Z. Meter: Migracijska kriza u Poljskoj paralizirala EU. Europa će biti drukčija

Zoran Meter

Kako sada stoje stvari, nagomilane probleme EU na kraju će rješavati Moskva i Washington, bez prizivanja Bruxellesa kao partnera. Ti će razgovori prije ili kasnije uslijediti, jer svaki hladni rat mora imati svoju “kubansku krizu” nakon koje je tek moguće istinsko pokretanje detanta. Ona se možda upravo sada i stvara – bilo kroz Ukrajinu, bilo kroz Bjelorusiju i Poljsku. Prema saznanjima kojima raspolažem, do kraja godine moguć je novi summit Biden-Putin, vjerojatno u virtualnom obliku. Prije njega Biden bi mogao razgovarati i s kineskim čelnikom Xi Jinpingom

Migracijska kriza u Poljskoj paralizirala je Europsku uniju, izjavio je poznati njemački politolog Alexander Rahr.

U svojoj analizi djelovanja Europske unije u kontekstu nove migracijske krize na istoku Poljske, odnosno zajedničkog prostora EU, zaključuje kako će “Europa postati drukčija.”

“EU je bijesna. EU je paralizirana u novoj migracijskoj krizi. Izbjeglice iz Bjelorusije ne smiju se pustiti u EU. Jer to bi bila pobjeda za Lukašenka. I otvorit će put masovnoj migraciji u Europu. Zbog radikalizacije javnog mišljenja u EU, gospođa (Marine) Le Pen mogla bi doći na vlast u Francuskoj. EU ne može izgraditi novu željeznu zavjesu niti na poljskoj granici. Iz moralnih razloga. To će potkopati liberalni sustav i liberalne norme Europe, ojačati desničarske stranke u Europi”, piše Rahr, čije riječi prenosi Eadaily.




Sav taj splet proturječja može se riješiti samo pregovorima s bjeloruskim predsjednikom Aleksandrom Lukašenkom, smatra politolog i dodaje slijedeće:

“EU ne može pregovarati ni s Lukašenkom, jer ga EU ne priznaje nakon namještenih izbora, ali priznaje Tihanovsku (Svetlana Tihanovska, samoproglašena bjeloruska oporbena čelnica u egzilu, op.ZM.). EU smatra da je ispod njenog dostojanstva plaćati Lukašenku isti novac kao i Erdoganu za sprječavanje protoka izbjeglica. Sukob tek počinje!”





Ovome možemo pridodati i maloprije pristiglu vijest prema kojoj bjeloruski čelnik Aleksandar Lukašenko prijeti Europskoj uniji obustavom tranzita plina. Naime plinovod Yamal-Europe, kojim se ruski plin s Arktika tranzitira preko Bjelorusije i Poljske do Njemačke, predstavlja jednu od ključnih plinskih arterija za opskrbu Europe ruskim plinom.

Također podsjećamo kako je jučer još samo tehnička njemačka kancelarka Angela Merkel nazvala ruskog predsjednika Vladimira Putina i, kako je naknadno sama izjavila, zamolila ga da posreduje u sporu Poljske i Bjelorusije oko ilegalnih migranata na njihovoj granici, a koji preko poljskog teritorija žele stići u Njemačku. Kako navode ruski mediji, Putin je Angeli Merkel tom prigodom predložio da nazove Lukašenka.

Naime, Moskva s indignacijom odbacuje tvrdnje poljskog državnog vrha kako ona stoji iz pokrenute nove migrantske krize, pa je očito kako se Putin nema namjeru uplitati u poljski spor s Bjelorusijom. Jer, sukladno spomenutim navodima Varšave o tome da „nalogodavac sjedi u Moskvi“, kakva je uopće mogućnost za posredovanje Rusije kada je ona, po logici izvedenoj iz riječi poljskih dužnosnika – zainteresirana strana u sukobu.

Drugim riječima Varšava i Berlin nastali problem će morati na ovaj ili onaj način rješavati s Minskom, a to neće biti niti malo jednostavno: osim što je Lukašenko po prirodi „tvrd orah“, on je snažno ojačan činjenicom da mu, nakon zavade sa Zapadom poslije nepriznavanja bjeloruskih izbora i uvođenja protubjeloruskih sankcija sada Moskva čvrsto „čuva leđa“. Trgovati je, vjerojatno, poput Erdogana spreman – ali to je neugodno po imidž Bruxellesa.




Koliko je stvar po EU ozbiljna najbolje i svjedoči navedeni komentar njemačkog politologa. Ako ga malo šire razmotrimo možemo zaključiti slijedeće: sukladno novoj EU politici prema Minsku i nepriznavanju novog predsjedničkog mandata Aleksandra Lukašenka a umjesto njega priznavanju kao legitimnog predstavnika Bjelorusije Svetlane Tihanovske, Bruxelles, Berlin ili Varšava (ili svi troje) trebali bi umjesto Lukašenka nazvati Tihanovsku. Problem je, međutim, u tome, da ona niti ne živi u Bjelorusiji a kamoli da ima mogućnost bilo kakvog utjecaja na donošenje odluka državne vlasti u Minsku.  A to je već potvrda kratkovidnosti europskih geopolitičkih stratega.

