Z. Meter: Moskva „spustila ručnu“ i odluku o odnosima s EU prebacila na Bruxelles

Apokaliptične posljedice razaranja ipak bi se dogodile „samo“ na europskom tlu, misle umobolni kreatori novog svjetskog poretka – degeneriranog i dehumaniziranog. Svijeta prenapučenog suvremenim „narkomanima“, ovisnima o mobilnim tehnologijama i društvenim mrežama, kojima korporativne elite u globalno komercijaliziranom  društvu prodaju „maglu“ ili „snove“ – svjetlosnim godinama udaljenim od političke i društvene zbilje. Tipa onih, što su za vikend dobroga jeli princ Harry i njegova Meghan

„Oni ruski građani koji sklapaju ugovore sa zapadnim obavještajnim službama nisu oporbenjaci: za njih postoji drugačiji izraz. Oni koji sklapaju kriminalne sporazume s tajnim službama zemalja koje vode neprijateljsku politiku prema Ruskoj Federaciji ne nazivaju se oporbenjacima. Ovdje bi se trebao koristiti drugi izraz”, izjavio je 12. veljače direktor Obavještajne službe Ruske Federacije Sergej Nariškin osvrćući se na pitanja o ruskom oporbenjaku Alekseju Navaljnom.

Nešto prije njega glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Maria Zaharova govorila je o sastanku poljskog veleposlanstva pri EU s predstavnicima ruske oporbe, održanom 8. veljače, kojem su nazočili predstavnici članica EU, SAD-a i Velike Britanije, kada se razgovaralo i o mogućnosti financiranja prosvjeda u Rusiji (zamislimo što bi bilo da je stvar obrnuta i da Rusija javno organizira slične sastanke s američkim ili EU oporbenjacima i da još otvoreno kaže kako će financirati njihove prosvjede). Taj je čin nazvala primjerom “apsolutno ilegalnog i agresivnog napada na Rusiju” od strane Zapada.

Uslijedile su već dobro poznate riječi ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, kada je izjavio kako je Rusija spremna na prekid odnosa s EU ukoliko ova uvede nove sankcije koje bi udarile na ključne ruske gospodarske interese. „Pripremajte se za rat ako želite mir“, parafrazirao je slikovito Lavrov trenutačno stanje odnosa između EU i Rusije.

I konačno, izjava predsjednika RF Vladimira Putina od 24. veljače, sa sastanka proširenog vijeća ruske Federalne službe sigurnosti – FSB: „Suočeni smo s takozvanom politikom suzdržavanja Rusije. Ovdje se ne radi o konkurenciji, koja je prirodna za međunarodne odnose, već o dosljednoj i vrlo agresivnoj liniji koja ima za cilj narušiti naš razvoj, usporiti ga, stvoriti probleme na vanjskom obodu, izazvati unutarnju nestabilnost i potkopati vrijednosti koje ujedinjuju rusko društvo. I u konačnici oslabiti Rusiju i staviti je pod vanjsku kontrolu … Pokušavaju nas okovati gospodarskim i drugim sankcijama, blokirati velike međunarodne projekte za koje smo, inače, zainteresirani ne samo mi, već i naši partneri, izravno se miješati u javni i politički život, u demokratske procese u našoj zemlji i, naravno, aktivno se koriste alati iz arsenala specijalnih službi“.




Sve ove izjave visokih ruskih dužnosnika najbolji su pokazatelji sadašnje ukupne degradacije odnosa između Rusije i Zapada, u ovom slučaju EU, što nas puno više zanima s obzirom da u toj istoj Europi i živimo.

Sprema se novi „hladni rat“?

Iz navedenih izjava vidljivo je kako je Moskva „spustila ručnu“ i da više ne namjerava taktizirati i biti umjereno oprezna u svojim izjavama prema Bruxellesu kada odgovora na različite optužbe koje postojano pristižu s druge strane – od stanja ljudskih prava Rusiji, slobode političkog i medijskog djelovanja, do, kako kažu, agresivne ruske vanjske politike i miješanja u unutarnje stvari zapadnih država. Prestanak tog taktiziranja vidljiv je i kroz izostanak  korištenja i onih, po širu rusku javnost već dugo iritantnih fraza poput „naši Zapadni partneri“, koje su do sada često upotrebljavali ruski dužnosnici – uključno i sam Putin, očito se nadajući kako će time uspjeti uvjeriti one – koji to, zapravo, niti ne žele čuti (a radi se uglavnom o „partnerima“ tipa SAD-a i V. Britanije), kako im Rusija nije neprijatelj. I to se činilo usprkos tome što je Moskva jako dobro znala da su oba spomenuta „partnera“ već puno ranije u svojim strateškim i doktrinarnim dokumentima Rusiju proglasili ni manje ni više nego svojim glavnim globalnim suparnikom, čak  i „egzistencijalnom prijetnjom po SAD i NATO“, kako je prošlog tjedna na saslušanju u Senatu izjavio novi šef CIA-e William Burns, inače karijerni diplomat, koji je čak bio i veleposlanik SAD-a u Rusiji, i kada je davao neke posve drukčije i miroljubivije izjave.





