključnih, strateških odluka, ali i određivanje osoba koje će u ime toga vijeća stalno komunicirati s javnošću kako bi postale prepoznatljive i svemu ovome dale puno ozbiljniji štih. Osim toga država je institucionalno, posredstvom državnog odvjetništva, zakonski sankcionirala formiranje i djelatnost samoga Vijeća, stavljajući ga u kriminaliziranu zonu zbog njegove navodne protuustavnosti – podizanjem kaznene prijave.

Ali neovisno o svemu, od istaknutijih članova toga vijeća, u nedostatku stvarne predvodnice – Svetlane Tihanovskaye, nekako su u prvi plan izbile tri osobe, od kojih je  najisturenija – bliska suradnica Tihanovskaye u vrijeme njene predizborne kampanje Marija Kolesnikova (u međuvremenu su se njih dvije navodno razišle), a ostala dvojica su Ivan Kravtsov i Anton Rodnenkov. Ali kako je od strane Zapada naglo utihnula početna svestrana i bučna politička i medijska potpora bjeloruskoj revoluciji te se relativno brzo pretvorila u usporene političke konzultacije i oprezne izjave, čija je „odlučnost“ nemušto zaodjenuta u kompromisne odluke o uvođenju labavih sankcija protiv pojedinih državnih dužnosnika i službenika u Minsku (zanimljivo je da se tzv. personalne sankcije ne uvode i protiv samoga Lukašenka – vjerojatno zbog svjesnosti o njegovu ostanku na vlasti, a sankcije njemu uvedene značile bi i prekid bilo kakve buduće komunikacije na vrhu) tako je jenjavao i oporbeni bunt – koji se od početnih glasnih prosvjeda pa i sukoba sa snagama reda uglavnom pretvorio u masovne vikend-šetnje građana središtem Minska, pjevanje i izvikivanje pukih parola. Ali koliko god te šetnje bile masovne (a radi se i o stotinama tisuća ljudi) one same po sebi neće dovesti do ničega konkretnog kada je riječ o traženim političkim promjenama na vrhu zemlje.

Zapravo, stvarni rat protiv Bjelorusije i Lukašenka od strane Zapadnih zemalja pokrenule su samo Poljska i tri pribaltičke zemlje bivšeg SSSR-a, a naravno – i Ukrajina, neovisno što je Aleksandar Lukašenko izvrsno surađivao sa svim vlastima u Kijevu od majdanske revolucije 2014.g. – kako na gospodarskom tako i na političkom planu (nije priznao Krim ruskim, trgovao je s Kijevom (ruskom) naftom i naftnim derivatima, zbog čega se itekako zamjerao Moskvi i Putinu osobno). A Kijev je, neovisno o tome, tijekom aktualne bjeloruske revolucije u znak prosvjeda protiv Lukašenka i njegove vlade povukao ukrajinskog veleposlanika iz Bjelorusije. Tri pribaltičke države – Litva, Latvija i Estonija u svojoj borbi protiv Lukašenka krenule su još i dalje, uvevši pojedine gospodarske sankcije, ali i zaprijetivši otkazom svoga uvoza električne energije iz nove bjeloruske atomske centrale, čija izgradnja samo što nije završena (ruskim novcem, naravno) i dobrim je dijelom namijenjena upravo za izvoz struje u druge zemlje. To se pokazalo kao vrlo kratkovidan potez, o čemu više malo kasnije u tekstu.

Oporbene vođe pobjegle u Ukrajinu?



