Z. Meter: „Moskva suzama ne vjeruje“, a Peking Washingtonu

Američka taktička pobjeda i strateški poraz

Zoran Meter

Sjedinjene Američke Države su u protekla tri desetljeća, od raspada SSSR-a odnosno pobjede u hladnom ratu, napravile niz strateških grešaka koje su ih dovele u položaj da su sada zaigrale „na sve ili ništa“ (prema mom mišljenju bilo je i drugih, po SAD i čitav svijet boljih rješenja) kako bi pokušale održati uspostavljeni posthladnoratovski međunarodni poredak koji se temelji na njihovoj dominaciji i koji im osigurava razvojni prosperitet bez velikih – i još važnije – neočekivanih globalnih potresa.

Kao ključne, označio bih četiri strateške greške SAD-a, čiju cijenu upravo sada plaća čitavi svijet:

  1. Washington nije uspio normalizirati odnose s Rusijom, kao nasljednicom propalog „sovjetskog carstva“ (ne zato što to nije mogao (Rusija je bila na koljenima i više nego spremna na suradnju), već zato što to nije želio ukoliko se Moskva prethodno ne pokori njegovoj globalnoj supremaciji. Pri tom je u Washingtonu bilo – i to ne treba skrivati, itekako snažnih i onih silnica, koje su, opijene hladnoratovskom pobjedom, nastojale i tu novu, teritorijalno smanjenu ali i dalje veliku, multinacionalnu i multikonfesionalnu Rusiju – dezintegrirati i raščlaniti na veći broj malih „kneževstava“ kojima će se izvana lako upravljati. Najveća prepreka takvim idejama bio je golemi ruski nuklearni potencijal i strah da ne završi u „pogrešnim rukama“. Dakle, Washington je, vjerojatno zauvijek, propustio priliku za inkorporiranje Rusije u zapadne političke, ekonomske, pa i sigurnosne strukture, odnosno zapadni geopolitički krug;
  2. Washington je, svojom strategijom, od krajem prošlog stoljeća jedva regionalno važne države – Kine (ne zaboravimo: Kina je još 90-tih godina bila gospodarski nerazvijena zemlja, a oni, nešto stariji, još se živo mogu sjećati televizijskih snimaka s ulica kineskih gradova na kojima uopće nema automobila, već se živopisno odjeveni Kinezi strpljivo voze svojim biciklima ili javnim gradskim prijevozom), uspio stvoriti financijsku, investicijsku i industrijsku silu kroz u povijesti nikad viđen razvojni skok. On je od slabe regionalne države stvorio „svjetsku tvornicu“ tj. globalnog ekonomskog i vojnog diva. Diva – kojeg je, zapravo, više i nemoguće zaustaviti osim ako bi se krenulo u globalnu nuklearnu kataklizmu nakon koje bi se, uz možda poneke preživjele ljude, po planetu kretali još samo štakori i žohari. (S obzirom da se takva perspektiva globalnim elitama sigurno ne sviđa, za nadati se kako do nje neće doći.) Kraće rečeno, SAD su u svega tri desetljeća od Kine stvorile svog najvećeg suparnika s kojim sada ne znaju što napraviti jer je postao samodostatan i preopasan za donošenje odluka o njegovoj sudbini izvana – bez da se o tome prvotno pita Peking;
  3. SAD su uspjele u vrlo kratko vrijeme pokidati svoje ključne pozicije na Bliskom istoku koje su im omogućavale potpuni nadzor nad tim geostrateški i geoekonomski (prije svega geoenergetskim) važnim prostorom, na način da su umjesto posljedičnog kontroliranog kaosa, nakon pokretanja operacije „Arapsko proljeće“, otvorile „pandorinu kutiju“ (ne islamističkog terorizma, kako bi se moglo pomisliti, jer on je dovoljno kontroliran da ne predstavlja krucijalnu sigurnosnu prijetnju) nekontroliranog ulaska SAD-u konkurentskih svjetskih sila na taj prostor. Upravo je to ključnim lokalnim igračima (bogatim arapskim monarhijama i Iranu) dalo prostora za vanjskopolitičko manevriranje (svojevrsnu „bahatost“) i izvan već čitavog jednog stoljeća dominantnog anglo-američkog okvira djelovanja. Pokretanjem sirijske revolucije i pokušajem rušenja Bashara Assada omogućen je veliki ruski povratak u bliskoistočnu regiju, koja joj je još od carskih vremena bila ruski primarni strateški smjer djelovanja (slično je bilo i u vrijeme SSSR-a) i gdje je Moskva tradicionalno imala itekako snažna politička i gospodarska uporišta. Osim Rusije, u tu je regiju snažno penetrirala i Kina – najviše svojom „mekom silom“ – prije svega investicijama i trgovinom;
  4. Zbog neoliberalne globalne politike koju Washington aktivno promiče posljednja tri desetljeća (izuzetak je bila samo kratka Trumpova „era“), i europski su saveznici „bahato podigli glave“ i iskočili iz okvira američkih interesa, počevši sve više djelovati samostalno u pitanjima ekonomske i vanjskopolitičke prirode. Tako je EU (njene ključne članice) u međuvremenu uspostavila čvrste temelje za ekonomsku suradnju s Iranom (koji je bio pod strogim američkim sankcijama), ali (što je po SAD još gore) i s Kinom, ali i za stabilne odnose s Rusijom – ne samo u energetskom sektoru koji je dominantan. Do najnovijih proturuskih sankcija nije bilo europske (i globalne) tvrtke koja i malo drži do sebe a da nije (bila) aktivna na velikom ruskom tržištu, a one „brendirane“ ne samo što tamo prodaju svoje robe, već ih i proizvode u svojim industrijskim pogonima na tlu Rusije. Ako ćemo već kupovati vaše luksuzne proizvode, onda morate i investirati u radna mjesta u Rusiji i plaćati državi poreze, bila je politika Moskve uspostavljena nakon dolaska Putina na vlast. Ona prethodna – Jeljcinova, temeljila se na potpuno pogrešnoj paradigmi: imamo neograničena naftna i druga prirodna bogatstva za koja možemo u svijetu kupovati sve što nam treba. Zbog takve politike, domaća industrijska proizvodnja bila je potpuno devastirana, a od nafte i drugih resursa koristi su imali samo uski krugovi u strukturama vlasti i novoformirani krug beskrajno bogatih i svemoćnih oligarha. Narod je bio krajnje osiromašen i u socijalnom smislu „bačen na koljena“, uz golemi rast nezaposlenosti i novi fenomen enormnog porasta svih oblika kriminaliteta – uz moralno posrnuće društva.

