Z. Meter: London bi održavao odnose s Moskvom, a to brani drugima

I zato je, vjerojatno, došlo vrijeme za promjenu, sada više ne ruskog, već britanskog političkog diskursa… prema Rusiji. To se čini vrlo oprezno i bez javne pompe, pri čemu bi takav pristup Londona trebao biti i ostati samo njegov ekskluzivitet, dok bi svi ostali igrači – prije svega oni iz EU – i dalje trebali slijediti oštru proturusku retoriku i s njom povezane praktične poteze

London i Moskva tradicionalno imaju vrlo složene odnose, koje su još u mnogome odredili interesi dvaju propalih carstava – britanskog i ruskog. Sadašnji odnosi između Rusije i Velike Britanije, to možemo reći bez pretjeranog reputacijskog rizika, označavaju, možda, i najdublju krizu – u najmanju ruku identičnu onoj iz vrhunca hladnog rata između Istoka i Zapada iz 70.-ih godina XX. stoljeća.

Sve se, zapravo, s britanske strane odvija prema već dobro uhodanom i provjerenom obrascu iz prijašnjih desetljeća – koji je, u konačnici, po London i dao željene rezultate: optužbe prema Moskvi za špijunažu, trovanja svojih bivših agenata na britanskom tlu i ruskih oporbenih političara kod kuće i u inozemstvu (prije svega u Velikoj Britaniji), kojima se sada dodaju i nove (sukladno modernom tehnološkom stupnju razvoja) – poput optužbi za hakerske napade, napade na demokraciju i zapadne vrijednosti, državne institucije i što sve ne.

U tim  i takvim okolnostima diplomatski odnosi dviju država svedeni su gotovo na nulu, iako, naravno, nisu, i vjerojatno nikada neće biti prekinuti, kako je to uvijek u svijetu kada je riječ o vojnim silama, poglavito ako raspolažu nuklearnim naoružanjem.

Međutim, vremena su se dramatično promijenila i nekad uspješni recepti djelovanja tj. pritisaka postali su zastarjeli i neučinkoviti. London je, sada, itekako svjestan da njegove, gore navedene aktivnosti, kao i primijenjeni sankcijski gospodarski i financijski pritisci, koje idu u smjeru diskreditacije Moskve s ciljem izazivanja kvalitativnih promjena u ruskom političkom diskursu (bilo revolucionarnim putom, bilo kroz izazivanje prijevremenih izbora ili kroz redovne izbore), prije svega onom vanjskopolitičkom u kojemu Rusija ne bi smjela imati svoje interese izvan okvira nacionalnih interesa Velike Britanije (i naravno, SAD-a) – ne daju rezultata u željenom vremenu ali da su vrlo upitni i u kontekstu dugoročnog razdoblja. To, naravno, onda itekako može otežavati pa i štetiti samim britanskim interesima na globalnoj razini s obzirom na rastući ruski utjecaj i jasne pokazatelje kako ta zemlja nema namjeru niti za najmanje odstupanje od svojih nacionalnih interesa – što svima vrlo otvoreno daje do znanja. Barem ne do trenutka dokle Zapad ne pokaže više razumijevanja za ključne ruske interese – prije svega one u njenom okružju tj. na prostorima bivšeg SSSR-a.

Drugim riječima London je itekako svjestan da se bez Rusije u današnjem svijetu po pitanju ključnih regionalnih i globalnih konflikata (Afganistan je samo jedan od njih i nikako ne najvažniji) ne može riješiti ama baš ništa.




I zato je, vjerojatno, došlo vrijeme za promjenu, sada više ne ruskog, već britanskog političkog diskursa – prije svega u odnosu prema Rusiji. To se čini vrlo oprezno i bez javne pompe, pri čemu bi takav pristup Londona trebao biti i ostati samo njegov ekskluzivitet, dok bi svi ostali igrači – prije svega oni iz EU – i dalje trebali slijediti oštru proturusku retoriku i s njom povezane praktične poteze. Drugim riječima – na sebe preuzeti i glavninu rizika u slučaju eventualne radikalizacije odnosa s Rusijom ili izbijanja neočekivanih većih incidentnih situacija koje mogu prerasti u veliku krizu.

