Z. Meter: Najava ozbiljnih promjena: u Bijelu kuću stiže osoba za “reset” s Rusijom

Mjesto glavnog ravnatelja za Rusiju pri Vijeću za nacionalnu sigurnost Bijele kuće može zauzeti čelnik Instituta za napredne ruske studije (Wilson Center’s Kennan Institute) Matthew Rojanski, objavio je u nedjelju, 11. travnja, američki portal Axios.

Matthew Rojanski istaknuo se istraživanjem ruskih pitanja, a često ga citiraju i u medijima, a navodno ima blage stavove prema Kremlju.

“Rusija neće otići”, napisao Rojanski u članku objavljenom prošle godine u američkom analitičkom mediju The National Interest,  kritizirajući ono što je okarakterizirao kao prekomjerno korištenje sankcija. “Mirni suživot ostaje imperativ, bez obzira koliko Putinov režim bio neukusan.”

Djelatnosti ravnatelja instituta za ruska pitanja izazivaju burne rasprave u javnosti, poput ukrajinskih studenata, čiji je jedan dio u otvorenom pismu 2018.g. kritizirao djelatnost Instituta.

Matthew Rojanski na njegovom je čelu od 2013. godine. Organizacija ima status jednog od vodećih think tankova o ruskim pitanjima. Prije toga radio je kao zamjenik ravnatelja Programa za Rusiju i Euroaziju u Fundaciji Carnegie.




Navedeni portal piše kako eventualno imenovanje Rojanskog dolazi u složeni trenutak u američko-ruskim odnosima i podsjeća kako se napetosti pojačavaju zbog miješanja Kremlja u izbore 2020. godine, hakerskih napada na američke agencije SolarWinds, zatvaranja oporbenog čelnika Alekseja Navaljnog i nedavnog grupiranja ruske vojske duž granice istočne Ukrajine.

Međutim, navodi dalje Axios, Bidenova administracija je zabrinula američke saveznike i članove američkog Kongresa zbog toga što ne pokreće brže i agresivnije sankcije kako bi zaustavila završetak izgradnje plinovoda Sjeverni tok 2, što bi za Putina, kako se navodi, bila ogromna geopolitička pobjeda. Također se navodi  kako su „jastrebovi zabrinuti zbog toga što bi imenovanje Rojanskog značilo za Bidenovu odluku o suprotstavljanju Rusiji“.

Biden je, neovisno što je Putina u nedavnom intervjuu za televiziju ABC javno nazvao  „ubojicom“, naglasio važnost suradnje s Rusijom u pitanjima od zajedničkog interesa, te ga, osim što je s Putinom već ranije produljio važnost strateškog sporazuma o nuklearnim raketama, istoga pozvao na virtualni summit o klimatskim promjenama nakon navedenog intervjua.





Glasnogovornik Vijeća za nacionalnu sigurnost – NSC, odbio je komentirati spomenutu vijest.

Američka konfuzija u politici prema Rusiji

Ovdje je bitno podsjetiti da su se u vrijeme Trumpove administracije djelatnici spomenutog NSC zaduženi za Rusiju vrlo često mijenjali. To, skupa s navedenom vijesti o mogućem imenovanju novog čelnika odjela NSC za Rusiju –puno blažih stavova prema Moskvi, ukazuje na konfuziju američke politike prema toj zemlji, globalnoj nuklearnoj velesili al pari s SAD-om, koja traje već dugo.