Uspavani Washington




Ovakva, novoformirana slika svijeta, opasno je uzdrmala dosadašnji međunarodni poredak i oslabila globalne američke pozicije. U uspavanom Washingtonu, zaslijepljenom hladnoratovskom pobjedom i posljedično uspostavljenom globalnom dominacijom – moralo se nešto žurno poduzeti. Postojale su samo dvije opcije:

  1. Ili priznati stvarnost tj. krenuti u postupnu globalnu „policentričnost“ (gdje bi SAD još neko vrijeme sigurno imao ulogu glavnog pola, koju nitko ne bi negirao);
  2. ili krenuti u odlučujući boj, konačnu bitku, ili „majku svih bitaka“ – za očuvanje, ili preciznije – povratak hegemonije. Povratak, Jer zadnjih desetak godina probuđeni stari divovi (Rusija i Kina) ali i neki drugi i ne manje ambiciozni (Indija, Turska, arapski svijet) već dugo vuku samostalne poteze koji se SAD-u uvijek i ne sviđaju;

Washington se, sada već nedvojbeno, odlučio za ovu drugu opciju: napad na oba ključna geopolitička suparnika – Rusiju i Kinu (nakon kojih bi „dovođenje u red“ i svih ostalih bio „mačji kašalj“). Pri tom ne želi, kako smatra, otvoriti oba fronta istodobno (iako ga je prema mom mišljenju već davno otvorio). Zato je za obračun najprije odabrao Rusiju, nakon čijeg bi slamanja odmah krenuo i na slamanje Kine tj. „postavljanje iste na mjesto koje joj pripada“. Za razliku od želje za slamanjem Rusije (o čemu se sada posve otvoreno govori), američki pristup Kini službeno se definira nešto „mekšom“ retorikom (njome se nastoji uvjeriti Peking da može izvući benefite ako odustane od potpore Moskvi, ali se, paralelno, Pekingu i prijeti sankcijama ako to nastavi činiti – klasična američka  „mrkva i batina“). Međutim svi potezi koje Washington povlači proteklih godina prema Pekingu jasno ukazuju da mu je cilj učiniti s Kinom isto ono što i s Rusijom. Pa čak i da nije tako, Peking to tako doživljava tj. poteze Washingtona smatra po sebe ugrožavajućim i dugoročno neprijateljskim.





