Z. Meter: Naplata geopolitičke kratkovidnosti: Ukrajina od EU traži kompenzacije za ruski plin

Ukrajina trpi gubitke zbog aktiviranja ruskog plinovoda Turski tok, preciznije njegove druge cijevi namijenjene zemljama Jugoistočne Europe i Mađarskoj. O tome u svom članku za ukrajinski medij Ukrinform piše direktorica Kijevskog centra za globalne studije “Strategija XXI” Oksana Ischuk. Zbog toga bi, prema njenom mišljenju, Ukrajina trebala pregovarati s Europskom unijom o “nadoknadi” gubitaka.

Ukrajinska analitičarka dobro zna o čemu govori, iako su joj argumenti kada priča o nužnosti plaćanja ukrajinskih gubitaka od strane trećih država prilično tanki i neuvjerljivi. Drugim riječima vođeni su isključivo jednokratno-političkim porivima a ne na logici utemeljenim zaključcima (o čemu više kasnije u tekstu).

Naime, ti gubici nikako nisu mali, poglavito ukoliko se uzme u obzir predrevolucionarno razdoblje u toj zemlji (prije tzv. Euromajdana u Kijevu 2014. g.), kada je, sukladno dotadašnjem dugoročnom ugovoru s Rusijom, koji je vrijedio do 1. siječnja 2020. g., kroz ukrajinski plinovodni sustav godišnje prolazilo čak 180 milijardi kubičnih metara ruskog plina namijenjenog za europsko tržište. Prema trenutačnom – kratkoročnom ugovoru između Moskve i Kijeva potpisanog u prosincu 2019. g. pod pritiskom Berlina, što je bio svojevrsni njemački uvjet Rusiji za dovršetak izgradnje plinovoda Sjeverni tok 2 kojeg je Njemačka uvijek podržavala usprkos snažnim pritiscima od strane Trumpove administracije (što je naknadno ali ipak samo nakratko preuzela i Bidenova administracija (o razlogu nešto više kasnije u tekstu), količina ruskog plina koji se tranzitira kroz Ukrajinu iznosi svega oko 50-ak milijardi m3 godišnje.

Međutim sada prijeti da Ukrajina ostane i bez tog – uvelike reduciranog iznosa i pripadajućeg mu financijskog „kolača“.

Osim toga, stvar se po Ukrajinu dodatno pogoršala nakon prošlog mjeseca dovršene izgradnje interkonektora na srpsko-mađarskoj granici, zbog kojeg će Mađarska (najvjerojatnije već od listopada, a u svakom slučaju do kraja ove godine) dobivati nove količine ruskog plina preko tzv. Balkanskog plinovoda (koji nije ništa drugo nego naziv za drugi krak ruskog plinovoda Turski tok, koji od europskog teritorija Turske, preko Bugarske i Srbije sada vodi sve do Mađarske), zaobilazeći ukrajinski teritorij.

“Za našu zemlju preorijentacija tranzita (ruskog) plina u smjeru Srednje Europe prema Turskom toku, prema preliminarnim procjenama ukrajinskog plinovodnog operatera (OGTSU), znači gubitak od 10-12 milijuna kubnih metara tranzita plina godišnje. U financijskom smislu, to će Ukrajinu otprilike “koštati” 450 milijuna dolara“, navodi ukrajinska analitičarka.




Trenutačno ruski plin prolazi kroz Ukrajinu samo do Moldavije, što je zapravo poražavajuće i predstavlja pravi debakl za ukrajinske vlasti koje su desetljećima uživale u ulozi svoje zemlje kao nezaobilaznog i glavnog tranzitera za opskrbu gotovo čitave Europe prirodnim plinom – što joj je jamčilo ne samo goleme financijske benefite, već i položaj strateški izuzetno važne zemlje po pitanju energetike – svojevrsnog europskog plinskog huba. Ukrajina je, drugim riječima, izvrsno koristila svoj geografski položaj „mosta“ između Rusije (Istoka u cjelini) i Europske unije.