Zapravo, glavni „mozgovi“ američke strategije prema Moskvi uviđaju ne samo nesvrhovitost stalnog proširenja proturuskih sankcija, nego, što je još opasnije, postaju svjesni da agresivna proturuska politika samo dodatno ubrzava rusko-kinesku stratešku suradnju. Nikad tvrđa politika Washingtona prema Moskvi, pokrenuta pokretanjem „operacije Ukrajina“ 2014. g. i naknadnim pokušajem potpune gospodarske i diplomatske izolacije Rusije u međunarodnoj zajednici, doživjela je krah (Rusija čak u potpunosti nije izolirana niti od strane zemalja Atlantskog partnerstva) i zašla je u „slijepu ulicu“ iz koje više nema racionalnog izlaska. Čekati da stroge sankcije prouzroče jače negativne učinke po rusko gospodarstvo i posljedično izazovu dublje socijalne probleme koji bi doveli do destabilizacije a onda i promjene vlasti u Moskvi i ukupne ruske politike i društvenog ustrojstva te zemlje vrlo je dug proces, uz to i s krajnje upitnim očekivanim ishodom. Vremena niti komoditeta oko rizika za njegov uspjeh Washington jednostavno nema, kao što je to bio slučaj u hladnom ratu sa SSSR-om kada Kina nije niti postojala kao globalni geopolitički čimbenik.




Moskva je dramatično „okrenula ploču“

Osim toga, Moskva je pokretanjem „afere Navaljni“  od strane SAD-a i Njemačke u ljeto prošle godine i definitivno shvatila iluzornost „trulih pregovaranja“ i iščekivanja nekih kvalitativnih promjena koje bi dovele do osjetnijeg pozitivnog  pomaka u krajnje lošim odnosima Rusije i Zapada. Prekretnicom s otvaranjem „afere Navaljni“, kojom se po tko zna koji put po sličnom obrascu „drvljem i kamenjem“ obrušilo na Rusiju, Moskva je otvoreno najavila svoj novi (čitaj oštriji) vanjskopolitički pristup tim odnosima koji će ubuduće polaziti isključivo od zaštite ruskih nacionalnih interesa, a ne bezuspješnog pokušaja iznalaženja kompromisa. U tim su pokušajima Bruxelles i Washington redovito istupali „s visoka“, ne samo stalnim kritiziranjem Moskve zbog kršenja ljudskih, ili ovih ili onih prava (iako, realno, stvarna briga za ljudska prava u Rusiji od strane Zapada ne postoji, već je to pitanje isključivo u službi međusobne geopolitičke borbe) što je iritiralo ruski državni vrh ali i tamošnju javnost, i koji su to očito trpjeli u vjeri da će do pomaka na bolje jednom ipak doći. Ali uzaludnom strpljenju došao je kraj.

To se vrlo brzo vidjelo u nikad oštrijim ruskim stavovima kod posjeta povjerenika EU za vanjske i sigurnosne poslove Josepa Borrella Moskvi i njegovom kolegi Sergeju Lavrovu, kao i u intenziviranju suradnje Moskve s Pekingom kroz nedavni posjet Lavrova toj zemlji i td. Ali možda i najveći pokazatelj dramatike ukupne promjene ruskog strateškog pristupa pregovorima sa Zapadom je najnoviji odgovor Moskve na nastalu krizu na istoku Ukrajine. Osim izjava najviših državnih dužnosnika, uključno i Vladimira Putina da će eventualna vojna intervencija Kijeva na pobunjene proruske regije na istoku zemlje biti i kraj državnosti te zemlje, ruska vojska vrlo je brzo reagirala razmještajem svojih snaga duž granice s Ukrajinom.

Većeg izazova Bidenova administracija do sada nije dobila. Ali zapravo se dogodilo ono što su objektivni i stručni analitičari već dugo očekivali: neprestano političko i sankcijsko stiskanje Rusije „uza zid“ prije ili kasnije moralo je dovesti do aktivnijeg pružanja otpora od strane Moskve.

Taj je otpor još uvijek takav da je ipak moguć „reset“ američko-ruskih odnosa, o čemu otvoreno govori i sam Putin, ali kako vrijeme bude odmicalo a nastavila se međusobna oštra retorika i pokazivanje vojnih mišića (poput ovog najnovijeg, koje uključuje strateške vježbe NATO saveza „Defender Europe 2021“ u svibnju i lipnju na ruskim zapadnim granicama), prostora za spomenuti „reset“ bit će sve manje i manje (i čini mi se da Biden i njegov tim to počinju vrlo dobro shvaćati).