Jučer smo na ovom portalu izvijestili o nestanku jedne od vodećih bjeloruskih oporbenih političarki – spomenute Marije Kolesnikove. Tada se još nije znalo što se točno dogodilo – nagađalo se da je ista oteta ili da je uhićena, a ovo drugo bjelorusko Ministarstvo unutarnjih poslova je opovrgnulo. Međutim danas se pojavila službena informacija o tom pitanju. Kolesnikova je uhićena na granici s Ukrajinom pri pokušaju napuštanja zemlje. U Ukrajinu su, kako je službeno navedeno, automobilom marke BMW uspjela pobjeći njezina dva, gore spomenuta bliska suradnika Ivan Kravtsov i Anton Rodnenkov, koji su na međunarodnom graničnom prijelazu „Aleksandrovka“ prošli carinski nadzor, da bi, prije dolaska do granične policijske kontrole naglo ubrzali, ugrozivši živote službenih osoba, i prešli na ukrajinski teritorij. Prije toga iz auta su navodno iskrcali samu Kolesnikovu. Član oporbenog Koordinacijskog vijeća Maksim Znak danas je izjavio za ruske medije kako ne zna gdje je Kolesnikova sada, ali da zna kako ona sigurno nije željela napustiti zemlju, i da su mu sve ove okolnosti oko bijega u Ukrajinu prepune nelogičnosti.

Ali iz svega je ovog razvidno jedno: Aleksandar Lukašenko pokazao se „pretvrd orah“, a da bi ga ovakva oporba, kakva je sada u Bjelorusiji, mogla ugroziti. Budimo još precizniji – „pretvrd orah“ postao je onoga trenutka kada je Moskva, nakon početnog oklijevanja, čvrsto stala na njegovu stranu, očito ne želeći ništa prepuštati slučaju i ulaziti u neizvjesne i rizične kombinacije s ovako neartikuliranom bjeloruskom oporbom, koja, svejedno, na ovaj ili onaj način uživa potporu Zapada. U ovako složenim globalnim geopolitičkim prilikama Moskva nema niti vremena niti prostora za preveliku kombinatoriku, već je odlučila zaigrati na sigurno. Dala je puno političku i svaku drugu potporu Lukašenku, u zamjenu za njegovu veću kooperativnost po pitanju budućih rusko-bjeloruskih odnosa. Pritom se ruski čelnik Vladimir Putin, osim telefonskih razgovora s Lukašenkom, još nije želio osobno susresti s njim, jasno pokazujući tko je u svemu ovome „gazda“ i koga se na kraju sve i pita. Susrete na osobnoj razini s Lukašenkom prepustio je ruskim niže-pozicioniranim političarima, od kojih je najviši bio premijer Mishustin koji je prije nekoliko dana, gotovo sa čitavom ruskom vladom stigao u Minsk na razgovore s Lukašenkom. Sam taj čin jasno je pokazao kuda smjeraju budući odnosi dviju država: jačanju integracija unutar postojećeg (ali u praksi slabo funkcionalnog i pravno dovoljno ne definiranog)  Saveza država Rusije i Bjelorusije. Lukašenko je tom prigodom bio vrlo blagoglagoljiv, predao je ruskoj strani stenogram s navodnim hvatanjem telefonskog razgovora između službenih Berlina i Moskve, iz kojega je, kako je navedeno (razgovor je ovih dana javno u integralnom obliku objavljen i na bjeloruskoj televiziji), vidljivo „falsificiranje“ dokaza o trovanju ruskog oporbenog aktivista Alekseja Navalnog, a govorio je i o nužnosti daljnjeg jačanja gospodarske i svake druge suradnje s Rusijom u okviru spomenute integracije.

A sada o onome, što sam najavio pojasniti gore u tekstu. Tri, Bjelorusiji susjedne baltičke zemlje bivšeg SSSR-a – koje su na valu početnog revolucionarnog  „zanosa“ odlučile, za razliku od starog Zapada, protiv nje pokrenuti stvaran rat uvevši još  sankcije – sada se mogu naći u vrlo neugodnom položaju kada su u pitanju njihovi ekonomski interesi. Naime, Bjelorusija je za izvoz svojih proizvoda u svijet koristila upravo njihove a ne ruske morske luke. To je poglavito važno za Litvu preko čijih se lučkih terminala izvozila bjeloruska nafta, odnosno naftne prerađevine. Bjelorusija je dio kupljene ruske nafte prerađivala u svojim rafinerijama i izvozila je preko Litve, što je itekako važan dio ukupnih prihoda litavskog gospodarstva. Međutim, kao protu-odgovor na uvedene sankcije Lukašenko je od Moskve ovih dana zatražio dozvolu da se navedeni izvoz, umjesto kroz luke baltičkih država bivšeg SSSR-a ubuduće odvija kroz najzapadniju rusku luku smještenu u Lenjingradskoj regiji – koja zbog svoje veličine to s lakoćom može preuzeti na sebe. S druge strane,  Ukrajina je ovih dana u Minsk vratila svog, prethodno povučenog veleposlanika.

