Z. Meter: Lukašenko okićen sankcijama poput Božićne jelke, ali bez učinka

Zoran Meter

Zbog svoje politike Europska se unija u svega nepunih 10 godina uspjela preobraziti od najperspektivnijeg i vjerojatno najugodnijeg mjesta na svijetu za život i rad, u posrnulog i posve dezorijentiranog „igrača“, prepunog unutarnjih problema i dubioza, ali i megalomanskih ambicija, koji želi biti velik i utjecajan među globalnim geopolitičkim divovima

Nedavno pokrenuta migrantska kriza na poljsko-bjeloruskoj granici poprima sve ozbiljnije razmjere. Nju otežava i činjenica da je Minsk, gledano formalno-pravno, u svemu ovome prilično čist (iako se, to je posve jasno, bez njegove dozvole sve ovo sigurno ne bi događalo). Naime, migranti iz Bliskog istoka posve se legalno prevoze letovima zrakoplovnih tvrtki arapskih zemalja, kao i turske državne tvrtke „Turkish Airlines“, u Minsk, gdje doslovno stižu u svojstvu turista. Oni nisu prešli tisuće kilometara pješice, kopnom, ili morem kao ilegalni migranti na koje smo već navikli. Zbog toga je EU ljuta i na Tursku koja se ne može praviti nevina u smislu da ništa ne zna (u međuvremenu je obećala kako će njezin zračni prijevoznik to prestati raditi, što nije ništa čudno s obzirom da se našao pod prijetnjom sankcija). Bruxelles je tim više ljut jer je Turska, osim što je članica NATO saveza, i kandidatkinja za punopravno članstvo u EU (koliko ovo drugo samu Ankaru još uopće zanima posebno je pitanje, a osobno smatram da ju ne zanima jer ne želi dijeliti svoj suverenitet s Bruxellesom, na što su pristale mnoge europske države od kojih se neke ponajvažnije sada zbog toga potajice „posipaju pepelom“, i zbog čega se, uostalom, i dogodio Brexit).

Jalova politika Bruxellesa

Odgovor EU na novonastalu krizu na svojim istočnim granicama stigao je prošli tjedan. Njemačka podupire uvođenje novih sankcija EU protiv Bjelorusije, izjavio je ministar vanjskih poslova te zemlje Heiko Maas, optužujući Aleksandra Lukašenka da “besramno iskorištava migrante”. “Sankcionirat ćemo sve one koji su uključeni u ciljano krijumčarenje migranata”, kazao je njemački šef diplomacije, čije je riječi 10. studenog, objavio Deutsche Welle. “Europska unija se ne može ucjenjivati,” rezolutan je dalje bio Maas, nazvavši  stanje u pograničnoj zoni Poljske i Bjelorusije “užasnim”. Kazao je kako je EU spremna djelovati i protiv drugih zemalja i zračnih prijevoznika uključenih u tranzit migranata u Minsk.




Međutim, Maasove konstatacije kako se „EU ne može ucjenjivati“ migrantima potpuno su neuvjerljive. Dovoljno se prisjetiti masovnog prodora istih u proljeće 2015. g. kroz Tursku na prostor EU i kada je već iduće godine Bruxelles, prije svega Berlin, „kapitulirao“ pred ucjenom Ankare i s njom postigao sporazum o 3 milijarde eura novčane pomoći Turskoj za zbrinjavanje izbjeglica na njenom teritoriju.

Turska je, usprkos tome, i 2019. g. opet vrlo lako „podigla rampe“ i migrante počela propuštati u Grčku u vrijeme velike ofanzive sirijske vojske na regiju Idlib koja je većim dijelom pod nadzorom turskoj odanih oporbenih islamističkih skupina. Erdogan je, tada, kao što to uvijek i radi, manipulacijom migrantima vješto tražio nove ustupke od strane EU, kazavši kako će, u suprotnom, prema EU krenuti 2 milijuna novih sirijskih izbjeglica.





