Danas u Ženevi počinju američko-ruski pregovori koji se odnose na stratešku stabilnost i druga pitanja koja ozbiljno opterećuju odnose Zapada i Rusije – prije svega na tlu Europe.
U tom kontekstu spomenuo bih, između ostalog i sinoć objavljeni intervju predvodnika ruske delegacije na spomenutom sastanku – ruskog zamjenika ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova, danog za agenciju TASS. Iz njega, naime, proizlazi manjak ruskog optimizma u uspjeh pregovora (kao što to isto ovih dana izjavljuje i američki State Department, koji ne vidi američkog optimizma), a potvrđuje se kontinuitet oštrog ruskog stava, vidljivog i iz 17. prosinca dostavljenog službenog prijedloga Moskve SAD-u i NATO savezu glede zahtjeva za davanje čvrstih jamstava za rusku stratešku sigurnost. Isto se najviše odnosi na traženje Moskve za zaustavljanje daljnjeg širenja NATO-a na istok, na granice Rusije, što predstavnici Washingtona i NATO saveza javno odbacuju kao po njih posve neprihvatljivo.
Rjabkov tako kaže kako NATO više neće moći gurnuti Rusiju u sporedne uloge u međunarodnoj i europskoj politici, ali i da je došlo vrijeme da se Sjevernoatlantski savez vrati na granice iz 1997. godine.
“Čak i laik razumije da traženje ustupaka od Rusije u situaciji u kojoj NATO pokušava, kako kažu, “pogurati” našu zemlju i prebaciti je, ako ne u ulogu podređene, onda u svakom slučaju u sporednu ulogu u europskoj i međunarodnoj politici to više neće moći učiniti uz izravnu štetu po našu sigurnost. Sve je to prošlost. I ranije to nije išlo baš najbolje, ali sada se tome jednostavno stalo na kraj”, rekao je zamjenik ruskog ministra diplomacije. Kazao je kako je, „prema diplomatskim riječima“ NATO-u “vrijeme za skupljanje novca” i povratak na granice koje su postojale u vrijeme 1997. godine.
Podsjetimo, Rusija i Sjevernoatlantski savez potpisali su 1997. godine Osnivački akt u čijoj preambuli stoji da se obje strane “više ne smatraju protivnicima”. Također ruska strana često naglašava i podsjeća na usmeni dogovor zapadnih čelnika i posljednjeg sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova kako se NATO neće širiti na istok tj. na zemlje bivšeg Varšavskog ugovora. Ali kako ništa nije stavljeno na papir jasno je i kako za tako nešto nema pravnih ograničenja. Zato su ubrzo i uslijedili novi krugovi širenja NATO saveza na istok, redom: 1999., 2004., 2009., 2017. i 2020. godine. Međutim, Moskva je sada odlučila reći „dosta“. Koliko je u tome ozbiljna doznat ćemo vrlo brzo.
Što nakon ovoga svega reći? Može se uočiti tendencija kako proteklih dana američka i ruska diplomacija medijski intenzivnije plasiraju svoj pesimizam kada je u pitanju mogućnost postizanja dogovora, uz zaoštravanje retorike i međusobnih optužbi – što pridonosi javnom mišljenju kako je neuspjeh sastanka zapravo i zajamčen. Međutim, jačanje napetosti i ponavljanje tvrdih stavova prije svega treba shvatiti kao dio pred-pregovaračke taktike, odnosno pokazivanja obiju strana jedne drugoj da i dalje čvrsto stoje na svojim pozicijama i da su radije spremne i na propast pregovora nego od njih odustati.
Naravno da to nije tako i da će se razgovarati ozbiljno i s međusobnim uvažavanjem i slušanjem argumenata druge strane, o čemu svjedoče i ozbiljni ljudi koji su u sastavu obiju delegacija, te je jasno kako se teži postizanju nekog, u konačnici po obje strane prihvatljivog rješenja. U protivnom pregovori ne bi niti počinjali. Uostalom, na 29. prosinca održanom drugom virtualnom sastanku predsjednika dviju država Joe Bidena (prvi je održan 7.prosinca) dogovoreno je da će obojica pozorno promatrati tijek pregovaračkog procesa i po potrebi se oko njega međusobno telefonski konzultirati. Dakle, želja za dogovorom je neupitna.
Pretpostavljam kako su u tom smislu moguće različite zakulisne kombinacije poput onih da se NATO formalno ne odrekne svog daljnjeg proširenja (jer bi, u suprotnom, to javno izgledalo kao potpuni diplomatski poraz čitavog Zapada), ali da u praksi do njega ne dođe, kao niti do razmještaja američkih i NATO-ovih vojnih efektiva na teritorije potencijalnih zemalja-kandidata za ulazak, prije svega Ukrajine i Gruzije. Rusija onda sa svoje strane povlači vojne snage dalje od granice s Ukrajinom, plinovod Sjeverni tok 2 dobiva dozvolu za rad, nema novih sankcija i sl.
Naravno, pri takvom bi scenariju onda veći problem bio ruskoj strani objasniti svojoj javnosti da je taj, po nju glavni sigurnosni problem uspješno riješen, s obzirom da se podrazumijeva kako se dogovor takvoga tipa ne može javno objaviti. Jer Washingtonu je, kao i uvijek, od svega najvažnija javna percepcija iz koje proizlazi da on nikada ne popušta od svojih ključnih pozicija i proklamiranih načela i stavova – što naravno, u praksi nije tako.