Nešto slično takvoj strategiji Londona vidjeli smo na nedavno održanoj „Krimskoj platformi“ u Kijevu (otvorenoj proturuskoj manifestaciji bez ikakvog stvarnog praktičkog smisla u kontekstu bilo kakve mogućnosti promjene stanja oko statusa samog Krima) na kojoj su, međutim, iz redova zapadnih utjecajnih država sudjelovali drugorazredni dužnosnici – od strane SAD-a, primjerice, ministrica energetike, od strane Njemačke ministar gospodarstva (dakle, čak ne, ako već nisu došli premijeri ili predsjednici – te zemlje nisu poslale niti ministre vanjskih poslova što bi već bio nekakav ozbiljniji signal). Međutim, zato su europske države s istočnog krila EU poslale svoje najsnažnije političare – da se po tko zna koji put pokažu odanim (po načelu „mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrećemo“) i spremnim za proturusku akciju kada i ako za to dođe vrijeme. Time, oni, naravno, svjesno dodatno degradiraju svoje odnose s Rusijom – nadajući se tko zna čemu, zauzvrat, od strane svojih mentora koji, međutim, zatvarati vrata dijaloga s Moskvom nikako ne žele.





Naravno, ovdje bi se moglo uporabiti i onu staru rimsku koja kaže: “što je dozvoljeno Jupiteru nije volu“. Međutim političari, prije svega državnici, pa makar i malih i slabih zemalja, morali bi voditi računa da sutra upravo oni i njihove zemlje mogu postati žrtve nepredviđenih okolnosti ili kombinatorike velikih sila – tzv. kolateralne žrtve, za kojima niti jedna strana neće previše suza liti.

To je, uostalom, prošloga tjedna dokazala i njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je bila u posjetima Moskvi i Kijevu – u ovom posljednjem svega dan uoči spomenute manifestacije „Krimska platforma“. Merkelici, sigurno, ne bi bilo teško platiti hotelsku kartu i prenoćiti u ukrajinskoj prijestolnici da bi, sutradan, elegantno i odmorno mogla sudjelovati na tom drugorazrednom političkom događaju – a zapravo klasičnom PR-u za ukrajinski državni vrh nakon propasti blokade plinovoda Sjeverni tok 2 nakon prošlomjesečnog američko-njemačkog sporazuma (koji je uzdrmao političke elite ne samo Ukrajine već i Poljske i koje se otvoreno smatraju izdanima od strane Washingtona). To joj, naravno, nije padalo na pamet, jer Njemačka, bez obzira na oštru retoriku, ne želi žrtvovati svoje ključne odnose s Rusijom u ime neostvarivih ambicija Kijeva, o kojima je on već odavno trebao voditi računa kroz provedbu pametnije politike.

A da je sve o čemu je ovdje riječ točno, možda najbolje svjedoči i najnovija vijest prema kojoj je ruski veleposlanik u Velikoj Britaniji Andrei Kelin izjavio kako Rusija neće ustrajavati na poboljšanju odnosa s Velikom Britanijom ako London za to nije spreman. Njegove su riječi reakcija na raniju izjavu britanskog ministra vanjskih poslova Dominica Raaba koji je kazao kako će London morati uključiti zemlje koje imaju utjecaj na talibane u razgovore o Afganistanu, osobito Rusiju i Kinu, “koliko god to bilo neugodno. “

“Trudim se dati sve od sebe jer sam veleposlanik. Ali ne inzistiram ako Velika Britanija nije spremna za to. Prije samo nekoliko dana, ministar (britanski ministar vanjskih poslova Dominic Raab) je izjavio kako mu je neugodno razgovarati o Afganistanu s Rusijom. Ako Velika Britanija nije spremna, onda ne inzistiramo, izjavio je ruski diplomat u intervjuu za BBC –jevu emisiju HARDTalk.




Podsjećam kako je, što se tiče britanske vanjske politike, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov već ranije kazao kako ta zemlja igra ozbiljnu “subverzivnu ulogu” u odnosima između Rusije i Europske unije. Prema njegovim riječima, Britanci “sami ne bježe od komunikacije (s Rusima), ali pokušavaju odvratiti druge od toga”.

Za sada im, kako se čini, to itekako polazi za rukom – s izuzetkom Njemačke koja se, očito, još uvijek ima snage brinuti za ključne vlastite interese što je dokazala po pitanju plinovoda Sjeverni tok 2 od kojeg nije željela odustati niti pod cijenu nikad snažnijih američkih političkih i sankcijskih prijetnji.

Berlin se, naime, za razliku od Kijeva ili Varšave, ipak ne želi dovesti u situaciju otvorenog „klinča“ s Moskvom ma koliko to željeli njegovi atlantski saveznici ili samo oni preko La Manchea.

 

Komentari

komentar

You may also like