Zoran Meter
„Auchan, veliki francuski lanac supermarketa, nije zatvorio svojih 230 trgovina i najavio je da ne namjerava napustiti Rusiju.“ Predstavnik tvrtke to je objasnio riječima da se to čini kako bi se “zadovoljile osnovne potrebe civilnog stanovništva za hranom”. Američki farmakološki div Pfizer nastavlja s prodajom ograničenog asortimana proizvoda u Rusiji, kako kaže, „usmjeravajući dobit (iz tog poslovanja) humanitarnim skupinama u Ukrajini“
Sveukupno stanje u svijetu, prije svega ono u i oko Ukrajine nakon pokretanja ruske invazije, niti izbliza ne odražava sliku koja je proteklih 12 mjeseci politički i medijski stvarana s ciljem klasične propagande – radi lakše provedbe golih geopolitičkih interesa i interesa elita koje iza njih stoje.
Tako se, poput sante leda u oceanu, širokoj javnosti daje isključivo samo ideologizirana, površinska slika – bez mogućnosti nužnog dubinskog uvida kako bi se onda iz njega izvodili pravilni zaključci.
Istina se na duge staze ne može skrivati
Međutim, istinu je nemoguće blokirati na duge staze, pa se ovakvim pristupom i zapadni i ruski stratezi sve se češće suočavaju s potrebom očitovanja na sve neugodnije vijesti koje na ovaj ili onaj način pronalaze put do površine, zaobilazeći čvrsto postavljene barijere. Iako se bez sumnje mora priznati kako to za sada čine uspješno, bilo pukom negacijom optužbi nakon koje redovito nema neugodnih potpitanja, bilo potpunim ignoriranjem, a najčešće kombinacijom toga.
Oni su za nemogućnost dugog skrivanja istine, naravno, dobro znali, pri čemu su polazili od stavova kako će se sve ovo u i oko Ukrajine završiti dovoljno brzo a da negativne posljedice po njih same ne postanu veće od ostvarenih benefita.
Međutim, nešto je, očito, pošlo po krivu.
Na površinu na Zapadu sve češće isplivavaju neugodni problemi poput onih s opskrbom Ukrajine zapadnim oružjem (tenkovima), o enormnoj zaradi pojedinih interesnih grupacija na ovom ratu, raznih unutarnjih podjela, poput onih o subvencijama, o neugodnostima vezanim uz eksplozije ruskih baltičkih plinovoda „Sjeverni tok“, ruskom zaobilaženju sankcija i uz pomoć zapadnih zemalja, očuvanju ruske ekonomske i socijalne stabilnosti usprkos uvjeravanjima u suprotno, ostanku brojnih zapadnih tvrtki u toj zemlji i td., i td. (o nekima od ovih tema osvrnut ćemo se i u ovoj analizi).
U Rusiji su to pak teme oko pogrešne procjene ruskog državnog vrha uoči pokretanja vojne intervencije u Ukrajini i relativno dugo skrivanje istine o lošem stanju njenih snaga na bojišnicama, a što je Rusiju uvuklo u nepredviđeni i neželjeni dugotrajni rat kojeg pak mora dobiti ako želi opstati kao država – ali je pitanje uz kakvu konačnu cijenu?
Nešto od svega toga i na Zapadu i u Rusiji u javnost prodire hrabrošću (ili „ludošću“) samih novinara i njihovih redakcija, dok, međutim, nemali broj neugodnih informacija na ovaj ili onaj način „procuri“ i iz samih struktura vlasti – za što opet postoje ili specifični interesi ili jednostavno strah onih dalekovidnijih da čitava ova pokrenuta stvar ne ode predaleko, u sferu neupravljivosti – tj. u sveopću kataklizmu.
Tko pobjeđuje: Zapad ili Putin?
U ovom kontekstu najprije ću se osvrnuti na zanimljiv prošlotjedni tekst britanskog medija Spectator pod naslovom „Pobjeđuje li Putin? Svjetski poredak mijenja se u njegovu korist“ autora Petera Frankopana.
Iako je tekst očekivano proturuskog i protukineskog karaktera, on je u znatnoj mjeri (čak i primarno) i samokritičan i donosi vrlo zanimljive teze u kojima se govori o neuspjehu Zapada da nakon godinu dana ruske invazije na svoju stranu privuče zemlje izvan svog združenog kruga – iz tzv. globalnog juga. Također govori o još čvršćem rusko-kineskom „zagrljaju“, kao i „mračnim nadolazećim tjednima, mjesecima, pa čak i godinama, kao što sugeriraju neuspjesi u Bahmutu“ za Ukrajinu usprkos tomu što „zapadni čelnici govore o davanju Kijevu alata za „dovršavanje posla“.