Kako dalje?

Razjedinjena bjeloruska oporba, navodno podijeljena na tri struje, ne uspijeva artikulirati i pravilno kanalizirati masovne narodne prosvjede i štrajkove, koji, zapravo, najviše i delegitimiziraju i moralno ništavnom čine mogućnost Lukašenkovog daljnjeg upravljanja tom zemljom. Međutim, dobrim dijelom izazvan, javno ne izrečenom (a stvarno itekako prisutnom) bojazni Zapada od aktivnijeg miješanja u bjeloruske revolucionarne procese – strah itekako paralizira vrhove bjeloruske oporbe s obzirom na prisutnu svijest o vrlo izglednom kaosu koji bi zemlju zahvatio u slučaju radikalizacije njihovih daljnjih poteza. Osim toga, sve jači i u sebe sigurniji Lukašenko oslanja se na Putinovu pomoć, koju sada nedvojbeno ima, i koja će se na neki način i formalizirati kroz njihov skori međusobni susret – prvi, nakon pokretanja revolucije u toj zemlji. Međutim, Moskva gleda dugoročno i ne želi se trajno oslanjati na u narodu sve nepopularnijeg vođu, potpuno izgubljenog kredibiliteta. Ona će Bjelorusiji omogućiti novi državni i politički preustroj, reprogramirati joj dugove i pomoći financijski, a s vremenom će isplivati i nova ključna politička snaga (upravo se sada formira jedna nova politička stranka, o čemu više neki idući put), koja će vjerojatno iznjedriti i novog lidera i pružiti šansu novim društvenim i gospodarskim elitama za provedbu svih nužnih reformi u društvu, uvelike oslonjenom na odavno zastarjele postulate propalog sovjetskog sustava i vladavine i upravljanja ekonomijom (o tome sam već nešto više pisao u prethodnoj analizi na ovu temu, koju možete pročitati na linku ispod teksta).

I za sam bih se kraj usudio reći kako je neodlučnost i oporbe i Zapada za poduzimanje odlučnijih i oštrijih poteza prema Lukašenku, ipak, prije svega, posljedica straha od Putinove reakcije. Vodeći Zapadni lideri o stanju u Bjelorusiji ne razgovaraju s Lukašenkom već isključivo s Putinom, kao što to čini i Lukašenko – znajući da ga se o svemu ovom sve manje pita. Pritom bih podsjetio na sada već prilično davne ali vrlo važne Putinove  riječi s čuvene Munchenske sigurnosne konferncije iz 2007. godine, kada je otvoreno kazao kako Rusija više neće dozvoliti širenje NATO saveza na njezine granice. To je itekako bilo vidljivo u ruskoj vojnoj intervenciji u Gruziji, godinu dana kasnije, kao i u Ukrajini kroz preuzimanje Krima i faktičke kontrole stanja u Donbassu, bez realnih izgleda za srednjoročni prijam te zemlje u EU a kamo li NATO savez. A koliko je sve to još i naglašenije kada je Bjelorusija u pitanju – nije potrebno posebno obrazlagati. Jer navedene Putinove riječi još itekako ozvanjaju u glavama onih koji u vrhu Zapadne (prije svega američke) politike o svemu i odlučuju, poglavito u kontekstu sadašnjih, nikada napetijih i složenijih globalnih geopolitičkih odnosa, gdje je za pokretanje svekolikog kaosa dovoljna i najmanja pogreška u procjeni.

Z. Meter: Bjelorusija na razmeđu Rusije i EU: tko pobjeđuje u ovoj revoluciji

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like