Dakle, ako bi se Washington čak i odlučio za davanje određenih, po svoj imidž neugodnih (ali strateški po sebe posve nebitnih) ustupaka Kini (pitanje Taivana, Hong Konga, Ujgura, …), nepovjerenje između dviju zemalja je toliko da je krajnje teško zamisliti da Peking pristane na deal s Washingtonom na račun ruskih nacionalnih interesa. Tj. da Peking, odjednom, nakon dugo i pomno građenog rusko-kineskog strateškog partnerstva (kojim si dvije zemlje de facto čuvaju leđa) sebe pretvori u neprijatelja Moskve. Bio bi to, prema procjenama mnogih tamošnjih analitičara, kineski „pucanj u nogu“. Tim više što Rusija od Kine u ovom trenutku ne traži ništa više od svojevrsne neutralnosti s obzirom kako smatra da se i sama može nositi s novonastalom realnošću svog definitivnog odsijecanja od Zapada. S druge strane Rusija Kini jedina omogućuje krajnje nužnu geostratešku dubinu i sigurnost, jer bi u protivnom Kina jednostavno bila zaokružena, najblaže rečeno krajnje nepouzdanim zemljama. Osim toga Rusija je Kini jedini sigurni izvor energenata u slučaju bilo kakvog odsijecanja prometnih, prije svega pomorskih koridora prema Bliskom istoku.

Moskva suzama ne vjeruje

Dakle, kako „Moskva suzama ne vjeruje“ (poučena poviješću, ne uzdaje se u bilo čiju pomoć), tako i Peking ne vjeruje u mogućnost iskrenog dogovora s Washingtonom. To je možda najbolje potvrdila i kineska televizijska voditeljica Liu Xin (CGTN) kada je prošloga tjedna, odmah nakon razgovora američkih i kineskih čelnika Joe Bidena i Xi Jinpinga, napisala da SAD od Kine traže, citiram otprilike: „Možete li vi sada pomoći meni pobijediti vaše prijatelje (Ruse), da bih se ja nakon toga mogao fokusirati na borbu protiv vas“.

Ovdje je ne manje važno naglasiti kako, ne samo vodeći kineski mediji već i veliki dio tamošnje javnosti (barem ako je suditi prema društvenim mrežama jer socijalno istraživanje javnog mišljenja nije provedeno) sa simpatijama gleda na rusku vojnu intervenciju u Ukrajini, dok kineski politički i vojni vrh otvoreno govori da je za sadašnje stanje u Ukrajini „kriv netko drugi“, a ne Moskva. Taj netko drugi, prema mišljenju Pekinga, su SAD i NATO.




Američko odsijecanje Rusije

Kao poligon za konačni obračun s Rusijom SAD su odabrale – Ukrajinu, zemlju koju još od 2014.g. drže na „daljinskom upravljanju“. Pa čak i da ne uspije Ukrajinu formalno uključiti u NATO savez (to je sad već nemoguća misija), Washington je tada pravilno procijenio kako ju relativno brzo može napraviti glavnim ruskim neprijateljem, koristeći niz povijesnih složenih i kontroverznih događaja u višestoljetnoj interakciji tih dvaju velikih slavenskih naroda (prije svega onih iz sovjetske ostavštine poput gladomora (holodomor), kolaboracionizma s nacističkom Njemačkom, pitanja Krima i td.). Njihovim potenciranjem (uključno i kroz obrazovni program a ne samo politički i medijski prostor) s obzirom na znatno različite poglede Moskve i Kijeva o njima – krv brzo uzavre, a sve ostalo onda ide inercijom.