Drugim riječima, Moskva je „lopticu“ odluke o međusobnim odnosima s EU definitivno odlučila prebaciti na Bruxelles,  ne želeći  više ići na bilo kakve ustupke u ime budućih konstruktivnih odnosa (koji već čitavo jedno desetljeće nikako da dođu), slično kako je već ranije učinila i s Washingtonom, koji joj je, za razliku od vječitog taktiziranja Bruxellesa odmah jasno dao do znanja kao šansi za poboljšanje međusobnih odnosa nema za duge godine u naprijed. SAD, naime, Rusiju promatraju kroz prizmu najvećeg globalnog vojnog suparnika, koji je zbog pariteta u strateškim nuklearnim arsenalima Americi jedini sposoban zagorčiti život (laički rečeno, može američki način života u jednom trenu pretvoriti u prah i pepeo, kao što to, naravno, vrijedi i obratno).

Što se tiče odnosa Rusije sa Zapadom svima je već odavno jasno (samo što se mnogi prave ludi) kako o njihovoj kvaliteti odlučuje jedino Washington a ne Moskva koja bi o tome mogla odlučivati samo kada bi se odrekla samostalnog vođenja vanjske politike. Ili, kako bi to narod rekao – „da pleše onako kako drugi sviraju“. Dakle, upućivati kritike isključivo prema Moskvi zbog stanja rusko-Zapadnih odnosa, osim što je nesvrsishodno također je i amoralno. Krivnja i u povijesnom i u aktualnom kontekstu vremena definitivno leži na obje strane. Osim toga, što god Moskva ponudila, ako se Washingtonu ne sviđa (a ništa osim ruske „kapitulacije“ njemu nije prihvatljivo i tako će biti sve dok se iz nekog razloga osjeća samouvjereno) neće imati bilo kakvog pozitivnog učinka.

Upravo zato vječito rusko opravdavanje ili negiranje ovog ili onog, za „trovanje Skripalja“, za „kemijske napade u Siriji“, za „trovanje Navaljnog“, za „gušenje demokracije“ i što sve ne – očito prelazi u „zastaru“ jer, kao i sve drugo – i ono ima svoj rok trajanja i granice. Osim toga Moskva je odlučila više ne biti u strateškoj defanzivi kada su njeni odnosi sa Zapadom u pitanju.

Kako, očito, od poboljšanja tih odnosa neće biti ništa, na vjetrometini zadanog američko-ruskog sukoba našla se upravo EU na čijim bi se prostorima, prema zamislima arhitekata novog svijeta, i trebala odvijati glavnina sukoba kolektivnog Zapada s Rusijom – ako treba i onaj vojni. Njihov je cilj čvrsto vezanje EU uz američku politiku ali i slabljenje, kako same EU kao potencijalno velikog globalnog geopolitičkog i geoekonomskog konkurenta (ovo zadnje je EU već i sada) tako i glavnih europskih prijestolnica – Berlina i Pariza, kojima Washington jednom zauvijek želi „izbiti iz glave“ svaku pomisao o globalnoj geopolitičkoj autonomiji EU i njenom samostalnom odlučivanju o ključnim politikama, a da o stvaranju nekakve jezgre samostalnih europskih vojnih snaga i ne govorimo.




Stiješnjena u kut, Rusija je, nakon što je shvatila što joj Zapad sprema kroz pokretanje afere Navaljni u ljeto prošle godine (to i prosječnim analitičarima u svijetu nije bilo teško odmah shvatiti), definitivno bila primorana prihvatiti izazov i krenuti „na sve ili ništa“ (nešto slično kao i po pitanju Krima kojeg jednostavno, iz geostrateških razloga nije smjela izgubiti nakon ukrajinske revolucije). Tu novu strategiju operativno je pokrenula nakon nedavnih masovnih prosvjeda u zemlji na poziv Alekseja Navaljnog. Oni su itekako imali logističku i posve otvorenu diplomatsku potporu pojedinih zapadnih veleposlanstava u Moskvi, prije svega onog američkog, što je i dovelo do novog skandala na relaciji Moskva-Washington vezano uz miješanja u unutarnje stvari (dvije se zemlje za to sada stalno optužuju), kao i do protjerivanja trojice diplomata iz EU (iz SR Njemačke, Švedske i Poljske) i posljedičnog recipročnog odgovora.

