Z. Meter: nakon sklapanja strateškog pakta s Iranom, Kina se okreće Siriji

Kina otvoreno ulazi na Bliski istok – više ne isključivo kao ekonomska sila koja s lokalnim igračima sklapa ugovore o investicijskim projektima, kreditnim aranžmanima i sl., ne uplićući se previše u tamošnja politička zbivanja i međusobne netrpeljivosti tamošnjih država – već kao novi globalni geopolitički igrač na kojeg će u buduće svi morati računati, uključno (i prije svih) Sjedinjene Države. To je posve jasno nakon što je 27. ožujka u Teheranu sklopljen kinesko-iranski „strateški pakt“, o čemu na našem portalu uskoro slijedi posebna analiza.

Neposredan uzrok snažnog političkog nastupa Kine u regiji, prije svega u odnosu na zemlje koje Washington nema pod svojom kontrolom, jesu njegovi snažni politički i sankcijski pritisci na Peking i pozicioniranje Kine od strane Washingtona kao glavnog američkog globalnog suparnika kojeg se, prema njegovim zamislima treba obuzdati nekakvim sinkroniziranim potezima tzv. svjetskih demokracija, protiv autoritarnih država – gdje Washington, osim Kine, smješta i Rusiju, uz pojedine druge zemlje među kojima su i spomenuti Iran i Sjeverna Koreja.

Peking je svjestan započete američke igre i spreman ju je prihvatiti. Zapravo, ništa mu drugo niti ne preostaje ukoliko ne želi „potpisati kapitulaciju“ i postati drugorazredna sila koja će u svim ključnim elementima – političkim i gospodarskim – morati slušati zapovjedi američkih administracija tj. ne iskakati iz okvira američkih interesa. Naravno da je tako nešto bilo iluzorno za očekivati: osim što je globalna ekonomska i vojna velesila, koja u mnogim parametrima ubrzano sustiže SAD a u nekima ih je već i prestigao, Peking već dugo Ameriku smatra kao silu u padu, a sebe kao nezaustavljivu lokomotivu ukupnog razvoja svijeta, uključno i u smislu osiguravanja sloboda onima koji se žele otrgnuti iz „okova“, kako to nazivaju – „zapadnog imperijalizma“.

Da se Kina na Bliskom istoku neće zaustaviti samo na Iranu u smislu stvaranja strateških savezništava, svjedoči i najnovija vijest koja se tiče Sirije. I ta je država, nakon što se njezin predsjednik Bashar El-Assad neočekivano i neplanirano uspio održati na vlasti nakon ruske vojne intervencije na njegov poziv od 30. rujna 2015. g. i od kada je uspio osloboditi najveći dio zemlje zapadno od rijeke Eufrat gdje se nalaze i svi ključni sirijski gradovi i većina njenog stanovništva – poput Irana postala „trn u oku“ i „gorak zalogaj u ustima“ SAD-a. Washington jednostavno ne zna što raditi sa Sirijom: tamo je odavno izgubio oslonac na terenu, gdje su nekad snažne sunitske oporbene organizacije iz okrilja Saudijske Arabije prešle pod zaštitu i sponzorstvo Turske koja ih se ne namjerava odreći i predati ih Washingtonu jer joj pružaju kakav-takav utjecaj na buduće odluke o političkom i državnom ustroju te zemlje, koje će prije ili kasnije uslijediti, i što Turska smatra ključnim po svoje nacionalne interese u južnom strateškom smjeru – prema tzv. arapskom svijetu. Sličan utjecaj Ankara iznalazi i na tlu susjednog joj Iraka, gdje uspješno manipulira tamošnjom turkmenskom nacionalnom manjinom na sjeveru te zemlje ali i spretnim političkim akrobacijama s Kurdskom autonomnom regijom na sjeveru Iraka.

Washington se, zato, u Siriji već dugo oslanja isključivo na teritorijalno i brojčano ograničene sirijske Kurde i njihove postrojbe, što je deficitarno po pitanju mogućnosti poduzimanja bilo kakvih ambicioznijih vojnih ili političkih projekata na sirijskom tlu, ali i vrlo loše po pitanju ukupnih američko-turskih odnosa. Bio bih slobodan prosuditi kako bi se Ankara sutra odrekla raspoređivanja ruskih protuzračnih sustava S-400 Triumf (što Washington od nje bezuspješno već dugo traži) na svom teritoriju, u zamjenu za američko „okretanje leđa“ sirijskim Kurdima do čega će teško doći upravo iz spomenutog razloga: drugog uporišta Washington na sirijskom tlu jednostavno nema, a pitanje je i kako bi na to reagirali i Kurdi iz Iračkog Kurdistana, koji su već dugo glavni američki saveznici na tlu Iraka i od kuda pomoć stiže i američkim postrojbama na istoku Sirije.