Međutim, problem po Washington ležat će u tome što će i u slučaju „reseta“ biti vrlo teško očekivati da će Rusija, u ime poboljšanja odnosa sa Zapadom (SAD-om) željeti Kini „okrenuti leđa“. Ona za to nema baš nikakvih razloga, a najmanje onih vezanih uz nekakvu zabrinutost da će Kina „mekom silom“ osvojiti ruski Daleki istok, što se često, kao teza, u svijetu (ali i u Rusiji) plasira i politički i medijski. Kina je za Rusiju u zadnjih pet godina daleko najveći trgovinski partner, s robnom razmjenom većom od 100 milijardi dolara godišnje. Osim toga dvije su zemlje u američkim i britanskim strateškim dokumentima i doktrinama službeno proglašene bilo glavnim sigurnosnim globalnim prijetnjama, bilo glavnim globalnim konkurentima u ovom stoljeću, pa Kini i Rusiji i ne preostaje ništa drugo nego da zajednički jedna drugoj „čuvaju leđa“ – s istoka odnosno zapada.

Sve to ukazuje na dubinu složenosti američke vanjske politike i na neizvjesnost koja se u nju dodatno uvukla konačnom odlukom Washingtona o istodobnom pokretanju ratova na dva fronta – ruskom i kineskom – što se nije usuđivala bilo koja administracija u povijesti SAD-a.

Iskreno, ne vidim mogućnost za izlaz Washingtona iz „slijepog tunela“ u koji je zašla njegova vanjska politika koja se temelji na nužnosti osiguranja američke globalne hegemonije ili dominacije. Kao što sam puno puta u svojim analizama pisao, jedini, ali i dugoročno najkorisniji način za osiguranje stvarnih američkih nacionalnih interesa je pokušaj pronalaska kompromisnih i po sve tri strane zadovoljavajućih rješenja – i s Moskvom i s Pekingom.

Je li najava mogućeg imenovanja spomenutog Matthew Rojanskog na važnu funkciju u Vijeću za nacionalnu sigurnost Bijele kuće i korak u tom smjeru (naravno, ako do njega na kraju uopće i dođe) pokazat će jedino vrijeme. Međutim, i sama činjenica kako se o tome razmišlja dovoljno potvrđuje svu ozbiljnost situacije u kojoj se našla američka vanjska politika – prije svega zbog vlastitih postupaka.

Ako do navedenih pozitivnih pomaka Bidenove administracije u odnosima prema Rusiji i dođe, bit će zanimljivo vidjeti hoće li i u tom slučaju “dežurni kritičari” iz Demokratske stranke  i mainstream mediji na Bidena nasrnuti, kao svojedobno na Donalda Trumpa, zbog “proruske” politike? Hoće li i Bidena, poput Trumpa, proglasiti Putinovom “lutkom na koncu”?

I ta pitanja samo dodatno potvrđuju u koliko se duboke probleme uvalila američka politika s pokrenutom totalnom proturuskom histerijom koja je zahvatila cjelokupno američko društvo. Kako se iz stvorene percepcije i iluzije izvući i neokaljanog ugleda vratiti u političku realnost možda je i najveći problem po washingtonski establishment. Jer svaki pokušaj racionalnog dijaloga s Moskvom vrlo brzo će onoga koji se to usudi dovesti do etiketiranja tipa “nacionalni izdajnik” – i od strane oporbe tj. republikanaca i od strane medija. S druge pak strane, demokrati danas u potpunosti vladaju američkim (washingtonskim) “političkim Olimpom” i ključnim medijskim prostorom, pa sigurno imaju puno više manevarskog prostora za “škakljive” poteze nego što ih je imao Trump.

 

Komentari

komentar

You may also like