Ali ovo je samo moje razmišljanje i to vrlo pojednostavljeno. Jer tu je još i puno drugih važnih pitanja poput razmještaja američkih nuklearnih raketa malog i srednjeg dometa na tlu Europe, problem proturaketnog štita u Rumunjskoj i Poljskoj, NATO baza u Estoniji i td.
Drugim riječima nitko sa sigurnošću danas ne može reći (pa niti sami Moskva i Washington) čime će i hoće li uopće nečim na kraju rezultirati predstojeći sastanci u Ženevi, kao i oni 12. siječnja u Bruxellesu na razini Vijeća NATO-Rusija i dan kasnije u Beču u okviru OESS-a. Tim prije što se u međuvremenu dogodio i drugi važan moment – kazahstanska kriza kroz pokušaj nasilnog rušenja tamošnje državne vlasti, koju je Moskva, na sveopće iznenađenje Zapada riješila vrlo brzo – i to ne sama, već u sklopu vojnog saveza ODKB (CSTO) čime je demonstrirala kako nije baš tako izolirana i usamljena kako ju Zapad nastoji javno prikazati. Pri tom se nije niti pokušala konzultirati s bilo kojom ključnom zapadnom prijestolnicom, čime je odaslala jasan signal o svojim „crvenim crtama“ i odlučnosti za obranu vlastitih interesa po pitanju ruske sigurnosti svim sredstvima.
Taj kazahstanski moment, ako je od nekoga na Zapadu i bio organiziran (o čemu sada nema dokaza, ali od nekoga je morao biti s obzirom na organiziranost i koordiniranost same operacije rušenja vlasti) – sigurno nije završio onako kako je zamišljen – velikim i opasnim požarom na skoro 8 tisuća kilometara dugoj i nebranjenoj rusko-kazahstanskoj granici. Kaos u Kazahstanu znatno bi smanjio rusku odlučnost i agresivnost u nametanju svojih stavova na pregovorima s Amerikancima – i oko toga vjerojatno nitko ne dvoji (više o kazahstanskoj revoluciji i krizi možete pogledati u našoj jučerašnjoj velikoj analizi ovdje ili ispod teksta).
Odašilje li time Putin i jasnu poruku kako u slučaju propasti pregovora s Amerikancima Rusija neće dvojiti osigurati svoju stratešku sigurnost i na svojim zapadnim granicama, ako treba i sama (sada to nudi Zapadu kroz mogućnost zajedničkog dogovora) možemo samo pretpostaviti, a osobno mislim kako se upravo o tome radi. Jer u ozbiljnim washingtonskim krugovima – za razliku od brojnih zastupnika u Kongresu koji se pred medijima diletantski „razbacuju“ snažnom proturuskom retorikom koja uključuje i prijetnje uporabom nuklearnog oružja protiv Moskve jer nemaju nikakvu političku odgovornost za vođenje američke države – sada shvaćaju da je stvar s Rusijom postala vrlo ozbiljna i da izlazi iz okvira dosadašnjeg američkog pristupa ruskim političkim zahtjevima. Rekao bih kako su u Washingtonu predugo ignorirali jasne i postojanje signale od strane Moskve koje je odašiljala u smislu jasnog davanja do znanja da je prijam Ukrajine u NATO savez ili stvaranje američko-ukrajinskog strateškog partnerstva za Rusiju „crvena crta“ koju ona neće dozvoliti prijeći.
Kako će se sada razriješiti ovaj problem teško je reći. Vojni sukob Rusije i Zapada (i to zbog Ukrajine bez koje je Zapad „(pre)živio“ od vremena Ruskog carstva do 2014. g. pa bi sigurno i dalje), teoretski je, naravno, moguć. Međutim u praksi je krajnje teško zamisliv s obzirom na obostrano postojanje nuklearnih arsenala koji jamče jedino zajedničko uništenje. Nemoguć je najviše upravo u obliku rata SAD-Rusija nakon kojeg bi pobjednica bila jedino Kina. Ali bez sudjelovanja SAD-a u nekakvom hipotetskom ratu protiv Rusije jasno je kako u njemu neće sudjelovati niti europljani odnosno NATO koji je bez Amerike samo „tigar na papiru“, što je dokazao rat u Libiji a još više onaj u Afganistanu.
U svakom slučaju ulazimo u finale tj. prijelomnu fazu krajnje neizvjesne i opasne višedesetljetne globalne geopolitičke partije šaha (i to u vrijeme dok se širokim masama medijskom manipulacijom fokus interesa prebacuje već treću godinu za redom na globalnu pandemiju koronavirusa Covid-19). Ulazimo u svojevrsnu kulminaciju napetosti bez presedana čak i u odnosu na složeno i opasno razdoblje hladnog rata između Istoka i Zapada iz prošlog stoljeća. Rezultat će biti poznat vrlo brzo. Pretpostavljam da će se sve na kraju završiti podjelom sfera utjecaja odnosno određivanja „crvenih crta“ koje se neće smjeti prelaziti – što je optimistička varijantna. Jer alternativa je samo apokalipsa, a svima nam je već ionako dosta i ove s kovidom.
Zoran Meter: Kazahstanska kriza: umjesto ruske, glavobolja za SAD