Ali svemu jednom dođe kraj, a koliko su opasni glupi, nepromišljeni, kratkovidni ili „samo“ emocijama vođeni potezi političkih elita (gonjenih logikom prema kojoj je najvažnije da susjedu krepa krava, a to što će i njima nedostajati mlijeka nije važno) za bilo koju zemlju – Ukrajina je vjerojatno najeklatantniji primjer. Državni vrh te zemlje je u ime raznih ideala i više-manje praznih obećanja zapadnih političara i stratega različitih razina (i pameti) o svijetloj budućnosti koja Ukrajinu čeka ulaskom u euroatlantske integracije (do čega vjerojatno nikada neće doći ili u najboljem slučaju doći će tek dugoročno, kada se i ako stabiliziraju odnosi Zapada i Rusije do te mjere da potonjoj više neće biti važno na koju će stranu gledati Kijev), prečesto sam „pilio grane na kojima sjedi“: devastirao vlastitu industriju, poljoprivredu, izgubio po ekonomiju zemlje možda i ključne teritorije, raslojio društvo i što sve ne.





I nema tu nikakve usporedbe s Hrvatskom, kako to vole tumačiti pojedini naši analitički analfabeti tražeći razumijevanje za poteze Kijeva, koji se eto izborio za slobodu i neovisnost zemlje o nekom fatalnom ruskom utjecaju. Hrvatska je iz sastava SFRJ izišla na najteži mogući način, u krvi braneći stečenu nezavisnost i slobodu bez vojske i bez oružja, bez diplomacije i bez stručnih kadrova na mnogim područjima nužnim za normalno funkcioniranje bilo koje države. Ukrajina je, s druge strane, do 2014. g. bila već gotovo 25 godina nezavisna država, sa svojom diplomacijom, vojskom, policijom – svojim demokratskim i višestranačkim ustrojem sukladno kojeg je često (ovisno o rezultatima izbora) geopolitički levitirala između Istoka (Rusije) i Zapada (EU) – čas prednost dajući jednoj, čas drugoj strani ali uvijek tražeći najbolja rješenja za samu sebe. Dakle, komparativne prednosti koje je imala, Ukrajina je mogla i morala bolje iskoristiti a ne se „preko noći“ dovesti u situaciju da od bitnog subjekta međunarodnih odnosa postane njihov objekt – kojim će se godinama baviti različiti  međunarodni forumi, političari, stratezi, koji s tom zemljom najčešće nemaju nikakve veze niti o njoj previše znaju.

Zato i ne čudi kada Oksana Ischuk daje crne prognoze, navodeći kako će u slučaju korištenja punih kapaciteta ruskih plinovoda  Yamal-Europa, Sjeverni tok (1) i Turski tok ukrajinski OGTSU samo “balansirati” tj. biti funkcionalan samo u slučaju kolebanja potražnje za plinom ili tehničkih poteškoća, zbog čega se u takvim uvjetima postavlja pitanje potrebe za njegovom “daljnjom optimizacijom” u skladu sa stvarnom potražnjom nakon 2024. godine.

Ischuk je također navela kako članice EU (poglavito Njemačka) ne bi trebale smatrati da je Ukrajini dovoljno platiti “odštetu” zbog njihovog (europskog) odbijanja izgradnje plinovoda Sjeverni tok 2. Trebalo bi, smatra ona, najprije razgovarati o “naknadi” za gubitak ukrajinskog tranzita u smjeru juga tj. od Turskog toka.

Iako se o navedenim kompenzacijama Ukrajini razgovara na relaciji Berlin-Washington, a istu temu, osim ukrajinskih „podgrijavaju“ i mnogi političari u EU, još uvijek nema konkretnih najava kako Zapad misli nadoknaditi ukrajinske gubitke po pitanju tranzita ruskog plina preko njenog teritorija. Naravno, problem je, kao i uvijek, u tome što netko mora „odriješiti kesu“, a to nitko ne želi. Najčešće se u tom smislu prstom upire u Njemačku, kao „lokomotivu“ EU i državu čiji je „grijeh“ taj što želi završiti već gotovo izgrađen plinovod koji osigurava njenu energetsku budućnost u ova geopolitički i sigurnosno vrlo neizvjesna vremena.