Ono, u čemu se ne bih složio s njemačkim politologom Rahrom, jest njegova konstatacija kako EU “iz moralnih razloga” ne može dignuti “željeznu zavjesu” prema Bjelorusiji jer se to kosi s njenim liberalnim načelima. Mislim da je stvar upravo suprotna: EU bi bez ikakvih skrupula podignula “željeznu zavjesu” prema Bjelorusiji (uostalom, na takvu je politiku prema Istoku u cijelosti gura i Washington) kada ne bi bila svjesna da se preko te zemlje proteže jedan od najvažnijih plinovoda za njenu opskrbu ruskim plinom.

Dakle, zaključio bih slijedeće: EU se, tko zna po koji put, ali u svakom slučaju sve češće, opasno zapliće u mrežu koju sama plete u svojoj želji gledanja s visoka na one za koje smatra da drugo ne zaslužuju i koji bi joj se, valjda prema nekakvoj prirodi stvari, trebali pokoravati. Problem je „samo“ u tome što umjesto njihovog slabljenja (zbog uvedenih oštrih i dugovječnih sankcija) i pokorničkog povlačenja sada slabi sama EU. A povući joj se, jako je teško – i radi tradicionalnog ponosa i radi ugleda koji je ionako na najnižim razinama od njezinog osnutka – kako gledano iz svijeta tako i od strane vlastitih građana.

Kako sada stoje stvari, nagomilane probleme EU na kraju će rješavati Moskva i Washington, bez prizivanja Bruxellesa kao partnera. Ti će razgovori prije ili kasnije uslijediti, jer svaki hladni rat mora imati svoju “kubansku krizu” nakon koje je tek moguće istinsko pokretanje detanta. Ta se kriza možda upravo sada i stvara – bilo kroz Ukrajinu, bilo kroz Bjelorusiju i Poljsku. Prema saznanjima kojima raspolažem, do kraja godine moguć je novi summit Biden-Putin, vjerojatno u virtualnom obliku. Prije njega Biden bi mogao razgovarati i s kineskim čelnikom Xi Jinpingom. Naime, globalna kriza je toliko velika da svi znaju kako to više nema previše smisla: ili će svijet utonuti u novi duboki hladni rat sa svim svojim opasnostima, ili će se stvari pokušati riješiti dogovorno. Sve izvan ovog drugog vodi u nepredvidljive, divlje i opasne vode – za koje nitko ne zna kuda će nas na kraju odvesti.

Ali vratimo se opet Europi. Na kraju krajeva, i SAD-u i Rusiji jednostavnije je pregovarati bez posrednika. Osim toga, što je to, uopće, jedinstvena vanjskopolitička strategija EU prema brojnim složenim pitanjima? Realno, ona ne postoji niti će ikada postojati, osim ako sva ne bude uronjena u američke nacionalne interese, što se upravo i događa i što smeta njenim ključnim članicama Njemačkoj i Francuskoj. Međutim one malo što mogu učiniti jer su same sebi vezale ruke formiranjem te iste EU prema važećim načelima potrebitog konsenzusa svih članica. A kako je EU prepuna američkih  “trojanskih konja” jasno je kako tog konsenzusa nema niti može biti bez poraza jedne od dviju dominantnih opcija unutar Unije – proeuropske ili proameričke. Iz tog kuta gledano, sudjelovanje jalovog Bruxellesa u razgovorima Washingtona i Moskve posve je suvišno. I ne manje važno: ne smije se nikada zaboraviti kako SAD Europsku uniju promatraju kao svoga ozbiljnog konkurenta u sferi ekonomije i financija i zato Washingtonu njeni posrtaji i nemoć ne predstavljaju nikakav problem – upravo suprotno.

Skupu cijenu sada plaćaju glupost, nedostatak političke odlučnosti i želja za zadržavanjem osobnih benefita i komoditeta čelnika EU i mase bezličnih političara koji se šepure briselskim hodnicima, s nebesko visokim plaćama na svojim računima, dok kriza, koja više nije „pred vratima“ već je kroz njih ušla, sve više širi svoju zlokobnu sjenu nad građanima za koje je europsku elitu najmanje briga.  Jer da ih je briga, sasvim sigurno bi radili i drukčije i mudrije.

Na podanički se način, linijom manjeg otpora, nitko i nikada u povijesti nije izborio za svoju slobodu, a kamo li za dobivanje statusa utjecajnog i autonomnog globalnog geopolitičkog igrača čemu je Bruxelles do nedavno težio. Taj status je ogromni privilegij ali i ogromna odgovornost, i zato ga mogu imati samo velike i snažne države. EU, koja niti sama ne zna što je, super-država ili nekakva zajednica formirana na sličnim interesima – snažna jednostavno nije. I čim prije to shvati i „spusti se s oblaka na zemlju“, tim bolje i za nju i za njene građane. Vjerojatno i za čitav svijet.

Komentari

komentar

You may also like