Borrellova „rehabilitacija“ zbog posjeta Moskvi

Kada tome pridodamo i nedavni posjet Moskvi visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepa Borrella, stvar izgleda još jadnije. Naime, sam Borrellov sastanak s Lavrovom uopće nije imao tako loš prizvuk kako se to ubrzo proširilo zapadnim medijima. Razlike su, zapravo, očekivano, i prije njegovog dolaska najviše bile upravo po pitanju Navaljnog i znalo se odmah kako oko toga neće biti nikakvog pomaka. S druge strane, usprkos međusobnom priznanju dvojice prvih diplomata o vrlo lošim međusobnim odnosima između Bruxellesa i Moskve i brojnim suprotnim pogledima na različita pitanja, sam je Borrell u Moskvi kazao kako, usprkos tome, treba nastaviti međusobnu suradnju na svim pitanjima koja su od zajedničkih interesa, što je bio stav i Lavrova (osobno sam pratio njihovu konferenciju za medije koja je trajala preko sat vremena). Međutim, nedugo po povratku kući Borrell je najprije bio izložen snažnim medijskim napadima iz Poljske gdje je gotovo proglašen izdajnikom EU koji se išao „dodvoravati“ Putinu. Ubrzo se poljska receptura po ovom pitanju proširila diljem zapadnog medijskog prostora pa je Borrell de facto bio primoran posve promijeniti svoju retoriku iz Moskve što je pak izazvalo brojne kritike ruskih medija. Drugim riječima Borrell se po povratku u EU morao eskulpirati, morao je proći „rehabilitaciju“, samoproćišćenje, gotovo se „cijepiti“ da se ne bi zarazio „ruskom propagandom“ i tako spasio svoju stolicu ali i „ugled“ Bruxellesa kojega se eto „usudio“ tako javno „narušiti“ – kao da je on samoinicijativno išao u Moskvu na godišnji odmor želeći se naslađivati zimskim čarima ruske prijestolnice. Dakle, Borrell se u duhu klasičnih eurobirokrata „posuo pepelom“ pri susretu s prvim ozbiljnim problemom (a ne sporednim stvarima kojima se Bruxelles radije bavi i kada se osjeća puno ugodnije) i na svom tviteru sasuo salve kritika prema ruskoj politici, otvoreno sugerirajući potrebu uvođenja novih proturuskih sankcija od strane EU s ciljem navodnog discipliniranja te zemlje i njenog povratka Zapadnoj civilizaciji. Naravno, niti riječi „o nužnosti nastavka suradnje po pitanjima od obostranog interesa“ o kojima je samo koji dan ranije govorio u Moskvi.

Tako se i EU i Njemačka, već drugi dan nakon navedenih riječi Sergeja Lavrova da Rusija može s EU prekinuti odnose, čude i ne razumiju zašto je on tako nešto izjavio. Iako, ruku na srce, niti je to kazao prvi put, niti je svoje izjave takvoga karaktera ostavljao bez detaljnog obrazloženja. Tako je glasnogovornica njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Andrea Sasse izjavila:

“Što se tiče izjava ruskog ministra, mogu reći da su te riječi, prema našem mišljenju, uistinu čudne i nerazumljive.” Pri tom je naglasila kako je svega dan ranije njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas u Bundestagu izjavio kako je interes Berlina suradnja s Rusijom.

A da je sadašnje čuđenje Lavrovljenim riječima licemjerno dokazat ću kroz svoju raniju analizu pod naslovom Moskva zauzima čvrsti stav: kraj idile njemačko-ruskih odnosa iz prosinca 2020. g. (https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-moskva-zauzima-cvrsti-stav-kraj-idile-njemacko-ruskih-odnosa/), iz koje izdvajam slijedeće:
„Putin mijenja politiku svjestan kako je era „Frau Merkel“ završila i da Njemačka za 9 mjeseci dobiva novu vladu. Neovisno tko će joj biti na čelu Putin sada daje do znanja kako više neće biti nikakvih privilegija i (uzaludnih) iščekivanja dobrih poteza s njemačke (i EU) strane u zamjenu za rusku strpljivost na po sebe ključnim geopolitičkim žarištima, prije svega u ruskom okružju – što se najbolje vidjelo u ruskim potezima prema Bjelorusiji, a još više u Nagorno Karabahu gdje je Moskva s Ankarom riješila problem – potpuno ignorirajući interese Zapada… . A da je idila u međusobnim odnosima završila svjedoče i prošlotjedne riječi Sergeja Lavrova na sastanku Ruskog vijeća za međunarodne poslove, kako je Njemačka, za razliku od Francuske, potpuno lišena neovisnosti u geopolitici, ali da pri tom (svejedno) tvrdi kako je lider u EU. Istodobno je, kazao je Lavrov dalje, i sama EU postala jedan od američkih instrumenata. Posebno oštro zvuče njegove slijedeće riječi:

„Očito da je Europska unija napustila svoje tvrdnje o ulozi jednog od polova u (globalnom) multipolarnom sustavu, …i u potpunosti je orijentirana na SAD. Francuzi imaju nešto drugačiju liniju, ali dominantna tendencija Europske unije je napuštanje svojih prava na pol u multipolarnom svjetskom poretku” – kraj citata iz navedene analize.

To su, dakle, bile riječi Putina i Lavrova još od kraja prošle godine, i čemu, onda, baš sada ovakvo čuđenje u EU oko novih izjava tog istog tipa kada se već tada znalo kako Rusija „mijenja ploču“. Ali praviti se slijep ili lud može se do neke granice. Jer došlo je vrijeme da se prestane s lažnim sljepilom i lažnim čuđenjima, da se prestane s licemjerjem i dvojnim standardima – i počne o svemu otvoreno razgovarati. U suprotnom, problemi će postajati samo još veći i opasniji. Nevjerojatno je kako zaglupljene i „usijane“ glave povijest ništa nije naučila!

Ravnopravan dijalog kao utopija

Prihvaćanje jednakih „aršina“ u međusobnoj komunikaciji sa Zapadom po Moskvu nedvojbeni znači i svjesni ulazak u rizik potpunog prekida odnosa s EU (što je dozvoljeno Jupiteru nije volu) s kojom, gledano kao cjelinom, Rusija ima i najveću trgovinsku razmjenu. Međutim alternativu Europskoj uniji Moskva sada posve otvoreno vidi ponajprije na azijskim prostorima ali i drugim dijelovima svijeta – od Bliskog istoka i Afrike do Latinske Amerike. Ali Rusija se, neovisno o tome, i dalje nada zadržavanju kakve-takve suradnje s EU.

Moskva je potpuno svjesna i europske energetske ovisnosti o Rusiji, ne u smislu da bi EU bez nje odjednom ostala bez energenata i propala (to se ne može dogoditi), već u smislu da bi bila primorana na skuplju i puno manje sigurnu opskrbu nego što ju sada ima kroz suradnju s Rusijom koja joj namiruje oko 35 posto ukupnih uvoznih potreba samo po pitanju prirodnog plina. Jeftini plinovodni ruski plin Europskoj uniji omogućuje i bolje startne pozicije u cjenovnim pregovorima s dostavljačima skupog ukapljenog plina (LNG), za razliku, primjerice, od Azije koja plinovoda ima vrlo malo i osuđena je ukapljeni plin kupovati po visokim cijenama, nekad čak i basnoslovnim kako je to bio slučaj i ove zime kada je cijena LNG-ija u jednom trenutku tamo dosegnula i nevjerojatnih 1300 dolara za tisuću m3. Za usporedbu, prosječna cijena Gazpromo-vog plina za EU prošle je godine iznosila 126 dolara za tisuću m3, o čemu Azijati mogu samo sanjati.  A gdje je još i ruska nafta i ostali energenti (poput ugljena kojeg je EU prošle godine uvela iz Rusije čak u rekordnim količinama jer su mnoge zemlje Unije zatvorile svoje ugljenokope u sklopu nove energetske strategije o prijelazu s fosilnih goriva na čiste i obnovljive izvore energije, tzv. „zelene agende“, a još uvijek zadržale rad svojih termoelektrana, što je samo jedan od brojnih paradoksa EU), ali i druge rude i sirovine koje ta zemlja izvozi i od čega imaju koristi i brojni europski investitori u RF.