Međutim, otpor takvim idejama u Berlinu itekako postoji. Tako su 15. srpnja objavljene riječi Klausa Ernsta, predsjednika Odbora za ekonomiju i energetiku Bundestaga iz intervjua za ruski medij Izvestija, koji je po navedenom pitanju kazao slijedeće:

“Prema mom mišljenju, ne može biti govora o isplatama kompenzacija Njemačke Ukrajini, to se ne može očekivati ​​od njemačkih poreznih obveznika. Apsolutno je neprihvatljivo da Njemačka svoju energetsku politiku gradi u skladu s interesima Ukrajine. Ako joj treba novac, onda bi se trebala obratiti takvim međunarodnim donatorima kao što je Europska unija.”

S druge strane njemački medij Der Spiegel 9. srpnja piše o mogućnosti za rješavanje spora između Njemačke i Sjedinjenih Država oko plinovoda Sjeverni tok 2. Prema navodima tog medija, neslaganje bi se moglo ukloniti plaćanjem odštete Ukrajini ako prestane biti tranzitna zemlja za ruski plin.

“Govore i o mogućem obećanju njemačke strane da će uložiti milijarde u popravak potpuno devastirane plinske transportne mreže u Ukrajini”, piše Der Spiegel.

Zašto plaćati nečiju glupost?

Ukrajinski gubitak ugodnih i unosnih pozicija zemlje-tranzitera ruskog plina, uključujući i nabave istoga za domaće potrebe prema privilegiranim cijenama, posljedica je geopolitičkih odluka njezinih elita o okretanju zemlje prema Zapadu i euroatlantskim integracijama. Na te odluke Kijev svakako ima pravo samostalno odlučivati, ali također zbog njih ima i „ekskluzivitet“ na vlastito snošenje financijskih i političkih posljedica koje iz toga proizlaze. Očekivati kako se u novonastalim okolnostima na isti način može nastaviti predrevolucionarna (do 2014. g.) energetska suradnja Kijeva i Moskve bilo bi iluzorno, kao što je iluzorno očekivati da bi netko treći morao plaćati kompenzacije ukrajinskih gubitaka zbog geopolitičkih odluka njene elite. Uostalom, Moskva nema ništa protiv nastavka dijela tranzita svoga plina za Europu i kroz ukrajinski teritorij (njoj je najvažnije da svoj plin prodaje i da smanjuje prostor za ulazak američkog – LNG plina), ali ovoga puta po tržišnim a ne „bratskim“ kriterijima i cijenama, kao i u količinama koje će biti nužne europskim kupcima kada se glavnina njihovih potreba zadovolji kroz nove plinovode koji zaobilaze Ukrajinu – Turski tok i Sjeverni tok 2.

To je realnost od koje treba polaziti. Njemačka će, u ime savezničkih odnosa sa SAD-om u tom smislu Ukrajini možda donekle financijski i pomoći ili tražiti od Rusije da i dalje nastavi isporučivati dio plina kroz tu zemlju nakon što spomenuti petogodišnji ugovor iz 2019. istekne 2024. g. Ali pitanje takve pomoći će prije ili kasnije sići „s dnevnog reda“ i u Berlinu i Bruxellesu, a osim toga nešto će se morati pitati i Moskvu koja je stvarni gospodar plina i koja u konačnici donosi odluku na koji će ga način kupcima isporučivati ili ga neće isporučivati uopće. Ona ga može, nakon izgradnje novog sibirskog plinovoda koji će se vezati na već operativni plinovod „Snaga Sibira“ gotovo u potpunosti usmjeriti na kinesko tržište ili u obliku LNG-a prodavati na širem azijskom tržištu – što uopće nije isključeno u slučaju daljnje radikalizacije ruskih odnosa s EU. Rusija to ne želi i sasvim sigurno joj odgovara zadržavanje barem još te (svakako vrlo bitne) – energetske poluge koja joj osigurava nužnost političkih kontakata s EU i njenim ključnim državama i kakvu-takvu međusobnu suradnju. U suprotnom se ne može očekivati ništa više od ukopanih tenkova s obje strane granice i čekanja koja će budala greškom prva povući okidač. Slično Moskvi razmišljaju i u Berlinu, Parizu, Rimu, Beču, Budimpešti – ali ne i na razini EU, u Bruxellesu (istočno krilo EU u tom smislu nije vrijedno niti spomena, ono će činiti i samoubilačke poteze samo da udovolji zahtjevima s druge strane Atlantika), koji je upravljanje svojom vanjskom politikom u potpunosti prepustio Washingtonu, jednako kao i London.

