Zoran Meter
Medijski je potpuno neprimjetnom ostala izjava Lloyda Austina nakon sastanka s Netanjahuom, o vrlo velikoj vjerojatnosti izraelske vojne operacije u Iranu. “Sumnjamo u realnost kopnene faze, ali najvjerojatnije će raketni i bombaški napadi biti izvedeni na ciljeve u Iranu.” – precizirao je Austin. Ali nije sve baš tako jednostavno
Prema jučerašnjim navodima američkog portala Axios, Izrael je obavijestio Sjedinjene Države i brojne europske zemlje o vojnom udaru na Iran ako Teheran nastavi obogaćivati uran iznad razine od 60%.
U ovom bih kontekstu podsjetio kako Izrael strahuje da bi Teheran relativno brzo mogao obogatiti uran do razine od 90%, što bi mu bilo dovoljno za proizvodnju atomske bombe.
Ali stvar do koje je razine Teheran obogatio uran prilično je konfuzna –pa je očito kako se s tim podacima još uvijek kalkulira u političke svrhe i da se, zapravo, usprkos vojnoj retorici s obiju strana – ipak preferira diplomatsko rješenje problema, što je i logično s obzirom na moguće krajnje ozbiljne posljedice u suprotnom scenariju (o čemu više kasnije u tekstu).
Tako prema Međunarodnoj agenciji za nuklearnu energiju – IAEA, Iran trenutačno posjeduje 87,5 kilograma 60% obogaćenog urana. Međutim, 19. veljače objavljeno je kako su inspektori IAEA-e pronašli 84% obogaćeni uran u Iranu, što je svega 6% manje od potrebnog za stvaranje nuklearnog oružja.
Netanjahu došao spasiti Izrael od Irana
Dodao bih kako, s druge strane, u svijetu, a sve više i u samom Izraelu kojeg već tjednima potresaju masovni prosvjedi protiv reforme pravosuđa, raste nepopularnost prije manje od tri mjeseca izabranog novog-starog (zapravo najdugovječnijeg) izraelskog premijera ikada Benjamina Netanjahua. On pak niti ne skriva kako se vratio na premijersku dužnost isključivo da bi spriječio Iran u proizvodnji svog nuklearnog oružja i tako spasio Izrael od onoga što prijeti samoj njegovoj egzistenciji. Netanjahu ne jednom ponavlja kako tako nešto nikada neće dozvoliti i da će u tome koristiti sva raspoloživa sredstva.
Lloyd Austin i Benjamin Netanjahu “usklađuju satove”?
Zanimljivo je i važno u ovom kontekstu podsjetiti kako je Izrael, upravo na dan objave o postizanju sporazuma o obnovi iransko-saudijskih odnosa u Pekingu (po Izrael stiglih u krajnje neugodnom trenutku), posjetio američki ministar obrane (šef Pentagona) Lloyd Austin. Naizgled ništa čudno, ali koincidencije tj. slučajnosti u (geo)politici nema.
Tako je medijski potpuno neprimjetna ostala izjava Lloyda Austina nakon sastanka s Netanjahuom, o vrlo velikoj vjerojatnosti izraelske vojne operacije u Iranu. “Sumnjamo u realnost kopnene faze, ali najvjerojatnije će raketni i bombaški napadi biti izvedeni na ciljeve u Iranu.” – precizirao je Austin. Na samom je sastanku pak izjavio kako “Sjedinjene Države nikada neće dopustiti Iranu da postane vlasnik nuklearnog oružja”.
Sigurno to nije rekao na svoju ruku, već je takve informacije, logično pretpostaviti, dobio od samog izraelskog premijera, a vjerojatno ih s njim i iskoordinirao.
Sam je Netanjahu, naime, još je 18. veljače kazao kako je Izrael spreman uporabiti silu protiv Irana ako je to jedini način na koji može zaustaviti njegov nuklearni program usmjeren na proizvodnju nuklearnog oružja.
Već 28. veljače postaje poznato da su rezerve urana obogaćenog do 60% u Iranu porasle za 40% u odnosu na studeni 2022. Prema dostupnim podacima, zalihe 60%-tnog urana u tri su mjeseca porasle sa 62,3 kg na 87,5 kg. Istodobno su rezerve urana obogaćenog do 20% povećane s 386 kg na 435 kg.