“Export“ migranata posredstvom turskog zračnog prijevoznika nije ništa drugo nego Erdoganova demonstracija moći prema jalovoj EU, čije se pojedine članice – poput Grčke, Cipra i Francuske oštro protive njegovoj vanjskoj politici, dok se drugi dio EU ponaša ili proturski (prije svega njemačka na čelu s kancelarkom Merkel koja ukazuje na sigurnosno-vojni značaj Turske koja je i članica NATO saveza (kao da Francuska i Grčka to nisu), što je ogorčilo službeni Pariz) ili se u tom sukobu prave nezainteresirani – ne želeći se nikome zamjerati – po onoj zagorskoj „ne bum se štel mešat“.

Međutim, spomenuto priopćenje EU (njoj su se u međuvremenu u tome pridružile SAD i UK iako ih to previše ne brine, štoviše) kako će protiv Lukašenka i drugih državnih službenika Bjelorusije uvesti nove sankcije teško može pomoći stabilizaciji stanja na poljsko-bjeloruskoj granici. Lukašenko je već ionako „okićen“ sankcijama Zapada svih mogućih vrsta, poput Božićne jelke na kojoj više nema slobodne grane za staviti ukrasnu kuglicu. Zato i može prijetiti EU kako će joj, u slučaju novih sankcija, zaustaviti dotok plina kroz ključni plinovod „Yamal-Europe“ koji prolazi i bjeloruskim teritorijem i kojim se ruski arktički plin doprema do poljske granice s Njemačkom. Osim toga, upravo su zapadne sankcije protiv Lukašenka i njegove zemlje, kao posljedica ne priznavanja bjeloruskih predsjedničkih izbora iz kolovoza 2020. i bile uzrok dramatičnog Lukašenkovog zaokreta prema Rusiji i Putinu, i potpunom prekidu bilo kakvih konkretnih odnosa Bjelorusije sa Zapadom temeljenih na nastavku međusobne suradnje (između ostalog, i na sprječavanju ilegalnih prelazaka granice!). Ne zaboravimo, do tada je Bjelorusija, poput Moldavije, Ukrajine, Gruzije i Azerbajdžana, bila dio EU programa tzv. Istočnog partnerstva kroz koji Bruxelles te zemlje namjerava konkretnim projektima na različitim razinama (od NVO, preko kulturne do investicijske suradnje) staviti pod svoju zonu utjecaja, a u određenom povoljnom trenutku ih i integrirati u svoj sastav. Bjelorusija je prije par mjeseci, na zadovoljstvo Rusije, napustila tu platformu.

Zato ne vidim mogućnosti da će nove sankcije EU, ukoliko se temelje isključivo na očekivanju Lukašenkove kapitulacije, na bilo koji način pomoći migrantima koji već trpe glad i hladnoću. Prema svim važećim konvencijama treba im pružiti pomoć, samo tko će to učiniti sada, kada je u pozadini svega čista geopolitika i unutar nje potpuno suprotstavljeni interesi.

Sama Poljska nije toliko u neugodnoj situaciji koliko Varšava jauče na sav glas, s obzirom kako migrantima i nije namjera zadržavati se u toj zemlji, već se domoći Njemačke. Međutim, problem za Varšavu je taj što Berlin sada Merkeličinu welkomen politik prema migrantima napušta, svjestan njezinih pogrešaka i šteta koje je nanijela Njemačkoj i njenom ugledu u EU čija se javnost, htjeli to političari ili mainstream mediji priznati ili ne, velikim dijelom protivi masovnim ilegalnim migracijama i njezinim sigurnosnim, političkim, demografskim, socijalnim i kulturološkim posljedicama.




Bruxelles se ponaša kao Moskva u vrijeme SSSR-a

 Zemlje Europske unije ovo što se sa sada događa na istoku Poljske nazivaju “hibridnim napadom režima Aleksandra Lukašenka” – svojevrsnom kombinacijom političkog i vojnog djelovanja i instrumentaliziranja humanitarnih problema. To je gotovo sigurno tako. Međutim, ne bi li se i sama EU trebala pogledati u ogledalo i promotriti kakvu to vanjsku politiku posljednje desetljeće Bruxelles vodi i je li ona po EU bila korisna ili samoubilačka, odnosno ima li u njoj krivnje za ozbiljne posljedice s kojima se sada svi suočavamo –  nikako ne samo po pitanju migranata? U Bruxellesu, naravno, samokritike nema iako je formalno dozvoljena, jer se svi službenici boje za svoje pozicije pa makar u sebi imali i oprečne stavove aktualnim političkim odlukama čelnih struktura Unije. Nešto slično kao i u Moskvi u vrijeme SSSR-a, kada je samokritika državnog upravljanja od strane Komunističkoj partiji nedvojbeno odanih članova redovito značila ili gulag (u prvoj fazi te države, pri vodstvu Staljina), ili završetak bilo kakve ozbiljnije političke karijere (u njenoj kasnijoj fazi).