Što se tiče Ukrajine, Berlin će, možda, kasnije investirati i u transformaciju njezinog plinovodnog sustava iz onoga za prirodni plin u  sustav za tranzit „zelenih energenata“, poput vodika (moguće opet onog ruskog). Ali to je dugotrajan i skup proces od kojeg Kijev može računati na financijsku dobit tek nakon proteka dugog niza godina i završetka energetske tranzicije EU do 2050. g., a njemu novac treba odmah.

Merkel u Washingtonu pred Bidenom i službeno obranila „Sjeverni tok 2“

Energetika je, uz ekonomsku i obrambenu sferu – treća ključna sastavnica strateške sigurnosti bilo koje zemlje koja drži do sebe i svojih interesa. Berlin to jako dobro zna, što je i pokazao čvrstoćom svojih stavova oko nužnosti dovršetka plinovoda Sjeverni tok 2 od kojih nije želio odustati usprkos snažnim američkim političkim i sankcijskim pritiscima. To je potvrdio i posjet kancelarke Angele Merkel Washingtonu, 15. srpnja, i njen razgovor s američkim predsjednikom Joe Bidenom. Neovisno o izjavama dvoje državnika o „reinkarnaciji“ savezničkih američko-njemačkih odnosa, potpuno poremećenih tijekom Trumpovog predsjedanja SAD-om, Biden je jednostavno bio primoran Sjeverni tok 2 prepustiti Berlinu u ime „viših ciljeva“ – kako od Njemačke umjesto prijatelja ne bi stvorio neprijatelja, što si u ovom trenutku Washington ne može dozvoliti. U tom je smislu Biden krenuo suprotnim smjerom od svog prethodnika Trumpa koji je Njemačku tretirao gotovo kao ključnog neprijatelja, a istočne članice EU poticao na sijanje razdora prema Berlinu i Parizu.

Biden, i sam dotadašnji veliki protivnik Sjevernog toka 2, nevoljko je morao popustiti, riskirajući gubitak ugleda u ime širih američkih geopolitičkih interesa. Njegovi prošlotjedni razgovori s Angelom Merkel o kompenzacijama Ukrajini zbog spomenutog ruskog plinovoda (kojeg je, kako je Biden u četvrtak kazao pred Merkel, sada nemoguće zaustaviti sankcijama zbog njegovog skorog završetka) samo su pokušaji „pranja obraza“ pred domaćim oponentima i međunarodnom javnošću koja itekako pozorno prati sve što se zbiva u geopolitičkom trokutu SAD-Kina-Rusija i procjenjuje „težinu“ svakoga od njih kroz njihove ključne odluke – jesu li one odlučne, kalkulantsko-kompromisne, ili predstavljaju igrokaz za javnost pod krinkom odlučnosti. O procjeni toga ovisi i postavljanje „ostatka svijeta“ prema svakoj od njih.

(Napomena: tekst je 23. srpnja prethodno objavljen u tjedniku 7Dnevno tj. pisan je prije potpisivanja američko-njemačkog sporazuma o Sjevernom toku 2)

Komentari

komentar

You may also like