Autor teksta navodi i slijedeće: „Čini se da je rusko gospodarstvo dovoljno snažno da nastavi rat: MMF predviđa da će njezino gospodarstvo ove godine porasti za 0,3 posto. U međuvremenu se stotine tisuća ruskih vojnih obveznika i dalje pozivaju.“
Zapadnim tvrtkama ne žuri se iz Rusije
Američki medij The New York Times ide još i dalje u svom prošlotjednom članku pod naslovom „Napustiti Rusiju? Godinu dana kasnije mnoge tvrtke ne mogu ili ne žele“ autorice Liz Alderman. Tekst obiluje zanimljivim informacijama pa ću izdvojiti samo pojedine citate:
„Prošla je godina dana od početka sukoba, a stotine zapadnih kompanija iz Europe i Sjedinjenih Država i dalje su u Rusiji – kako divovi, tako i tvrtke srednje veličine. Oni posluju usprkos zapadnim sankcijama i žestokim pozivima na bojkot od strane ukrajinskih dužnosnika, potrošača i aktivista za ljudska prava.“
„Auchan, veliki francuski lanac supermarketa, nije zatvorio svojih 230 trgovina i najavio je da ne namjerava napustiti Rusiju.“ Predstavnik tvrtke to je objasnio riječima da se to čini kako bi se “zadovoljile osnovne potrebe civilnog stanovništva za hranom”.
Ali lako za to! Pogledajmo što piše dalje u tekstu i kako to rade pravi divovi. Tako, kako se dalje navodi, čuveni američki farmakološki div Pfizer nastavlja s prodajom ograničenog asortimana proizvoda u Rusiji, kako kaže, „usmjeravajući dobit (iz tog poslovanja) humanitarnim skupinama u Ukrajini“.
Čuveni proizvođač piva Carlsberg, „treća po veličini svjetska pivovara, pokušava pronaći kupca za svoje pivovare u Rusiji koji bi joj nakon sukoba ponudio otkup i priliku za povratak na (rusko) tržište“.
Slično se ponaša i Heineken, koji tvrdi kako mu, u suprotnom, ruske institucije „prijete nacionalizacijom“.
„Tri dana nakon početka borbi, BP (multinacionalna britanska naftna kompanija, jedna od najvećih na svijetu, op.ZM.) je glasno obećao da će se riješiti svojih gotovo 20 posto udjela u (ruskom) državnom Rosneftu. Ova odluka donijela je tvrtki gubitak od 24 milijarde dolara. No ni godinu dana kasnije još se nije odrekla svojih dionica. Iz tvrtke kažu da se “proces odužio” i krive međunarodne sankcije i rusku vladu koja zapravo ima pravo odobriti kupca prema vlastitom nahođenju.“ – stoji dalje u tekstu NYT-a.
(Ovdje bih dodao kako sam u jednoj od svojih ranijih analiza prije cca godinu dana napisao kako BP posjeduje preko 50% svojih inozemnih istraživačkih i operativnih aktiva upravo na teritoriju Rusije i da će ih se ta kompanija teško odreći.)
„Renault je prošlog ljeta svoje tvornice prodao ruskom državnom poduzeću uz važan uvjet: tvrtka ima pravo otkupiti svoj udio u koncernu u roku od šest godina. Predstavnici Renaulta rekli su da bi napuštanje Rusije značilo financijski gubitak od 2,2 milijarde eura. U međuvremenu, novi vlasnik je u punom zamahu štancanja ruskih automobila, sastavljajući ih uglavnom od komponenti kineske proizvodnje.“
„Podaci Sveučilišta Yale pokazali su da je više od četvrtine od gotovo 1600 tvrtki koje su poslovale u Rusiji prije sukoba nastavilo raditi punim kapacitetom, a neke su samo odgodile planirana ulaganja. A u anketi koju je provela Kijevska škola ekonomije radi se o dvostruko većem broju tvrtki, njihov se udio čak približio 50%.
Druga je studija pokazala da je samo nekoliko otišlo u potpuni prekid: od oko 1400 tvrtki iz Europe, SAD-a, Japana, UK-a i Kanade, manje od 9% prodalo je svoje ruske podružnice s izbijanjem neprijateljstava.“ – navodi The New York Times.
