Kina se osim ekonomske i vojne, ubrzano izdiže i u globalnu političku velesilu – sposobnu rješavati i složene međunarodne probleme. Do sada je, od vremena završetka Hladnog rata i sloma SSSR-a, to bio ekskluzivitet isključivo SAD-a. Ali Washington sada igra tvrdo i želi osigurati svoje interese ulažući sve na pojedine, sebi odane igrače, koji su mu često i vrlo važan “proxy” alat za projekciju interesa u zone u kojima on nema, ili nema dovoljno utjecaja. S druge strane Peking je u povoljnijoj poziciji za “arbitra” s obzirom kako sa svima želi graditi odnose suradnje na, kako kaže, obostrano korisnim interesima.

Hoće li Washington Pekingu to dopustiti i po pitanju Ukrajine, gdje SAD, uz Rusiju, igra najvažniju ulogu – saznat ćemo vrlo brzo. I odluka o tome imat će dalekosežni karakter i geopolitičke posljedice.

Bidenova administracija u tom je sukobu ušla u svojevrsni tunel iz kojeg ne zna kako izići jer mu se na kraju ne nazire svjetlo. Na to ovih dana otvoreno upozoravaju najviši republikanski dužnosnici, između ostalih i predsjednik američkog Kongresa koji Bidenovu politiku prema Ukrajini smatra nedefiniranom, bez jasnog cilja.

U tom se kontekstu čini kako sve ide upravo u smjeru da bi Kina iz svega ovog mogla najviše profitirati. Na to sam, uostalom, ukazao u svojim analizama još na samom početku ruske invazije na Ukrajinu, kada je postalo jasno kako je Bidenova administracija donijela odluku o eskalaciji tog rata, odnosno o davanju istom univerzalni