Zbog svoje politike Europska se unija u svega nepunih 10 godina uspjela preobraziti od najperspektivnijeg i vjerojatno najugodnijeg mjesta na svijetu za život i rad, u posrnulog i posve dezorijentiranog „igrača“, prepunog unutarnjih problema i dubioza, ali i megalomanskih ambicija, koji želi biti velik i utjecajan među globalnim geopolitičkim divovima. Međutim, za to nema kapaciteta, ili, preciznije, EU bi ih imala da je vodila promišljeniju politiku, a ne dozvolila da ju se poput psa na povodcu nahuška u sukob s Rusijom (a vjerojatno i Kinom) iz kojeg može izići jedino u kaosu i ruševinama. Sada EU više izgleda poput broda koji se opasno nagnuo, pa čak i tone, i čiji se članovi posade hvataju za bilo kakvo čvrsto uporište pokušavajući spasiti sami sebe.

Na podanički se način, linijom manjeg otpora, nitko i nikada u povijesti nije izborio za svoju slobodu, a kamo li za dobivanje statusa utjecajnog i autonomnog globalnog geopolitičkog igrača. Taj status nosi ogromni privilegij ali i ogromnu odgovornost, i zato ga mogu imati samo velike i snažne države. EU, koja niti sama ne zna što je, super-država ili labava zajednica formirana na sličnim interesima – snažna jednostavno nije. I čim prije to shvati, tim bolje i za nju i za njene građane, a vjerojatno i za čitav svijet.

Velika Britanija je EU brod već napustila, sigurno ne zbog izražene volje građana na referendumu o Brexitu, dobro znajući što će na europskom kopnu uskoro uslijediti. Jer London nije puki promatrač koji vuče ad hoc poteze pokušavajući se prilagođavati, već moćni sukreator globalnih geopolitičkih zbivanja. Zato će on, sada, kako saveznik, rado „pomoći“ EU slanjem svoje vojske na istočne poljske granice. Time će on braniti EU od „pomahnitalog“ Lukašenka i Putina, a zapravo sukreirati njenu sigurnosnu i vanjsku politiku iako je sam iz EU pobjegao.

 „Kako siješ tako ćeš i žeti“

Drugim riječima, po EU se sve svodi na onu narodnu „kako siješ tako ćeš i žeti“. Lukašenko je u svemu ovome najmanji krivac (njegove diktatorske metode vladanja pri tom nemaju nikakve veze, kao što ih za Zapad nemaju niti one od strane državnih vođa u Saudijskoj Arabiji, Kataru, UAE, …). Štoviše, puno prije je kolateralna žrtva briselskih geopolitičkih stranputica i nesnalaženja.

EU je Bjelorusiju de facto „na tanjuru“ isporučila Rusiji, a ova će taj poklon itekako znati iskoristiti.

O kakvoj se „grešci u koracima“ Bruxellesa radi najbolje svjedoči slijedeće: Lukašenko je svih ovih godina zapravo bio “kost u grlu” ruskom vođi Putinu, ne pristajući na inicijative Moskve za jačanje zajedničkih integracija i u političkom i u gospodarskom pa i u vojnom smislu; Lukašenko nikada nije želio priznati niti Krim kao dio ruskog teritorija iako je zbog toga bio često kritiziran od strane ruskih medija ali i pojedinih političara, a istodobno je itekako želio poboljšati odnose sa Zapadom, prije svega SAD-om, što je poglavito bilo vidljivo u vrijeme Trumpove administracije kada je čak u jednom trenutku odbio kupovati rusku naftu, zbog, kako je smatrao, “cijene koja nije bratska” te je zato kupio dva tankera s američkom naftom. U Minsk je došao čak i tadašnji državni tajnik Mike Pompeo, izjavivši pritom i o pomacima na bolje po stanju ljudskih prava u Bjelorusiji.