Drugim riječima Ukrajina se vrlo brzo iz Rusiji bliske zemlje, s kojom je dobro surađivala i nakon raspada SSSR-a, pretvorila, kako to sada vole govoriti u Moskvi, u Anti-Rusiju. U tim i takvim uvjetima, Moskva, kako sada sama navodi, nije imala previše izbora. Jer čak i u slučaju ne ulaska Ukrajine u NATO, oružje je u nju itekako stizalo, jednako kao i američki i NATO instruktori, a proturuska retorika konstantno je jačala i na političkoj i na društvenoj razini (krivnje za to, naravno, itekako ima i na ruskoj strani tj. u potezima same Moskve). Ono na što Moskva sada stavlja pozornost, i što je, kako kaže, jedan od dokaza opravdanosti svoje vojne kampanje – jest i pronalazak čak 15-ak bioloških laboratorija pod američkom ingerencijom (konkretno Pentagona), koji su radili s opasnim patogenima, što je podiglo veliku „prašinu“ u Rusiji i što Moskva želi (za sada neuspješno) raspraviti na razini Vijeća sigurnosti UN-a. U tome je sada jedino podupire Peking koji i sam počinje oko toga postavljati po Washington vrlo neugodna pitanja, uključujući i o navodnoj ulozi Bidenovog sina Huntera u čitavoj toj priči (o tome se sve više govori i u SAD-u). Naime, slični se laboratoriji nalaze i u drugim, čak i Kini susjednim zemljama poput Kazahstana – ali je nedvojbeno upravo Ukrajina njihovo glavno središte.

Američka velika taktička pobjeda

Dakle SAD su rusku invaziju na Ukrajinu iskoristile na najbolji mogući način, izvojevavši na tlu Europe taktičku pobjedu:

  1. u potpunosti su odrezali Rusiju od Europe (istodobno su europskim elitama pokazale gdje im je mjesto i tko je taj koji donosi glavne odluke i čija se riječ mora bespogovorno slušati) i čitavog sustava zapadne ekonomije. Osim toga uspjele su oživotvoriti san mnogih svojih stratega, kao i stratega ključnih europskih sila još od davnih vremena (poput Bismarcka i Napoleona): izazvati krvavi rat između dva velika slavenska naroda – ruskog i ukrajinskog, što bi im trebalo olakšati daljnji prodor u dubinu euroazijskog kopnenog masiva iscrpljivanjem i mogućim teritorijalnim „drobljenjem“ svog najvećeg protivnika – Rusije;
  2. zaokupili su Europsku uniju Rusijom i dale joj zadatak da se ona sada mora brinuti o njenom sprječavanju i blokadi (snažnim sankcijama, nikad snažnijom proturuskom retorikom i sl., makar će je to jako skupo koštati). SAD su se, pritom, odmah odlučile okrenuti prema svom glavnom suparniku Kini – bez koje, kako smatraju – Rusija neće moći dugoročno opstati.

O mogućem razvoju američko-kineskih odnosa u kontekstu formiranja novog svijeta više neki drugi put, a sada još malo o američko-ruskom ratu koji je de facto počeo (makar ne onaj vojni ali niti on se u ovakvim uvjetima ne može isključivati, pogotovo u slučaju ruskog konačnog postavljanja uza zid – čega još uvijek nema).

Neželjeni sankcijski efekt

Zapad je – grubo odsijecajući sve ruske građane od svojih bankovnih kartica, svojih proizvoda, ruskih sportaša od paraolimpijskih igara i gotovo svih drugih međunarodnih sportskih manifestacija (svjetska šahovska organizacija FIDA izbacila je ovih dana Rusiju i njene šahiste iz svih natjecanja, što bi, s obzirom na značaj ruskih šahista u svijetu šaha bilo otprilike kao da FIFA zabrani brazilskoj nogometnoj reprezentaciji sudjelovanje na svjetskim prvenstvima, ili UEFA engleskim ili njemačkim klubovima u njezinim liga natjecanjima), a rusku kulturu i umjetnost, književne i glazbene klasike i td. označio „nepodobnim“ (makar su mnogi od njih živjeli prije više od 100 godina) – za sada uspio postići samo to da i oni Rusi, koji tradicionalno ne vole Putina – sada od njega jedino više mrze Zapad.