U tom  i takvim, po Washington složenim okolnostima, Peking, očito, ulazi aktivnije u Siriju. On je već odavno svjestan da se na strani proturskih organizacija u Siriji bore i ekstremistički elementi iz redova ujgurskog naroda sa zapada Kine (to mu previše ne smeta dok se god oni ne vraćaju kući sa svojim radikaliziranim islamističkim idejama, na što pozorno motri), ali s tim u svezi nikada nije poduzimao snažnije političke akcije ili pak odašiljao izraze nezadovoljstva prema službenoj Anakri s obzirom da se ujgurski borci regrutiraju na turskom tlu, odakle se prebacuju na sirijske sjeverne bojišnice. To i dalje neće činiti u ime izgradnje partnerskih odnosa s Turskom koji se aktivno uspostavljaju i čemu svjedočimo proteklih mjeseci kroz niz zajedničkih kinesko-turskih projekata i političkih sastanaka na najvišim razinama između dviju zemalja usmjerenih uspostavi strateške suradnje. Iz istog razloga vrijedi i obratno: niti Ankara tj. turski državni vrh ne reagira na stanje ljudskih prava i poteze kineske vlade u odnosu na muslimanski ujgurski narod, usprkos glasne kampanje koja se protiv Pekinga s tim u svezi pokrenula na Zapadu pod dirigentskom palicom Washingtona. Ovdje dolazimo do apsurda: Zapad se promiče u zaštitnika jednog muslimanskog naroda (naravno, ne zato što posebno voli taj narod ili mu je stalo do islama kao takvog, već iz čistih geopolitičkih interesa gdje mu Ujguri služe kao poluga za pritisak na Peking), dok se Turska, koja pretendira postati vodeća država svih muslimana svijeta, u ime isto takvih svojih nacionalnih interesa, vješto izmiče i „ne vidi“ probleme s kojima se susreću kineski Ujguri. Sve je to i najbolji dokaz da niti vjera, niti ljudska prava, niti bilo što treće nemaju prednost nad nacionalnim interesima, koji su, kod snažnih zemalja, jedina prava „svetinja“. Uostalom, njihova logika je, kada se jednom pobrinemo za ključne nacionalne interese, bit će vremena pozabaviti se i ostalim bitnim pitanjima. A to što netko za to vrijeme – koje ne mora doći nikada – pati i kao narod i kao vjerska zajednica, i što u međuvremenu može i posve nestati s lica zemlje kao što se to pred očima Zapada dogodilo s brojnim kršćanskom zajednicama na Bliskom istoku u naletu džihadista „Islamske države“ i njihova „Kalifata“ a da nitko od zapadnih metropola niti riječ nije rekao – očito je najmanje važno.

Ali vratimo se temi. Ono što će Kina u buduće činiti, i gdje, očito, sinkronizira svoje djelovanje s Rusijom (a moguće i s Iranom), je aktivno pomaganje Assadovoj vladi u Damasku, koja, osim što još uvijek do kraja nije riješila pitanje samog rata (iako je on već odavno završio što se tiče snažnih frontalnih borbi i ima karakter isključivo lokalno ograničenih protuterorističkog akcija), ima itekako velikih gospodarskih i financijskih problema. Poglavito nakon što su SAD protiv Irana uvele snažne sankcije u njegovom energetskom sektoru, od kada je otežana i opskrba Sirije iranskom naftom (ključna naftna nalazišta na istoku Sirije u rukama su kurdskih snaga koje čuvaju američki vojnici u tamošnjim improviziranim bazama).

Tako se Kina po prvi put od početka sirijskog građanskog rata sada pojavila – u Idlibu. Naravno, u onom južnom dijelu te krajnje sjevero-zapadne sirijske regije – jedine nad kojom Damask još u potpunosti nema svoj nadzor kada je riječ o teritoriju zemlje zapadno od Eufrata. Veći dio Idliba i dalje je pod nadzorom proturskih oporbenih organizacija, a na tom su prostoru stacionirane i ograničene snage službene turske vojske koje su smještene u tamošnjim bazama.





Kinesko izaslanstvo posjetilo je to područje, što potvrđuju i tamošnje oporbene organizacije. Guverner Idliba, imenovan od strane vlade u Damasku, Mohammad Natuf, primio je kinesko izaslanstvo u Khan Sheikhounu, smještenom južno od administrativnog središta te regije – grada Idliba koji je pod nadzorom proturskih snaga. Guverner se posebno susreo s predstavnikom kineske tvrtke specijalizirane za medicinsku industriju i razgovarao s njima o područjima bilateralne suradnje. Natuf se zahvalio kineskoj tvrtki na inicijativi za osiguravanje sredstava za otkrivanje koronavirusa Covid-19 i medicinske opreme za brojne škole u ruralnom Idlibu.

Kinesko izaslanstvo, u kojem su, osim poslovnih ljudi, bili i predstavnici vojnih i sigurnosnih snaga, posjetilo je nekoliko sela u blizini linije kontakta sirijske vojske s oružanom oporbom, sjeverozapadno od Khan Sheikhouna.

Peking se, to je sasvim sigurno, u Siriji neće zaustaviti na obnovi škola i isporukama svojih cjepiva protiv koronavirusa. Za tako nešto posjeti njegovih izaslanstava sigurno mu nisu potrebni.

 




 

 

Komentari

komentar

You may also like