Drugim riječima EU u svojim odnosima s Rusijom ni u kom slučaju niti približno nije u istoj situaciji kao SAD u svojim odnosima s tom zemljom. Sama činjenica da je, za razliku od SAD-a geografski „sljubljena“ s Rusijom, implicira i na posve drugi sigurnosni status EU, čiji brojni stratezi često upozoravaju kako je sigurnosnu arhitekturu na europskom kontinentu nemoguće izgraditi bez suradnje s Rusijom – i u čemu su, naravno, potpuno u pravu, barem, kao minimum, kroz uvažavanje činjenice da je Rusija globalna nuklearna supersila. S druge pak strane, za razliku od SAD-a koji je do 2014. g. s Rusijom ostvarivao svega 8 posto svoje ukupne vanjskotrgovinske razmjene, u isto je vrijeme taj iznos u EU iznosio čak oko 25 posto. Dakle već je i tada bila poznata i  neusporedivost posljedica tj. šteta koje će pretrpjeti dva prekoatlantska partnera nakon uvođenja oštrih proturuskih sankcija 2014. g. One su, slijedom logike, višestruko veće po EU, nego SAD-a koji ih skoro nije ni osjetio, osim, nešto više u energetskom sektoru i projektima koje su tamošnje kompanije izvodile, najčešće skupa s ruskim, na naftom i plinom bogatim prostorima Ruske Federacije i koje su morale napustiti pod pritiskom američkih administracija.

Zaključak:

Odluka o budućem dugoročnom karakteru europsko-ruskih odnosa  nesumnjivo je na strani Bruxellesa (čitaj ključnih europskih prijestolnica). EU je ta koja će vrlo brzo (jer vremena više nema) morati dobro odvagnuti što je u njenom interesu s obzirom na ciljeve koje je ispred sebe već davno postavila (oni nikako nisu bili zamišljeni kao kretanje prema ovisnosti o bilo kome a kamoli vazalstvu), ali još više u interesu njezinih građana. Jer ako krene prema „vazalstvu“ u odnosu na Washington, EU u potpunosti gubi i samu svoju svrhu jer svoje interese tada još lakše i brže mogu ostvariti i same zemlje članice EU kroz bilateralne odnose s Washingtonom. Čemu im onda posrednik u formi Bruxellesa i njegove trome birokracije? Traljavost ili bolje reći „beskičmenjaško dodvoravanje“ EU i njenog središnjeg izvršnog tijela – Europske komisije, jasno se vidi i u sadašnjem ratu cjepiva“, kada je EU ostala „kratkih rukava“, ne dobivši naručene količine već ugovorenog i plaćenog cjepiva ni od strane SAD-a ni od strane Velike Britanije tj. tamošnjih farmaceutskih tvrtki.

Stajati uspravno na tako nestabilnim temeljima (kada se nespretni potezi Bruxellesa više ne daju sakriti niti klasičnim potezima medijske cenzure), naravno, nije se moglo u nedogled. Došlo je vrijeme naplate politike dvostrukih mjerila i kalkulacija. Ono nije ni malo ugodno a potezi koje će Bruxelles morati donijeti dalekosežne su i vrlo osjetljive prirode.

Međutim – bez muke nema niti sazrijevanja. To je tako i u životu, i u politici, i u nastanku država ili samo želji za osiguranjem svoje samostalnosti. To često iziskuje ne samo znoj i suze, već i krv. Nisam uvjeren da EU elite za tako nešto imaju dovoljno volje i snage. Više mi se čini da će, kao i obično, krenuti linijom „manjeg otpora“. To ne znači ništa drugo nego prepuštanje ključnih odluka Washingtonu. Jer, kako europske elite možda misle, sada je najvažnije sačuvati glavu a s vremenom se možda opet sve posloži dobro i za sam projekt EU. Povijest ih, očito, ničemu nije naučila. Dobro po Europu ne može biti ako se krene u otvoreni sukob s Rusijom, ma koliko iza EU stajali Washington i London. Jer oni u svemu tome imaju svoje specifične interese, pri čemu su, možda, za novi europski „marš na Staljingrad i Lenjingrad“ i spremni žrtvovati po koju stotinu tisuća svojih vojnika. Ali apokaliptične posljedice razaranja ipak bi se dogodile „samo“ na europskom tlu. Tako barem misle umobolni kreatori novog svjetskog poretka – degeneriranog i dehumaniziranog. Svijeta prenapučenog suvremenim „narkomanima“, ovisnima o mobilnim tehnologijama i društvenim mrežama, kojima korporativne elite u globalno komercijaliziranom  društvu prodaju „maglu“ ili „snove“ – svjetlosnim godinama udaljenim od političke i društvene zbilje. Tipa onih, što su za vikend dobroga jeli princ Harry i njegova Meghan.

Komentari

komentar

You may also like