Nakon taktičke pobjede slijedi strateški poraz?

Međutim nakon spomenute  taktičke pobjede, SAD bi se vrlo lako mogle naći na putu strateškog poraza, odnosno gubitka kontrole nad ključnim globalnim procesima (financijskim sustavom, ideologijom (liberalizam) i institucijama. Anglo-američkim pozivima na sankcije Rusiji ne odazivaju se i formalne saveznice poput Turske, ne odaziva se niti format BRICS (Indija ne samo što ne želi uvoditi Rusiji sankcije, već aktivno s Moskvom razmatra mogućnost prijelaza međusobne trgovine na nacionalne valute rupije i rublje; Južnoafrička Republika je prošli tjedan optužila NATO kao krivca za rusku intervenciju u Ukrajini; Brazil je 24. ožujka objavio da su proturuske sankcije protuzakonite). Dalje, bogata arapska „petro-monarhija“, UAE, ugostila je prošli tjedan „ruskog miljenika“ – sirijskog predsjednika Assada, što je izazvalo šok u SAD-u, jednako kao i pregovori Rijada i Pekinga da se  Saudijskoj Arabiji omogući izvoz nafte u Kinu u juanima – što bi, ako se dogodi, bio velik udarac za tzv. petrodolar na kojem od 70-ih godina prošlog stoljeća počiva čitava američka ekonomija. Putin je prošli tjedan uveo obvezu da „Rusiji neprijateljske države“ (EU, SAD) tj. one koje su uvele najnovije sankcije – od sada ruski plin kupuju isključivo u rubljama, a ne više u dolarima, eurima, funtama ili jenima.

Tko će na kraju biti pobjednik?

Ako na kraju ove, upravo pokrenute kulminacije globalnog geopolitičkog sukoba pobjednika uopće i bude – nekako se po logici nameće da bi to mogla biti jedino Kina. Jer Zapad i Rusija su ti koji se sada „tuku na život i smrt“ i međusobno iscrpljuju, dok se Peking, formalno, u tu borbu ne želi uplitati (za pretpostaviti je da bi to učinio tek u slučaju realne opasnosti od ruskog sloma što mu nikako ne bi odgovaralo iz gore navedenih razloga). Upravo je Peking onaj koji će odlučiti koje će globalne međunarodne institucije imati budućnosti, a koje su postale anakrone, jednako kao i vojni savezi koji su, kako nas povijest uči – bili sve prije negoli konstanta.

Ovaj posljednji stadij globalne geopolitičke borbe (ona bi mogla završiti puno brže nego što mnogi pretpostavljaju) definitivno je već formirao novi svijet. Ključne su konture određene, a ostalo će biti samo „finese“. Sada je još ključno osigurati da te „finese“ ne dovedu do neupravljivosti procesa i posljedične kataklizme, a to će biti moguće jedino u slučaju da se niti jedna od ključnih silnica globalnog geopolitičkog trokuta (SAD-Rusija-Kina) ne osjeti poražena, preciznije životno ugrožena.

Svijet je od ruske vojne intervencije 24. veljače i de facto promijenjen. Zapad je odsjekao Rusiju od sebe, a ona je, nakon više desetljeća dobila stratešku slobodu za oblikovanje svoga društva na način kako to sama hoće, a ne kako su to od nje tražili drugi. I upravo će na to biti fokusiran najveći interes svjetske javnosti, jer izgled buduće Rusije (posrnule i opterećene problemima, ili snažne i konkurentne) uvelike će determinirati i izgled budućega svijeta.

Što se tiče globalnog hegemonizma, od njega bi mogle ostati samo ruine. Vrlo lako bi mogao biti sveden samo na ono što danas nazivamo kolektivnim zapadom. Pa iako kolektivni zapad sada čini oko 50% svjetskog BDP-a, to je ipak samo jedna milijarda ukupne svjetske populacije. Za usporedbu, samo „trio“ Kina, Indija, Rusija ima 3 milijarde stanovnika i zauzima golemi i ključni geografski prostor.

Komentari

komentar

You may also like