Europska unija je, u svojoj geopolitičkoj kratkovidnosti i lošim procjenama, navodno u ime ljudskih prava (iako je za to sigurno nije bilo briga, već je jedino željela smjenu Lukašenka i Bjelorusiju milom ili silom uvući pod svoje okrilje, i pri čemu je itekako bila „gurana“ i od strane perkoatlantskih saveznika koji u svemu tome imaju svoje partikularne interese), naivno priznala bjelorusku disidenticu Svetlanu Tihanovsku kao službenu predstavnicu te zemlje. Nju već mjesecima po svojim uredima i salonima ugošćuju brojni lideri EU i Bidenove administracije, ali slaba je sada korist od toga. Praktične probleme možeš rješavati jedino s onima koji odlučuju o donošenju konačnih odluka, a ne s onima s kojima bi ti želio. U ovom slučaju, po Bruxeles će to biti omrznuti Lukašenko, a ne ni Putin, ni Biden, ni Angela Merkel.

Rusija kopira SAD

Rusija je 12. studenog, na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a po pitanju spomenute migrantske krize, potpuno odbacila apel Zapada za osudu režima Aleksandra Lukašenka i u tome nikako nije bila sama (za osudu su, od 15 članica VS, bile Sjedinjene Države, Estonija, Francuska, Irska, Norveška, Velika Britanija i Albanija). Ali nije toliko stvar u ruskom odbacivanju apela zapadnih zemalja, koliko u retorici pri tom korištenoj. Naime, zamjenik ruskog veleposlanika u UN-u Dmitrij Poljanski izjavio je tom prigodom kako zapadne države članice VS UN-a očito “imaju mazohističke sklonosti”, pokrećući temu koja je “potpuna sramota za EU.”  Stanje na poljsko-bjeloruskoj granici nazvao je “apsolutnom sramotom i potpunim kršenjem svih mogućih međunarodnih konvencija i normi”.

Iz ovoga se analitički može zaključiti slijedeće:

  1. sada je potpuno vidljivo kako je Moskva i po ovom pitanju (kao i ranije, po pitanju bjeloruskih predsjedničkih izbora) otvoreno stala na stranu Lukašenka i da prije spomenute sjednice VS obavljeni telefonski poziv njemačke kancelarke Angele Merkel ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da posreduje oko sukoba Varšave i Minska nije urodio plodom. Rusija, naime, u potpunosti odbacuje svoju umiješanost u nastalu krizu (za što ju optužuje Poljska), te je Putin Angeli Merkel u tel. razgovoru predložio – da nazove Lukašenka;
  2. Rusija se, sada je to također već posve vidljivo, na međunarodnoj sceni počinje ponašati poput SAD-a. Različite krizne situacije, u kojima ne sudjeluje neposredno, ona samo promatra i ocjenjuje (kritizira ili podupire, kako joj odgovara), odbacujući bilo kakvu odgovornost za njihov nastanak, a krivnju svaljujući isključivo na nekog od aktera koji u njima neposredno sudjeluje i one koji ga izvana podupiru. Najbolji primjer za to je Ukrajina od čije krize Moskva permanentno „pere ruke“ (isto kao i Washington, iako su oboje u nju uvučeni „do grla“), a od sada – i Bjelorusija.

 Epilog:

Svijet ide u pogrešnom smjeru. Ako za to i bude istinske volje, potpuno poremećene odnose na relaciji Istok-Zapad bit će nemoguće preko noći dovesti u red. Suradnja se (kao i u odnosima među ljudima) brzo i lako prekine, pokazala je povijest bezbroj puta, ali je uspostava novog povjerenja bolan proces, a put prema njemu dug i trnovit. Njega će se prije ili kasnije morati prijeći, ali će posljedice pokrenutog neprijateljstva biti velike. I to za sve strane – bez iznimke.

Komentari

komentar

You may also like