Iran zaprijetio uništenjem izraelskih zaliha nuklearnog i biološkog oružja
U svakom slučaju, nakon navedenih ratobornih izjava, „otrežnjenje“ za Izrael došlo je svjetlosnom brzinom. Već istog dana Al Jazeera objavljuje kako je Teheran posredstvom, najvjerojatnije švicarskog veleposlanstva koje djeluje u tom gradu, Izraelu uputio notu sa satelitskim snimkama izraelskih skladišta nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja, s jasnom porukom da će ista biti uništena iranskim raketama u slučaju izraelskog zračnog napada na iranska nuklearna postrojenja.
Nakon toga uzavrele strasti između dviju strana prilično su utihnule, uz ostanak u zraku dobro poznate bliskoistočne atmosfere straha i neizvjesnosti – koja nigdje nije iščezla.
Netanjahu traži zrakoplove-cisterne; nesigurne zračne rute
Benjamin Netanyahu sada od Sjedinjenim Državama traži ubrzanje isporuka prethodno kupljenih zrakoplova cisterni Boeing KC-46. Jeruzalem bi bi želio dobiti barem jedan takav zrakoplov do kraja 2024. godine. Međutim, šef Pentagona, Lloyd Austin, naglasio je da će ubrzanje isporuka biti teško postići zbog vojnih potreba samih Sjedinjenih Država.
Ovdje bih dodao da su Izraelu zračni tankeri nužni s obzirom na veliku udaljenost koju njegovi zrakoplovi moraju prijeći do iranskog teritorija. Iako bih, kao veći nedostatak, u konkretnom slučaju izdvojio realnu mogućnost da Izrael ne dobije suglasnost Saudijske Arabije i drugih zaljevskih zemalja prije svega UAE za korištenje njihovog zračnog prostora za takav čin nakon sporazuma Rijada i Teherana, dok bi mu prolaz preko zračnih prostora Jordana i Iraka bio krajnje rizičan. Ne toliko s političkog aspekta odnosno činjenice da te zemlje ni u kom slučaju ne žele biti uvučene u bilo kakva izraelsko-iranska vojna razračunavanja (za što bi Izrael malo mario), već prije svega što bi preleti preko njihovog zračnog prostora bili zamijećeni i Teheran bi na njih doznao dovoljno brzo da se pripremi reagirati.
Ima li Netanjahu odriješene ruke za napad na Iran?
Dana 8. ožujka. u intervjuu za iranski oporbeni medij Iran International, Netanyahu je naglasio slijedeće: “Europa i Sjedinjene Države konačno su shvatile opasnost koju Iran predstavlja za cijeli svijet.” A ako je to tako, onda bi to trebalo značiti da SAD i EU Netanjahuu daju „zeleno svjetlo“ za vojnu akciju protiv Irana.
Dalje je u istom intervjuu kazao kako je iranski nuklearni program blizu crvene crte, pri čemu se nije složio s vodstvom IAEA-e koje napad na bilo koje nuklearno postrojenje naziva kršenjem međunarodnog prava.
Ovdje podsjećam da su i SAD i EU dodatno ljute na Iran zbog vojne suradnje s Rusijom i isporuka iranskih dronova toj zemlji koje ona koristi za vojne operacije u Ukrajini. Osim toga, dodatni motiv Netanjahuu za akciju protiv Irana mogla bi biti i svojevrsna blokada Vijeća sigurnosti UN-a, potpuno fokusiranog i međusobno posvađanog upravo ratom u Ukrajini.
Tajni pregovori Irana i Zapada?
Prema pojedinim iranskim izvorima, posljednjih su se tjedana vodili tajni pregovori između iranskih i zapadnih predstavnika oko obnove nuklearnog sporazuma iz 2015. i oslobađanja američkih zatvorenika. Navodno su se odvijale uz posredovanje Švicarske i Omana. Međutim, Amerikanci to kategorički niječu, što i ne mora biti ništa čudno. Teheran je za Washington ipak „izopćenik“ a službeni pregovori o tom pitanju ionako se odvijaju u Beču (iako su de facto prekinuti nakon dvogodišnjeg neuspjeha da strane približe svoje stavove).