Enormne zarade na ukrajinskom ratu
A kako se zarađuje na ukrajinskom ratu najbolje ukazuje prošlotjedni tekst utjecajnog britanskog medija The Guardian pod naslovom „Oni lobiraju za Ukrajinu pro bono – i zarađuju milijune od tvrtki za proizvodnju oružja“ autora Eli Clifona i Ben Freemana. U njemu se daje niz preciznih podataka o pojedinim lobističkim tvrtkama s dobivenim nevjerojatnim iznosima za pružene usluge posredovanja između Ukrajine i američkih proizvođača oružja u proteklih godinu dana. Iz opširnog teksta prenijet ću samo pojedine citate.
„Mnoge američke lobističke tvrtke besplatno pružaju usluge promicanja interesa Ukrajine u području opskrbe oružjem, navodno u znak solidarnosti s ukrajinskim narodom. Ali u isto vrijeme oni primaju milijune dolara prihoda od obrambenih poduzeća za nove ugovore od Pentagona.“
„BGR Government Affairs (BGR) tvrtka je za lobiranje i komunikacije. U svibnju ove godine počela je raditi na pro bono osnovi za dvoje dionika iz Ukrajine – Vadyma Ivchenka, člana ukrajinskog parlamenta, i Olenu Lipovskaya-Ergyul, savjetnicu Volodimira Zelenskog. U 2022. BGR je zaradio više od pola milijuna dolara lobirajući za izvođače Pentagona, od kojih neki već profitiraju od sukoba u Ukrajini. Na primjer, prema OpenSecretsu, Raytheon (jedan od najvećih američkih proizvođača oružja, op.ZM.), koji je BGR-u platio 240.000 dolara za lobiranje za svoje interese, već je primio više od 2 milijarde dolara državnih ugovora za podršku zahtjevima ukrajinskih oružanih snaga.“
“U vojnom smislu, Sjedinjene Države i saveznici u NATO-u moraju se mnogo ozbiljnije posvetiti pomoći Ukrajini u obrani njezinih teritorija”, piše Kurt Volker, viši savjetnik BGR-a i bivši američki veleposlanik pri NATO-u, u članku koji je objavio CEPA Centar za analizu europske politike“ – navodi dalje The Guardian.
“BGR nema sukoba interesa i ponosi se svojim radom za dobrobit Ukrajine i svih svojih klijenata”, rekao je predsjednik BGR-a Jeffrey Birnbaum na pitanje stvara li njihov rad takav sukob (rat).“
Britanski medij u svom tekstu ukazuje i na visoke američke državne dužnosnike uključene u lobiranje, pa tako navodi slijedeće:
„Prije nego što je postao predsjednik Zastupničkog doma američkog Kongresa, (republikanac) Kevin McCarthy je upozoravao da republikanci neće dati carte blanche (bjanko ček) za pomoć Ukrajini nakon što dođu na vlast. Ali samo prošli tjedan, čelnik GOP-a za prikupljanje sredstava pristao je “nezainteresirano” promicati interese Kijeva u Kongresu.“
Ovdje bih zaključio kako američki i britanski mediji puno otvorenije i slobodnije od onih iz Europske unije iznose neugodne istine i činjenice, iako je nedvojbeno da upravo EU najviše stradava i u ekonomskom i u svakom drugom pogledu, kako od ukrajinskog rata tako i od proturuskih sankcija.
Naravno, ni Europska unija „ne siše veslo“ te i kod nje postoji disproporcija između javnih izjava i praktičnih poteza – samo što o tome piše netko drugi.
Tako turski medij Haber7 prošlog tjedna piše kako se, usprkos sankcijama, nastavlja izvoz ruske nafte i plina u Europu. Štoviše, količine LNG-a su značajno porasle, a Moskva svaki dan zaradi sto milijuna eura.
Pri tom se poziva na podatke finskog Centra za istraživanje energije i čistog zraka (CREA) čije izvješće navodi kako „izvoz fosilnih goriva i dalje stvara velike prihode za administraciju Vladimira Putina“ i da je „u prva dva mjeseca 2023. Rusija je od izvoza fosilnih goriva dobila oko 30 milijardi eura.
Ukrajinski rat sve „ogoljuje“ i određuje sudbinu svijeta
Stephen Walt, ugledni američki profesor međunarodnih odnosa na sveučilištu Harvard i analitičar iz krugova tzv. američkih realista (sada marginaliziranih u „mainstream“ politici u odnosu na analitičare-ideologe), u svojoj prošlotjednoj kolumni za utjecajni američki medij Foreign Policy (FP) piše o licemjerju na nedavno održanoj Minchenskoj sigurnosnoj konferenciji tj. o posve drugim stavovima njezinih sudionika na marginama samih panela, uz kave i sendviče – u odnosu na one koje iznose javno.
On u tekstu pod naslovom „Razgovor o Ukrajini se raspada“ kaže kako je „ono što vladini dužnosnici govore javno i privatno fascinantno — i potpuna kontradikcija“.
Walt navodi kako je ukrajinski rat dominirao radom konferencije i pri tom konstatira slijedeće:
„Prvi jaz bile su izrazito različite percepcije, narativi i preferirani odgovori između transatlantske zajednice s jedne strane i ključnih članova globalnog juga s druge strane.“
Dalje kaže: „Tvrdoglavi atlantisti skloni su prikazati rat u Ukrajini kao najvažnije geopolitičko pitanje u današnjem svijetu. Potpredsjednica SAD-a Kamala Harris rekla je da je rat imao “dalekosežne globalne posljedice”, a šef jednog američkog think tanka nazvao ga je “uporišnom točkom 21. stoljeća”. Slično, na pitanje kako bi rat mogao završiti, njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock odgovorila je da bi sve manje od potpunog ruskog poraza i povlačenja značilo “kraj međunarodnog poretka i međunarodnog prava”. Činilo se da su se neki američki i europski govornici natjecali tko će održati churchillovskiji govor, inzistirajući na tome da nema zamjene za pobjedu, odbacujući svaki rizik od eskalacije i pozivajući pristaše Ukrajine da daju Kijevu sve što mu je potrebno za brzu i odlučujuću pobjedu.“
Međutim, Walt odmah dalje konstatira: „Ali države izvan transatlantske koalicije (uključujući važne sile poput Indije, Brazila ili Saudijske Arabije) nisu se pridružile naporima predvođenim Zapadom da sankcioniraju Rusiju i ne vide sukob u istim apokaliptičnim terminima kao većina dužnosnika na Zapadu. .. Činilo se da su atlantisti u Münchenu zbunjeni njihovim stavom“
Walt dalje kaže: „Drugi jaz koji sam primijetio u Münchenu bio je jaz između optimizma koji su najviši dužnosnici izražavali u javnosti i pesimističnijih ocjena koje su se čule privatno. U glavnim događajima u kojima su sudjelovali dužnosnici kao što su Harris, Baerbock, američki državni tajnik Antony Blinken i drugi, čule su se optimistične priče o jedinstvu Zapada i dugoročnim izgledima za pobjedu. …
Privatno su pak razgovori bili mnogo tmurniji. Nijedan od mojih privatnih sastanaka nije uključivao dužnosnike na samom vrhu ključnih vlada, ali nitko s kim sam razgovarao nije očekivao da će rat uskoro završiti i nitko nije mislio da će Ukrajina moći vratiti sav svoj izgubljeni teritorij (uključujući Krim) bez obzira na količinu pomoći…“
„Taj jaz između javnog optimizma i privatnog realizma također ne iznenađuje. Vođe u ratu trebaju održavati javni moral (i koheziju saveza), a to znači javno pričati optimističnu priču.“ Čak i ako netko misli da je vrijeme za sklapanje dogovora, izgovoriti to naglas potkopat će vlastitu pregovaračku poziciju i na kraju dobiti lošiji ishod“ – navodi autor i odmah dodaje što ga brine.
„Ali evo što me brine. Retorička potpora Bidenove administracije Ukrajini se povećava i nastavlja nam obećavati nekakav sretan holivudski završetak. Bidenov put u Kijev bio je hrabar potez koji je naglasio njegovu izdržljivost i osobnu predanost pomaganju Ukrajini, ali je također izravnije i vidljivije povezao njegovu političku sreću s ishodom rata. Ako Biden ne može ispuniti ono što je obećao, onda će ono što danas izgleda kao uvjerljiva demonstracija američkog vodstva izgledati puno manje impresivno za godinu dana od sada. Ako rat još uvijek bude u brutalnom zastoju u veljači 2024. i Ukrajina se uništava, tada će se Biden suočiti s pritiskom ili da učini više ili potraži plan B. S obzirom na ono što je obećao, sve manje od potpune pobjede izgledat će kao neuspjeh.“ – zaključuje prof. Walt.