Navodno su u pregovorima sudjelovali i predstavnici EU-e, konkretno Enrique Mora, zamjenik visokog predstavnika Europske unije za vanjsku politiku, dok je iransku stranu predvodio Abbas Aragchi, bivši zamjenik ministra vanjskih poslova u vrijeme predsjednika Hassana Rouhanija.
Međutim, čini se kako ni od tajne diplomacije nije bilo ništa tj. da je stvar propala.
Netanjahu u rascjepu globalne geopolitike i lokalnih prosvjeda koji mu prijete opstankom na vlasti
Nedavni završetak rusko-kineskog summita na vrhu koji nije završio prema željama Zapada, prije svega SAD-a jer je de facto javno obznanio jačanje svestranih odnosa Moskve i Pekinga i njihovu namjeru zajedničkog suprotstavljanja američkoj politici globalne dominacije – sigurno ne ide u prilog vojnom rješenju iranskog nuklearnog problema koje razmatra Benjamin Netanjahu.
Naime, i za Rusiju i za Kinu Iran je postao stožerna bliskoistočna zemlja (bez obzira na jačanje njihovih odnosa i s arapskim zaljevskim monarhijama, Egiptom i drugima), s obzirom kako je Teheran jedini potpuno izvan sfere utjecaja Washingtona po ukupnom spektru odnosa. Osim toga Iran je već de facto i član Šangajske organizacije – SCO (očekuje se još samo formalni prijem).
Također nije prevelika tajna ni da se Izrael nije potpuno odrekao suradnje s Kinom iako je formalno to učinio pod snažnim američkim pritiskom još tijekom Trumpove administracije. Osim toga, ruski čimbenik na Bliskom istoku i u smislu utjecaja za Izrael je krajnje važan – ne samo vezano uz Siriju i Iran.
S druge pak strane masovni i gotovo neprekinuti prosvjedi protiv Netanjahuove vlade diljem Izraela stvaraju dodatnu nestabilnost u zemlji. On bi, zato, na platformi „vječnog“ straha Izraelaca od iranskog nuklearnog čimbenika, mogao pomisliti da bi napad na iranska nuklearna postrojenja bio rješenje i za političke probleme u samom Izraelu.
Drugim riječima, morat će vagati između nove globalne geopolitičke realnosti, domaćih političkih interesa, ali i izraelske nacionalne sigurnosti iako bi i Moskva i Peking u potonjem smislu Izraelu mogli biti od pomoći svojim utjecajem na Teheran. Vjerojatno puno više i od same izraelske vojne operacije protiv istog.
Jer odgovor Irana nitko ne zna sa sigurnošću. Ali ono što se sigurno zna je da bi izraelski napad rezultirao potpunim sigurnosnim poremećajem u čitavoj regiji.
Znakovit intervju iranskog ministra
I za sam kraj: vjerojatno ne slučajno, u današnjem intervjuu za britanski The Financial Times, iranski ministar gospodarstva i financija Ehsan Khanduzi izjavio je kako Teheran vidi odnose s Kinom i Rusijom kao strateški važne, poglavito u sferi gospodarstva, te ih namjerava razvijati.
“Kina i Rusija su naša dva glavna gospodarska partnera, a Iran planira proširiti odnose s njima kroz provedbu strateških sporazuma”, kazao je iranski državni službenik.
Štoviše, naglasio je da je Rusija postala najveći investitor u Iranu ove financijske godine i najavio 2,76 milijardi dolara ruskih ulaganja u zemlji ove godine, što je oko dvije trećine svih stranih ulaganja u Iranu.
Velike igre s Iranom i oko Irana očito traju i trajat će još dugo. Ništa slučajno: radi se o stožernoj zemlji Bliskog istoka, preko koje se upravo planiraju veliki prometni koridori koje bi trebale koristiti i Kina i Indija i Rusija. Bit će dio ukupne nove euroazijske prometne infrastrukturne mreže koja se planira izgraditi u skoro vrijeme, a obuhvaćat će cestovnu, željezničku i vodenu (morsku i jezersku (Kaspijsko jezero) komunikaciju.
Hoće li se Izrael usuditi na značajniji poremećaj planova azijskih divova čak i pod američkom zaštitom (za koju vjerujem da postoji jer SAD-u nisu u interesu nikakvi integracijski procesi u Aziji izvan njihove kontrole) ostaje tek za vidjeti. Jer ulozi su golemi i za sam Izrael.