Ukrajinska „krvna slika“
Na ukrajinskom terenu, na kojem se u mnogomu određuje slika budućega svijeta, i dalje traju nesmiljene borbe na istoku zemlje – u Donbasu. Nedvojbena je inicijativa ruskih snaga, iako još uvijek nema odlučnog vojnog udara (ofenzive), odnosno koncentracije glavnine snaga u pojedinom od ključnih smjerova ili više njih koje bi strateški prelomile situaciju (što ne znači kako do nje neće doći). Međutim, kako se sada čini, Rusi će uskoro pod svoj nadzor staviti prvi veliki grad nakon neugodnih poraza u kasno ljeto i ranu jesen na području oko Harkova i južnoj desnoj obali Dnjepra u Hersonskoj regiji – grad Bahmut koji je prije rata imao 70 000 stanovnika, a sada ih je u njemu ostalo svega njih oko 6 tisuća. Ostali su ga napustili s približavanjem „mirisa baruta“ samom gradu.
U vrijeme pisanja ovog teksta čini se da ukrajinske snage teško zadržavaju još jedan grad – Kupjansk (25 000 stanovnika). Ali više ne u samom Donbasu, već u susjednoj regiji Harkov. Radi se o gradu kojeg su Rusi osvojili u ranoj fazi vojne intervencije, a Ukrajinci ga vratili u svojoj protuofenzivi u rujnu prošle godine. Naime, kako navodi BBC, Vojno zapovjedništvo regije Harkov pozvalo je obitelji i one “s ograničenom pokretljivošću” da odu zbog “konstantnog” granatiranja ruskih snaga, prenosi BBC.
Neugodne vijesti po Kijev i ukrajinsku „krvnu sliku“ proteklih tjedana stižu i s moralne točke gledišta, a odnose se na vijesti o velikim gubicima žive sile. Prije svega u borbama za Bahmut koji je već i od strane Ukrajinaca prozvan „strojem za mljevenje mesa“. Kako prošli tjedan piše specijalizirani američki medij Military Watch pozivajući se na riječi bivšeg američkog marinca i dobrovoljca u „međunarodnoj legiji“ Troy Offenbeckera, koji se borio u Bahmutu na strani Ukrajine, prosječni životni vijek ukrajinskog vojnika na prvoj crti je oko četiri sata.
Međutim, paralelno s ovim neugodnim vijestima, nemali je broj onih i na Zapadu i u Rusiji koji ukazuju na pripremu velike ukrajinske protuofenzive na proljeće ili ljeto ove godine. Dužnosnici EU-e otvoreno govore da su već obučili 10 000 ukrajinskih vojnika i da će do svibnja taj broj iznositi 15 tisuća, a da se ubrzavaju i isporuke obećanih tenkova koje su neočekivano zastale. Ruski analitičari ukazuju i na veliki broj rezervista na zapadu Ukrajine koji još samo čekaju dostavu obećanog zapadnog oružja.
Kako zaustaviti rat?
Drugim riječima, očekujem prije bilo kakvih mirovnih pokušaja još jedan veliki vojni sraz: bilo kroz ofenzivu jedne ili druge strane, a vrlo moguće i kroz obje. On bi mogao biti i odlučujući u definiranju konačnog ishoda rata. Međutim, ne vjerujem da će dovesti do konačne pobjede ove ili one strane, koja će, ili protjerati Ruse sa svih okupiranih teritorija, uključujući i Krim, ili pak doći sa svojim tenkovima na istočne granice Poljske tj. do zapada Ukrajine.
Ono što najprije očekujem je pobjeda ruske strane u Donbasu i zaokruživanje teritorija koje je Moskva anektirala početkom listopada prošle godine tj. službeno uvrstila u sastav RF. Hoće li to biti okidač za pregovore – teško, jer Zapad smatra kako i Kijev nešto mora dobiti da bi krenuo u pregovore s povoljnije vojno-političke situacije.
I tu nastaje „zastoj“ koji pregovore čini nemogućim: Rusi se ne mogu odreći svog državnog teritorija u ratu kojeg su de facto pokrenuli zbog osiguranja svoje nacionalne i strateške sigurnosti, a Kijev ne može dopustiti gubitak novih teritorija jer bi to teško opravdao pred ukrajinskim narodom – tim više što je, skupa s Moskvom, još krajem ožujka bio spreman za sporazum o završetku rata koji bi uključivao i razgovore o temama koje brinu Moskvu – i od čega je odjednom odustao. Jasno je i zašto: dobio je uvjerenja od Washingtona, temeljena na neočekivanim neuspjesima ruske vojske kod Kijeva, da se Rusiji može zadati još snažniji vojni udarac od kojeg će se ona dugo oporavljati – ili joj nanesti tzv. strateški poraz.
Zbog svega toga najrealnijim scenarijem smatram da će se krvavi rat nastaviti i u jednom trenutku (možda i ove godine) „zamrznuti“ na određenom dijelu teritorija (svakako izvan Donbasa) i gdje će snage biti duboko ukopane s malim mogućnostima bilo kakvih važnijih operativnih a kamoli strateških promjena. Nakon toga bit će moguće pokrenuti pregovore o prekidu ili zaustavljanju rata (a ne njegovom završetku) koji će također morati sadržavati sva moguća jamstva za jednu i drugu stranu kao da je riječ o finalnim pregovorima za završetak rata.
Rusiji neprijateljski nastrojen zapad Ukrajine nije nužan, već samo sigurnosna jamstva, dok bi Kijev mogao govoriti o herojskom zaustavljanju višestruko moćnije vojske nuklearne velesile do linije do kojih je to bilo realno moguće s obzirom na nesrazmjer snaga.
Za kasnija ozbiljna propitivanja Ukrajinaca je su li za tako nešto bile nužne tolike žrtve, odgovore će ionako morati davati neka druga politička garnitura u Kijevu koja neće imati političku odgovornost za ono što se dogodilo.
Ja to gledam na takav način, iako se ništa od toga, naravno, ne mora i ostvariti. Predviđati nešto oko Ukrajine i njene budućnost danas se ne usuđuje nitko u svijetu od strane ekspertnih mozgova ključnih analitičkih instituta. Jer jedno je, kako je gore kazao profesor Stephen Walt, kada oni to iznose na javnoj razini, a nešto posve drugo „u četiri zida“.
Zato me i ne čudi da su se 2. ožujka, u New Delhiju, na marginama ministarskog sastanka G20, po prvi put od početka ruske invazije na Ukrajinu osobno, “u četiri oka” – sastali američki državni tajnik Antony Blinken i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. I to usprkos činjenici da je susret trajao svega 8 minuta (info: State Department), kao i toga da je Blinken uoči dolaska u Indiju javno kazao kako ne planira bilo kakav susret ni s Lavrovom ni s kineskim šefom diplomacije. Jer stvari ubrzano kreću prema eskalaciji.
Antony Blinken i Sergej Lavrov na sastanku G20 u New Delhiju; izvor: Anadolu Agency
Amerika mijenja diplomatski smjer
Shvaćajući kako vojne pobjede nad Rusijom nema Washington sada sve nade polaže u sankcije. Kako je njihov udar Moskva neočekivano amortizirala u prvoj godini trajanja, sada će se težište američke vanjske politike usmjeriti na pritisak na „neutralne“ zemlje da poštuju režim sankcija jer će se u suprotnom suočiti sa „sekundarnim sankcijama“. Zato je američki državni tajnik Antony Blinken krenuo u diplomatsku ofenzivu, i nakon afričkih odnosno arapskih zemalja, prošlog je tjedna otišao na mini turneju po zemljama Srednje Azije iz sastava bivšeg SSSR-a s kojima Rusija aktivno surađuje. Pri tom se posve na stranu stavljaju prijašnje snažne američke kritike njima upućivane zbog stanja ljudskih prava i sloboda. Zadatak je sada ipak nešto drugo i puno veće.
Međutim, brojni lokalni mediji ukazuju na „mršave rezultate“ Bidenovog posjeta. Ali prave rezultate vidjet ćemo ipak u praktičnim potezima tamošnjih vlada u odnosu na ekonomsku suradnju s Moskvom. Pri tom je činjenica da im je upravo Rusija daleko najveći trgovinski partner ali i da neke od njih, poput Kazahstana – s Rusijom imaju dugu granicu, a Kazahstan, k tome, i višemilijunsku i homogenu rusku zajednicu na sjeveru zemlje.
Igrokazi moraju prestati
Geopolitički događaji u svijetu odvijaju se svojom logikom i svojom dinamikom, pri čemu vremena za političke igrokaze namijenjene javnosti ubrzano nestaje.
Ili će se političari vratiti ozbiljnosti i kazati kako je došlo vrijeme za sjedanje za stol, za otvorene razgovore („bez figa u džepu“ i nebitnog ideologiziranja) i uvažavanje međusobnih strateških interesa i strahova, ili sve ovo neće završiti dobro. Bez pokretanja istinskog dijaloga svijet nema izgleda.
